Labin – obitelj Negri

Bogata obitelj Negri doselila se iz okolice Bergama u Labin početkom 16.st. Njihova palača nalazi se na istom malenom trgu na kojem se nalaze palača Manzini i crkvica Gospe od Karmela. Ova mala crkva je bila kapela obitelji Negri. Uskoro su u okolici imali niz imanja (jedno od imanja nalazilo se na području današnjeg Podlabina), nekoliko mlinova, a u gradu Labinu izgleda da su imali čak devet kuća. Gradska palača Negri naknadno je proširena kada je obitelj kupila susjedne čestice. 

Špilju kraj zidina starog Labina, koju svi zovu Negrijeva špilja, obitelj je koristila kao ledanu. Poznati član obitelji Negri u 20. stoljeću bio je antifašist Aldo Negri (1914.-1944.). On se 1942. uključio u antifašističku organizaciju. Godinu dana kasnije je uhapšen no nakon pada Italije iste godine vratio se u Labin. Aldo Negri je bio vrlo aktivan u antifašističkim organizacijama u Istri, pogotovo u osnivanju Narodnooslobodilačkih odbora u mjestima u kojima su Talijani bili u većini. Godine 1944. blizu Limskog kanala njegovu skupinu napali su njemački vojnici. Unatoč pruženom otporu Aldo Negri je shvatio da će biti uhićen te je počinio samoubojstvo.

Brseč - crkva svete Marije Magdalene

Crkva Svete Marije Magdalene nalazi se na litici izvan Brseča. Na nadvratniku je uklesana 1872. godina, no to je godina samo jedne od obnova crkve jer je crkva sagrađena još u 15. stoljeću. Ovime je to jedna od najstarijih sačuvanih crkvica na ovom području. Crkva ima šiljati bačvasti svod. 

Unutrašnji zidovi crkve nekada su bili oslikani freskama. Zadnja obnova crkve dovršena je 2009. godine. Prilikom ove obnove stari dovratnici zamijenjeni su novima. Mada se vjerovalo da su zamijenjeni dovratnici bili s kraja 19. stoljeća, izgleda da su bili puno stariji. Svake godine se u crkvi održava misa na blagdan Svete Marije Magdalene (22. srpnja).

Valbandon – lokalitet Vela Boška

U zaleđu Valbandona nalazi se zaštićeni arheološki lokalitet Vela Boška. U kasnoj antici i ranom srednjem vijeku često su se na imanjima gradili manji sakralni objekti. Ovakav primjer u Fažani nije samo Vela Boška nego i Sveti Elizej kojega sam već spomenula na blogu. Crkvice na oba lokaliteta sagrađene su u 6. stoljeću. Za razliku od crkve Svetog Elizeja koja je tada baš sagrađena, crkva u Veloj Boški nastala je adaptacijom dijela gospodarske antičke vile (villa rustica). Nije poznato kojem je svecu crkva bila posvećena, no zna se da je u predromanici crkva bila ne samo održavana nego je i dobila novi liturgijski namještaj. Na lokalitetu su pronađeni kameni dijelovi crkvenog interijera koje je reljefima ukrasio neki lokalni majstor čije ime nije poznato. 

S obzirom da je najpoznatiji po načinu kako je ukrasio plutej, arheolozi ga zovu „majstor valbandonskog pluteja“. Po stilu, isti je majstor očito bio angažiran, ali ne samo on, u ukrašavanju crkve Svetog Kvirina (uz cestu od Vodnjana prema Svetvinčentu). Njegov rad se datira u kraj 8. ili početak 9. stoljeća. Stručnjaci kažu da ovaj majstor iz Valbandona nije bio neki vrhunski majstor, ali se očito u svom radu susretao s djelima dobrih majstora te je bio educiran osnovama svog zanata. Fotografiju sam preuzela sa stranica „Istarska kulturna baština“. Autor fotografije pluteja oltarne ograde je Ivo Puniš.

Umag – mletački statut

Jedna od ulica u starom dijelu Umaga dobila je ime po Marinu Bembu, prvom gradonačelniku Umaga. Naime, u prosincu 1269. godine Umag je priznao vlast Venecije i time se uvelike promijenio način upravljanja gradom. Usvojen je i statut koji je definirao praktički sva važna pitanja života u gradu. Pritom je Venecija uvijek bila mudra. Naravno, sve što je Veneciji bilo važno bilo je pod njezinim budnim okom. Zato je Venecija svim važnim funkcijama davala kratki mandat, kako ne bi ojačao tako poznat pojam u Hrvatskoj, a to je „mito i korupcija“. Ni gradonačelnik nije mogao raditi što bi mu palo na pamet, njegova funkcija je bila definirana posebnim pravilima, a morao je redovito izvještavati nadležne o svemu što se zbiva u gradu. Kako bi bio nepristran, gradonačelnik nije smio prijateljevati s lokalnim stanovništvom. Također, nije mogao kupovati nekretnine u gradu dok je trajao njegov mandat, a i neko vrijeme nakon isteka mandata… 

Statut je definirao tko će i kako brinuti za javni red, tko može postati član Vijeća građana i koje su uloge vijeća. Između ostaloga vijeće je biralo dva suca za kazneno i građansko pravo kao i advokate. Postojali su oni koji su određivali cijene nekretnina (i opet, s mandatom od godine dana, ne duže), oni koji su kontrolirali cijene i mjere kod mesara, pekara, u trgovinama i gostionicama, oni koji su se brinuli za zdravstvo i čija je uloga bila prvenstveno sprečavanje širenja zaraznih bolesti. Jednogodišnji mandat je imala i osoba koja je bila odgovorna za čuvanje ključeva gradskih vrata i koja je morala paziti da u točno određeno vrijeme sva gradska vrata budu zaključana i potom rano ujutro otvorena. Naravno, bile su definirane i kazne. Najteža kazna je naravno bila smrtna kazna, provodila se vješanjem ili odrubljivanjem glave, a ovako su se kažnjavali ubojice i počinitelji teških krađa. Statut je određivao i čišćenje ulica, ali i obaveze svih građana u posebnim prilikama (u slučaju epidemija, organiziranje straža u ratnim prilikama itd.). Čim je započela Umagom vladati Venecija obnovljene su gradske zidine te gradnja novih obrambenih kula. Zadnja obnova gradskih zidina provedena je u vrijeme Kandijskog rata između Osmanskog carstva i Venecije (1645-1669).

Lovran – freska Raspeće

U Lovranu se nalaze tri crkve sa sačuvanim srednjovjekovnim freskama. Ostaci fresaka Alberta iz Konstanza nalaze se u crkvici Svetog Trojstva koja je jedina sačuvana crkvica koja se nalazila na nekadašnjem lovranskom groblju. U starom dijelu grada nalaze se druge dvije crkve; župna crkva Svetog Jurja i mala crkvica Svetog Ivana. U crkvi Svetog Ivana freske su otkrivene kada se u crkvu uvodila struja. Freske su naslikane početkom 15. stoljeća. Freske u crkvi Svetog Jurja otkrivene su oko 1950. i tada su restaurirane. Posljednja restauracija započela je 2009. i trajala je nekoliko godina. Freskoslikari koji su ih naslikali pripadali su radionici Vincenta iz Kastva i radionici Šarenog majstora. Freske su nastale između 1470. i 1479. godine, a nalaze se na zidovima i na zvjezdasto-rebrastom svodu svetišta. Neke su dobro vidljive, dok su neke slabije sačuvane. 

Dio fresaka prikazuje mučeništvo Svetog Jurja, dio fresaka prikazuje teme vezane za Bogorodicu. Freska „Posljednji sud“ naslikana je tako da su je mogli vidjeti samo svećenici, a ne i vjernici, tako da je očito bila opomena svećenstvu. Na trećem ciklusu fresaka naslikane su euharistijske teme. Jedna od ovih fresaka prikazuje raspeće. Na fotografiji je replika ove freske koja je izložena u crkvi Svetog Germana na Velom Brijunu. Freska prikazuje razapetog Krista i mnoštvo likova; od brojnih vojnika, dva razbojnika uz Krista, Bogorodicu, rasplakanu Magdalenu pri dnu križa… U brojnim svicima na freski napisani su tekstovi evanđelja. Po riječima stručnjaka Željka Bistrovića, s čijim radovima se godinama susrećem pišući o Istri, ova freska je po kvaliteti u rangu s naširoko poznatom freskom „Ples mrtvaca“ u Bermu.

Medulinski zaljev – Bodulaš

Na nenaseljenom otočiću Bodulašu pronađeni su ostaci iz antike i ranog srednjeg vijeka. Otočić ima površinu od oko 12 hektara, a nadmorka visina mu je do 6 metara. Iz antike otkriveni su ostaci vodospreme i tijeskova te je očito ovdje postojala antička gospodarska vila u kojoj se proizvodilo maslinovo ulje ili vino. U kasnoj antici ili u ranom srednjem vijeku jedan dio gospodarske vile preuređen je u crkvicu s poligonalnom apsidom. Naime, u 5. i 6. stoljeću razdoblju često su vlasnici ovakvih vila na vlastitim imanjima podizali crkvice. 

U nekim slučajevima crkvice su bile napravljene adaptacijom jednog dijela vile, u nekima se gradila crkvica na neizgrađenom dijelu imanja. U starim mletačkim kartama iz 16. i 17. stoljeća otočić je često zabilježen s imenom Sveta Marina, dok se ime Boduli pojavljuje u 18. stoljeću. Mada tvrdnja Luke Kirca iz dvadesetih godina prošlog stoljeća nije dokazana, ona bi mogla rastumačiti oba naziva za otočić, Sveta Marina i Bodul (odnosno današnji Bodulaš). Naime, Luka Kirac je zabilježio da je na otočiću postojao franjevački samostan i crkvica Svete Marine. Franjevci su na otočić stigli iz Bodulije (naziv za kvarnerske otoke) pa su stanovnici Medulina otočić počeli zvati Bodul.

Plomin – palača Rudan

U Plominskoj uličici, jednoj od onih uskih uličica starog dijela Plomina, nalazi se i palača Rudan ili barem ono što je od palače ostalo do danas. Dvokatna palača Rudan sagrađena je u 18. stoljeću. Sa svojih 250 kvadratnih metara, palača Rudan je definitivno bila najveća kuća u Plominu. Obitelj Rudan je bila jedna od najbogatijih obitelji na ovom području. 

Neki od članova obitelji živjeli su i u Rijeci i tamo obnašali važne funkcije. Obitelj je napustila Plomin nakon kapitulacije Italije, a danas se potomci nalaze u Italiji, Austriji, Mađarskoj… Već par godina nisam bila u Plominu pa doista ne znam ima li u odnosu na fotografiju nekakvih promjena na palači.

Barban – palača Stanković

Zasigurno je jedan od najpoznatijih ljudi iz Barbana bio Pietro Stancovich (Barban, 24. veljače 1771. – Barban, 12. rujna 1852.), svećenik, povjesničar, bibliofil… Iza njega ostali su neki od njegovih objavljenih radova, velika knjižnica koju je darovao Rovinju (Stancoviciana, čuva se u Rovinju u Zavičajnom muzeju), niz rukopisa koji se čuvaju u Puli. Njegova se kuća nalazi i danas u Barbanu. Nacrt je napravio sam, na parceli koja se nalazila između kuće njegova oca i njegovog djeda Martina. Kao član imućne obitelji, puno je putovao pa je i inspiraciju za kuću našao na tim putovanjima. Gradnja je započela 1810., odmah nakon smrti njegovog oca Antona, a kuća je dovršena 1813. godine. 

Samo dvije godine kasnije zatražio je od Vodnjana dozvolu za nadogradnju na istočnoj strani. Na kući, ali u unutar kuće, na nekoliko mjesta nalaze se uklesani natpisi koji navode njegovo ime, ime oca i djeda. Godine 1812., dok je još Napoleon vladao Istrom (u razdoblju od 1805. do 1813.), iznad ulaza Stanković je ugradio ploču koja je veličala Napoleona. Vlast Austrije vraćena je 1814. pa je dao maknuti Napoleonovo ime. Palača je bila njegov dom četrdesetak godina, do njegove smrti 1852. Nasljednik Alessandro Deletti, sin sestre Pietra Stancovicha, umro je mlad tako da je kuća ostala njegovoj udovici Francesci rođenoj Malabotić. Ona se kasnije udala za Antonija Salomona, obnovila palaču, a na zidu cisterne nalazi se natpis o ovoj obnovi. Francescu sam već spominjala na blogu pišući o takozvanoj Pisaričkinoj hiži u Batelima.

Mali Lošinj - skulptura Addio

Već sam na blogu spomenula crkvu na Rtu Annunziata (uvala Čikat) i običaj lošinjskih pomoraca da, kada isplove iz luke zastanu na ovom rtu i odu se pomoliti u crkvu za sretnu plovidbu. U crkvu su dolazile i njihove supruge, djeca, s istom željom – da se njihovi voljeni sretno vrate kući. Bili su to tužni rastanci jer su plovidbe trajale dugo, a uvijek su postojali neizvjesnost i strah da se možda vide posljednji put. Godine 2022. na istom mjestu gdje su žene i djeca mahali i opraštali se s njihovim pomorcima postavljena je skulptura „Addio“ akademske kiparice Zvonimire Obad. Skulptura je posvećena Mariji Stuparić, supruzi pomorca Aldebranda Petrine (Veli Lošinj 1842. – Iquique 1906.). Skulptura prikazuje Mariju s nošnjom koja vijori na vjetru i rupčićem kojim maše suprugu. Čak su na rupčiću njezini inicijali.

Marija i Aldebrand imali su četvero djece, dva sina su se čak rodila na brodu jer je Marija ponekad odlazila na plovidbu sa suprugom. U 32 godine braka, Aldebrand je samo 13 mjeseci proveo kod kuće, u Velom Lošinju, sve ostalo vrijeme proveo je na jedrenjacima i na parobrodima. Kakav li je to samo bio kapetan! Sa samo 24 godine postao je kapetan pa je bio i najmlađi kapetan s Lošinja. Kao kapetan parobroda „Contessa Hilda“ 1902. postigao je do tada nezamislivu brzinu plovidbe. Na posljednjoj plovidbi za Čile 1906. s istim je parobrodom postigao rekord; od Jadrana do Čilea brod je stigao za 94 dana. Kapetan Petrina je umro na tom parobrodu 1906. od infarkta. Parobrod se nalazio pred lukom Iquique i tamo je pokopan. 

Batomalj – crkva Majke Božje Goričke

Do crkve Majke Božje Goričke (fotografirana iz opatije Svete Lucije) može se doći cestom kroz Batomalj ili stazom iz Baške. Staza završava s 237 stepenica sa križnim putem. Stepenice su napravljene osamdesetih godina 19. stoljeća. Svetište Majke Božje Goričke je jedno od najstarijih Marijanskih svetišta u Hrvatskoj. 

Nekada se crkvica (iz 11. stoljeća) nalazila u Jurandvoru, na dijelu koji se zove „Goričice“. O ovoj crkvi se brinula bratovština Majke Božje Goričke. U Zagrebu se čuva statut bratovštine pisan glagoljicom. Statut je iz 1425. i najstariji je sačuvani glagoljički statut neke bratovštine u Hrvatskoj. Današnja crkva sagrađena je u 16. stoljeću i posvećena 1550. godine. Kip Majke Božje Goričke je napravljen u 16. stoljeću, no nije poznato ime kipara koji ga je napravio.