Draga Bašćanska - župna crkva

Nekada je crkva bila manja. Tu je crkvu spominjao vizitator u svom izvješću s biskupske vizitacije 1603. godine. Vizitator je naveo da se o crkvi brinula istoimena bratovština. Crkva je postala premala pa je 1778. proširena i obnovljena. Crkva Svete Elizabete i Pohođenja Marijina poznata je po oltaru Pohođenja Blažene Djevice Marije sv. Elizabeti (na fotografiji s desne strane). 

Oltar je nekada bio glavni crkveni oltar, a spominje ga (i opisuje) vizitator koji je bio u biskupskoj vizitaciji 1685. godine. Vjeruje se da je oltar napravio neki kipar iz Venecije u prvoj polovici 17. stoljeća. Oltar je relativno nedavno restauriran. Crkva je postala župna crkva 1827. godine.

Punat - crkva Svetog Roka

U srpnju 1855. u Punat je stigla kolera i doslovno desetkovala stanovnike. U jeku epidemije  Jakov Ragužin, stanovnik Punta, usnuo je čudan san. U snu mu se prikazao Sveti Rok te mu rekao da moraju hitno postaviti kamen temeljac i zatim sagraditi crkvu Svetog Roka pa će epidemija prestati. Jakov je darovao zemljište, ljudi su brzinski prionuli i prikupljanju sredstava za gradnju crkve i samoj gradnji. Crkva je sagrađena iste godine i – epidemija je prestala.

Na oltaru crkve nalaze se kipovi Majke Božje i Svetog Roka te reljef s Duhom Svetim. Na pročelje crkve postavljen je natpis na latinskom jeziku čiji prijevod glasi: „Godine gospodnje 1855. za haranja kolere ovu crkvu podigoše jednodušno pobožno Svetom Roku i Sebastijanu zavjetom vjernici“.

Baška - Bašćanska staza glagoljice

Glagoljica je najstarije slavensko pismo za čiji su nastanak zaslužni Ćiril i Metod u 9. stoljeću. Zahvaljujući njihovim učenicima, glagoljica se širila poput vjere, a dugo vremena se zadržala upravo u Istri i u Primorju. Zato ne čudi da Istra ima Aleju glagoljaša (cesta od Roča prema Humu) i da su glagoljaški lapidariji postavljeni baš u Istri i na otocima Cresu i Krku (Porat). Osim toga, Krk ima i Bašćansku stazu glagoljice. Projekt postavljanja staze započeo je 2006. godine. Krajem te godine postavljena je prva, ujedno i najveća skulptura. Ideju o stazi pokrenulo je Društvo za kulturu, tradiciju i ekologiju Sinjal, osnovano upravo 2006. godine. Isto društvo je pokrenulo niz drugih projekata s ciljem očuvanja tradicije. Hrvatski gradovi koji su se odazvali pozivu društva Sinjal donirali su skulpture, pa je i svaka skulptura na stazi posvećena gradu koji ju je donirao. Ukupno je na stazi postavljeno 34 skulptura koje prikazuju slovo glagoljice dok je jedna skulptura posvećena društvu Sinjal.

Voditelj projekta je bio akademski kipar Ljubo de Karina čije su četiri skulpture na Bašćanskoj stazi glagoljice. Ovaj kipar je bio i mentor studentima koji su dolazili na kiparske radionice u Bašku tijekom 2007. i 2008. Studenti su na radionicama napravili manje kamene skulpture. Bašćanska staza glagoljice svečano je otvorena 16. listopada 2009. Staza započinje na Treskavcu (skulptura Ljube de Karine koja prikazuje glagoljičko slovo A, to je prva postavljena skulptura), prolazi kroz Bašćansku dolinu i završava u Baškoj. Svaka od skulptura s glagoljicom ima interesantnu priču, pa je najbolje prije obilaska skulptura proučiti Vodič kroz Bašćansku stazu glagoljice (dostupan online).

Pula - Vila Bissingen

U Ulici Alda Negrija na Verudi nalazi se niz austrougarskih vila. Među njima je i ova vila sagrađena 1896. godine po projektu Johanna Bachera. Plemić Maximilian Bissingen und Nippenung (Beč, 1860. – Pula, 1903.) je na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće postao kapetan korvete. Osamdesetih godina 19. stoljeća vodio je spremište karata koje su se ubrzano radile za austrougarsku ratnu mornaricu, a nalazilo se u sklopu Hidrografskog zavoda na Monte Zaru. U vili je živio sa suprugom, poljskom groficom Sofijom (Sophie Franziska Maria Magdalena Ledochowska) (1871-1944) s kojom se vjenčao 1893., kćerkom Mariom, rođenom 1894. i sinom Maximilianom rođenim 1895. godine.

U suterenu su bile prostorije i kuhinja za poslugu te praonica veša, ložionica i skladište za ugljen. U prizemlju su se nalazili salon, blagovaonica i kuhinja za obitelj Bissingen, a na katu su bile spavaće sobe. Maximilian je umro 1903. i pokopan je na Mornaričkom groblju. Njegova udovica s djecom živjela je u vili do raspada Austro-Ugarske 1918. godine. Tada su se preselili u Graz gdje je i umrla 1944. Vilu sam fotografirala u prosincu 2010., kada sam s knjigom Branka Perovića „Austrougarske vile i kuće u Puli – vraćanje memorije gradu“ šetala po Verudi u potrazi za vilama iz knjige. Kako je od tada prošlo 15 godina, možda se i izgled vile malo promijenio.

Bakar - Dvije sestrice

Usred starog dijela Bakra, na trgu Vrata, krajem 19. stoljeća napravljena je jedna od prvih javnih slavina u gradu. Sigurno je i nju koristio slijepi bakarski vodonoša Ivan Čop koji je u posudi na leđima donosio vodu bogatim kućama u Bakru. Vjerojatno su ovdje dolazili po vodu i moji pranono, pranona i nona. Javna slavina je nedavno obnovljena, a kako ima dvije slavine zovu je „Dvije sestrice“. 

Ovaj bakarski trg nije bio važan samo zbog javne slavine, nego i zbog starih kamenih mjera za sol i žito. Svojedobno je Bakar bio vrlo važno trgovačko i pomorsko središte, jedan od najvažnijih gradića na Sjevernom Jadranu. Brodovima su u Bakar stizali proizvodi neophodni za život i ovdje su se prodavali ili razmjenjivali. Naravno, tako nešto bi bilo nemoguće da nije bilo mjera.

Rovinj - multimedijalni centar

Nekada su se na Obali Alda Negrija nalazila mala brodogradilišta. Gradnja kuća na ovom dijelu obale započela je tek početkom 20. stoljeća. Zgrada Cine Roma (danas Multimedijalni centar) sagrađena je 1929., u doba Italije, i bila je namijenjena projekcijama filmova. U doba kada nije bilo televizije, ovo je bio jedini „prozor u svijet“ i za kartu za kino katkada se čekalo satima. Nakon Drugog svjetskog rata kino je postalo kino Moskva, no ne zadugo. Kada je 1948. došlo do raskola Tita i Staljina, brzinom munje kino Moskva postalo je kino Beograd. Masovnim zatvaranjem kino dvorana zbog pojave video kazeta, zatvoreno je i ovo kino u Rovinju pa je zgrada godinama bila prazna. Danas je zgrada poznata kao Multimedijalni centar. U prizemlju je banka, a gornji dio se koristi za izložbe, predavanja, koncerte…

Prva kino dvorana u Rovinju (Cinema Parigi) otvorena je 1912. u jednom dijelu hotela Adriatic. Od 1933. povremeno su se prikazivali filmovi i u dvorani današnjeg Adrisa, nekad Tvornice duhana Rovinj, a u istom prostoru su se održavale i kazališne predstave. Između Prvog i Drugog svjetskog rata katkad se mogao pogledati film i u rovinjskoj bolnici. Osim toga, Rovinj je od 1865. imao kazalište koje se od 1923. zove Kazalište Antonio Gandusio po Antoniu Gandusiu, glumcu rođenom u Rovinju 29. srpnja 1873. (umro je u Bologni 1951.). Ponekad su se projekcije filmova održavale i u ovom kazalištu. 

Brod Galeb – Rijeka

Dana 10. veljače 2025. brod Galeb stigao je iz brodogradilišta Dalmont u Kraljevici u Rijeku. Brod je proglašen kulturnim dobrom još 2006. godine, a od 2009. vlasnik broda je Grad Rijeka. Tada je Galeb bio u izrazito lošem stanju pa su izrađene upute konzervatora neophodne za kvalitetnu obnovu. Brod Galeb je imao interesantnu prošlost. U nekoliko navrata je ime broda promijenjeno, a mijenjala se i njegova svrha jer je prvo bio trgovački brod, pa ratni brod, pa školski brod ratne mornarice i brod-rezidencija tadašnjeg predsjednika države. Od kada je proizveden do danas brod je pripadao Italiji, Hitlerovoj Njemačkoj, Jugoslaviji pa Hrvatskoj. Interesantna je (i dugotrajna) i priča o njegovoj posljednjoj obnovi koja je trajala godinama i još nije potpuno dovršena. Neke od tih godina „obnove“ protekle su bez da se na brodu išta napravilo. Galeb je bio u brodogradilištu Viktor Lenac, zatim je bio vezan na Riječkom lukobranu, pa u Novom Vinodolskom, a krajem 2019. dotegljen je u brodogradilište Dalmont u Kraljevici. Od tada sam svako ljeto gledala što se zbiva s Galebom. Na fotografijama je Galeb u Kraljevici; prva fotografija je iz srpnja 2022., a druga iz srpnja 2024. Nakon pet godina u Kraljevici, Galeb je konačno u Rijeci gdje bi trebalo uslijediti finalno uređenje i pretvorba broda u muzej.

Galeb, s nazivom RAMB III, proizveden je Genovi 1938., kao treći od četiri naručena broda talijanske kompanije Regia Azienda Monopoli Banane (RAMB) koja se bavila trgovinom južnim voćem. Početkom Drugog svjetskog rata brod se počeo koristiti u ratne svrhe, kao krstarica i za prijevoz mesa za talijansku vojsku u Libiji. U libijskoj luci Bengazi 30. lipnja 1941. brod je pogodio torpedo britanske podmornice. Velika oštećenja popravljana su u Trstu. Nakon kapitulacije Italije 1943. brod se još popravljao u Trstu i tada su ga preuzeli Nijemci, promijenili mu ime u Kiebitz i prenamijenili ga za polaganje mina. Tijekom 1944. Kiebitz je postavio oko 5000 mina u sjevernom Jadranu. Dok se nalazio u luci Rijeka, 05. studenog 1944., potopilo ga je savezničko ratno zrakoplovstvo i sve do početka 1948. brod je bio u moru na dubini od 22 metra. Tada je konačno izvađen iz mora i dotegljen u Pulu gdje je vrhunski uređen i moderniziran. Tako je Kiebitz postao školski brod „Galeb“ i predan je ratnoj mornarici tadašnje države Jugoslavije.

Galeb je ipak najpoznatiji kao brod – rezidencija predsjednika Jugoslavije, Josipa Broza Tita. S Galebom je Tito posjetio 18 zemalja na tri kontinenta. Titovi gosti na brodu bili su mnogi tadašnji politički velikani (Churchill, Naser, Nehru, Hruščov…), ali i umjetnici i znanstvenici, a u koju god luku je uplovio dočekalo bi ga mnoštvo ljudi diveći se Galebu. Mada je izvana i dalje izgledao kao vojni brod, iznutra je nudio savršen luksuz. Posljednji put je Tito bio na Galebu 1979. godine, godinu dana prije njegove smrti. Kada je počeo Domovinski rat brod je prvo preseljen u Šibenik, ali je zbog blizine ratnih operacija preseljen u Boku Kotorsku. Krajem 20. stoljeća Galeb postaje vlasništvo grčkog brodovlasnika koji ga je želio pretvoriti u luksuzan turistički brod no od toga nije bilo ništa. Priči o brodu Galeb možemo pridodati i činjenicu da je 2023., dok je Galeb bio u Kraljevici, na brodu snimano nekoliko scena filma oskarovca Gabrielea Salvatoresa.

Bakarac – tunera Sansovo

Idete li od uvale Carovo u Kraljevici prema Bakarcu (ili od Bakarca prema Kraljevici), prošećite stazicom uz more. Tada ćete vidjeti i ovu tuneru u uvali Sansovo. Tunera je nova, ali je rekonstrukcija nekadašnje koja je ponekad bila visoka i do 18 metara. S ovakvih visokih promatračnica motrilo se kretanje jata tuna i javljalo ribarima u kojem trenutku počinje tunolov. Ako bi se pojavilo jako veliko jato, u tunolovu su sudjelovali svi stanovnici Bakarca. Tunolov u Bakarcu bio je važan stoljećima. Već je i sam Bakarski zaljev zbog svog oblika predstavljao neku vrstu stupice za tune, pa je tunolov ovdje bio uspješniji nego na nizu drugih lokacija na sjevernom Jadranu. Zbog toga je od četrdesetak tunera na sjevernom Jadranu četvrtina njih bila u Bakarskom zaljevu. 

Važnost tune za Bakarac bila je toliko da su ljudi u Bakarcu za sve ostale ribe koristili njihov točan naziv no kada bi rekli „riba“ to je značilo „tuna“. Godine 1974. ostvaren je posljednji veći ulov tuna (1200 kg). Pojam „tunera“ zapravo nije označavao samo ove visoke promatračnice koje su se zvale „straže“ već sve na pojedinoj lokaciji potrebno za tunolov; stražu, lučicu za barku, ribarske mreže, prostoriju za smještaj onih koji su se penjali na straže i motrili kretanje jata… Nekontrolirani tunolov na obje strane Jadrana smanjio je broj tuna pa su se od pedesetih godina prošlog stoljeća ulovi znatno smanjili.

Kraljevica – Nasta Rojc

U nekoliko navrata Nasta Rojc je posjetila Kraljevicu, a boravci u ovom primorskom gradiću bili su važni i za njezin privatan i za njezin profesionalni život. Nasta Rojc, velika hrvatska slikarica, rodila se u bogatoj obitelji u Bjelovaru 06. studenog 1883. Prvi puta je bila u Kraljevici kao petnaestogodišnja djevojka jer je obitelj smatrala da će joj boravak na moru pomoći u liječenju depresije. Tada je Nasta upoznala Branka Šenou, sina Augusta Šenoe (obitelj Šenoa je desetljećima ljetovala u Kraljevici). Branko Šenoa je bio slikar, grafičar i povjesničar umjetnosti. Prepoznavši Nastin talent, upravo je Branko poticao Nastu da se bavi slikarstvom. Koliko je puta nakon toga Nasta bila u Kraljevici ne znam, no upravo su se u Kraljevici Nasta Rojc i Branko Šenoa vjenčali 1909. godine.

Doduše, njihov brak je bio formalan jer je Nasta voljela žene i do vjenčanja nikada ne bi došlo da nije bilo pritiska njezine obitelji. U svemu tome je najvažnija činjenica da su Branko i Nasta bili dobri prijatelji i to su ostali i nakon što je Nasta počela živjeti s ljubavi njezinog života, petnaest godina starijom britanskom časnicom Alexandrinom Mariom Onslow koju je upoznala kada je bila u Engleskoj 1919. godine. Iz Engleske su se zajedno vratile u Zagreb i živjele u vili na Rokovom perivoju. Ovdje je i nastala fotografija Naste u njezinom atelieru (fotografirala je Alexandrina 01. siječnja 1925., izvor Wikipedia).

Iza Naste Rojc ostali su predivni portreti, autoportreti, pejzaži… Svi su oni nastali u vrijeme kada su slikarstvom dominirali slikari, a ne slikarice. Osjećajući tu nepravdu na vlastitoj koži, Nasta je uvijek bila podrška drugim slikaricama. Osim toga, u tadašnjem Zagrebu mnogi su Nastin život s Alexandrinom smatrali skandaloznim i ignorirali njezine izložbe. Nakon smrti Branka Šenoe 1939. godine Nasta je gotovo prestala slikati. Alexandrina je umrla 10 godina kasnije, 1949. godine, i pokopana je na Mirogoju. Nasta Rojc umrla je u siromaštvu, na svoj rođendan 06. studenog 1964., a pokopana je kraj Alexandrine. Dok šećete uz more po Kraljevici, sjetite se obitelji Šenoa, Naste i Branka, Alexandrine.

Rovinj - vila Vianelli

Sjevernije od starog dijela grada, blizu Centra za istraživanje mora, nalazi se predivna vila Vianelli. Vila je sagrađena početkom 20. stoljeća, a pripadala je bogatoj obitelji Vianelli. Kada je u Rovinju 1882. godine kompanija Andrioli-Wassermann iz Pule otvorila tvornicu stakla Vetraia Eufemia, vlasnici staklane dozvolili su da se na dijelu parcele otvori pogon za destilaciju kompanije Vianelli Retti. Staklana je ovdje bila samo dvije godine, stradala je u požaru 1884. Nakon požara, cijeli pogon postao je vlasništvo kompanije Vianelli Retti. Rovinjska destilerija je tako dobro poslovala da je 1906. Giorgio Vianelli ujedinio tada najveće destilerije na Jadranu (destilerija u Rovinju i tvornice alkoholnih pića Stock u Trstu, Mansueto u Umagu, Marchesi u Vodnjanu, Morpurgo u Splitu) u novu kompaniju koja se zvala Ampelea.

Središte tvrtke bio je, naravno, Rovinj. Nakon prekida proizvodnje zbog rata, Ampelea je ponovno počela proizvoditi krajem Prvog svjetskog rata. Prijašnji uspjeh u poslovanju više nikada nije postignut i proizvodnja alkoholnih pića se polagano napušta. Godine 1934. umjesto Ampelee ovdje se otvara pogon za konzerviranje ribe i proizvodnju ribljeg ulja i brašna. Ova proizvodnja nastavlja se i nakon Drugog svjetskog rata, a od 1948. tvornica se zove Mirna. Obitelj Vianelli napustila je Rovinj 1944. ili 1945. godine. Njihova vila je ubrzo postala središte tvrtke „Istarski boksiti“. Sam boksit se nalazio u hrpama na platou kod Valdibore od kuda se transportirao dalje brodovima.