Omišalj - mirinski češalj

Tijekom arheološkog istraživanja 2017. na lokalitetu Mirine kod Omišlja (lokalitet sam već spominjala na blogu) otkriven je jedan češalj napravljen od bjelokosti. Zbog lokacije nazvan je „Mirinski češalj“, a datira se u 5. stoljeće. Na obje strane češalj je ukrašen reljefnim prikazima Kristovih čuda pa se smatra da je imao liturgijsku namjenu. 

Samo neki od reljefnim prikaza jesu pretvorba vode u vino, izlječenje žene koja krvari doticanjem Isusova ruha… Ovakvi nalazi su vrlo rijetki, na svijetu ih ima svega nekoliko. Mirinski češalj je prvo restauriran u Arheološkom muzeju u Zagrebu, pa zatim i predstavljen javnosti. Fotografiju češlja iz 5. stoljeća preuzela sam s Facebook-a (stranica Fulfinum Mirine).

Mali Lošinj – brodogradilište Martinolić

Lošinj nije samo bio poznat po moreplovcima već i po gradnji brodova. Brodogradilišta su bila manja i u posjedu nekoliko lošinjskih obitelji, no njihovi brodovi su bili vrhunski, oplovili su svijet, obarali rekorde u brzini… Među ovim brodograditeljskim obiteljima bila je i obitelj Martinolić. Marko Martinolić je prvo radio u brodogradilištu obitelji Katarinić, no 1850. osnovao je vlastito brodogradilište. Godine 1875. brodogradilište Martinolić napravilo je dotad najveći teretni drveni brod u Austro Ugarskoj (Imperatrice Elisabetta) (izvor fotografije ovog broda je članak od 04. veljače 2019, autor Luka Kolovrat, članak je objavljen na stranici Gorgonija.com). Brod je dobio ime po carici (Sisi) pa je porinuću broda 13. svibnja 1875. bio nazočan i car Franjo Josip I. 

U posao se postupno uključivao i Markov sin, Nikola (1830. – 1888.) koji je zatim nastavio voditi brodogradilište. S Nikolom je brodogradilište započelo raditi veće brodove i jedrenjake duge plovidbe. Posljednji drveni jedrenjak „Slobodna“ iz Malog Lošinja napravili su upravo u ovom brodogradilištu, 1884. godine da bi već godinu dana kasnije napravili prvi željezni jedrenjak („Gange“). Ovo je bio i prvi brod na jedra napravljen od željeza u sastavu austrougarske mornarice. Od ostataka materijala za gradnju jedrenjaka Gange, 1886. je napravljen i prvi parobrod na Lošinju („Flink“) sa 100 tona nosivosti. Od te godine u proizvodnji su počeli koristiti čelik. Nakon Nikole brodogradilište je vodio njegov sin, Marko (1862. – 1937.), a brodogradilište se bavilo proizvodnjom parobroda. Godine 1902. brodogradilište Martinolić napravilo je i prvi lošinjski tanker (Rombo), a 1907. do tada najveći parobrod (Maros). Marko je 1911. osnovao i parobrodsko društvo duge plovidbe koje je u samo nekoliko godina imalo flotu od devet parobroda. 

Kastav – kapela Svetog Antuna

U prigradskom dijelu Kastva nalazi se i stara crkvica Svetog Antuna Pustinjaka. Crkvica je sagrađena u 15. stoljeću, no, kako to već biva, nekoliko puta je poslije toga izmijenjena. Na sjevernom zidu crkve glagoljicom je upisan datum 16. travnja 1453., a do glagoljice je latinicom uklesana i 1837. godina kao godina jedne od obnova crkve. Na fotografiji je replika ovog natpisa na glagoljici koja je izložena u crkvi Svetog Germana na Velom Brijunu. 

Unutrašnjost crkve krasile su freske, naslikane ubrzo nakon izgradnje crkve. Na žalost freske su jako oštećene tijekom naknadnih obnova i dogradnji. U freske je uparano niz glagoljaških grafita. Crkva je značajnije izmijenjena u 19. stoljeću. Godine 1837. dograđuje se nova apsida i produžuje se brod crkve, a 1875. se dograđuju lopica (trijem ispred crkve) i preslica u kojoj je jedno zvono. U crkvi je vrijedan kip Svetog Antuna Pustinjaka iz druge polovice 15. stoljeća.

Labin – obitelj Negri

Bogata obitelj Negri doselila se iz okolice Bergama u Labin početkom 16.st. Njihova palača nalazi se na istom malenom trgu na kojem se nalaze palača Manzini i crkvica Gospe od Karmela. Ova mala crkva je bila kapela obitelji Negri. Uskoro su u okolici imali niz imanja (jedno od imanja nalazilo se na području današnjeg Podlabina), nekoliko mlinova, a u gradu Labinu izgleda da su imali čak devet kuća. Gradska palača Negri naknadno je proširena kada je obitelj kupila susjedne čestice. 

Špilju kraj zidina starog Labina, koju svi zovu Negrijeva špilja, obitelj je koristila kao ledanu. Poznati član obitelji Negri u 20. stoljeću bio je antifašist Aldo Negri (1914.-1944.). On se 1942. uključio u antifašističku organizaciju. Godinu dana kasnije je uhapšen no nakon pada Italije iste godine vratio se u Labin. Aldo Negri je bio vrlo aktivan u antifašističkim organizacijama u Istri, pogotovo u osnivanju Narodnooslobodilačkih odbora u mjestima u kojima su Talijani bili u većini. Godine 1944. blizu Limskog kanala njegovu skupinu napali su njemački vojnici. Unatoč pruženom otporu Aldo Negri je shvatio da će biti uhićen te je počinio samoubojstvo.

Brseč - crkva svete Marije Magdalene

Crkva Svete Marije Magdalene nalazi se na litici izvan Brseča. Na nadvratniku je uklesana 1872. godina, no to je godina samo jedne od obnova crkve jer je crkva sagrađena još u 15. stoljeću. Ovime je to jedna od najstarijih sačuvanih crkvica na ovom području. Crkva ima šiljati bačvasti svod. 

Unutrašnji zidovi crkve nekada su bili oslikani freskama. Zadnja obnova crkve dovršena je 2009. godine. Prilikom ove obnove stari dovratnici zamijenjeni su novima. Mada se vjerovalo da su zamijenjeni dovratnici bili s kraja 19. stoljeća, izgleda da su bili puno stariji. Svake godine se u crkvi održava misa na blagdan Svete Marije Magdalene (22. srpnja).

Valbandon – lokalitet Vela Boška

U zaleđu Valbandona nalazi se zaštićeni arheološki lokalitet Vela Boška. U kasnoj antici i ranom srednjem vijeku često su se na imanjima gradili manji sakralni objekti. Ovakav primjer u Fažani nije samo Vela Boška nego i Sveti Elizej kojega sam već spomenula na blogu. Crkvice na oba lokaliteta sagrađene su u 6. stoljeću. Za razliku od crkve Svetog Elizeja koja je tada baš sagrađena, crkva u Veloj Boški nastala je adaptacijom dijela gospodarske antičke vile (villa rustica). Nije poznato kojem je svecu crkva bila posvećena, no zna se da je u predromanici crkva bila ne samo održavana nego je i dobila novi liturgijski namještaj. Na lokalitetu su pronađeni kameni dijelovi crkvenog interijera koje je reljefima ukrasio neki lokalni majstor čije ime nije poznato. 

S obzirom da je najpoznatiji po načinu kako je ukrasio plutej, arheolozi ga zovu „majstor valbandonskog pluteja“. Po stilu, isti je majstor očito bio angažiran, ali ne samo on, u ukrašavanju crkve Svetog Kvirina (uz cestu od Vodnjana prema Svetvinčentu). Njegov rad se datira u kraj 8. ili početak 9. stoljeća. Stručnjaci kažu da ovaj majstor iz Valbandona nije bio neki vrhunski majstor, ali se očito u svom radu susretao s djelima dobrih majstora te je bio educiran osnovama svog zanata. Fotografiju sam preuzela sa stranica „Istarska kulturna baština“. Autor fotografije pluteja oltarne ograde je Ivo Puniš.

Umag – mletački statut

Jedna od ulica u starom dijelu Umaga dobila je ime po Marinu Bembu, prvom gradonačelniku Umaga. Naime, u prosincu 1269. godine Umag je priznao vlast Venecije i time se uvelike promijenio način upravljanja gradom. Usvojen je i statut koji je definirao praktički sva važna pitanja života u gradu. Pritom je Venecija uvijek bila mudra. Naravno, sve što je Veneciji bilo važno bilo je pod njezinim budnim okom. Zato je Venecija svim važnim funkcijama davala kratki mandat, kako ne bi ojačao tako poznat pojam u Hrvatskoj, a to je „mito i korupcija“. Ni gradonačelnik nije mogao raditi što bi mu palo na pamet, njegova funkcija je bila definirana posebnim pravilima, a morao je redovito izvještavati nadležne o svemu što se zbiva u gradu. Kako bi bio nepristran, gradonačelnik nije smio prijateljevati s lokalnim stanovništvom. Također, nije mogao kupovati nekretnine u gradu dok je trajao njegov mandat, a i neko vrijeme nakon isteka mandata… 

Statut je definirao tko će i kako brinuti za javni red, tko može postati član Vijeća građana i koje su uloge vijeća. Između ostaloga vijeće je biralo dva suca za kazneno i građansko pravo kao i advokate. Postojali su oni koji su određivali cijene nekretnina (i opet, s mandatom od godine dana, ne duže), oni koji su kontrolirali cijene i mjere kod mesara, pekara, u trgovinama i gostionicama, oni koji su se brinuli za zdravstvo i čija je uloga bila prvenstveno sprečavanje širenja zaraznih bolesti. Jednogodišnji mandat je imala i osoba koja je bila odgovorna za čuvanje ključeva gradskih vrata i koja je morala paziti da u točno određeno vrijeme sva gradska vrata budu zaključana i potom rano ujutro otvorena. Naravno, bile su definirane i kazne. Najteža kazna je naravno bila smrtna kazna, provodila se vješanjem ili odrubljivanjem glave, a ovako su se kažnjavali ubojice i počinitelji teških krađa. Statut je određivao i čišćenje ulica, ali i obaveze svih građana u posebnim prilikama (u slučaju epidemija, organiziranje straža u ratnim prilikama itd.). Čim je započela Umagom vladati Venecija obnovljene su gradske zidine te gradnja novih obrambenih kula. Zadnja obnova gradskih zidina provedena je u vrijeme Kandijskog rata između Osmanskog carstva i Venecije (1645-1669).

Lovran – freska Raspeće

U Lovranu se nalaze tri crkve sa sačuvanim srednjovjekovnim freskama. Ostaci fresaka Alberta iz Konstanza nalaze se u crkvici Svetog Trojstva koja je jedina sačuvana crkvica koja se nalazila na nekadašnjem lovranskom groblju. U starom dijelu grada nalaze se druge dvije crkve; župna crkva Svetog Jurja i mala crkvica Svetog Ivana. U crkvi Svetog Ivana freske su otkrivene kada se u crkvu uvodila struja. Freske su naslikane početkom 15. stoljeća. Freske u crkvi Svetog Jurja otkrivene su oko 1950. i tada su restaurirane. Posljednja restauracija započela je 2009. i trajala je nekoliko godina. Freskoslikari koji su ih naslikali pripadali su radionici Vincenta iz Kastva i radionici Šarenog majstora. Freske su nastale između 1470. i 1479. godine, a nalaze se na zidovima i na zvjezdasto-rebrastom svodu svetišta. Neke su dobro vidljive, dok su neke slabije sačuvane. 

Dio fresaka prikazuje mučeništvo Svetog Jurja, dio fresaka prikazuje teme vezane za Bogorodicu. Freska „Posljednji sud“ naslikana je tako da su je mogli vidjeti samo svećenici, a ne i vjernici, tako da je očito bila opomena svećenstvu. Na trećem ciklusu fresaka naslikane su euharistijske teme. Jedna od ovih fresaka prikazuje raspeće. Na fotografiji je replika ove freske koja je izložena u crkvi Svetog Germana na Velom Brijunu. Freska prikazuje razapetog Krista i mnoštvo likova; od brojnih vojnika, dva razbojnika uz Krista, Bogorodicu, rasplakanu Magdalenu pri dnu križa… U brojnim svicima na freski napisani su tekstovi evanđelja. Po riječima stručnjaka Željka Bistrovića, s čijim radovima se godinama susrećem pišući o Istri, ova freska je po kvaliteti u rangu s naširoko poznatom freskom „Ples mrtvaca“ u Bermu.

Medulinski zaljev – Bodulaš

Na nenaseljenom otočiću Bodulašu pronađeni su ostaci iz antike i ranog srednjeg vijeka. Otočić ima površinu od oko 12 hektara, a nadmorka visina mu je do 6 metara. Iz antike otkriveni su ostaci vodospreme i tijeskova te je očito ovdje postojala antička gospodarska vila u kojoj se proizvodilo maslinovo ulje ili vino. U kasnoj antici ili u ranom srednjem vijeku jedan dio gospodarske vile preuređen je u crkvicu s poligonalnom apsidom. Naime, u 5. i 6. stoljeću razdoblju često su vlasnici ovakvih vila na vlastitim imanjima podizali crkvice. 

U nekim slučajevima crkvice su bile napravljene adaptacijom jednog dijela vile, u nekima se gradila crkvica na neizgrađenom dijelu imanja. U starim mletačkim kartama iz 16. i 17. stoljeća otočić je često zabilježen s imenom Sveta Marina, dok se ime Boduli pojavljuje u 18. stoljeću. Mada tvrdnja Luke Kirca iz dvadesetih godina prošlog stoljeća nije dokazana, ona bi mogla rastumačiti oba naziva za otočić, Sveta Marina i Bodul (odnosno današnji Bodulaš). Naime, Luka Kirac je zabilježio da je na otočiću postojao franjevački samostan i crkvica Svete Marine. Franjevci su na otočić stigli iz Bodulije (naziv za kvarnerske otoke) pa su stanovnici Medulina otočić počeli zvati Bodul.

Plomin – palača Rudan

U Plominskoj uličici, jednoj od onih uskih uličica starog dijela Plomina, nalazi se i palača Rudan ili barem ono što je od palače ostalo do danas. Dvokatna palača Rudan sagrađena je u 18. stoljeću. Sa svojih 250 kvadratnih metara, palača Rudan je definitivno bila najveća kuća u Plominu. Obitelj Rudan je bila jedna od najbogatijih obitelji na ovom području. 

Neki od članova obitelji živjeli su i u Rijeci i tamo obnašali važne funkcije. Obitelj je napustila Plomin nakon kapitulacije Italije, a danas se potomci nalaze u Italiji, Austriji, Mađarskoj… Već par godina nisam bila u Plominu pa doista ne znam ima li u odnosu na fotografiju nekakvih promjena na palači.