Plomin – palača Rudan

U Plominskoj uličici, jednoj od onih uskih uličica starog dijela Plomina, nalazi se i palača Rudan ili barem ono što je od palače ostalo do danas. Dvokatna palača Rudan sagrađena je u 18. stoljeću. Sa svojih 250 kvadratnih metara, palača Rudan je definitivno bila najveća kuća u Plominu. Obitelj Rudan je bila jedna od najbogatijih obitelji na ovom području. 

Neki od članova obitelji živjeli su i u Rijeci i tamo obnašali važne funkcije. Obitelj je napustila Plomin nakon kapitulacije Italije, a danas se potomci nalaze u Italiji, Austriji, Mađarskoj… Već par godina nisam bila u Plominu pa doista ne znam ima li u odnosu na fotografiju nekakvih promjena na palači.

Barban – palača Stanković

Zasigurno je jedan od najpoznatijih ljudi iz Barbana bio Pietro Stancovich (Barban, 24. veljače 1771. – Barban, 12. rujna 1852.), svećenik, povjesničar, bibliofil… Iza njega ostali su neki od njegovih objavljenih radova, velika knjižnica koju je darovao Rovinju (Stancoviciana, čuva se u Rovinju u Zavičajnom muzeju), niz rukopisa koji se čuvaju u Puli. Njegova se kuća nalazi i danas u Barbanu. Nacrt je napravio sam, na parceli koja se nalazila između kuće njegova oca i njegovog djeda Martina. Kao član imućne obitelji, puno je putovao pa je i inspiraciju za kuću našao na tim putovanjima. Gradnja je započela 1810., odmah nakon smrti njegovog oca Antona, a kuća je dovršena 1813. godine. 

Samo dvije godine kasnije zatražio je od Vodnjana dozvolu za nadogradnju na istočnoj strani. Na kući, ali u unutar kuće, na nekoliko mjesta nalaze se uklesani natpisi koji navode njegovo ime, ime oca i djeda. Godine 1812., dok je još Napoleon vladao Istrom (u razdoblju od 1805. do 1813.), iznad ulaza Stanković je ugradio ploču koja je veličala Napoleona. Vlast Austrije vraćena je 1814. pa je dao maknuti Napoleonovo ime. Palača je bila njegov dom četrdesetak godina, do njegove smrti 1852. Nasljednik Alessandro Deletti, sin sestre Pietra Stancovicha, umro je mlad tako da je kuća ostala njegovoj udovici Francesci rođenoj Malabotić. Ona se kasnije udala za Antonija Salomona, obnovila palaču, a na zidu cisterne nalazi se natpis o ovoj obnovi. Francescu sam već spominjala na blogu pišući o takozvanoj Pisaričkinoj hiži u Batelima.

Mali Lošinj - skulptura Addio

Već sam na blogu spomenula crkvu na Rtu Annunziata (uvala Čikat) i običaj lošinjskih pomoraca da, kada isplove iz luke zastanu na ovom rtu i odu se pomoliti u crkvu za sretnu plovidbu. U crkvu su dolazile i njihove supruge, djeca, s istom željom – da se njihovi voljeni sretno vrate kući. Bili su to tužni rastanci jer su plovidbe trajale dugo, a uvijek su postojali neizvjesnost i strah da se možda vide posljednji put. Godine 2022. na istom mjestu gdje su žene i djeca mahali i opraštali se s njihovim pomorcima postavljena je skulptura „Addio“ akademske kiparice Zvonimire Obad. Skulptura je posvećena Mariji Stuparić, supruzi pomorca Aldebranda Petrine (Veli Lošinj 1842. – Iquique 1906.). Skulptura prikazuje Mariju s nošnjom koja vijori na vjetru i rupčićem kojim maše suprugu. Čak su na rupčiću njezini inicijali.

Marija i Aldebrand imali su četvero djece, dva sina su se čak rodila na brodu jer je Marija ponekad odlazila na plovidbu sa suprugom. U 32 godine braka, Aldebrand je samo 13 mjeseci proveo kod kuće, u Velom Lošinju, sve ostalo vrijeme proveo je na jedrenjacima i na parobrodima. Kakav li je to samo bio kapetan! Sa samo 24 godine postao je kapetan pa je bio i najmlađi kapetan s Lošinja. Kao kapetan parobroda „Contessa Hilda“ 1902. postigao je do tada nezamislivu brzinu plovidbe. Na posljednjoj plovidbi za Čile 1906. s istim je parobrodom postigao rekord; od Jadrana do Čilea brod je stigao za 94 dana. Kapetan Petrina je umro na tom parobrodu 1906. od infarkta. Parobrod se nalazio pred lukom Iquique i tamo je pokopan. 

Batomalj – crkva Majke Božje Goričke

Do crkve Majke Božje Goričke (fotografirana iz opatije Svete Lucije) može se doći cestom kroz Batomalj ili stazom iz Baške. Staza završava s 237 stepenica sa križnim putem. Stepenice su napravljene osamdesetih godina 19. stoljeća. Svetište Majke Božje Goričke je jedno od najstarijih Marijanskih svetišta u Hrvatskoj. 

Nekada se crkvica (iz 11. stoljeća) nalazila u Jurandvoru, na dijelu koji se zove „Goričice“. O ovoj crkvi se brinula bratovština Majke Božje Goričke. U Zagrebu se čuva statut bratovštine pisan glagoljicom. Statut je iz 1425. i najstariji je sačuvani glagoljički statut neke bratovštine u Hrvatskoj. Današnja crkva sagrađena je u 16. stoljeću i posvećena 1550. godine. Kip Majke Božje Goričke je napravljen u 16. stoljeću, no nije poznato ime kipara koji ga je napravio.

Brseč - crkva Svetog Križa

Ova barokna crkvica nalazi se nedaleko gradskih zidina. Crkva je sagrađena 1727. godine. Drveno raspelo u crkvi napravio je neki tirolski majstor u 18. stoljeću. Na ulaznim drvenim vratima je reljef koji pokazuje biblijsku temu „drvo života“ (lat. Arbor vitae) (simbol besmrtnosti i života). 

Godine 1995. akademski kipar Ljudo De Karina je vrata dotjerao (Ljubo De Karina rođen je 1948. u Rijeci, roditelji su mu bili iz Brseča i kipar radi i živi u Brseču).

Omišalj- kapela Svete Jelene

Gotička kapela Svete Jelene nalazi se na trgu Placa, kraj zvonika omišaljske župne crkve. Kapela je iz 14. ili 15. stoljeća no već je sredinom 15. stoljeća bila ruševna. Vjerojatno je više ne bi niti bilo da je nije obnovio Nikola Bozanić 1458. godine. Ovime njegova briga o kapeli nije prestala jer je oporukom iz travnja 1470. nasljednike obavezao da se i dalje brinu o kapeli Svete Jelene. 

Ovi nasljednici iz obitelji Bozanić koji su poštovali želju Nikole Bozanića spominju se i u starim dokumentima koje su pisali javni notari. Tako je poznato da je župnik u Omišlju, Anton Bozanić, zadužio Antona Čubranića da se brine o kapeli Svete Jelene, a nakon Čubranićeve smrti ovu dužnost opet je preuzela na sebe obitelj Bozanić. U kapeli se i danas održava misa na dan Svete Jelene Križarice.

Omišalj – glagoljica Veli Dvor

U mnoštvu kamenih natpisa na glagoljici pronađenih na otoku Krku, u nizu slučajeva riječ je o natpisima koji su se nekada nalazili na nadvratnicima. Ponosni vlasnici očito su željeli da prolaznici znaju tko je vlasnik kuće i tko ju je sagradio. Tako je u Vrbniku u 17. stoljeću Jelena Šulina dala uklesati njezino ime na nadvratnik no klesar je, očito neznajući glagoljicu, malo zabrljao. Unatoč tome, eto i danas znamo za Jelenu Šulinu. 

Jedan od natpisa iz Omišlja je i „Domin Jelen Prvadnik“ (pogledati ovdje) no nije i jedini. U ulici Veli Dvor u Omišlju možete vidjeti još jedan takav natpis na kojemu su križ i glagoljica. I ovo je nekada bio nadvratnik, a glagoljicom je bilo uklesano ime svećenika Matije Franovića i 1535. godina. Očito je Franovićeva kuća bila sagrađena 1535. pa je i on zaželio da prolaznici znaju tko je vlasnik kuće. Križ na nadvratniku trebao je zaštititi Franovićevu kuću od zla.

Medulinski zaljev

Duboki zaljev između istočne obale rta Kamenjak i rta Marlera je Medulinski zaljev. Poluotok Kašteja (u Medulinu) dijeli zaljev na dva dijela; uži i širi (vanjski dio zaljeva). U užem dijelu zaljeva nalaze se otočići Pomerski školjić i Premanturski školjić. U širem dijelu zaljeva su otočići Trumbuja, Ceja (ili Cela), Bodulaš, Šekovac, Fenera ili Finera, Levan i Levanić. Na uzvisinama oko zaljeva u davnini postojale su prapovijesne gradine. Cijelo ovo područje je bilo gusto naseljeno u antici i broj stanovnika zaljeva u antici bio je veći no danas. 

Unatoč slabe istraženosti, danas se na ovom području zna za čak šesnaest lokaliteta iz antike. Na dva lokaliteta otkriveni su ostaci raskošnih maritimnih vila. Jedna se nalazila u Pomeru, druga u Medulinu na poluotoku Vižula. Ove dvije vile te gospodarska vila na Bijeci (Medulin) jedine su istraženije (ne i posve istražene), dok su ostali lokaliteti loše istraženi ili uopće nisu istraženi. Gospodarske vile (vile rustike) postojale su osim u Bijeci i na poluotoku Vižula, lokalitetu Munkalba, lokalitetu Sveti Andrija kod Pomera, lokalitetu Sveti Ivan u Biskupiji (također kod Pomera), na lokalitetima Pineta, Pošesi i Kažela (kod Medulina) i na otočićima Ceja, Finera ili Fenera. Ostaci iz antike otkriveni su i na otočićima Levan i Bodulaš. Na osnovu pronalaska ostataka iz antike zna se da su svi veći otočići u zaljevu u antici bili stalno nastanjeni.

Pula – vila Morin

Predivna vila Morin u ulici Pino Budicin broj 21 pripadala je Franzu Morinu, visokom časniku ratne mornarice Austro – Ugarske. Vila je sagrađena 1910. po projektu Antonia Lenuzze. Ovo je bio luksuzni novosagrađeni kvart s kućama najvažnijih ljudi tadašnje države stacioniranih u Puli, pa ne čudi da se između vile Morin i susjedne vile (vila Matilda, ona je pripadala Franzu Melischu) nalazilo tenisko igralište. 

Franz Morin rodio se 1874. godine. Nakon školovanja postao je časnik austrougarske ratne mornarice. Kraj Prvog svjetskog rata i raspad tadašnje države dočekao je s činom kapetana fregate i zapovjednika II flotile torpiljarki. Austrougarski car i kralj Karlo I. (IV.). donio je odluku o predaji austrougarske flote Državi Srba, Hrvata i Slovenaca i flota je predana 30. listopada 1918. u luci. U tom činu je na strani austrougarske sudjelovao i Franz Morin koji se zatim vratio u domovinu. Inače, i Franzov brat Silvius Morin je bio u Ratnoj mornarici. Doduše, on je radio u Beču kao brodograđevni inženjer i konstruirao je prototip torpednog čamca.

Pula – Monumenti i Sveta Katarina

Prvi puta sam bila u nekadašnjoj vojnoj zoni Sveta Katarina – Monumenti negdje 2007. godine. Tada je ovdje bila napuštena vojarna s vojnim objektima koji su propadali i koje je bilo tužno gledati. Tek u svibnju 2025. uputila sam se ponovno na isti dio pulskog zaljeva da vidim kako napreduju radovi. Doduše, prva faza uređenja završena je još 2022. kada je otvorena marina Polesana u čijem je sastavu i otočić Sveta Katarina.

Nakon otvaranja marine započela je druga faza pa sam sada, u svibnju, svjedočila završnim dotjerivanjem pred  otvaranje Monumenti heritage hotela. Naveliko se dotjerivala okolica, sadile su se biljke, uređivalo navodnjavanje... Sve izgleda savršeno. Hotel čine tri objekta. Jedan je potpuno novi, dvije hotelske zgrade nekada su bile vojni objekti i sada su obnovljene. Mada sam ovaj dio Pule spominjala na blogu u nekoliko navrata, evo kratkog podsjetnika na njihovu prošlost. Otočić Sveta Katarina dobio je naziv po crkvici Svete Katarine koja je bila sagrađena na otočiću u srednjem vijeku. 

Godine 1911. otočić je kupila Austro-Ugarska, izravnala ga, nasipavanjem povećala njegovu površinu s 1 na 2,4 hektara, spojila otočić s kopnom i sagradila hangar za hidroavione. Godinu dana kasnije na Svetoj Katarini je otvorena austrougarska zrakoplovna baza, napravljen je prvi hidroavion, a u hangar se moglo smjestiti 20 hidroaviona. Govorimo li o Monumentima, tu se u antici nalazila vila s valjaonicom vune (fullonica) čiji je vlasnik u 3. stoljeću bio Gaj Julije Hrizogon. Za vrijeme Jugoslavije i Monumenti i Sveta Katarina bili su zatvoreni za javnost jer se ovdje nalazila vojska. U Republici Hrvatskoj ovdje je bila vojarna hrvatske vojske sve do 2004. kada je vojna zona darovana gradu.