Motovunska šuma

Već u 15.st. Mletačka Republika zaštitila je sve hrastove šume na njezinom području. Za dvije šume izdana je posebna naredba kojom se zabranjuje korištenje drva za bilo koju drugu namjenu osim za gradnju brodova. Naredba se ticala šume u Montellu kraj Trevisa i za Motovunsku šumu. Hrastovi iz Montella su bili ravni, dok su debla hrasta iz Motovunske šume bila savinuta. I jedni i drugi bili su potrebni za gradnju brodova. Savinuti hrastovi uzgajali su se na poseban način. Zbog važnosti obje šume, i jednom i drugom upravljali su posebni magistrati koji su direktno odgovarali Vijeću desetorice. 

Ona stabla koja su se mogla koristiti isključivo za brodogradnju već bi u šumi označili posebnim oznakama. Godine 1542. Motovunsku šumu posjetili su providur za drvo (Domenico Falier) i vlasnik arsenala (Leonardo Loredan). Tada su zamijetili štetu koju stablima u Motovunskoj šumi rade neodržavani kanali rijeke Mirne zbog kojih je dio šume bio često poplavljen. Po naredbi Vijeća desetorice, 1566. šuma je izmjerena, a dodatna je pažnja posvećena održavanju kanala i toka rijeke Mirne. Briga oko Motovunske šume trajala je za cijelo vrijeme postojanja Mletačke Republike. Neposredno pred raspad države, Mlečani su u Istri proveli veliku reformu šumarstva. Kako bi spriječili krađe drva iz Motovunske šume odlučeno je da se granice šume dodatno označe za što je bio zadužen inženjer Bighignato. Godine 1799. postavljene su oznake s uklesanom 1799. godinom. Do sada je otkriveno stotinjak takvih oznaka, dio njih na mjestu gdje su postavljene 1799., a nekolicina je po privatnim kućama i muzejima.

Biloslavi

Kada sam bila u Kostanjici privuklo me brdašce u blizini, na čijem je vrhu nekoliko kuća. Tada nisam znala tko obnavlja kuće u Biloslavima, no vidjela sam da se neke kuće vrhunski obnavljaju, poštujući istarsku tradiciju (ali uz dodatak bazena). Poslije sam saznala da je ovdje otvoren hotel „Melegran in the Hills“ čiji vlasnici imaju i hotel „Melegran“ u Rovinju.

 

Vjerujem da je boravak ovdje stvarno odmor za dušu. Osim uživancije u luksuzu malog hotela, miru, tišini, pogledu na veliki dio Istre, istarske vinograde i maslinike, za čas ste u Motovunu i u Grožnjanu, a samo malo duže trebati će vam da se okupate u moru. U selu je nekada bila željeznička stanica poznate istarske pruge Parenzane.

Kostanjica

Kada iz Buzeta dođete do Ponte Portona, na desnoj strani je poznata istarska oštarija i cestica za Kostanjicu. Većina kuća u Kostanjici sagrađena je u 18. i 19.st. Nekada je Kostanjica imala zidine i bila je zajedno sa Završjem sastavni dio obrambene linije. Do danas je sačuvan samo djelić zidina i to na južnoj strani sela. Mjesto se prvi put spominje u 12.st. kao Villa Castagna (u darovnici iz 1102. godine kojom Ulrich II daruje Kostanjicu akvilejskoj crkvi). Naziv Castagna potječe od mletačke obitelji Castagna. 

Bez obzira što nema dokumentiranog traga o postojanju sela prije 12.st., na padinama je nađeno nekoliko nadgrobnih spomenika iz antike. U mjestu je župna crkva Sv. Petra i Pavla iz 18.st. Na vanjskom zidu nalaze se ugrađene dvije različite kamene glave. Mnogi smatraju da je riječ o prikazu Atile o kojemu u Istri postoji niz legendi. No postoji i mišljenja da glava iz čijih usta izlazi stilizirana grančica prikazuje „Zelenog Jurja“ (keltsko božanstvo koje je simbol života i obnove). Na groblju se nalazi crkvica Svetog Stjepana iz 12.st., ali joj je izgled promijenjen tijekom obnove u 19.st. Mada je Kostanjica dosta iznad rijeke Mirne njezini su stanovnici nekada bili poznati batelieri.

Rijeka Mirna i mlinovi

Nekada je na rijeci Mirni bilo šezdesetak mlinova, točan broj se čak ni ne zna. Većina mlinova je prestala raditi u prvoj polovici 20.st. Od nekih mlinova nisu ostali niti ostaci, djelić po djelić odnosila bi nabujala rijeka. Od mlinova koji su bili solidnije građeni danas postoje ruševine, dok su rijetki mlinovi sačuvani ili obnovljeni. Na Ribičini, pritoci Mirne koja prolazi kroz Benčiće i Kotle, nekada je radilo 7 mlinova. Godine 1822. samo su u Kotlima postojala četiri mlina. Danas je obnovljen samo mlin prijašnjeg vlasnika Josipa Gržinića (na fotografiji). Za razliku od danas, Kotle su tada bile živahno selo. U selu je radio niz obrtnika čiji je rad bio vezan za mlinove, a ljudi koji su dolazili zbog mlina ovdje su išli u dućan, kod postolara, krojača, kovača… 

Dva su mlina postojala na Dragi, kratkom vodenom toku koji izvire u Čiriteškom polju. Samo na području Svetog Nicefora, gdje je tridesetih godina 20.st. napravljen vodovod, postojala su četiri mlina no svi su zbog gradnje vodovoda otkupljeni i srušeni. Tri mlinara kasnije su se udružili i napravili novi mlin na dizelski pogon u Svetom Ivanu. Osim ova četiri mlina, na malo širem području postojalo je još 6 mlinova. Svi su ovi mlinovi na izvoru Mirne bili veliki i radili su cijele godine. Samo kod suša vlasnici bi dogovarali tko će raditi, a tko odmarati, i tako bi se organizirali „na smjene“ sve dok ne bi pala kiša. Jedan je mlin bio na potoku koji nastaje spajanjem malih potoka Sušaka i Rečice. Ovdje se voda prvo prikupljala u poseban „bazen“ i tek je tada dolazila do mlina. Na sličan se način voda prikupljala i za mlin na donjem toku Rečice. Nakon izvora Sopot (iznad sela Mlini), postojalo je 5 mlinova. Jedan je obnovljen. Sopot je jedini pritok Bračane koji nikad ne presušuje. Ukupno je ovdje radilo 10 mlinova i nekoliko stupa za platna. Na Bračani je radilo 12 mlinova. Na Potoku je postojao Šebastijanov mlin (vlasnik je bio Šebastijan Zugan). Vlasnik je poginuo u ratu 1917. pa je mlin prestao s radom. Nekoliko je mlinova postojalo na slivu Butonige, a nekoliko njih je bilo u vlasništvu vlasnika dvorca Pietrapilosa. Najveći su mlinovi ipak bili na srednjem i donjem toku Mirne; kod Minjere, u Rušnjaku. Tri su bila na području Istarskih Toplica, a dva kod mjesta Gradinje.

Nigrignanum i Baba Soldenjaka

Iznad doline rijeke Mirne nizvodno od Ponte Portona nalaze se ostaci Nigrignanuma (Nigrinjana), nazvanog po rimskom nazivu za rijeku Mirnu (Ningus ili Ningon). Najstarije naselje na ovoj lokaciji nastalo je na prijelazu iz brončanog u željezno doba. Zbog smještaja na strmoj litici naselje je imalo bedem jedino na južnoj strani. U antici je ovdje postojala utvrda. Na osnovu antičke stele ugrađene u jednu kuću u selu Tadini zna se da je u utvrdi boravila rimska IX legija. U antici je Nigrinjan bio važan zbog blizine ceste Via Flavia koja je vodila od Akvileje i Trsta do Pule, a u blizini je bila i antička luka na rijeci Mirni. 

Nigrinjan se spominje u dokumentima iz srednjeg vijeka. U 12.st. je bio djelomično pod upravom porečkog biskupa, a poslije u vlasništvu pazinskog kapetana. Naselje je stradalo u sukobu između pazinskog kneza Alberta i Venecije. Obrambene zidine porušili su Mlečani sredinom 15.st., a naselje je potpuno napušteno u 18.st. Danas je uobičajeni naziv za ostatke Nigrinjana - Gradina. Nasuprot Nigrinjana, na brdašcu Mukle nalazi se nekoliko manjih špilja od kojih je najpoznatija špilja Baba Soldenjaka. Priča se da su u prvoj polovici 20 st. u Kaštelir došli grčki trgovci koji su nekolicini mještana prodali kartu. Na karti je bilo označeno „blago“ sakriveno u špilji Baba Soldenjaka. Skoro godinu dana trajala je potraga za blagom no tragači za blagom pronašli su nešto kostiju, ali ne i blago.

Potok Krvar – žrtve i mlinovi

Potok Krvar formira nekoliko jezeraca (puča), ali i poprilično opasne virove. Potok je bio opasan pogotovo za djecu koja su se oduvijek voljela kupati i igrati na potoku. U 20.st. ovdje je život izgubilo petero djece. Svoju pravu ćud potok Krvar (koji inače ne djeluje naročito opasno) pokazao je 1934. godine. 

Tada se troje mladih pastira s ovog područja sklonilo od nevremena ispod kamenog mosta uskotračne pruge Parenzane. U njihovo sklonište naglo je došla bujica. Voda je odnijela njihova tijela kilometar nizvodno gdje su pronađena idući dan. U prošlosti je na potoku bilo nekoliko mlinova. Danas ih nema. Ostaci njihovih zidina sakriveni su u gustom zelenilu. Podatke o žrtvama potoka Krvara pronašla sam u knjizi "Rakotule - od Močitada do Krvara". 

Mirna i splavarenje

U prošlosti je važna luka na rijeci Mirni bila Baštija. U Baštiji su se utovarivali drvo, vino, žito i nizvodno, rijekom Mirnom, odvozili do Tarske vale gdje su se prekrcavali na veće lađe. Prijevoz je, naravno, išao po rijeci Mirni i u suprotnom smjeru, uzvodno. U Tarskoj vali bi se na splavi utovarivali pijesak, građevinski materijal, stoka koji su se dopremali do Baštije. U Baštiji su, za dalji transport, čekala zaprežna kola. Zadnje splavi plovile su Mirnom prije osamdesetak godina. 

U «Franini i Jurini» za 2003. godinu nalazi se tekst Lina Šepića «Zauvijek usidrene lađe». U tekstu se spominje preminuli Antonio Mian iz Kostanjice. On je bio splavar na Mirni pa je opisao kako se nekad radilo. Kada su natovarene splavi išle nizvodno trebalo ih je gurati, no kada su splavi išle uzvodno pomagali su batelieri. Antonio i drugi batelieri nalazili su se na obje obale rijeke i potezali su splavi uzvodno. Kada je bilo vjetrovito koristila su se i jedra. Katkad bi im pomagali i magarci.

Tarska vala

Korito rijeke Mirne, kao i njezino ušće, danas izgledaju drugačije nego nekad. Nekada je Mirna krivudala, danas je ponegdje stari tok rijeke prekinut cestama, sakriven šumom, a umjetno «smirena» Mirna u novom riječnom koritu polagano teče prema moru. Ušće rijeke je na Antenalu, gdje se nekada nalazila crkva Svetog Andrije. Ljudi su do sredine prošlog stoljeća ovdje prelazili Mirnu trajektom, a prije toga lađom. U ranom srednjem vijeku izgleda da je posred ušća postojao mali otočić jer su nađeni zapisi koji spominju drveni most koji je preko otočića spajao jednu i drugu stranu ušća. Na strani ušća prema Taru nalazi se Tarska vala. 

Njezine strme strane nekada su bile kamenolomi, a u davnini se iznad vale nalazila gradina. Zbog uvale bogate ribom Tarska vala je često spominjana u starim dokumentima koji su određivali tko je vlasnik vale i tko ima pravo na ribolov. Prvi put Tarska vala se spominje 983. kada je Oton III dao pravo Porečkoj biskupiji na ubiranje prihoda od ribolova. Tarska vala bila je poznata po posebnom načinu ribolova. Mrežama dugim do 2 km, a visokim do 12 metara vala bi se zatvorila, ribe bi se opkolile, a potom bi ribari, katkad sami, katkad pomoću volova, potezali ribarsku mrežu prema obali. Tarska vala danas postaje veliki ekološki problem. Veličina problema pogotovo je vidljiva za vrijeme oseke kada blato naplavljeno Mirnom izroni iz pličine. Zaljev je posljednji put temeljito očišćen 1928. godine, a slojevi blata dosežu i 20 metara.

Ponte Porton i Baštija

Bijelom cestom uz rijeku Mirnu možete doći od Antenala sve do Ponte Portona. Ne zaboravite da je nekad Mirna bila važan plovni put. Veći brodovi mogli su ploviti rijekom sve do Ponte Portona. Dalje su mogle samo barke. Luka za brodove zvala se Baštija, pripadala je Grožnjanu, a naziv je dobila po kuli koju je sagradila Venecija (bastia). Venecija je bila uredila korito Mirne te je rijeka opet postala važan plovni put. Rijekom su debla iz Motovunske šume odlazila za Veneciju.

 

Propašću Mletačke Republike, dolina rijeke Mirne dugo vremena se nije održavala. Močvare su bile uzrok čestih epidemija malarije. Tek 1930. započelo je održavanje korita i močvare su isušene. Malena crkvica Majke Božje od Baštije nalazi se otprilike jedan kilometar prije Ponte Portona. U prošlosti, dok se plovilo rijekom Mirnom, u crkvicu su često dolazili ljudi koji su plovili rijekom. Crkva je sagrađena u 14.st., obnovljena je 1610., pa 2000. godine.

Mirna

Četrdesetak kilometara dugačka rijeka Mirna (autor fotografije Goran Mirković) nekada je bila važan plovni put. U antičko doba korito rijeke bilo je za otprilike 10 metara niže no danas i u većem dijelu riječnog toka rijeka se miješala s morem. U doba Rimskog carstva rijekom Mirnom plovilo se vjerojatno sve do Buzeta. Donjim tokom rijeke mogli su ploviti i brodovi dužine 100 metara. Zatim je stoljećima Mirna naplavljivala dolinu, rijeka je postajala sve plića, a plovni dio sve kraći. U srednjem vijeku Mirna je bila plovna do luke Baštija (u blizini Ponte Portona). 

U 20.st. u nekoliko faza radilo se na regulaciji riječnog korita. Nakon 2. svjetskog rata reguliran je donji dio rijeke (od Ponte Portona do ušća). Šezdesetih godina 20.st. reguliran je riječni tok od Istarskih Toplica do Ponte Portona. Na ovom dijelu riječno korito je najviše izmijenjeno, pa je umjesto krivudavog riječnog korita danas korito ravno. Staro korito rijeke i dalje postoji, ali je ili potpuno suho ili je u njemu pokoja lokva. Na nekoliko mjesta je, zbog izgradnje cesta, staro korito rijeke presječeno.

Istra zemlja divova

Stara legenda kaže kako su nekad davno u dolini Mirne živjeli divovi. Glavni div bio je div Dragonja. Zvali su ga i div orač jer je zaorao brazdu od Ćićarije prema moru (ovo je ujedno i legenda o pazinskoj jami). U svijetu legendi divovi su izgradili niz gradova u Istri: Motovun, Vrh, Sovinjak, Oprtalj, Završje, Roč, Grožnjan... Divovi su bili toliko veliki da su, radeći svaki na svom brdu, jedan drugom dodavali alat. Kada su sagradili sve gradove, ostalo je još malo kamenja pa su tada sagradili Hum – najmanji grad na svijetu. 

Jedna legenda kaže da je Dragonjin sin, div Gorazd, živ i danas i da se skriva u istarskim šumama. Postoji i jedna malo drugačija priča u kojoj se spominju divovski kosturi. Po nalogu biskupa Tomasinija uređivano je korito rijeke Mirne i tada su u riječnom koritu pronađeni divovski kosturi. Legende o divovima i priče o divovskim kosturima inspirirale su i Vladimira Nazora pa je nastao "Veli Jože", div koji je mogao rukama tresti zvonik crkve u Motovunu.

Potok Krvar i vjerovanje u ljekovitost

Potok Krvar je lijevi pritok Mirne. U knjizi "Žuti kruh", Just Ivetac je napisao da su nekada Istrijani vjerovali u ljekoviti učinak vode iz ovog potoka. Kod Suhog potoka, koji utiče u Krvar, postoji jedna spilja s dva otvora. Roditelji su u pećinu dovodili bolesnu djecu jer su vjerovali da će, ako se provuku kroz spilju, ozdraviti. Liječenje „prolaskom kroz spilju“ nisu provodili samo siromašni ljudi, dolazila su i gospoda koja bi stizala kočijama. Djeca su tada najčešće bolovala od sušice (tuberkuloze). 

Nakon prolaska djeteta kroz ovaj „tunel“ roditelji su često u spilji ostavljali kruh. Pećina je danas obrasla korovom. U knjizi se spominje i Zvirnica, gornji dio potoka Krvara. Sa Zvirnice su roditelji bolesnoj djeci nosili kući vodu i opet vjerujući da će voda pomoći njihovom ozdravljenju. Oko kilometar dalje od Krvara, blizu sela Soldatići, u jedno je stablo još u 17. stoljeću udario grom. Od tada je ovo stablo proglašeno "ljekovitim". Bolesnu bi djecu provlačili kroz šupljinu koja je nastala udarom groma.

Vinarstvo u Istri

Vinovu lozu u Istru donijeli su stari Grci i Feničani. Tlo i klima pogodovali su uzgoju, a uzgoj vinove loze potom su prihvatili Histri koji su dodatno poboljšali kvalitetu vina. Izgleda da su Histri naučili namakati kruh u vinu od Grka. Tadašnja su vina bila vrlo jaka (17-18 vol% alkohola), teška i gusta pa ih Grci nisu pili uz obroke već su namakali kruh u vino za doručak. Tek su Rimljani počeli piti vino uz obroke. Sve u svemu, ovo je ujedno i priča kako je nastala poznata Istarska supa. 

Rimljani su također hvalili istarska vina. Carica Livia Drusilla (žena cara Augusta i majka cara Tiberija) doživjela je 86. godina i tajnu dugog života tumačila je uživanjem u tajanstvenom vinu "Vinum pucinum" iz Istre. Najvjerojatnije je riječ o teranu s područja Motovuna ili Sovinjaka. Naime, Plinije navodi da se "Vinum pucinum" radi na brdu u središnjoj Istri do kojeg dopire morska struja (u ta je vremena rijeka Mirna bila plovna skoro do Buzeta). Kroz povijest istarska se vina ne zaboravljaju. Dolaskom Napoleona u Istru istarska proizvodnja vina obogaćuje se proizvodnjom pjenušavog vina. Priča govori kako je ranjenog Napoleonovog vojnika pronašla djevojka iz mjesta Vrh, pomogla mu da se oporavi, a on joj je, u znak zahvalnosti, otkrio tajnu proizvodnje francuskog šampanjca.