Bakarac – pekarica Marija Dorić

U „Zborniku Kraljevice 2“ (2016.) spominje se Marija Dorić iz Bakarca, prva žena koja je u Zanatskoj komori u Zagrebu položila majstorski ispit iz pekarske struke. Marija Dorić rodila se u Bakarcu 1880. godine. Ispit za pekara položila je 09. lipnja 1937. godine. Nakon položenog ispita komora je izdavala „Majstorsko svjedočanstvo“. Komora je tada imala otisnuto svjedočanstvo za pekare, ali ne i za pekarice, pa je Marijino „Majstorsko svjedočanstvo“ navodilo njezino ime i dan rođenja, ali je ostatak teksta napisan u muškom rodu. 

Tako piše da „mu ovo svjedočanstvo služi kao dokaz stručne spreme za obavljanje pekarske radnje u smislu zakona o radnjama i daje mu pravo na naziv majstora“. Marija je otvorila pekarsku radnju u njezinoj kući u Bakarcu 1930. godine i pekara se ovdje nalazila do početka rata 1941. godine. Njezin kruh je bio naširoko poznat pa su po kruh u „Majkinu pekarnu“ dolazili i ljudi iz Kraljevice, Hreljina, a nekima je čak slala kruh u Zagreb. Marija Dorić umrla je 1979. godine, dva mjeseca prije njezinog stotog rođendana.

Gračišće – seljačka buna

Braća Antonio i Girolamo Flangini, bogati mletački trgovci, postali su vlasnici Pazinske knežije 1644. godine uzevši je u zalog za iznos od 350.000 forinti. Kupoprodajni ugovor je potpisan 26. travnja 1644. (Flangini su ostali vlasnici do 1660. kada je knežija ponovno promijenila vlasnika). Prijašnji vlasnik feuda bio je Giovanni Balbi od Wolfsdorfa koji je, bez obzira na promjenu vlasništva, pokušao sakupiti sve zaostale poreze seljaka. U njegovo ime zadaću prikupljanja tih poreza dobili su Annibale Bottoni i njegov tajnik Daniel Gonan. 

Bottoni je ovime ušao u sukob i s braćom Flangini, ali i sa seljacima iz Pićna i Gračišća. Naime, osim prisilnog prikupljanja zaostalih poreza, Bottoni je pokušao prikupiti i nekakav novi izvanredan porez. Pobuna seljaka započela je u nedjelju 06. srpnja 1653., a u njoj je sudjelovalo oko tri tisuće naoružanih seljaka. Seljake je dodatno razljutio falsifikat kojim je Bottoni pokušao dokazati da su seljaci bogati i imaju dovoljna primanja da plate i zaostali porez i ovu novu izmišljotinu. Kada je vidio da je vrag odnio šalu, Bottoni je pobjegao u Pićan i tamo se sakrio u crkvi. Seljaci su provalili gradska vrata, ušli u Pićan i prisilili vikara da otključa crkvu. Ubili su i Bottonia i Gonana. Dana 16. srpnja 1653. u svim crkvama Pazinske grofovije čitao se proglas Ferdinanda III kojim se naređuje seljacima da polože oružje i vrate se kućama. Vlast je očito pokušala primiriti nastalo stanje jer je ubrzo Ferdinand III obećao razmotriti seljačke pritužbe.

Hreljin - crkva Svetog Jurja

Kaštel u Hreljinu (ostaci kaštela nalaze se blizu groblja) izgubio je na važnosti izgradnjom Karolinške ceste. Cesta je dovršena 1728. godine i spojila je Karlovac s Bakrom i Rijekom. Kako je kaštel bio dosta udaljen od ceste, stanovnici su se počeli seliti na novu lokaciju, uz Karolinšku cestu. Tako je nastao današnji Hreljin. Zadnji stanovnici napustili su kaštel 1790. godine. Već četiri godine kasnije (1794.) dovršena je u Hreljinu crkva Svetog Jurja. U crkvi se čuvaju relikvijar svete Ursule i pokaznica (liturgijska posuda u koju se stavlja posvećena hostija) koja je dar Barbare Frankopan.

Pokaznica Barbare Frankopan napravljena je oko 1489. godine u nekoj mletačkoj zlatarskoj radionici. Pokaznica se sastoji od staklene posudice s postoljem za hostiju učvršćene u predivno napravljen stalak. Na podnožju pokaznice nalazi se natpis po kojem se zna da je pokaznicu darovala Barbara Frankopan 1489. godine u spomen na njezinog preminulog supruga Vuka Brankovića. Što se tiče relikvijara Svete Ursule, relikvijar je u obliku poprsja ove svetice. Napravljen je negdje krajem 14. ili početkom 15. stoljeća. Relikvijar je jako sličan relikvijaru Svete Ursule koji se nekada nalazio u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Rijeci, ali je u Drugom svjetskom ratu odnesen u Italiju (danas se nalazi u Udinama). Vjeruje se da je relikvijar iz Hreljina možda kopija onoga iz Rijeke, čak je moguće da je napravljen u istoj radionici u kojoj je napravljen i relikvijar iz Rijeke. Štoviše, popis inventara crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije iz 1457. navodi dvije velike srebrne pozlaćene glave (relikvijar koji je danas u Udinama i možda baš ovaj u Hreljinu). 

Ližnjan – Majka Božja od Milosti

Crkva Majke Božje od Milosti nalazi se usred starog dijela Ližnjana. Kako se taj dio Ližnjana zove Munat mnogi crkvu zovu i crkvom Majke Božje od Munata. U nizu izvora na internetu navedeno je da je crkva sagrađena 1704. godine, ali i da je crkvom od 16. do 19. stoljeća upravljala bratovština, pa pretpostavljam da je na istom mjestu postojala i starija crkva. Na preslici bi se trebala nalaziti dva zvona, no postoji samo jedno. Interesantna je priča o ovom zvonu koje nedostaje. 

To je zvono napravljeno u mletačkoj radionici Vendramina i njegovog sina Marka, koja je postojala krajem 14. i početkom 15. stoljeća. Ližnjansko je zvono napravio sin Marko. Početkom 1. svjetskog rata Austrougarska je rekvirirala niz crkvenih zvona kako bi ih iskoristila za ratne potrebe. Srećom, vrijednost srednjevjekovnog zvona iz Ližnjana je prepoznata pa ono nije rastaljeno. Neko vrijeme se zvono čuvalo u Ljubljani, a 1980. je došlo u posjed muzeja Metropolitan Museum of Art u New York-u.

Belgrad – Majka Božja Snježna

Crkva Majke Božje Snježne nalazi se u Belgradu nedaleko od Grižana. Crkva je sagrađena u 16.st., na mjestu gdje se nalazila starija crkva. Starija crkva je bila gotička, niža i manja od današnje. Današnji izgled (barok) nastao je dogradnjama crkve u 16. i 17. stoljeću. Dogradnju u 17. stoljeću spominje glagoljski natpis koji se nalazi iznad ulaza u crkvu. Crkva je nekada bila župna crkva župe Belgrad. Nije poznato kada je točno ova župa osnovana, no zahvaljujući starim dokumentima zna se da je to bilo negdje između 1288. i 1323. godine. Župa je postojala do 1790. godine.

I Vinodolski kraj je bio poznat po popovima glagoljašima. Niz glagoljaških natpisa i knjiga je izgubljeno, no neki su ipak sačuvani. O crkvi Svete Marije Snježne brinula se bratovština Svete Marije koja je vodila i zemljišne knjige sve do 1831. godine. Noviji zapisi su upisani latinicom, a stariji su na glagoljici. Posljednji zapis na glagoljici ostavio je plovan Mikula Mužević 1673. godine. Ime ovog plovana upisano je i na tri glagoljaška natpisa o dogradnji crkve Svete Marije Snježne. Ukupno je u Belgradu nađeno sedam glagoljaških natpisa. Replike dva natpisa iz crkve Majke Božje Snježne (iz 1640. godine) izložene su na Velom Brijunu u crkvi Svetog Germana (jedna od replika s Brijuna je i na fotografiji).

Omišalj – kapela svete Jelene na Dolu

Jedna kapela Svete Jelene nalazi se na glavnom omišaljskom trgu, Placi. Od druge kapele, one Svete Jelene na Dolu, danas postoje samo ostaci. Kapela Svete Jelene na Dolu sagrađena je u 12. ili 13. stoljeću. Nalazila se izvan kaštela, uz put koji je vodio prema tvrđavi Svetog Marka. 

Kapela se prvi put spominje u oporuci Vida Bozanića iz 1569. godine. Zatim se spominje u još nekoliko navrata, sve negdje do kraja 17. stoljeća kada se prestala koristiti. U apsidi se nalazi prozorčić u kojega je ugrađen dio oltarne pregrade ukrašen motivom ljiljana. Vjerojatno je oltarna pregrada pripadala nekoj ranosrednjovjekovnoj crkvi.

Vrsar - Sveti Andrija

Stara crkva Svetog Andrije spominje se još 1226. godine. Današnja crkvica je iz 18. stoljeća, a sagradili su je ribari i seljaci. Crkvica se obilazila u vjerskim procesijama kojima su se seljaci molili za bolji urod, a ribari za bolji ulov ribe. O crkvi i imanju oko nje brinula se bratovština Svetog Andrije. Stanovništvo ovog kraja ponovno se dokazalo početkom 20. stoljeća jer su prikupljali novce za obnovu crkvice. Obnova je dovršena 1915. godine. Nakon Drugog svjetskog rata crkva se više nije koristila, oko nje je sve zaraslo, a neko vrijeme je desakralizirana crkvica bila i štala za ovce. 

U tom razdoblju osim što se krov urušio pokradeno je sve što se moglo pokrasti iz crkve. Župnik je uklonio ovu malu preslicu na vrhu crkve kako bi je sačuvao za neke eventualno bolje dane. Ti bolji dani ipak su došli. Zadnja obnova crkvice trajala je 2 godine i dovršena je 2011. godine. Tada je preslica vraćena na vrh.  Od obližnje lokve Flaban do crkve Svetog Andrije tada je postavljen Križni put.

Vodnjan – dudov svilac

Uzgoj dudovog svilca u Istri započeo je još u 16. stoljeću. Zbog toga su se po Istri sadile murve (dudovi, bijeli dud ili Morus alba i crni dud (Morus nigra)). U 19. stoljeću uzgojem dudovog svilca bavila su se i djeca, koja su o tome učila u dvadesetak istarskih pučkih škola. Uzgojem su se bavili i neki župni uredi no najveću ulogu u Istri imala je obitelj Sotto Corona (Sottocorona) iz Vodnjana. Obitelj se doselila u Vodnjan iz Italije, kada je Tomasso Sotto Corona (1834.-1902.) imao samo trinaest godina. Naslijedivši obiteljski posao, Tomasso je 1857. godine u Vodnjanu otvorio veliki pogon za svilu i inicirao sadnju murvi. Obitelj se obogatila, ali su zahvaljujući pogonu zarađivali i mnogi stanovnici Vodnjana i Istre jer je obitelj nagrađivala uzgajivače. Pogon (Stabilimento bacologico per la riproduzione della razza indigene a bozzolo giallo) se nalazio u vodnjanskoj vili Francesca. 

Kako bi potaknuo uzgoj dudovog svilca, Tomasso je napisao knjižicu sa savjetima za uzgajivače. Knjižicu je 1881. godine tiskala tiskara Coana u Rovinju. Samo tijekom sedamdesetih godina 19. stoljeća proizvodnja čahura u Istri povećana je za više od pet puta. Tomasso je postao poznato ime pa je aktivno sudjelovao na kongresima u Istri, a 1881. sudjelovao je na međunarodnom kongresu svilara koji se održavao u Sieni. Tvornica svile u vili Francesca postojala je vjerojatno do početka Drugog svjetskog rata. Proizvodnja umjetnih vlakana znatno je umanjila važnost svilarstva, a vodnjanska je tvornica poslije postala kožara. Nakon što je zgrada godinama bila napuštena, potpuno je obnovljena i danas je sastavni dio tvrtke Infobip. Na fotografiji je samo jedan od interesantnih detalja iz Vodnjana koji nema veze s vilom Francesca.

Pula – Maksimijanova ulica

Današnja Maksimijanova ulica do 1948. godine zvala se Via Minerva. Tada je naziv ulice promijenjen u Ribarska ulica da bi posljednjom promjenom naziva ulica postala Maksimijanova. Ulica je dugačka stotinjak metara, a praktički je nastala još u antici. Blizu uličice nalazila su se jedna od antičkih gradskih vrata, Porta del Monastero, kojima se kroz zidine izlazilo na obalu. Točan položaj Porta del Monastero nije utvrđen no zna se da su se vrata nalazila negdje kraj ranokršćanske bazilike Svete Marije Formoze. Stari naziv ulice (Via Minerva) tumači se vjerojatnim postojanjem Minervinog hrama nad kojim je sagrađena ova bazilika. Kako je uličica povezivala luku sa živahnom ulicom Sergijevaca, uličica je bila savršena za otvaranje gostionica i buran noćni (i dnevni) život svih onih čiji je život bio vezan uz luku, a zatim za Arsenal, ratnu luku nekadašnje monarhije. I ne samo njih, u Via Minerva odlazili su svi koji su se željeli provesti pa je povijest uličice isprepletena nizom zgoda i nezgoda koje su se prepričavale generacijama. Via Minerva ostala je u sjećanju i po događaju od 28. siječnja 1903. kada su njome odjekivali pucnjevi. 

Burnom događaju prethodilo je upoznavanje Pietra Reitana iz Kalabrije s ljepoticom, pjevačicom Luigiom Sossa iz Kaštela (kod Buja). Upoznali su se u Rijeci 1902., kada je Luigia pjevala u restoranu Stainfeld, a Pietro je zbog posla privremeno boravio u Rijeci. Započeli su vezu, no Pietro je zahtijevao da Luigia ostavi njezin posao i bude ono što je tada bila većina žena – domaćica. Kratko vrijeme tako je i bilo, no Luigia je ubrzo prihvatila poziv da bude pjevačica u Puli, u restoranu Aurora u Ulici Sergijevaca. Tada je pukla njihova veza, Luigia se vratila pjevanju, otišla u Pulu i iznajmila stan u ulici Via Minerva. Pietro se nije mirio s prestankom veze, pokušavao je i pokušavao vratiti Luigiu no svaki pokušaj je završavao neuspjehom. Luigia je bila pjevačica, voljela je njezine nastupe i samostalnost koju joj je omogućavala njezina plaća. Dana 28. siječnja 1903. Pietro je sačekao Luigiu ispred stana u Via Minerva, molio je opet da mu se vrati i opet dobio „košaricu“. Ljut i razočaran, Pietro je kupio revolver. Vratio se u stan od Luigie, izvadio revolver i počeo pucati. Ukupno je ispalio četiri hica, svakim nanijevši novu ranu Luigii. Zatim je Pietro pokušao izvršiti samoubojstvo. Čuvši pozive u pomoć i pucnjavu, mnogi su dotrčali u stan i zatekli ih ranjene, ali, vjerovali ili ne, žive. Liječnici u Puli imali su što raditi, i na koncu su životi ljubomornog Pietra i lijepe pjevačice Luigie bili spašeni. Kasnije je oporavljena Luigia čak posjećivala Pietra u bolnici. Pietro je osuđen na sedam mjeseci zatvora. Kako je završila ova burna romansa nije poznato. Inače, ovo vam je još jedna od originalnih priča iz Pule koja je objavljena na Facebook stranici Pulske štorije. Šetajući Maksimijanovom ulicom sjetite se Pietra i Luigie pa ćete i ulicu doživjeti na potpuno drugačiji način.

Rovinj - Beroaldov prolaz

Od ulice Carera do rovinjske rive možete i „prečacem“, kroz Beroaldov prolaz napravljen krajem 17. stoljeća. Prolaz je dobio ime po obitelji Beroaldo, poznatoj po iskusnim pomorcima. Jedan od najpoznatijih članova obitelji bio je Francesco Beroaldo. Zbog herojstva na moru mletački senat ga je imenovao vitezom Svetog Marka. Nije to bio jedini čin njegove hrabrosti i vjernosti Veneciji. 

Tako je u Genovi genovskoj vladi odbio predati mletačkog mornara koji se potukao s vojnikom iz Genove koji je uvrijedio Veneciju. Zbog toga je Genova s obale napala njegov brod koji se zvao Sacra Famiglia. Sigurno nisu očekivali odgovor kojega su dobili, svih 36 topova s broda počelo je pucati po gradu. Po povratku u Rovinj, Vijeće Rovinja je na sjednici 02. rujna 1764. proglasilo njega i njegove potomke članovima gradskog vijeća. Francesco Beroaldo je umro 21. prosinca 1794. u Rovinju, a pokopan je u crkvi Svetog Franje.