Pazin – jedno posebno vjenčanje

U nizu vlasnika kaštela u Pazinu kao i Pazinske knežije nalazi se i obitelj Montecuccoli iz Modene. Oni su ujedno i posljednji stanovnici pazinskog kaštela. Markiz Montecuccoli kupio je knežiju za 240.000 florina u 18. stoljeću. Ukidanjem feudalizma 1848. austrijska država im je isplatila iznos kojim su kupili feud, no ostao im je i dalje kaštel u Pazinu. U kaštelu u ostali do Drugog svjetskog rata. Od 1920. do 1943. u kaštelu se nalazila i privatna zbirka obitelji. Svakog 05. kolovoza u kapelici kaštela održala bi se misa, a zatim bi dvorac bio otvoren za javnost pa su ljudi mogli pogledati zbirku. 

Za vrijeme Drugog svjetskog rata, nakon kapitulacije Italije, u dvorcu su boravili njemački vojnici koji su u Pazinsku jamu pobacali niz predmeta iz dvorca. Na blagdan Vele gospe, 15. kolovoza 1767., obitelj Montecuccoli je omogućila nesvakidašnje vjenčanje u Pazinu. U crkvi Svetog Nikole je istodobno vjenčano dvanaest parova s područja knežije. Mladenci su bili iz Pazina, Pićna, Žminja, Gračišća, Boljuna, Brseča, Lovrana, Kašćerge, Pazinskih Novaka i Tinjana. Svakom paru je obitelj omogućila lijepu odjeću. Nakon vjenčanja u crkvi svečana povorka krenula je prema kaštelu i tamo je mladence i njihove goste dočekao ručak, a grof Antonio de Montecuccoli poklonio je svakoj mladenki 50 dukata.

Rovinj - Kantinon

Kantinon je poznata konoba u Rovinju, a nalazi se uz luku punu barki. Konoba je poznata po tradicionalnim jelima. Usred konobe je do danas sačuvana ogromna bačva koja govori o prošlosti ove zgrade pa, dok uživate u specijalitetima, sjetite se i ove priče. 

Nekada je u ovu rovinjsku luku barkama dopremano vino, a današnja konoba bila je skladište za vino. Vino se čuvalo u velikim bačvama, a stanovnici Rovinja i okolice dolazili su ovdje kupovati vino i nositi ga kući. U ovu sačuvanu bačvu u konobi moglo je stati 5.000 litara vina.

Jasenovik – Sveti Kvirin

Jasenovik, koji se sastoji od nekoliko zaseoka, nekada je pripadao kaštelu Kožljak. Crkvica Svetog Kvirina nalazi se blizu zaseoka Latkovići. Ova crkvica je sagrađena u 13. ili 14. stoljeću, dok je u 16. stoljeću djelomično obnovljena. Crkva ima povišeno svetište i dvije apside, a u crkvi je otkrivena freska koju je naslikao Albert iz Konstanza. 

Freska „Poklonstvo kraljeva“ datirana je glagoljicom u 1507. godinu. Freska je samo djelomično vidljiva, no stručnjaci kažu da je lice Bogorodice jedno od najljepših koje je naslikao Albert iz Konstanza. Fotografiju unutrašnjosti crkve Svetog Kvirina preuzela sam sa stranica Revitas.org.

Pula - božica Hathor

Uz sve postojeće rekonstrukcije i modele koji nam dočaravaju izgled amfiteatra u antici, teško je znati baš sve. Znamo i da se s vrha špricao miomiris po gledalištu, i da su ispod zemlje postojali podzemni hodnici za gladijatore i zvijeri, i da su moćne obitelji imale rezervaciju najboljih mjesta za gledanje spektakla… No nikada nećemo znati one sitne detalje i ukrase koji su i ovako predivan amfiteatra činili još sjajnijim.

Tako je tridesetih godina 20. stoljeća, prilikom rekonstrukcije gledališta u amfiteatru, pronađena mramorna glava božice Hathor s pozlatom. Hathor je egipatska božica ljubavi, sreće, ljepote i glazbe, a često se povezivala s majčinstvom. Hathor se prikazivala na nekoliko načina, a prikaz ljudskog lica sa životinjskim ušima, kao ovaj iz amfiteatra, jedan je od njih. Mramorna glava je izložena u Augustovom hramu. Glava se datira u 1. stoljeće. S obzirom na finoću izrade i materijal (mramor i pozlata) umjetnik očito nije šparao. Pretpostavlja se da je glava donesena u Pulu iz helenističkih krajeva. Smatra se da je riječ samo o dijelu neke veće cjeline, te da je bila kao dekoracija ugrađena u amfiteatar.

Plomin Luka - antika

Današnji Plomin nastao je na mjestu gdje je postojala prapovijesna gradina. U antici se naselje preselilo uz more (danas Plomin Luka) da bi se u srednjem vijeku ponovno osnovalo na lokaciji prapovijesne gradine. Točna lokacija antičkog naselja, Flanone, nije poznata, no u Plomin Luci su doista otkriveni ostaci iz antike. Značaj ove luke je bio velik pa se po Flanoni, koja je čak postala municipij, svojedobno cijeli Kvarnerski zaljev zvao Sinus Flanaticus. Ostatke iz antike (ostaci zidova) uz Plominski zaljev prvi je spomenuo Anton Gnirs 1911. godine, a jedno istraživanje je provedeno i 1925. godine. 

Zaštitna arheološka istraživanja provedena su i 1982. i 1983. a u novije vrijeme (2016. i 2017. godine). Po do sada prikupljenim podacima arheološki lokalitet je bio naseljen u razdoblju od 1. do 4. stoljeća. Najstariji dio datira se po žigovima na tegulama (opeke) u razdoblje vladavine cara Tiberija (vladao od 14. do 37.g.n.e.) i tada su u ovom dijelu napravljeni podni mozaici (sačuvan je samo manji dio mozaika). Otkriveni su i žigovi iz vremena cara Nerona (vladao od 54. do 68.g.n.e.). Na objektu je provedeno još građevinskih radova. U mlađem sloju arheoloških sondi otkriveni su nalazi amfore tipa Africana 2D Grande, koja se koristila u 3. i početkom 4. stoljeća. Nalazište je poslije zaštićeno (zatrpano). Iznad Plomin Luke je 2015. provedeno istraživanje kamenih gomila.

Pula – reokalifor

Mislim da sam kraj ovog betonskog šarenog stošca na raskršću Kandlerove ulice i ulice Castropola prošla bezbroj puta, bez da znam o čemu je riječ. No dobro, za utjehu - nisam jedina. To je reokalifor (grčki rheokaliphor, rheo – stuja, kali – dobar, phore – nosilac), dakle prenositelj dobre, pozitivne energije. Stožac je umjetnička instalacija napravljena 1991. godine, na njemu je više od 9.000 sitnih raznobojnih trokutića. Projekt je započeo u Genevi s profesorom A. Mayerom i umjetničkom grupom Vaissseau i tako je stigao i do Pule i pulskih umjetnika udruženih u Gradsku radionicu koji su učestvovali u njegovom stvaranju. 

Jedan reokalifor napravljen je i u Stonu. E sad, ne bih znala reći prenosi li reokalifor dobru energiju ili ne, no definitivno je u Puli izvor šala pa bi nekako mogli zaključiti da je definitivno izvor pozitive. Naime, s obzirom na oblik instalacije i lokaciju gdje je postavljena (krajem 19. i početkom 20. stoljeća ulica Castropola bila je poznata po brojnim kuplerajima) mnogi se šale da je to spomenik palim kurvama. Štoviše, čim je reokalifor u Puli bio dovršen neka „umjetnička duša“ je na samo dno instalacije išarala tekst "Spomenik kurvama u penziji".

Bakar - skulptura Ribari

Na obali Bakra prije pedesetak godina postavljena je brončana skulptura „Ribari“. Skulpturu je napravio kipar Frano Kršinić (Lumbarda na Korčuli, 1897. - Zagreb, 1982.) 1947. godine, a 1950. skulptura je bila izložena na 25. Bijenalu u Veneciji. Po skulpturi se i ovaj djelić obale u Bakru zove „Žal ribara“. 

I ova skulptura savršeno opisuje bakarsku prošlost, Bakrani su plovili i bili poznati kapetani, ali su živjeli i od ulova ribe, pogotovo tuna. Dok skulptura prikazuje ribare kako vuku mrežu, kada zapuše bura u Bakru pomislim da su nagnuti baš zbog bure. Naravno, ovo je šala. Skulptura je 2018. restaurirana u Zagrebu i vraćena na isto mjesto u Bakar, na Žal ribara.

Paz – kaštel u Pazu

Mada sam kaštel u Pazu već spominjala, vrijedi ga ponovno spomenuti, ovaj puta s malo više detalja. Pretpostavlja se da je ime Paz nastalo od riječi Pas ili Passberg, jer je utvrda nastala uz nekada važan prometni pravac kojim se iz pravca Boruta moglo stići do Boljunskog polja. S pravom koristim riječ „utvrda“ jer je u početnoj fazi kaštel doista imao isključivo obrambenu ulogu. Bilo je to negdje u 12. stoljeću. Cijeli feud je prvo pripadao Svetom Rimskom carstvu njemačkog naroda. Zatim su vlasnici postali akvilejski patrijarsi. Patrijarsi su u 13. stoljeću imenovali kao gospodara Paza nekog Friza (Fricila) koji se prozvao Frizom „od Paza“. Obitelji „od Paza“ u 14. stoljeću gubi se svaki trag, a Paz u tom stoljeću prvo pripada grofovima Goričkima pa zatim, od 1374. godine, Habsburgovcima (postaje dio Pazinske knežije). Ubrzo su vlasnici Paza postali članovi obitelji Walderstein, oni isti koji su bili i vlasnici kaštela u Račicama. 

Već je tada Paz postao kaštel jer je obitelj Walderstein uz utvrdu dogradila rezidencijalni dio. Udajom Barbare Walderstein za Bernardina Barba, vlasnik kaštela Paz postala je obitelj Barbo. Obitelj je bila vlasnik i kaštela Kožljak, kaštela Possert, a u 17. stoljeću sagradili su ladanjski kaštel Belaj. Ostaci kaštela u Pazu kakvog znamo danas zapravo su djelo Messalda Barba, Barbarinog sina. Godine 1570. Messaldo je dovršio obnovu kaštela, kojom je kaštel gotovo u potpunosti postao rezidencijalno zdanje, a dio kaštela bio je namijenjen gospodarstvu. Čak je i postojeća utvrda preuređena u dio za stanovanje, dok je nova kvadratna kula sagrađena na jugozapadnoj strani kompleksa. Dio godine Messaldo je živio u njegovoj kući u Trstu, no većinu godine provodio je u Pazu. Messaldo nije baš dugo uživao u Pazu, pogubljen je na trgu u Ljubljani 24. ožujka 1589. godine, nakon završenog sudskog procesa (protestant Messaldo ubio je vlastitog sina Kastelmana koji je ostao vjeran katoličanstvu). Francesco Carlo Barbo prodao je kaštele Paz, Belaj i Kožljak 1668. godine princu Auspergeru.

Pazin - palača Rapicio

Još negdje 2006., kada je započelo moje istraživanje Istre i kada je počeo nastajati blog o Istri (tada nisam imala pojma koliko dugo će me to držati i koliko ću tekstova napisati) oduševile su me ruševine palače Rapicio. Palača je bila na samom rubu klisure ispred kaštela u Pazinu. Od 2006. do danas promijenilo se dosta toga. Nakon više godina arheološkog istraživanja i pripreme dokumentacije, godine 2014. započela je prva faza radova – konzervacija ruševina, a uslijedilo je niz novih faza. Vjeruje se da je prva kuća bila puno skromnija, nastala negdje u 15. stoljeću te je imala ulogu obrane kaštela. 

U 16. stoljeću u Pazin se doselila bogata talijanska obitelj Rapicio. Ova kuća je postala njihovo vlasništvo i ubrzo je postala palača. Palača je imala dva kata, a u prizemlju su bile gospodarske prostorije. Prvi član obitelji Rapicio u Pazinu bio je Fabrizio, nećak Andrea Rapicia (Andrea Rapicio je 1565. postao tršćanski biskup, a njegov portret se čuva u crkvi Svetog Nikole u Pazinu, pretpostavlja se da je ovdje prenesen iz palače Rapicio). U posjedu obitelji Rapicio palača je bila oko tri stoljeća. Godine 1901. umro je posljednji pazinski Rapicio. Palača je stradala u bombardiranju Nijemaca u rujnu 1943. godine kada je nanesena velika šteta ovom dijelu Pazina. Neke kuće su se poslije rata obnovile, neke su srušene, a od palače Rapicio ostale su samo ruševine koje su nastavile propadati sve do ovog novog zamaha. Tijekom 2025. ovdje je provedena prva faza uređenja auditorija na otvorenom.

Rovinj - fontana Dječak s ribom

Popularna gradska fontana u Rovinju postavljena je 21. lipnja 1959. Ovime se svečano obilježio završetka gradnje vodovoda Višnjan – Rovinj. Do tada su se stanovnici Rovinja opskrbljivali vodom iz bunara. Fontanu, zajedno sa skulpturom, napravili su kipari Marijan Kocković (Zagreb, 1923. – Dubrovnik, 1991.) koji je neko vrijeme živio u Rovinju i Vinko Matković (Rijeka, 1911. - 1973.). 

Njihovi se inicijali nalaze na postolju skulpture „Dječak s ribom“. Posljednjom obnovom fontane krajem 2024. restaurirani su skulptura i brončani dijelovi fontane.