Baška – crkva Svetog Antona

Crkva Svetog Antona nalazi se u starom dijelu Baške. Crkva je sagrađena 1482. godine. U unutrašnjosti se nalaze slike hrvatskog slikara Celestina Medovića (Kuna Pelješka, 1857. -Sarajevo, 1920.), jednog od najvažnijih predstavnika hrvatske moderne. Kao devetogodišnji dječak, Mato Medović započeo se školovati u franjevačkom samostanu u rodnom mjestu, a u samostanu Male braće u Dubrovniku 1874. godine uzeo je redovničko ime Celestin. 

Godine 1880. diplomirao je na bogosloviji i tada je zaređen za svećenika. Za slikara se nastavio školovati prvo u Rimu, pa u Firenzi, u Münchenu… Od 1895. u Zagrebu je otvorio privatnu slikarsku školu, a imao je zajednički atelier s Vlahom Bukovcem. Zbog umjetničke slobode sve je veći jaz između njega i crkve te je 1897. na vlastiti zahtjev sekulariziran. Sakralne slike i freske čine veliki dio njegovog slikarskog opusa.

Bakarski zaljev – izvori slatke vode

U vrijeme suše vidjeti ćete u Bakarcu korito potoka, ali bez vode. Navratite li nakon obilnijih kiša, vidjeti ćete kako se voda slijeva prema moru. U samom Bakarcu korito potoka je uređeno u dužini od otprilike 1 km i ima 19 kaskada. Kod Križišća korito je prirodno i upravo ovdje, na području Križišća, oborinska voda počinje se spuštati prema Bakarcu formirajući ovaj potok, a zatim, usred Bakarca i njegove plaže, otječe u more. Osim ovog potoka, u Bakarski zaljev ulijeva se slatka voda iz niza izvora. 

Samo jedan od njih je i popularni Jaz u Bakru, izvor koji se nalazi tik do obale. Jaz obično vidim u „ljetnom izdanju“ kada je u njemu puno manje vode, a na fotki je njegovo „jesensko izdanje“ nakon obilne kiše pa je voda u Jazu do samog ruba. Osim Jaza i potoka u Bakarcu, u Bakarskom zaljevu ima i drugih izvora, a neki od njih su u moru. Što je više kiše, dotok slatke vode u more je veći pa je i slanost mora manja. Osim toga, izvori utječu i na temperaturu mora pa je more u Bakarskom zaljevu često hladnije za 2-3 stupnja od temperature mora izvan zaljeva. 

Punat - Sveti Petar

Blizu marine, u dijelu koji se zove Kanajt, otkriveni su ostaci crkvice Svetog Petra. Najstarija (ranokršćanska) crkvica sagrađena je vjerojatno u 6. stoljeću na ostacima iz kasne antike. Korištenje antičkih ostataka za gradnju ranokršćanskih crkvica bilo je relativno često jer je gradnja bila jednostavnija, a pritom se koristio i postojeći građevinski materijal. Mada su se obično ovakve najstarije crkvice obnovama kroz stoljeća postajale veće, crkvica Svetog Petra je iznimka. 

Najveća je bila upravo ranokršćanska crkva, naknadnim obnovama crkva je postajala manja. Prvo je u ranom srednjem vijeku napravljena jedna manja crkva koja je imala dvije apside. Zatim je, negdje u 12. ili 13. stoljeću, ova crkvica dodatno smanjena i imala je jednu apsidu. O crkvi Svetog Petra postoji vrlo malo dokumenata iz prošlosti tako da su saznanja o njoj prvenstveno bazirana na radu arheologa. Crkva se prvi puta spominje tek 1419., a vjerojatno se prestala koristiti negdje u 16. stoljeću.

Pazin – jedno posebno vjenčanje

U nizu vlasnika kaštela u Pazinu kao i Pazinske knežije nalazi se i obitelj Montecuccoli iz Modene. Oni su ujedno i posljednji stanovnici pazinskog kaštela. Markiz Montecuccoli kupio je knežiju za 240.000 florina u 18. stoljeću. Ukidanjem feudalizma 1848. austrijska država im je isplatila iznos kojim su kupili feud, no ostao im je i dalje kaštel u Pazinu. U kaštelu u ostali do Drugog svjetskog rata. Od 1920. do 1943. u kaštelu se nalazila i privatna zbirka obitelji. Svakog 05. kolovoza u kapelici kaštela održala bi se misa, a zatim bi dvorac bio otvoren za javnost pa su ljudi mogli pogledati zbirku. 

Za vrijeme Drugog svjetskog rata, nakon kapitulacije Italije, u dvorcu su boravili njemački vojnici koji su u Pazinsku jamu pobacali niz predmeta iz dvorca. Na blagdan Vele gospe, 15. kolovoza 1767., obitelj Montecuccoli je omogućila nesvakidašnje vjenčanje u Pazinu. U crkvi Svetog Nikole je istodobno vjenčano dvanaest parova s područja knežije. Mladenci su bili iz Pazina, Pićna, Žminja, Gračišća, Boljuna, Brseča, Lovrana, Kašćerge, Pazinskih Novaka i Tinjana. Svakom paru je obitelj omogućila lijepu odjeću. Nakon vjenčanja u crkvi svečana povorka krenula je prema kaštelu i tamo je mladence i njihove goste dočekao ručak, a grof Antonio de Montecuccoli poklonio je svakoj mladenki 50 dukata.

Rovinj - Kantinon

Kantinon je poznata konoba u Rovinju, a nalazi se uz luku punu barki. Konoba je poznata po tradicionalnim jelima. Usred konobe je do danas sačuvana ogromna bačva koja govori o prošlosti ove zgrade pa, dok uživate u specijalitetima, sjetite se i ove priče. 

Nekada je u ovu rovinjsku luku barkama dopremano vino, a današnja konoba bila je skladište za vino. Vino se čuvalo u velikim bačvama, a stanovnici Rovinja i okolice dolazili su ovdje kupovati vino i nositi ga kući. U ovu sačuvanu bačvu u konobi moglo je stati 5.000 litara vina.

Jasenovik – Sveti Kvirin

Jasenovik, koji se sastoji od nekoliko zaseoka, nekada je pripadao kaštelu Kožljak. Crkvica Svetog Kvirina nalazi se blizu zaseoka Latkovići. Ova crkvica je sagrađena u 13. ili 14. stoljeću, dok je u 16. stoljeću djelomično obnovljena. Crkva ima povišeno svetište i dvije apside, a u crkvi je otkrivena freska koju je naslikao Albert iz Konstanza. 

Freska „Poklonstvo kraljeva“ datirana je glagoljicom u 1507. godinu. Freska je samo djelomično vidljiva, no stručnjaci kažu da je lice Bogorodice jedno od najljepših koje je naslikao Albert iz Konstanza. Fotografiju unutrašnjosti crkve Svetog Kvirina preuzela sam sa stranica Revitas.org.

Pula - božica Hathor

Uz sve postojeće rekonstrukcije i modele koji nam dočaravaju izgled amfiteatra u antici, teško je znati baš sve. Znamo i da se s vrha špricao miomiris po gledalištu, i da su ispod zemlje postojali podzemni hodnici za gladijatore i zvijeri, i da su moćne obitelji imale rezervaciju najboljih mjesta za gledanje spektakla… No nikada nećemo znati one sitne detalje i ukrase koji su i ovako predivan amfiteatra činili još sjajnijim.

Tako je tridesetih godina 20. stoljeća, prilikom rekonstrukcije gledališta u amfiteatru, pronađena mramorna glava božice Hathor s pozlatom. Hathor je egipatska božica ljubavi, sreće, ljepote i glazbe, a često se povezivala s majčinstvom. Hathor se prikazivala na nekoliko načina, a prikaz ljudskog lica sa životinjskim ušima, kao ovaj iz amfiteatra, jedan je od njih. Mramorna glava je izložena u Augustovom hramu. Glava se datira u 1. stoljeće. S obzirom na finoću izrade i materijal (mramor i pozlata) umjetnik očito nije šparao. Pretpostavlja se da je glava donesena u Pulu iz helenističkih krajeva. Smatra se da je riječ samo o dijelu neke veće cjeline, te da je bila kao dekoracija ugrađena u amfiteatar.

Plomin Luka - antika

Današnji Plomin nastao je na mjestu gdje je postojala prapovijesna gradina. U antici se naselje preselilo uz more (danas Plomin Luka) da bi se u srednjem vijeku ponovno osnovalo na lokaciji prapovijesne gradine. Točna lokacija antičkog naselja, Flanone, nije poznata, no u Plomin Luci su doista otkriveni ostaci iz antike. Značaj ove luke je bio velik pa se po Flanoni, koja je čak postala municipij, svojedobno cijeli Kvarnerski zaljev zvao Sinus Flanaticus. Ostatke iz antike (ostaci zidova) uz Plominski zaljev prvi je spomenuo Anton Gnirs 1911. godine, a jedno istraživanje je provedeno i 1925. godine. 

Zaštitna arheološka istraživanja provedena su i 1982. i 1983. a u novije vrijeme (2016. i 2017. godine). Po do sada prikupljenim podacima arheološki lokalitet je bio naseljen u razdoblju od 1. do 4. stoljeća. Najstariji dio datira se po žigovima na tegulama (opeke) u razdoblje vladavine cara Tiberija (vladao od 14. do 37.g.n.e.) i tada su u ovom dijelu napravljeni podni mozaici (sačuvan je samo manji dio mozaika). Otkriveni su i žigovi iz vremena cara Nerona (vladao od 54. do 68.g.n.e.). Na objektu je provedeno još građevinskih radova. U mlađem sloju arheoloških sondi otkriveni su nalazi amfore tipa Africana 2D Grande, koja se koristila u 3. i početkom 4. stoljeća. Nalazište je poslije zaštićeno (zatrpano). Iznad Plomin Luke je 2015. provedeno istraživanje kamenih gomila.

Pula – reokalifor

Mislim da sam kraj ovog betonskog šarenog stošca na raskršću Kandlerove ulice i ulice Castropola prošla bezbroj puta, bez da znam o čemu je riječ. No dobro, za utjehu - nisam jedina. To je reokalifor (grčki rheokaliphor, rheo – stuja, kali – dobar, phore – nosilac), dakle prenositelj dobre, pozitivne energije. Stožac je umjetnička instalacija napravljena 1991. godine, na njemu je više od 9.000 sitnih raznobojnih trokutića. Projekt je započeo u Genevi s profesorom A. Mayerom i umjetničkom grupom Vaissseau i tako je stigao i do Pule i pulskih umjetnika udruženih u Gradsku radionicu koji su učestvovali u njegovom stvaranju. 

Jedan reokalifor napravljen je i u Stonu. E sad, ne bih znala reći prenosi li reokalifor dobru energiju ili ne, no definitivno je u Puli izvor šala pa bi nekako mogli zaključiti da je definitivno izvor pozitive. Naime, s obzirom na oblik instalacije i lokaciju gdje je postavljena (krajem 19. i početkom 20. stoljeća ulica Castropola bila je poznata po brojnim kuplerajima) mnogi se šale da je to spomenik palim kurvama. Štoviše, čim je reokalifor u Puli bio dovršen neka „umjetnička duša“ je na samo dno instalacije išarala tekst "Spomenik kurvama u penziji".

Bakar - skulptura Ribari

Na obali Bakra prije pedesetak godina postavljena je brončana skulptura „Ribari“. Skulpturu je napravio kipar Frano Kršinić (Lumbarda na Korčuli, 1897. - Zagreb, 1982.) 1947. godine, a 1950. skulptura je bila izložena na 25. Bijenalu u Veneciji. Po skulpturi se i ovaj djelić obale u Bakru zove „Žal ribara“. 

I ova skulptura savršeno opisuje bakarsku prošlost, Bakrani su plovili i bili poznati kapetani, ali su živjeli i od ulova ribe, pogotovo tuna. Dok skulptura prikazuje ribare kako vuku mrežu, kada zapuše bura u Bakru pomislim da su nagnuti baš zbog bure. Naravno, ovo je šala. Skulptura je 2018. restaurirana u Zagrebu i vraćena na isto mjesto u Bakar, na Žal ribara.