Rakalj - pješačka staza Stjepana Hausera

U Raklju se rodio Mijo Mirković 1898. godine (umro u Zagrebu 1963.), poznatiji pod pseudonimom Mate Balota (književnik, ekonomist, novinar, sveučilišni profesor). U Raklju se rodila i pjevačica Lidija Percan 1937. godine. Iz Raklja je i Stjepan Hauser, slavni violončelist koji je, s isto tako slavnim Lukom Šulićem iz Slovenije, činio „2Cellos“.

S obzirom na povezanost Stjepana Hausera i Raklja ne čudi da je Rakalj napravio predivnu šetnicu koja se zove „Pješačka staza Stjepana Hausera“. Staza je napravljena 2017. i na njezinom otvorenju je bio naravno i Hauser. Staza započinje na rtu Svetog Mikule (ispod Starog Raklja), obilazi veću uvalu Luka, manje uvale Kamenjak i Drinak i završava kod uvale Kalavojna. Udaljenost u jednom smjeru je 3,3 km, a zatim se istim putem vraćate natrag. Cijelo vrijeme šećete uz more, prolazite kraj plaža i plažica, uživate u pogledu. Staza je idealna za cijele obitelji, ravna je, makadamska, tako da je nije teško proći. 

Vrsar – otok Sveti Juraj

Otok Sveti Juraj je najveći otok vrsarskog arhipelaga, a štiti luku i marinu u Vrsaru. Na otoku se nalazi stara romanička crkva Svetog Jurja po kojoj je i otok dobio ime. Prva crkva je sagrađena na lokaciji na kojoj je u antici postojala antička gospodarska vila (vila rustika). Ta starija crkva vjerojatno je sagrađena ubrzo nakon usvajanja Milanskog edikta (313. godine). 

Milanskim ediktom su konačno postali zabranjeni daljnji progoni kršćana i njime se u Rimsko carstvo uvela vjerska tolerancija. Negdje u 9. stoljeću na istoj je lokaciji sagrađena romanička crkva Svetog Jurja. Crkva je jednobrodna i ima dvije upisane apside i romaničke prozore. U srednjem vijeku se o crkvi brinula istoimena bratovština.

Vodnjan - murali i grafiti

Šetnja Vodnjanom oduševljava, genijalne su one stare ulice i uličice, stare kuće i palače, crkvice… I sada se nemojte iznenaditi no u Vodnjanu su genijalni i murali nastali u novije vrijeme, kao i crveni grafiti nastali u vrijeme Drugog svjetskog rata. Plansko oslikavanje zidova muralima započelo je 2011. i intenziviralo se par godina kasnije kada su umjetnici u vrijeme Boombarstick Urban arts & music festivala dokazali svoje umijeće. Idejna začetnica je bila Klara Mršić, a murale su naslikali street-art umjetnici iz niza zemalja, među njima i iz Hrvatske. Danas je Vodnjan stvarno izložba na otvorenom, murala je četrdeset. 

Na stranicama Turističke zajednice Vodnjan nalazi se i karta po kojoj lakše možete pronaći sve vodnjanske murale jer nalaze se raštrkani po gradu. Šetnja Vodnjanom otkriti se vam i još nešto, na zidovima ćete vidjeti grafite napisane crkvenom bojom. Neki od njih su toliko izblijedili da se jedva vide no ako ih tražite, naći ćete ih. Ovi grafiti pričaju jednu posve drugačiju priču od one o muralima. Grafiti su nastajali u vrijeme Drugog svjetskog rata, pisali su ih partizani ili hrabri aktivisti jer veliki dio grafita nastao je u vrijeme fašističke okupacije, dok je sadržaj grafita antifašistički. Grafiti su obično nastajali noću, a bili su način prenošenja ideja i mobilizacije ljudi.

Bakar - Djevojčica s baškotom

Cijela 2022. godina u Bakru bila je posvećena „Djevojčici s baškotom“. Riječ je o slici (ulje na platnu) koja se nalazila u nekadašnjem Gradskom muzeju u bakarskoj palači Marochini. Slika se datira negdje u 19. stoljeće, rad je nepoznatog slikara, i zapravo se ne zna koja je to djevojčica na slici. U jednoj ruci djevojčica drži baškot, dok joj je u drugoj ruci košara s grožđem i smokvama. Slika je restaurirana i tada je nadahnula pojedince koji su u suradnji s Gradom Bakrom pokrenuli projekt „Djevojčica s baškotom“, ali i pripremili cijeli niz suvenira inspiriran ovom slikom.

Ah ti baškoti! Čim spomenete riječ baškot – asocijacija je naravno Bakar. Kada god dođem u Bakar (svima preporučujem da ga posjete) odem u staru pekaru „Bakarski baškot“ u kojoj i dan danas peku baškote; male i velike, tvrde ili meke i doma nosim zalihu, ne baš za 6 mjeseci (koliko traju tvrdi baškoti pa su bili omiljena hrana nekadašnjih pomoraca koji su mjesecima bili na moru), no ipak sasvim solidnu zalihu. I samo da znate, u pekari je plaketa sa Zlatnom medaljom za izvrsnost koju je bakarski baškot osvojio u Parizu 1919. godine. Fotografiju „Djevojčice s baškotom“ preuzela sam od Turističke zajednice Bakar (Facebook).

Gračišće - Kašća

Na starom trgu na kojem se nalazi i crkvica Sveta Marija na Placu, nalazi se i Kašća. Nazivom „kašća“ obilježavala su se u srednjem vijeku skladišta za žito, a žito se prikupljalo putem crkvene desetine. Zgrada kašće sagrađena je u 16. stoljeću. Do tada je na ovoj čestici postojala biskupska palača koju su, kao ljetnikovac, koristili pićanski biskupi. Godine 1570. pazinski kapetan Areardi srušio je biskupsku palaču, a od tako dobivenog građevinskog materijala sagrađena je kašća. 

Od biskupske palače do danas sačuvani su toranj, prolaz i kapela Svetog Antuna Padovanskog. Kašća ima površinu od 774 kvadratnih metara, a u planu je njezino uređenje u Kulturni i turističko informativni centar Gračišće. Prije obnove arheolozi su na nekoliko mjesta arheološkim sondama istražili što se skriva ispod kašće. U najdubljim slojevima otkrili su nalaze iz prapovijesti (iz željeznog doba). Ovime su još jednom stručnjaci dokazali kontinuirano postojanje Gračišća od davnine.

Pula - željeznička nesreća u Divači

Pišući o Istri i Kvarneru dotakla sam se i niza prometnih nesreća; od one kada se avion srušio na pistu na aerodromu na otoku Krku, preko nesreća na nekadašnjoj pruzi Parenzani, potonuća broda kod Urinja 1834. godine, željezničke nesreće kod Meje, nesreće vlaka na ulazu u Sveti Petar u Šumi 1949. godine… Jedna strašna nesreća dogodila se 1984. godine u Divači u Sloveniji (vlak za Pulu ide preko Divače). U subotu 14. srpnja 1984. rano ujutro, putnički vlak Beograd - Pula čekao je na kolodvoru u Divači. Vlak je bio pun, u njemu je bilo oko 1500 putnika. Cijele obitelji su odlazile na more, studenti su se vraćali kući, neki su odlazili na posao preko ljeta, u vlaku je bilo i puno djece koja su se veselila odlasku na ljetovanje… Većini putnika je krajnji cilj putovanja bila upravo Pula. 

U 6.13 sati začuo se užasan udarac, a potom plač, jauci, zapomaganje. U stražnji dio putničkog vlaka udario je teretni vlak. Zadnji vagon putničkog vlaka bio je poštanski, a već predzadnji je bio pun putnika. Najveći broj poginulih (31. osoba) i ranjenih (četrdesetak osoba) nalazilo se upravo u ovom, predzadnjem vagonu. Prvi novinar koji je stigao na mjesto nesreće bio je mlad Puležan Neven Lazarević Lazo. I sam užasnut viđenim, ostavio je strašan opis nesreće u Divači kojega su preuzimale i druge novine iz tadašnje države. Mada su prve informacije za nesreću optužile umor strojovođe teretnog vlaka zbog kojeg on nije registrirao signale da ne može ući u Divaču, sudskim procesom koji je uslijedio strojovođa je oslobođen krivnje dok je kao uzrok nesreće navedeno nepostojanje sigurnosnih uređaja na ovom dijelu pruge. Nesreća u Divači oduzela je život i pulskim studentima Dijani, Kseniji, Viviani i Saši koji su se vraćali kući preko ljeta. Njihova tijela dopremljena su na kolodvor u Pulu (na fotografiji) tri dana nakon nesreće, a na kolodvoru se okupio veliki broj stanovnika Pule. Dijana i Ksenija bile su najbolje prijateljice još iz djetinjstva, a Viviana i Saša bili su zaljubljeni par. Ove četiri žrtve željezničke nesreće u Divači pokopane su na pulskom groblju, a njihovi su grobovi jedan do drugoga.  

Puntera - crkva Presvetog Trojstva

Kada vozite starom cestom od Pule prema Barbanu, malo prije Barbana je skretanje za selo Punteru. U Punteri je i ova crkvica koja je nekada pripadala benediktinskom samostanu i kao takva spominje se još sredinom 8. stoljeća. Crkvica je obnovljena u 15. i u 18. stoljeću. Nakon što je ukinut samostan, pulski biskup je zemlju koja je prije pripadala samostanu davao u zakup uz obavezu da oni koji obrađuju zemlju skrbe i za ovu crkvicu. U crkvi je oltarna slika nepoznatog majstora koja prikazuje Presveto Trojstvo s Bogorodicom, sv. Matejom evanđelistom i sv. Antunom Padovanskim. Zahvaljujući natpisu na donjem rubu slike zna se da je sliku naručio Matej Antun Stanković iz Barbana 1798. godine. Prije nekoliko godina na slici su provedeni konzervatorsko-restauratorski radovi. 

Ako ste u Punteri, na savršenom ste mjestu za pješačenje. Pješačka staza vas vodi sve do uvale Blaz u kojoj su nekada bili mlinovi. Prvi dio staze zove se „Tepla stran“ jer se nalazi na suncu, dugačka je 2,6 km i njome dolazite do doline Raše. Staza je obnovljena, no u prošlosti su se njome spuštali stanovnici Puntere u dolinu. Od tamo pa sve do uvale Blaz vodi staza „Izgubljene krune kralja Tomislava“ koja je dobila naziv po legendi koju sam već spomenula na blogu („Legenda o kruni kralja Tomislava“). Ukupno, udaljenost od Puntere do Blaza je 6 km.

Omišalj - mirinski češalj

Tijekom arheološkog istraživanja 2017. na lokalitetu Mirine kod Omišlja (lokalitet sam već spominjala na blogu) otkriven je jedan češalj napravljen od bjelokosti. Zbog lokacije nazvan je „Mirinski češalj“, a datira se u 5. stoljeće. Na obje strane češalj je ukrašen reljefnim prikazima Kristovih čuda pa se smatra da je imao liturgijsku namjenu. 

Samo neki od reljefnim prikaza jesu pretvorba vode u vino, izlječenje žene koja krvari doticanjem Isusova ruha… Ovakvi nalazi su vrlo rijetki, na svijetu ih ima svega nekoliko. Mirinski češalj je prvo restauriran u Arheološkom muzeju u Zagrebu, pa zatim i predstavljen javnosti. Fotografiju češlja iz 5. stoljeća preuzela sam s Facebook-a (stranica Fulfinum Mirine).

Mali Lošinj – brodogradilište Martinolić

Lošinj nije samo bio poznat po moreplovcima već i po gradnji brodova. Brodogradilišta su bila manja i u posjedu nekoliko lošinjskih obitelji, no njihovi brodovi su bili vrhunski, oplovili su svijet, obarali rekorde u brzini… Među ovim brodograditeljskim obiteljima bila je i obitelj Martinolić. Marko Martinolić je prvo radio u brodogradilištu obitelji Katarinić, no 1850. osnovao je vlastito brodogradilište. Godine 1875. brodogradilište Martinolić napravilo je dotad najveći teretni drveni brod u Austro Ugarskoj (Imperatrice Elisabetta) (izvor fotografije ovog broda je članak od 04. veljače 2019, autor Luka Kolovrat, članak je objavljen na stranici Gorgonija.com). Brod je dobio ime po carici (Sisi) pa je porinuću broda 13. svibnja 1875. bio nazočan i car Franjo Josip I. 

U posao se postupno uključivao i Markov sin, Nikola (1830. – 1888.) koji je zatim nastavio voditi brodogradilište. S Nikolom je brodogradilište započelo raditi veće brodove i jedrenjake duge plovidbe. Posljednji drveni jedrenjak „Slobodna“ iz Malog Lošinja napravili su upravo u ovom brodogradilištu, 1884. godine da bi već godinu dana kasnije napravili prvi željezni jedrenjak („Gange“). Ovo je bio i prvi brod na jedra napravljen od željeza u sastavu austrougarske mornarice. Od ostataka materijala za gradnju jedrenjaka Gange, 1886. je napravljen i prvi parobrod na Lošinju („Flink“) sa 100 tona nosivosti. Od te godine u proizvodnji su počeli koristiti čelik. Nakon Nikole brodogradilište je vodio njegov sin, Marko (1862. – 1937.), a brodogradilište se bavilo proizvodnjom parobroda. Godine 1902. brodogradilište Martinolić napravilo je i prvi lošinjski tanker (Rombo), a 1907. do tada najveći parobrod (Maros). Marko je 1911. osnovao i parobrodsko društvo duge plovidbe koje je u samo nekoliko godina imalo flotu od devet parobroda. 

Kastav – kapela Svetog Antuna

U prigradskom dijelu Kastva nalazi se i stara crkvica Svetog Antuna Pustinjaka. Crkvica je sagrađena u 15. stoljeću, no, kako to već biva, nekoliko puta je poslije toga izmijenjena. Na sjevernom zidu crkve glagoljicom je upisan datum 16. travnja 1453., a do glagoljice je latinicom uklesana i 1837. godina kao godina jedne od obnova crkve. Na fotografiji je replika ovog natpisa na glagoljici koja je izložena u crkvi Svetog Germana na Velom Brijunu. 

Unutrašnjost crkve krasile su freske, naslikane ubrzo nakon izgradnje crkve. Na žalost freske su jako oštećene tijekom naknadnih obnova i dogradnji. U freske je uparano niz glagoljaških grafita. Crkva je značajnije izmijenjena u 19. stoljeću. Godine 1837. dograđuje se nova apsida i produžuje se brod crkve, a 1875. se dograđuju lopica (trijem ispred crkve) i preslica u kojoj je jedno zvono. U crkvi je vrijedan kip Svetog Antuna Pustinjaka iz druge polovice 15. stoljeća.