Šublenta – Majka Božja od Šublente

Šublenta je jedan od najviših brežuljaka na području oko Motovuna. Zbog toga je lokacija bila naseljena od davnina. Na Šublenti je postojalo ilirsko naselje. S dolaskom Slavena, ovdje je napravljeno slavensko svetište ukrašeno uobičajenom pleternom ornamentikom. Djelići pletera datirani u 8. ili 9.st. kasnije su ugrađeni u romaničku crkvicu i opatiju benediktinaca. 

Tek nakon toga, 1617. godine, sagrađena je crkva Majka Božja od Šublente odnosno crkva rođenja Blažene Djevice Marije. U crkvi je kameni oltar s drvenim kipom Blažene Djevice Marije. Kip je replika, jer se originalni kip čuva u Motovunu. Po legendi, između Šublente i Karojbe odvijala se velika bitka. U bici je bilo mnogo ranjenih i ubijenih ljudi. Krvi je bilo toliko da je obližnjim potokom tekla voda puna krvi pa se zbog te legende potok zove Krvar.

Valigaštar - priče

Kada bi samo izvor Valigaštar mogao pričati, tko zna koliko bi višestoljetnih priča čuli. Na izvoru bi zastali prolaznici, odmorili, popili vodu, napojili stoku. Na Valigaštar su dolazile žene po vodu. Ovdje su se okupljali muškarci koji su bili uključeni u rabote. Valigaštar je bio i mjesto za okupljanje svih za karatadu (karatada je naziv za radnu obavezu u vrijeme Venecije kojom su bili angažirani svi vlasnici volova). U vrijeme talijanske vlasti, Talijani su zabranili pečenje rakije. Zato su se ljudi noću sastajali oko Valigaštra i pekli rakiju.

Nakon 2. svjetskog rata netko je došao na ideju napraviti vapnenicu kraj Valigaštra. Vapnenica je doista i napravljena, no jedne noći su ljudi koji su bili zaduženi za pravljenje vapna zaspali i sav trud je završio fijaskom. Ubrzo je ideja pala u zaborav. Neko vrijeme se blizu Valigaštra uzgajala konoplja. Nakon sječenja, napravili bi se tanki snopovi koji su se vozili na močenje, najčešće u more. U moru bi se snopovi namakali i po deset dana, a zatim su se sušili i drobili. Na kraju ove procedure, žene su na preslicama prele tanke niti konca od kojih se radilo platno. Na Valigaštru su puno vremena provodili pastiri i pastirice. 

Karojba - rimski natpisi

Za vladavine Rima na istarskoj obali sagrađeni su antički gradovi, naselja, luksuzne vile, ali i vile rustike (gospodarske vile koje su opskrbljivale proizvodima i stanovnike Istre i druge gradove Rimskog Carstva). Proizvodi su se prevozili brodovima ili prometnicama koje su sagradili Rimljani i tako povezivali osvojena područja s Rimom. Unutrašnjost Istre u to doba nije bila tako gusto naseljena niti tako dobro prometno povezana. Ipak, svako toliko naiđe se na poneki ostatak iz antike. 

U Karojbi, u grobljanskoj crkvici Svetog Andrije, otkrivene su nadgrobne ploče koje se danas mogu vidjeti u lapidariju u Motovunu (na fotografiji). Crkvica je sagrađena na mjestu gdje je nekad bila rimska nekropola, a spomenici su pronađeni prije stotinjak godina kada se proširivalo groblje. Jedan je nadgrobni spomenik Publija Tedija Valensa, rođenog u rimskoj koloniji Trstu (Tergeste). Na natpisu piše da je Publije bio stjegonoša legije „Četvrta legija Flavijevska Sretna“. Vjerojatno je Publije, koji je pokopan u Karojbi nakon vojničkog staža pa umirovljenja, dobio od Rima posjed na ovom području. U istoj crkvici otkriven je još jedan nadgrobni spomenik. Braća Morano su bili Histri, ali su bili unovačeni u rimsku vojsku. Rufus Morano bio je u Devetoj legiji, drugi brat, čije ime nije sačuvano, u Jedanaestoj legiji. Oba brata su se, nakon dvadeset godina vojne službe, očito vratila u svoj kraj.

Rakotule - Sveta Magdalena

Crkvica Svete Magdalene iz 12.st. nalazi se u zaseoku Konobari (Gornji Pahovići) koji je jedan od zaselaka Rakotula. Obnovu crkve u 18.st. financirao je veleposjednik iz Vižinade Raguzzi, porijeklom iz Dubrovnika. Obitelj Raguzzi je imala posjede oko crkvice. Upravo je obitelj za zaštitnika crkve Svete Magdalene odabrala Svetog Blaža (Sveti Blaž odnosno Sveti Vlaho je zaštitnik Dubrovnika). 

Danas je svetkovina Svetog Blaža jedna od najvažnijih u Rakotulama. Godine 1785. obitelj Gregorija Pahovića otkupila je zemlju od obitelji Raguzzi. Cijena je bila povoljnija jer je obitelj preuzela obavezu održavanja crkve. Mada su ove obaveze oslobođeni 1875. i danas se ista obitelj brine o crkvi. Crkva ima grubo izgrađen kameni oltar. Zvono je napravio još davne 1607. godine Jakop Decalderaiis.

Rakotule - zaseoci

Rakotule se sastoje od niza raštrkanih zaseoka. Jedan od njih je Močitad, koji je dobio ime po latinskom izrazu „Mons Civitas“ (grad na brdu). Ovdje se nekada nalazila prapovijesna gradina, pa antička izvidnica pa bizantska utvrđena kula. U Špinovcima svaka obitelj na svojoj zemlji ima vlastiti izvor vode. 

U Konobarima ili Gornjim Pahovićima nalazi se crkva Sv. Marije Magdalene iz 16.st. Pahovići ili Donji Pahovići  nekad su bili najbogatije naselje. Ostali zaseoci su Rabki, Radoslavi, Nadalini, Pupičići, Milići, Kramari, Martineli i Kuzmi. Većinom su zaseoci dobili ime po prezimenima ljudi koji su se ovdje naselili. Neka od tih prezimena i danas postoje na području Rakotula.

Rakotule - crkva Sv. Rok

Kada ćete tražiti na karti Rakotule možda ćete naići na problem. Rakotule je zajedničko ime za više manjih sela koji se nalaze sjeverno od ceste Karojba – Višnjan (Močitad,  Nadalini, Konobari, Pahovići, Martineli, Kramari, Kuzmi, Milići, Radoslavi, Pupičići, Rapki i Špinovci) i na nekim kartama naznačena su imena svakog pojedinog zaseoka no ne i Rakotule (i obrnuto). Crkva Svetog Roka sagrađena je 1580. godine kada je osnovana župa Rakotule, a neke izmjene i proširenja crkve učinjena su 1861. i 1934. Zvonik, na kojem je bila osmatračnica u sukobu s talijanskim fašistima, sagrađen je 1850. godine.

U sakristiji se nalazi zapis na kustodiji koji navodi 1560. godinu te bi mogao značiti da je crkva i starija. U crkvi se nalaze dvije grobnice iz 17.st.: jedna od obitelji Kramar, druga od svećenika Pavla Starića. Prilikom probijanja novih vrata sakristije, otkriven je sloj žbuke s freskom Sv. Križa iz 16.st. Freska je strapirana (skinuta zajedno sa slojem žbuke na kojoj je bila naslikana) te je pohranjena u Poreču. Posljednje proširenje crkve (1934.) potaknuo je mladi svećenik Kazimir Paić, inače rodom iz Svetog Ivana od Šterne. Nedugo nakon toga on se vratio u svoje rodno mjesto, a kao kapelana vojske domobrana ubili su ga partizani 29. travnja 1945.

Rakotule - sukob s fašistima

Priča o župniku, don Luki Kircu, i problemima koje je imao s talijanskim fašistima nije se ni danas zaboravila. U Rakotulama je čak izbio oružani sukob do kojeg je došlo zbog zaštite don Luke Kirca i njegovih knjiga. Krajem dvadesetih godina 20.st. fašisti su sakupili sve knjige i dokumente od Luke Kirca i počeli ih bacati u vatru koju su zapalili ispred crkve. Domaći ljudi su sakupili svo oružje koje su našli kod kuće, pa su sakriveni iza zidića i kuća počeli pucati na fašiste. 

U tom sukobu jedan fašist iz Motovuna je poginuo, drugi je umalo nastradao, a iznenađeni fašisti pobjegli su iz Rakotula zaprijetivši stanovnicima. Nakon toga su ljudi iz Rakotula na neko vrijeme sklonili starce i djecu na sigurno, a sami su organizirali cjelodnevne straže. U stražarenju su im pomagali stanovnici iz susjedne župe. Stražarska mjesta su bili zvonici crkve Svetog Roka (na fotografiji) i crkve Svetog Vitala. Ukoliko bi ljudi vidjeli fašiste, zvonjavom crkvenih zvona obavještavali su stanovnike.

Luka Kirac

Luka Kirac rođen je u Medulinu 1860. godine. Nakon školovanja bio je kapelan, a zatim župnik u nizu mjesta u Poreštini i Puljštini. Godine 1908. postao je zastupnik Sabora u Poreču. Kao Hrvat, borio se za prava Hrvata u Istri i pa je došao u nemilost istarskih talijanaša. Već početkom I svjetskog rata u dva navrata bio je prognan iz Istre. Godine 1919., s dolaskom Talijana na vlast, neko vrijeme je bio u zatvoru. Na koncu su ga poslali u Rakotule, malo mjesto kraj Karojbe gdje je Luka Kirac bio župnik od 1921. do 193). No kakav li je to bio župnik! Župnik Kirac imao je ograničeno kretanje, kod njega je svako toliko bila premetačina. 

Istodobno, Kirac je bio župnik kojeg su ljudi iz Rakotula voljeli, poštovali i kada god ga je trebalo skrivali pred Talijanima župljani su se organizirali. Don Luka Kirac je umro 1931. u Rakotulama i tek tada je vraćen u njegov Medulin. Uz ostale obaveze, don Luka Kirac istraživao je povijest, zapisivao narodne predaje, vršljao po arhivima, kopao po ostacima kaštela i gradina i zapisivao sve što mu se činilo interesantnim. Njegova poznata knjiga je "Crtice iz istarske povijesti", koju je završio pisati u Rakotulama 1928. godine. Knjiga je nastajala godinama, a godinama je i rukopis don Luka Kirac skrivao pred Talijanima. Na koncu je rukopis predao Viktoru Caru Eminu i vrlo vjerojatno je samo zato rukopis i spašen. Prvi put je knjigu izdao Nakladni zavod Hrvatske 1946. godine.

Živa voda Badavce

U procesu određivanja granica u okolici Karojbe, dokument Istarski razvod (14.st.) spominje i izvor Valigaštar i izvor Badavca (blizu sela Rapavel). U prosincu 1997. u blizini oba izvora pronađeno je pet kamena označenih s križevima. Ovo je oznaka kojim su se označavale granice utvrđene „Istarskim razvodom“. 

Uz pokroviteljstvo niza istarskih općina svake se godine uz izvor Badavca (na fotografiji) organiziraju književni susreti na otvorenom. Organizatori susreta su; Pučko otvoreno sveučilište, Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika i Udruga Valigaštar. Prvi takav susret organiziran je 1996. Zahvaljujući udruzi Valigaštar danas je između oba izvora napravljen poljski put. Izvor Badavca stoljećima su koristili stanovnici iz okolice, a o njemu je nastalo puno priča i legendi o čudotvornom učinku njegove vode.

Karojba – dolac Sopajac i legenda

Dolac Sopajac najveći je istarski dolac (vrtača). Ako idete poljskim putem nazvanim "Put istarskog razvoda" koji počinje kod izvora Valigaštar, prvo ćete doći do izvora Badavca, a zatim i do Sopajca. Poljski put završava u selu Škropeti. Područje oko Sopajca djeluje čudno, jedan je dolac do drugoga. Po dimenzijama se ipak ove vrtače ne mogu usporediti sa Sopajcem. Dubinu Sopajca teško je doživjeti zbog bujne vegetacije oko njega. Uz Sopajac vezana je jedna legenda koju je zabilježio Drago Orlić u knjizi "Štorice od štrig i štriguni". 

Legenda kaže da je Sopajac čarobno mjesto gdje možete postati nevidljivi. Prvo trebate naći crnu mačku, nov kotao, a zatim trebate otići u Sopajac. U dnu vrtače trebate naložiti vatru, ugrijati vodu u kotlu i, ni više ni manje nego točno u ponoć u vrelu vodu staviti crnu mačku. Kada se mačak skuha tada je potrebno naći točno određenu kost (Tome Matiškin koji je ispričao ovu legendu Dragi Orliću nije znao o kojoj je kosti riječ). Kost se mora staviti pod jezik i u tom času postanete nevodljiv. Mjesto na kojem se izvodi ovaj „ritual“ treba prethodno blagosloviti jer će u suprotnom u ponoć doći vrag, izmamiti one u Sopajcu van i na njih bacati oganj i kamenje. Kao osoba koja voli životinje molim da se suzdržite od isprobavanja ovog recepta. Nevidljivi postati nećete, a sve crne mace na svijetu moraju biti voljeni kućni ljubimci.😊 No trebalo je zabilježiti i ovu istarsku legendu.

Valigaštar - legende

Legende o izvoru Valigaštar zabilježio je Luka Kirac. Legende uglavnom govore o Grču, prapovijesnom naselju u blizini koje je postojalo sve do srednjeg vijeka. Legenda kaže da su Grč i Motovun bili spojeni podzemnim tunelom. Naravno, kakva bi to bila legenda da ne spominje sakriveno blago. U vrijeme Bizanta, kada su u ovo područje stigli Slaveni, Slaveni su spalili Grč. Prije bijega iz Grča stanovnici su, barem se tako priča, posakrivali svoje blago u ovim podzemnim tunelima. 

Naravno da je svaka ovakva priča popraćena tragačima za sakrivenim blagom pa su tako mnogi stoljećima nakon napuštanja Grča tražili podzemne hodnike i sakriveno blago. Luka Kirac zabilježio je jednu legendu o potoku Krvaru (i njegovom nazivu). Priča kaže da su stanovnici Grča i Močidada (selo u blizini) pokušali organizirati obranu svojih naselja od Slavena. Po legendi, Slaveni su ih porazili, a voda potoka Krvara bila je crvena od prolivene krvi.

Valigaštar

U Istarskom razvodu, starom dokumentu kojim su se utvrđivale granice između susjednih komuna u Istri, kao granice katkad su se navodile crkve, šume, lokve, kamenje, grmlje... Istarski razvod spominje i Valigaštar, izvor pitke vode blizu Karojbe (na fotografiji). Voda, plodno tlo, šume u okolici – sve je to omogućilo postojanje najmanje dvije prapovijesne gradine u blizini. Jedna gradina je bio Krč, koji je u vrijeme Bizanta postao Kastros i poslije se spominjao pod nazivom Grč ili Grčija. Druga gradina bila je na lokalitetu Hadume – Brig. U okolici Valigaštra otkriveno je i niz ostataka iz antike, među njima i nadgrobne ploče. 

Kada su stigli Slaveni, izbili su sukobi Slavena sa starosjediocima. U sukobima su propala mnoga naselja i utvrde, ali su nastala i neka nova naselja. I svi su oni koristili vodu s Valigaštra. U Istarskom razvodu problematiku ovog izvora rješavali su župani, svjedoci, predstavnici crkve, povjerenici, mještani. Nije ni čudo da su ga svi svojatali, a najžešće svađe vodili su Motovun i Trviž. Valigaštar postoji i danas, samo što više nije prirodan jer je 1902. iznad njega napravljen bunar. Krajem 20.st. u blizini izvora pronađeno je kamenje s ucrtanim križevima. Oznake datiraju upravo iz razdoblja Istarskog razvoda jer su se utvrđene granice (kunfini) označavale na ovaj način.

Rakotule - freske

U 14. stoljeću mletačka familija Barbo u Rakotulama dala je sagraditi crkvu svetog Nikole. Crkva je proširena na prijelazu iz 15. u 16. stoljeće. Kad govorimo o obitelji Barbo, oni su svojedobno bili vlasnici velikih posjeda u Belaju, Boljunu, Motovunu, Pazu... Posljednji istarski Barbo bio je Francesco Karlo koji u 17. stoljeću prodao sve posjede koje je obitelj imala u Istri. Akademik Branko Fučić (1920-1999) otkrio je većinu fresaka u Istri, no on nije bio jedini zaljubljenik u Istru koji je otkrivao istarska bogatstva. Jedan od njih je bio i don Luka Kirac, svećenik i narodnjak kojeg su talijanski fašisti 1921. prognali u Rakotule gdje je i umro 1931. 

Upravo je Luka Kirac otkrio freske u Rakotulama. I on je, poput Branka Fučića, pažljivo u crkvama strugao sloj po sloj vapna ne bi li došao do fresaka. Freske u Rakotulama naslikane su u 14.st., kada je sagrađena i crkva Svetog Nikole. Freske su naslikali dva talijanska umjetnika koje je angažirala obitelj Barbo. Rađene su pod utjecajem velikog umjetnika Giotta i potpuno su drugačije od uobičajenih fresaka Istre toga doba. Najpoznatiji je ciklus fresaka o Sv. Nikoli. Jedna freska prikazuje njegovo rođenje, druga freska prikazuje Sv. Nikolu kako obara Artemidino drvo (iz čije krošnje bježe demoni). Na trećoj fresci Sveti Nikola daruje propalog plemića tako da mu tijekom tri večeri kroz prozor baca vrećicu sa zlatnicima. Svaka je vrećica bila miraz za jednu od plemićevih kćeri. U ovoj crkvici je crkvici otkriven i glagoljaški grafit kojeg sam već spomenula na blogu.

Istra - grafiti na glagoljici

U Rakotulama u crkvi Svetog Nikole jedna freska prikazuje svetog Nikolu koji kroz prozor kuće u kojoj žive tri siromašne djevojke ubacuje vrećicu sa zlatnicima (za njihov miraz). Ispod ove freske jedan pop glagoljaš urezao je grafit (na fotografiji); „Daj meni niki soldin Miko, tako ti boga“. 

U Bermu je glagoljaš Levac Križanić ostavio svoj potpis: "1533. Sie pisa Levac Križanić". Netko drugi je ispod Križanićevog potpisa dodao "pijani osal". Eto, netko je Križanića proglasio pijanim magarcem. Inače, upravo Križaniću možemo zahvaliti na jednom od dva sačuvana prijepisa Istarskog razvoda (ako ne i oba). Pronađeni su u Istri i drugačiji grafiti, nisu svi ovako duhoviti. Među grafitima ima i onih koji govore o godinama kada je vladala glad, o pljački crkve, smrti, kugi, sušnim godinama. Grafiti (naravno ne na glagoljici) uvelike su se koristili i u starom Rimu. Na primjer, niz grafita iz antike pronađeno je u Pompejima i Herculaneumu, a sačuvani su zbog erupcije Vezuva koji je zatrpao oba grada.