Poreč – antička vila Mozaik

Ostaci jedne raskošne antičke vile nalaze se sjevernije od mjesta Červar Porat. Vila je svojedobno pripadala Calvii Crispinilli, bogatoj kurtizani iz doba Nerona. Odmah do marine Červar nalaze se ostaci velikog antičkog gospodarskog kompleksa. U 1.st. njegov vlasnik je bio Sisenna Statilie Tauro. Nešto južnije od Červara nalazi se rt Busuja. I ovdje je postojala antička vila. Zbog pronađenih ostataka mozaika arheolozi vilu često nazivaju vila Mozaik. Mozaici se datiraju u 2. stoljeće. Osim raskošnog rezidencijalnog dijela, imanje u uvali Busuja imalo je i veliki gospodarski dio. U jednom dijelu nalazila se fulonika (radionica za obradu i bojenje tkanina). Po brojnim pronađenim kućicama puževa volak, očito se ovdje proizvodio i purpur, skupocjena boja za tkanine koja je bila toliko važna da su čak postojali zakoni koji su definirali tko uopće smije nositi toge obojene purpurom. 

S obzirom na važnu gospodarsku ulogu, u uvali je bilo sagrađeno pristanište. Tako su brodovi mogli prevoziti sve što je bilo proizvedeno na imanju, ali i dopremiti ono što bi poželjeli bogati vlasnici vile. Posebnost vile je i ogromno ribogojilište, jedno od najvećih do sada otkrivenih antičkih ribogojilišta na Mediteranu. Kako je površina mora danas viša za oko 2 metra no u antici, ostaci ribogojilišta nalaze se u moru. Ribogojilište se sastojalo od šest velikih i šest manjih bazena. Svaki bazen se otvarao ili zatvarao kliznim drvenim vratima. Voda je u velike bazene ulazila kroz manje bazene, a dotok vode strogo se regulirao. U ribogojilištu su se uzgajale jegulje. S obzirom na veličinu ribogojilišta arheološko istraživanje trajalo je niz godina. Općenito, u antici je područje sjevernije od Poreča imalo razvijenu proizvodnju. Na nekim imanjima radile su se amfore, postojalo je niz ribogojilišta, zasađeni su brojni vinogradi i maslinici. Zbog prijevoza svih ovih proizvoda na ovom dijelu istarske obale bilo je napravljeno niz antičkih pristaništa (fotografiju arheološkog istraživanja ribogojilišta u uvali Busuja preuzela sam s portala Poreština.info, članak „Osam godina podvodnog istraživanja“ napisala je Vedrana Habereiter).

Pula – vila Petinelli

Do 1900. propisima Austro – Ugarske bila je potpuno zabranjena gradnja oko mletačkog kaštela na brežuljku Kaštel. Te je godine zabrana gradnje ublažena, no usvojeni su propisi koji su definirali veličinu i visinu kuća. Tada je nastala i uska ulica Castropola koja se spušta padinom od mletačkog kaštela do Carrarine ulice. Jedanaest godina nakon ukidanja zabrane gradnje (1911. godine) sagrađena je u ulici Castropola na kućnom broju 20 vila Petinelli (nekad poznata i kao Zentral hotel vila Maria). Projekt za vilu napravio je Ferdinand Geyer, arhitekt koji je bio angažiran u Puli u gradnji niza vila, pa čak i predivne palače nadvojvode Karla Stjepana (palača danas ne postoji, srušena je u Drugom svjetskom ratu). Danas je vila Petinelli podijeljena u nekoliko stanova, i, za razliku od nekoliko obližnjih vila iz ovog razdoblja, vila Petinelli je dobro održavana. 

Interesantan je podatak da je ulica Castropola nekad bila poznata i po prostituciji. Kako je Pula bila puna austrougarskih vojnika, a zatim u vrijeme Italije i talijanskih vojnika, prostitucija u gradu je doslovno cvjetala. Najviše bordela nalazilo se u ulici Castropola, u Flanatičkoj ulici i na Usponu Konzula Istranina, no legalnih i ilegalnih bordela bilo je u cijelom starom dijelu grada. Jedan od najvećih bordela nalazio se upravo u ulici Castropola na kućnom broju 24., a vodila ga je od 1904. do 1906. (prije gradnje vile Petinelli) Gisella Kokoška, bivša prostitutka. Kako god, nekadašnji stanari vile Petinelli zasigurno su imali pogled na poneki bordel stare Pule.

Brijuni – stablo bijele murve

U knjizi „Iz sjećanja starog Austrijanca“ Paul Kupelwieser, nekadašnji vlasnik Brijuna, opisuje i njegov prvi dolazak na otočje. Kupelwieser piše: „Mislim da je bio 02. kolovoza 1893.“. Kupelwieser je toga dana došao u Fažanu. Od Fažane do Velog Brijuna stigao je nakon četrdesetak minuta barkom kojom su veslala dva ribara. Kupelwieser opisuje kulu i nekoliko zgrada do kule, crkvu Svetog Germana, tada posve praznu utvrdu Fort Tegetthoff… 

U knjizi se nalazi i rečenica: „Jedan jedini čempres iza tornja, star oko trideset godina, tucet dudovih stabala iste starosti koji su oivčivali malu luku, nekoliko starih maslinovih stabala, mnogo lovora duž malobrojnih staza, golemi odroni kamenja koji su često dosizali do mora i iza kojih su se nalazili preostali ostaci prostranih kamenoloma i dva vrlo mala i loše održavana vinograda – bilo je gotovo sve što smo mogli vidjeti.“. Paul Kupelwieser je umro u Beču 20. ožujka 1919. godine. Godine 2019. Nacionalni park Brijuni obilježio je stotu godišnjicu njegove smrti. Između ostalog, 02. kolovoza 2019. posađeno je u luci stabalce bijelog duda (murve). Ova zgodna gesta je puna simbolike. Murva je odabrana jer upravo murve spominje Kupelwieser u knjizi. I datum sadnje (02. kolovoza 2019.) je pun simbolike. Dana 02. kolovoza, no prije 126 godina, Kupelwieser je prvi puta kročio na Veli Brijun, godina 2019. je naravno odabrana zbog obilježavanja stote godišnjice njegove smrti. Pa čak i mjesto sadnje ima simboliku; upravo je u ovu lučicu stigao Kupelwieser 1893. godine.

Legenda o nastanku Brijuna

U istarskim legendama vile su napravile amfiteatar u Puli, divovi su gradili male istarske gradiće, div Ban Dragonja napravio je Pazinsku jamu i korita rijeke Mirne i Dragonje… Postoji i legenda o nastanku Brijuna. Po ovoj legendi, Bog je odlučio djelić zemlje napraviti da izgleda poput raja. Izabrao je da ovaj raj bude upravo na istarskom poluotoku.

U stvaranju raja pomagali su anđeli noseći kamenje i postavljajući ga točno tamo gdje je trebalo. Kada je to vidio vrag, razrezao je vreću u kojoj je jedan anđeo nosio kamenje pa se kamenje prosulo po cijeloj Istri. Vidjevši kako im je vrag pokvario sve što su do tada napravili, anđeli su odlučili popraviti što se popraviti može pa su među razasutim kamenjem sačuvane djeliće raja prikupili na jedno mjesto, pažljivo posložili i zaštitili okruživši ih morem. Eto, tako su nastali Brijuni.

Brijuni – trijada hramova

Vlasnici raskošne vile u uvali Verige imali su na raspolaganju doista sve što su mogli poželjeti; terme s palestrom (vježbalište), predivno uređene terasaste vrtove, maslinik, portik (natkriveni trijem) koji je išao duž uvale. Imali su i tri manja hrama (trijada hramova) u dnu uvale Verige, vrlo blizu vile. Najbliže vili nalazio se Neptunov hram, ne zna se kojem je božanstvu bio posvećen hram u sredini, a treći hram (na prvoj fotografiji, danas najbolje sačuvan) bio je Venerin hram. Neptunov hram i Venerin hram bili su na istoj udaljenosti od obale, dok je srednji hram bio uvučeniji na kopno. 

Hramovi su bili povezani trijemom sa stupovima. Na drugoj fotografiji je idejna rekonstrukcija hramova koju je 1905. napravio Anton Gnirs. Svaki hram je bio sagrađen na postamentu pa je do hramova vodilo nekoliko stepenica. Na pročeljima su se nalazila četiri stupa. Iza hramova, na kopnenoj strani (ne vidi se na idejnoj rekonstrukciji) nalazio se portik kojim se iz vile moglo doći do svakog hrama. Danas su na pročelju Venerina hrama dva stupa, oba konzervirana te ostavljena na izvornoj lokaciji. Jedan stup je samo djelomično sačuvan, drugi je potpuno sačuvan i na vrhu ima korintski kapitel. Do hrama je vodilo devet stepenica. Isti broj stepenica vodio je do Neptunovog hrama. Srednji hram je bio udaljeniji od mora, na blagoj povišenju pa su do njega vodile tri stepenice. Krajem 20. stoljeća arheolozi su otkrili ostatke male kružne građevine iza hramova. Nagađa se da je to mogao biti mauzolej nekog od bogatih vlasnika vile ili paviljon ili neki maleni hram koji je postojao prije no što su sagrađena ova tri hrama.

Zgrade vrlo blizu Venerinog hrama (ostaci se vide na prvoj fotografiji) ponajviše su koristili svećenici iz hramova. Pretpostavlja se da su hramovi sagrađenih oko 40.g.n.e. kada je vlasnik cijelog ovog imanja bio Gaj Lekanije Bas, vlasnik velike radionice amfora u Fažani. Kada je krajem 4.st. kršćanstvo postalo službena religija Rimskog Carstva, tri hrama u uvali Verige postali su poganski hramovi. Vjerojatno su zato oni bili prvi „razgrađeni“ pa je građevinski materijal iz hramova korišten za gradnju drugih zdanja na otoku. Većinu podataka o trijadi hramova kao i idejnu rekonstrukciju hramova (Anton Gnirs) pronašla sam u knjizi „Brijuni – prošlost, graditeljstvo, kulturna baština“ autorica Vlaste Begović i Ivančice Schrunk.

Brijuni – grob na Rankunu

Rankun (ili Kosir) je brežuljak blizu uvale Verige i najbliži je otočiću Sveti Jerolim. Popela sam se do velikih dobro sačuvanih vodosprema maritimne vile u uvali Verige, spustila se na drugu stranu brežuljka, prešla livadu i popela se na Rankun. U mnoštvu kamenja na Rankunu nalazi se i ovaj grob iz brončanog doba (18.st.p.n.e.). 

Kako je na brežuljku još kamenih gomila, Gnirs je početkom 20.st. zaključio da su vjerojatno sve te gomile grobni humci. Istraživanja provedena 2023. pokazala su nešto drugo; s izuzetkom ovog groba na fotografiji kod nekoliko najsačuvanijih kamenih humaka utvrđeno je da u sredini nije postojao grob. Nacionalni park Brijuni planira i ovu lokaciju uključiti u jednu od staza za turiste.

Veli Brijun – naselje Gradina

Kada idete iz uvale Verige prema Aleji pinija vidjeti ćete znak za Gradinu. Ovdje je u brončanom dobu postojalo naselje, pa se i cijeli brežuljak zove Gradina. Poput niza drugih prapovijesnih gradina, tako su i ovdje stanovnici prvo izravnali vrh brežuljka, a zatim su kamenje dobiveno ovim postupkom koristili za gradnju naselja i bedema. Naselje je imalo kružni tlocrt, a štitili su ga bedemi građeni tehnikom suhozida. Osim što su bedemi (čak tri prstena bedema) štitili stanovnike, oni su i dijelili naselje na tri dijela. Najviši bedem (i najviši dio gradine) uništen je krajem 19.st. gradnjom hipodroma. Ostali su srednji i vanjski bedem. 

Zbog obrane naselja najvažniji je bio ulaz u vanjskom bedemu. S vremenom je ulaz postao nepravilan poput labirinta. Na taj način je prodor neprijatelja u naselje bio dodatno otežan, kao što je i posao branitelja bio olakšan jer su gađali kamenim oblucima neprijatelja koji je krivudao kroz glavni ulaz. Upravo zato je početkom 20.st. Gnirs otkrio puno kamenih oblutaka kraj ulaza. Između vanjskog i srednjeg bedema nalazila se nekropola. Stanovnici su se pokapali u zgrčenom položaju u grobove napravljene od kamenih ploča. Obližnji izvor vode kojega su koristili stanovnici gradine u antici je opskrbljivao vodom i raskošnu vilu u uvali Verige. 

Buzet – palača Verzi

Kada sam bila u Chicagu, otišla sam vidjeti najstariju kuću u gradu (kuća Clarke-Ford, sagrađena oko 1836.). Neboderi  i ostale ogromne zgradurine ostavljaju me ravnodušnom. Zbog potpuno drugačije prošlosti pojmovi „staro“ ili „najstarije“ kod nas ili u Americi poprilično su drugačiji. Što bi na primjer rekli Amerikanci za ulicu Pod Fumiju u Gračišću u kojoj su kuće iz 15. stoljeća, za naše prastare crkve i crkvice, za niz starih kuća koje sam spomenula na blogu, pa i za palaču Verzi (palaču Vertiis) u Buzetu? Palača Verzi je sagrađena 1629. i nalazi se kraj župne crkve u Buzetu. Palača je nedavno obnovljena i danas je u njoj „Poduzetnički inkubator Verzi“. Palača je pripadala obitelji Verzi (Vertiis) pa je na pročelju njihov obiteljski grb. Ispod grba uklesan je njihov moto: „Od Verzijevih smo, uvijek odani Lavu, za čiju ću vlast i smrt rado podnijeti“. 

Jedna palača Verzi postoji i u Kopru, a dio obitelji se iz Kopra preselio u Buzet. Do ovog preseljenja je vjerojatno došlo nakon što je sjedište Rašporskog kapetanata iz razrušenog Rašpora preseljeno u Buzet (1511. godine). Ubrzo je obitelj postala poznata i vrlo cijenjena u Buzetu pa se i njihova obiteljska grobnica nalazila u župnoj crkvi. Prvi član ove obitelji koji se spominje u Buzetu je advokat Francesco Verzi (1514. godine) koji je u gradu imao nekoliko nekretnina. Njegov sin i nasljednik Alessandro također se spominje, no samo zbog niza svađa, prijetnji građanima pa čak i zbog oružanog sukoba. Alessandro definitivno nije bio član obitelji s kojim se obitelj mogla ponositi jer je na koncu prognan s područja kapetanata. Brojni članovi obitelji bili su poznati vojni zapovjednici, a neki su bili službenici Rašporskog kapetanata. Kako su se ubrajali u domaće plemstvo nisu mogli obnašati funkciju rašporskog kapetana jer je kapetane birala Venecija isključivo iz redova plemstva iz Venecije. Neki od njih su bili zapovjednici buzetske vojne posade, a neki su branili grad u vrijeme Uskočkog rata. Stoga nije čudno da su i pogibali u ratovima koje je vodila Venecija. Buzetska grana obitelji izumrla je krajem 18. stoljeća. Tada je palača promijenila vlasnike i doživjela manje preinake.

Motovun – grb s pet kula

Na grlu bunara ispred hotela Kaštel (nekada palača Polesini) nalazi se jako star grb Motovuna na kojem je Motovun s jednom kulom. Noviji grbovi, pa i ovaj koji se danas koristi, prikazuju Motovun s pet kula jer se u jednoj fazi u prošlosti na vrhu brežuljka doista nalazilo pet kula. Kula je bilo i više, no one se nisu nalazile na vrhu brežuljka, bile su niže na padinama. Kroz povijest, broj kula i izgled zidina mijenjali su se zbog razvoja novog oružja i širenja grada. Danas su najbolje sačuvane najstarije zidine. Ove zidine su iz 11. i 12. stoljeća, redovito su se održavale, a osim obrane s vremenom su dobile još jednu važnu ulogu, postale su potporni zidovi (zidine koje su sagrađene kasnije nisu imale ovu ulogu, pa su sačuvani samo mali dijelovi). 

Prije 14. stoljeća na zidinama su napravljeni prsobrani. Prsobrani su maknuti vjerojatno početkom 17. stoljeća, do danas su sačuvani samo na jedinoj sačuvanoj kuli (to je zvonik crkve Svetog Stjepana). Osim kule - zvonika, ovaj najuži prsten zidina imao je i kulu Torre del Leone, kulu Torricino Grande, kulu Carrara i kulu Franco (ukupno pet kula). Kule su porušene otprilike u vrijeme kada su sa zidina maknuti prsobrani. Kroz ovaj prsten zidina vodila su gradska vrata koja su sačuvana do danas. Današnji izgled ovih gradskih vrata nastao je u 16. stoljeću, vjerojatno za vrijeme podestata Francesca Mema jer se iznad vrata nalazi grb obitelji Memo. Još su vidljive udubine pomoću kojih su se vrata mogla zatvoriti rešetkama. U drugoj fazi, tijekom 12. i 13. stoljeća, napravljen je drugi prsten zidina od kojega su sačuvani samo tragovi. Gradnjom ovog novog prstena zidina, kaštel je bio zaštićen s dvostrukim zidinama, a nove zidine su štitile i kuće u podgrađu. Od ovih zidina najbolje su sačuvana gradska vrata Nova vrata (Porta Nuova) i dio bedema ispod komunalne palače. 

Današnji izgled Novih vrata nastao je početkom 17. stoljeća kada je podestat bio Marco Pasqualegio. Nad vratima su se nalazili prsobrani, no 1607. umjesto prsobrana napravljen je krov, a rešetke kojima su se vrata zatvarala zamijenjene su debelim hrastovim vratima. I ovaj prsten zidina imao je nekoliko kula: kulu Barbakan, kulu Fossal i kulu Svetog Ciprijana. Kako Gradiziol (ulica kojom se penjete prema starom dijelu Motovuna) nije bio zaštićen zidinama, na padini koja nije jako strma sagrađen je zid uz kojega je prokopan jarak. Na talijanskom jeziku riječ fosso znači jarak, tako je nastala ulica Fossal. Na najnižoj točki Fossala su se nalazile kula Fossal i jedna gradska vrata, a postojala su i mala gradska vrata Portizza. Gradiziol nije bilo potrebno štititi na sjevernoj strani koja je puno strmija. U vrtu samostana servita pronađeni su ostaci bastionskog sustava. Početkom 13. stoljeća započela je gradnja zidina koje su štitile podgrađe Borgo (dio Borga nastao u 12. stoljeću). Kroz ove zidine su vodila gradska vrata Svetog Ciprijana koja su se nalazila kraj crkve Svetog Antuna Padovanskog (crkva je do 15. stoljeća bila posvećena Svetom Ciprijanu). U trećoj, ujedno i posljednjoj fazi gradnje zidina (14.st.) zidine su dodatno proširene zbog zaštite novosagrađenog dijela Borga. Kroz njih su vodila gotička vrata koja postoje i danas (na drugoj fotografiji).

Motovun – legenda o kraljici

Legendu o kraljici Riccardi iz Motovuna pronašla sam u tekstu „Fortifikacija Motovuna u srednjem i ranom novom vijeku“ (autorica Michele Benčić). Riccarda je doista postojala i krajem 12. stoljeća bila je gospodarica Motovuna. Osim njezinog imena, o Riccardi se ne zna gotovo ništa. Jedan stari dokument spominje Riccardu, ime njezine majke (Palma) i djeda (Artuico). Zna se i da je 1222. godine vlasnik jednog dijela Riccardine imovine postao Majnard Gorički. U 17. stoljeću je biskup Giacomo Filippo Tomasini zabilježio jednu legendu. Po legendi, nakon smrti njezinog supruga, istarskog kralja, kraljica je od njegove zlatne čaše dala napraviti zlatni kalež i zatim ga je poklonila crkvi.

Jednog dana je kraljica pronađena mrtva ispred velike crkve u Motovunu, a na glavi je imala zlatnu krunu te je pokopana u crkvi do njezinog supruga. Povjesničar Luigi Morteani (Motovun, 1854 – Grožnjan, 1936) je smatrao da se zabilježena legenda tiče upravo Riccarde. Istina je da su nekada motovunski bogataši imali svoje grobnice u crkvi Svetog Stjepana. To je bila starija crkva od današnje koja se gradila 34 godine, a dovršena je 1614. godine. Po još jednoj od motovunskih legendi, postojao je podzemni prolaz kojim se iz crkve Svetog Stjepana moglo doći sve do podnožja brežuljka, no do danas ostaci takvog prolaza nisu otkriveni.