Lovran - groblje

Nekadašnje groblje u Lovranu imalo je tri crkvice no do danas je sačuvana jedino crkvica Svetog Trojstva. Povećanjem broj stanovnika i razvojem turizma ovo groblje je postalo premaleno. Tada je započeo poprilično buran i dugotrajan proces za odabir lokacije za novo lovransko groblje. Grad je predložio da novo groblje bude na predjelu Lokva. Mnogi su se pobunili protiv ovog prijedloga; ljudi su tamo imali čestice koje su željeli dobro prodati za gradnju vila dok velikim investitorima lokacija nije odgovarala zbog gradnje turističkih objekata. Čak je bila organizirana i peticija protiv gradnje groblja na ovoj lokaciji. Sve ove komplikacije trajale su godinama pa je proces koji je započeo krajem 19. stoljeća rezultirao odlukom da se staro groblje zatvori 16. ožujka 1903. i ipak sagradi novo groblje na Lokvi. 

Odluka je donesena 1903. no to nije bio kraj ove rasprave jer je odluka o zatvaranju starog groblja povučena i sve je odgođeno. Tek u listopadu 1904. tadašnji gradonačelnik Ferdinando de Persich potpisao je definitivnu odluku da će se novo groblje (ipak) graditi na predjelu Lokva. Godine 1906. grad je raspisao natječaj na kojeg su se javile dvije građevinske tvrtke: Građevinsko inženjersko poduzeće „Wolf & Lindauer“ iz Opatije i graditeljsko poduzeće Josefa von Strobacha iz Lovrana. Njihovi prijedlozi nisu prihvaćeni te se 1908. godine prihvaća prijedlog arhitekta Giovannija Rubinicha. Iduće godine Rubinich predlaže da graditeljske radove izvede Attilio Maguolo. I tek je tada započela gradnja novog groblja i grobljanske crkve. Na groblje se ulazi kroz tripartitni ulaz (mješavina secesije i romanike), također djelo arhitekta Giovannija Rubinicha. Prvi grob na novom groblju je grob general majora Carla de Schmelzea (umro 1888.) i njegove supruge Francesce de Höniger koji su 1912. ekshumirani sa starog groblja.

Lovran - Vicko Palmić

Već sam na blogu spominjala ekspediciju na sjeverni pol brodom Admiral Tegetthoff. Brod je napravljen upravo za ovu ekspediciju 1872. kada je i isplovio. Do povratka posade trebalo je proći dvije godine, a da zapravo nisu nikada ni stigli do sjevernog pola. No zato su otkrili arhipelag sa 191 otokom kojega su prozvali Zemljom Franje Josipa. Arhipelag pripada Arhangeljskoj oblasti Rusije. Nakon dva mjeseca plovidbe brod je ostao zarobljen u santi leda i tako je plutao, zajedno s posadom na brodu. Članovi posade iskrcali su se s broda 1874.  i lutali ledenim prostranstvom čak tri mjeseca. Tada su ih našli i spasili ruski ribari. Njihov povratak kućama bio je popraćen slavljem jer su i najveći optimisti vjerojatno mislili da ih više nikada neće vidjeti, da su skončali na hladnoći.

Još dok se pripremala ekspedicija, zapovjednik broda i cijele ekspedicije Weyprecht bio je svjestan opasnosti te je tražio najbolje pomorce. Od 24 pomoraca čak njih 12 bilo je iz Hrvatske, s Kvarnera pa su ih zvali Quarnerolima. Među njima je bio i Lovranac Vicko Palmić. Nakon povratka u Lovran, Vicko Palmić dobio je orden za hrabrost i dobro plaćen posao. Umro je mlad , u 44. godini u Trstu. Kada ste u Lovranu obavezno posjetite lovransku kulu (obnovljena 2024.). Na njezinom drugom katu je izložba posvećena Vicku Palmiću i ostalim Quarnerolima, pomorcima s Kvarnera koji su bili na brodu Admiral Tegetthoff. Na rodnoj kući Vicka Palmića postavljena je spomen ploča 2011. godine.

Lovran – freska Raspeće

U Lovranu se nalaze tri crkve sa sačuvanim srednjovjekovnim freskama. Ostaci fresaka Alberta iz Konstanza nalaze se u crkvici Svetog Trojstva koja je jedina sačuvana crkvica koja se nalazila na nekadašnjem lovranskom groblju. U starom dijelu grada nalaze se druge dvije crkve; župna crkva Svetog Jurja i mala crkvica Svetog Ivana. U crkvi Svetog Ivana freske su otkrivene kada se u crkvu uvodila struja. Freske su naslikane početkom 15. stoljeća. Freske u crkvi Svetog Jurja otkrivene su oko 1950. i tada su restaurirane. Posljednja restauracija započela je 2009. i trajala je nekoliko godina. Freskoslikari koji su ih naslikali pripadali su radionici Vincenta iz Kastva i radionici Šarenog majstora. Freske su nastale između 1470. i 1479. godine, a nalaze se na zidovima i na zvjezdasto-rebrastom svodu svetišta. Neke su dobro vidljive, dok su neke slabije sačuvane. 

Dio fresaka prikazuje mučeništvo Svetog Jurja, dio fresaka prikazuje teme vezane za Bogorodicu. Freska „Posljednji sud“ naslikana je tako da su je mogli vidjeti samo svećenici, a ne i vjernici, tako da je očito bila opomena svećenstvu. Na trećem ciklusu fresaka naslikane su euharistijske teme. Jedna od ovih fresaka prikazuje raspeće. Na fotografiji je replika ove freske koja je izložena u crkvi Svetog Germana na Velom Brijunu. Freska prikazuje razapetog Krista i mnoštvo likova; od brojnih vojnika, dva razbojnika uz Krista, Bogorodicu, rasplakanu Magdalenu pri dnu križa… U brojnim svicima na freski napisani su tekstovi evanđelja. Po riječima stručnjaka Željka Bistrovića, s čijim radovima se godinama susrećem pišući o Istri, ova freska je po kvaliteti u rangu s naširoko poznatom freskom „Ples mrtvaca“ u Bermu.

Medveja – uvala Cesara

Dok se kupate i uživate u uvali Cesara kraj Medveje, možda će vas zanimati što se sve u ovoj uvali dešavalo u prošlosti. Naime, zbog uvale Cesara bilo je i sporova i batina i svađa. Danas je uvala na granici između općina Lovran i Mošćenička Draga, no uvala je uvijek bila na nekoj od granica, a granični sporovi se očito nisu uspijevali riješiti. Uvala je bila važna zbog okolnih pašnjaka i maslinika, ali i zbog boćate vode zbog koje je u uvali bilo puno ribe (potok Cesara se ovdje ulijeva u more). Kao što je ponekad i stari dokument o razgraničenju, Istarski razvod, pokušavao riješiti granične sporove na zadovoljstvo obaju strana, tako je izgleda i uvala Cesara ponekad bila „ničija“ jer je na parne dane pravo na ribolov u uvali imala jedna strana u sporu, a na neparne dane druga. Zahvaljujući starim sačuvanim dokumentima, danas se zna da su u uvali Cesara 17. prosinca 1645. ukradene jedne bisage, a osim krađe toga dana bilo je i trčanja i pokušaja da se pravi vlasnik bisaga pretuče. 

Naravno, cijeli ovaj cirkus dobio je i novu dimenziju jer je tada uvala Cesara bila na granici između Pazinske knežije (Lovran je tada bio u sastavu Pazinske knežije) i velikog posjeda Isusovaca. Toga dana su Anton Priskić i Andrej Strah iz Lovrana napali Mateja Ivančića zvanog Cipidlačić koji je bio u društvu Gergura, sina Mihaela Mikuličića Cipidlake. Andrej Strah je uzeo Mateju bisage, a zatim je naredio Priskiću da pretuče Mateja koji se, naravno, odmah dao u trk. Nakon ovog događaja službeni predstavnici općina organizirali su saslušanje svjedoka kako bi se ustanovilo što se točno toga dana događalo u uvali. Saznanja o ovom događaju moguća su zahvaljujući prijepisu iz siječnja 1646. kojega je napravio kastavski javni bilježnik Ioannes Conradus Hauch. Drugi prijepis je nastao u ožujku 1693. a ovjerio ga je kastavski kapetan, Klaudije Marburg. Podatke o događajima 17. prosinca 1645. pronašla sam u Zborniku Lovranšćine (2018. godina) (tekst „O jednome graničnom sporu Lovrana i Mošćenica iz 17. stoljeća“ napisali su Ivana Eterović i Robert Doričić). Eto, kada uživate u uvali Cesara sjetite se da u uvali toga dana 1645. nije nimalo uživao Matej Ivančić.

Lovran- crkva Svetog Trojstva

Lovranska crkva Svetog Trojstva sagrađena je u 12. ili 13.st. Nekada se oko crkve nalazilo groblje. Crkva ima veliki trijem (lopicu) i jedina je takva crkva u Lovranu. Obavezno obratite pažnju na luk iznad ulaznih vrata u crkvu. Naime, crkva Svetog Trojstva obnovljena je u 15.st. i tada je iznad vrata ugrađen fragment s ranoromaničkim pleterom. Fragment se datira na kraj 11. ili početak 12.st. i jedini je primjer pletera na ovom području. Na zidovima crkve vidljivi su ostaci fresaka koje je naslikao Albert iz Konstanza (15.st.). 

Na zapadnom zidu u crkvi nalazi se nadgrobna ploča Gašpara Bekarića iz 1595. Gašpar Bekarić je bio lovranski plovan. Tekst je napisan glagoljicom i glasi: „Gašpar Bekarić, plovan lovranski, tu leži“. Na nadgrobnoj ploči je paun, simbol besmrtnosti duše. Pretpostavlja se da se grob nalazio u župnoj crkvi. Kasnije je nadgrobna ploča iskorištena kao građevinski materijal te je bila ugrađena u zid kuće Peršić. Godine 1955. Konzervatorski zavod sklonio je nadgrobnu ploču u crkvu Svetog Trojstva.

Lovran – villa Frappart

Vila Frappart jedna je od najljepših rezidencijalnih vila u Lovranu. Vilu je sagradio bečki odvjetnik Michel Ruault Frappart, sin poznatog koreografa i plesača Bečke opere, Louisa Frapparta. Kada je odabrao ovu lokaciju sjevernije od lovranske luke, tada nije bilo vila u okolici. Izvorno se vila zvala „San Michaele“, danas je poznata kao „Vila Frappart“. Vilu je projektirao Carl Seidl, a zbog projekta ove vile Seidl je 1914. dobio državnu nagradu. Arhitekt Seidl projektirao je niz vila u Opatiji i Lovranu, pa čak i nekoliko vila koje su poslije sagrađene oko vile Frappart. 

Vila Frappart gradila se deset godina, od 1894. do 1904. Dok je dio u suterenu obložen kamenom, gornji dio je obložen predivnim veronskim ružičastim mramorom. Prema moru (i poznatoj šetnici uz more) vila ima balkone i terase. U vili su boravili 1938. poljski predsjednik, ali i članovi talijanske kraljevske kuće. Manje je poznato da je tijekom gradnje, u noći s 22. na 23. prosinac 1898., u vili izbio požar. Mada još nije bila potpuno dovršena, u vili su se već nalazili antikni namještaj, bogata biblioteka i niz umjetničkih djela. Požar je nanio ogromnu štetu, a čak je u požaru nestao dio nacrta arhitekta Carla Seidla. Požar su gasili opatijski vatrogasci, pod zapovjedništvom Ive Keglevića. 

Opatija – tramvaj

Tramvaj u Puli postojao je samo 30 godina, od 1904. do 1934. Još kraće se moglo voziti tramvajem po Opatijskoj rivijeri. Prva vožnja tramvajem za javnost bila je 09. veljače 1908., a posljednja 21. ožujka 1933. Do uvođenja tramvaja, gosti su dolazili vlakom do željezničke stanice u Matuljima, a za nastavak puta prema Opatijskoj rivijeri drndali su se u kočijama. Kada se počelo razmišljati o tramvaju, trebalo je smisliti način kako da tramvaj savlada nekoliko strmina. Prva ideja o gradnji tramvajske pruge pojavila se 1892. Tada je bilo predloženo da tramvaj od Matulja do Voloskog bude na parni pogon, a od Voloskog do Opatije na električni pogon. Drugačija zamisao je predložena godine 1896.; Matulje i Opatiju je trebao povezivati vlak na parni pogon, od Opatije do Lovrana bila bi sagrađena uskotračna pruga. Plan je propao, ponajviše zbog pobune hotelijera koji su se bojali da će narušen mir i zagađenje uništiti turizam u Opatiji. Do 1904. pojavilo se još nerealiziranih ideja. Godine 1900. na nacrtu za električni tramvaj počeli su raditi bavarski knez Alfred Wrede (predsjednik „Allgemeine Credit-Vereinsbank“), građevni poduzetnik Jakob Ludwig Münz i tvrtka iz München-a „Aktiengesellschaft für elektrische Unternehmungen“. 

Usprkos mnogobrojnim problemima uspjeli su riješiti imovinsko pravne odnose i prilagoditi nacrte željama i potrebama pojedinaca. Gradnja tramvajske pruge je započela 1907. Pokusna vožnja se održala 07. veljače 1908., samo dva dana kasnije tramvajem su se vozili prvi putnici. Tramvaj se od Matulja spuštao prema moru, prolazio je kroz Volosko, centar Opatije, Ičiće, Iku, a zadnja stanica je bila u Lovranu. Trasa je bila duga 12 kilometara, na njoj je bilo 30 tramvajskih stanica i vožnja je trajala sat vremena. Tramvaj i prikolice proizvedeni su u Grazu. Inovativnim rješenjima nastojala se pružiti maksimalna sigurnost i putnika i pješaka. Zato je tramvaj u užim ulicama s puno pješaka mogao voziti do 10 km na sat. Usprkos svim mjerama opreza, tramvaj je 12. travnja 1909. udario Antona Zancai-a koji je poginuo. Kao i u Puli, i na Opatijskoj rivijeri tramvaj je postao turistička atrakcija. Mada se čini nelogičnim, nakon samo dvije godine tramvajsko poduzeće bilo je pred bankrotom; nije nedostajalo putnika nego je vođenje kompanije bilo traljavo. Uslijedile su promjene u upravnom odboru i ubrzo su se financije znatno popravile. Tramvajem je rukovodilo dioničarsko poduzeće sastavljeno od kompanija iz Austrije i lokalnih zajednica. Nakon Prvog svjetskog rata tramvajsko poduzeće preuzelo je talijansko društvo „Società Anonima Ferrovie Elettriche Secondarie Abbazia“. Zbog sve više automobila, zarada je bila sve manja i tramvaj je posljednji puta vozio putnike 21. ožujka 1933. Već idući dan umjesto tramvaja počeli su voziti autobusi. Ljubljana je kupila opatijska tramvajska kola i prikolice koji su se još godinama koristili u Ljubljani. Fotografija tramvaja preuzeta je s Wikipedia-e, a posjeduje je Muzej grada Rijeke. Detalje o tramvaju u Opatiji pronašla sam u Sušačkoj reviji broj 61. (Opatijski tramvaj, Boris Zakošek).

Lovran - Friedrich August II

Friedrich August II (1797-1854) postao je saski kralj nakon smrti strica, kralja Antona 1836. godine. Osim toga, bavio se botanikom i volio je boraviti u prirodi. U svibnju 1838. bio je prvi puta na ovom području. Tada se u društvu vodnjanskog botaničara Bartolomea Biasoletta popeo na Vojak, najviši vrh Učke. 

Kralj Friedrich  je posjetio Lovran 11. lipnja 1845. Nakon boravka na Učki s pukovnikom barunom Josipom Jelačićem (kasnije banom Hrvatske), tog se dana kralj odmarao u Lovranu u hladu ladonje (koprivića). U sjećanje na kraljev posjet Lovranu, na ovom su mjestu postavljene dvije kamene ploče, jedna na talijanskom, druga na latinskom jeziku. Kralj Friedrich August II poginuo je 1854. u Tirolu, kada se prevrnula kočija.

Lovran – srednji vijek

U srednjem vijeku Lovran je bio zaštićen gradskim zidinama. U uskim uličicama unutar zidina nalazile su se jednostavne stambene kuće, jednokatnice i dvokatnice. Kuće su imale vanjska stubišta i mala zatvorena dvorišta (kortili). U kortile su ulazilo kroz kamene portale. Obrana grada bila je pojačana s obrambenim kulama, a u grad se ulazilo kroz gradska vrata. Do danas je sačuvana samo jedna kula (na fotografiji). Donji dio kule sagrađen je od kvalitetnije obrađenog kamena. Vjerojatno je gornji dio kule porušen tijekom Uskočkog rata (1615-1618) pa  je na brzinu kula popravljena. 

U razdoblju od 1830. do 1870. u kuli je bio zatvor. Sačuvana su i jedna gradska vrata, Stubica. Vrata su iz 13.st., a ispred njih je nekada bio pokretni most. Kroz vrata se izlazilo u lovransku luku. Gradske zidine srušene su u 18.st. kada su umjesto njih sagrađene nove kuće Lovrana. Još 1153. arapski pisac i geograf Al-Idrisi opisao je Lovran kao napredan gradić s razvijenom brodogradnjom. U doba sukoba Venecije i Austrije u 16. i 17.st. Lovran je bio opskrbna uskočka luka. Zbog Uskoka su Mlečani napali grad dva puta i dva puta ga spalili, a 1616. gotovo su ga u cijelosti porušili. Unatoč stradavanju, dobar položaj na trgovačkoj ruti omogućio je Lovranu oporavak.

Lovran – Sveti Ivan Krstitelj

U starom dijelu Lovrana sačuvane su samo župna crkva i crkvica Svetog Ivana Krstitelja. Na lokaciji gdje je crkvica Svetog Ivana Krstitelja, prva crkva je sagrađena u 12. ili 13.st. Ova crkva je bila manja od današnje i imala je izbočenu apsidu. Crkvica se spominje u Kvaderni kapitula lovranskog u 16.st. (Kvaderna kapitula lovranskog je dokument koji je nastajao od 15. do 18.st., a sadrži propise, ugovore, oporuke...). Naknadno je crkva povećana i povišena. Detaljniji podaci o crkvici potječu tek iz studenoga 1658., kada je izvršio vizitaciju zastupnik pulskog biskupa, Francesco Bartiroma. 

Bartiroma je zabilježio da crkvicu održava bratovština Svetog Ivana Krstitelja, jedna od šest tadašnjih bratovština u Lovranu. Danas je u crkvici drveni kip Svetog Ivana Krstitelja. Kip je iz 16.st. i vjerojatno je bio dio staroga oltara. Nekada je ispred crkvice postojao veći trg, no izgradnjom Lovrana trg je znatno smanjen. Prilikom uvođenja struje, u crkvi su otkrivene freske. Freske su oslikala dva majstora, od kojih je jedan bio nešto vještiji. Freske su nastale početkom 15.st. Na freskama je otkriveno nekoliko glagoljaških grafita. Jedan (bolje sačuvan) je s početka 14.st., nekoliko grafita je iz 15.st. no nisu sačuvani u cijelosti. Na križu je uparan crtež ribe.

Lovran – Sveti Juraj

Župna crkva Sv. Jurja, zaštitnika Lovrana, nalazi se u starom dijelu grada. Crkva je sagrađena u 13.st. U 15.st. crkva je obnovljena i napravljeno je novo svetište s mrežastim svodom i freskama. Freske su oslikane u razdoblju od 1470. do 1479. Freske na svodu i na gornjem dijelu zidova radili su majstori iz kastavske radionice, a one na donjem dijelu svetišta oslikali su istarski majstori. U 18.st. sagrađene su dvije crkvene kapele i tek je tada crkva spojena sa zvonikom.

Do tada je zvonik bio samostojeći, a sagrađen je u 16.st. ili početkom 17.st. Nekada je ispred pročelja crkve postojala lopica (trijem). Freske u crkvi otkrivene su oko 1950. i tada su restaurirane. Posljednja restauracija započela je 2009. i završila je prije nekoliko godina. U crkvi je otkriveno niz glagoljaških grafita; najstariji su iz 1479., a najmlađi iz 1620. godine. Nasuprot crkve nalazi se stara zgrada gradskog poglavarstva. U 19. stoljeću u lunetu iznad njezinog ulaza postavljen je drveni reljef koji prikazuje Svetog Jurja.

Lovran - antička vila

Lovran je još u antici dobio naziv Lauriana (grad lovora).Vjeruje se da je negdje na mjestu današnjeg Lovrana Marko Vipsanije Agripa (Marcus Vipsanius Agrippa, bista se nalazi u Muzeju Louvre) imao raskošnu vilu. Marcus Vipsanius Agrippa živio je od 62. do 12.g.p.n.e., a bio je patricij, poznati vojskovođa i kartograf. 

Najpoznatiji je po pobjedi koju je izvojevao u bitki kod Akcija. Agrippa je, u ime Oktavijana (budući car August), kod Akcija ratovao protiv Kleopatre i Antonija. S istom bitkom povezan je poznati Slavoluk Sergijevaca u Puli. Slavoluk je podigla Salvia Postuma u čast članova njezine obitelji koji su sudjelovali na strani pobjednika u bitki kod Akcija.

Lovran – lovranske vile

Poput Opatije, tako i Lovran ima predivne stare vile sagrađene krajem 19. i početkom 20.st. Vile su sagradili pripadnici austrougarske elite, a odražavale su njihov status u društvu. Jedna od vila je Vila Frappart, nazvana po prvom vlasniku, odvjetniku iz Beča (Michel Ruault Frappart). Vilu je projektirao arhitekt Carl Seidl. Isti arhitekt napravio je nacrte za vilu Magnolia (nekada Villa San Niccolo) i vilu Santa Maria. Vila Magnolia je dovršena 1906., a vlasnica je bila Luise barunica Klein Wusenburg. Vila Santa Maria je iz 1895., a vlasnik joj je bio Ritter von Scharmitzer. Nisu to jedine vile koje je projektirao Carl Seidl u Lovranu, a neke njegove vile nalaze se i u Opatiji. 

Vila Atlanta sagrađena je 1899. Gradili su je Rubinich iz Lovrana i Emilio Ambrosini iz Trsta. Rubinich je krajem 19.st. sagradio i ljetnikovac grofova Blankenstein. Godine 1909. na ljetnikovcu je veće izmjene izveo arhitekt Carl Seidl. Godine 1978. ljetnikovac je spojen s pansionom Beauregard u hotel Lovran. Potražite i Vilu Deneš, vilu Eugenia, vilu Gianna, vilu Guerra... U nekima od njih danas se nalaze prelijepi manji luksuzni hoteli. Ne zaboravite prošetati starom jezgrom Lovrana. Ograničeni prostor je ovdje onemogućio izgradnju velikih vila, no stari Lovran prepun je tipične arhitekture patricijskih kuća iz 17. i 18.st. U starom Lovranu je i mustacion (na fotografiji), drveni reljef glave brkatog muškarca u luneti. Mustacion je trebao štititi vlasnike kuće od neželjenih gostiju.

Opatija - lungomare

Omiljena šetnica Opatije sastavni je dio njezine turističke ponude. Mislim da je nemoguće otići u Opatiju i ne uživati u šetnji uz more. Meni je lungomare najdraži po zimi, kada je lijepo vrijeme, a nema ljetnih gužvi. Šetnica započinje na Preluku, koji je nekada bio poznat po tunerama i kamenolomu. Riječki Korzo je popločen upravo kamenom iz Preluka. Šetnica vodi sve do Lovrana i dugačka je 12 km. S obzirom na dužinu, ali i zbog otkupa zemljišta i rješavanja mnogobrojnih sporova, šetnica se radila u nekoliko faza. 

Prva faza bila je gotova 1889., kada je dovršen dio od Voloskog do Slatine. Šetnica je produžena sve do Lovrana do 1911. godine. Uz šetnicu se nalaze opatijski parkovi, mnogobrojne skulpture, opatijske stare vile. Šetnja vodi kroz središnji dio Opatije. Malo napustite šetnicu i posjetite ulicu slavnih. Zvijezde u pločniku dodijeljene su osobama koje su svojim radom dale doprinos Hrvatskoj; sportaši, umjetnici, znanstvenici, glumci, pjevači…

Lovran - vodonoše

Šećući Lovranom naišla sam na jednu javnu slavinu, a odmah kraj nje je ploča s pričom o dvoje ljudi koji su godinama, u doba kada su lovranska kućanstva bila bez vode, živjeli noseći i prodajući vodu. Staru jezgru grada opskrbljivali su vodom Andre Lazarić Bak (bak je nadimak za nekog jakog kao bik) i Tonka Martinčić Lulu koji su, među sobom, podijelili „teritorij“. 

Tonka je živjela u staroj jezgri grada i nosila je vodu u određene ulice grada. Andre je živio u Tuliševici pa je relaciju do Tuliševice prolazio i po deset puta na dan. Prve priključke na vodu Lovran je dobio 1896. no u prvim desetljećima nakon toga voda je bila dostupna samo rijetkim kućama. 

Lovor i simbolika

Biljka lovor (Laurus nobilis) je česta na našoj obali, lovor raste na Kvarneru, u Istri, u Dalmaciji. Lovor može biti grm, ali može i narasti u stablo, ovisi kako ga formirate. Lovran je dobio ime po lovoru. Naime, Lovran i Opatija nastali su na području nekadašnje šume lovora. Kroz povijest lovor je imao veliku simboliku i oko njega je postojalo niz priča i legendi. U Grčkoj su lovor nazivali Daphne, po nimfi Daphne. Legenda kaže da je nimfa Daphne bježala pred zavodnikom Apolonom i, da bi mu utekla, preobrazila se u lovor. 

Lovor se koristio tijekom blagdana posvećenih Apolonu. Lovorovim vijencima nekada su bili nagrađivani vrhunski sportaši, ali i veliki ratnici. Od starih Grka Apolona su prihvatili u starom Rimu, a zajedno s Apolonom stari je Rim zadržao simboliku lovora. Lovorovim lišćem „krunile“ su se glave pjesnika i pobjednika (na fotografiji je kip Gaja Julija Cezara). Lovor je bio posađen ispred ulaza u imperatorovu palaču pa ga je Plinije Stariji nazivao „čuvarom Cezara“. Simboliku je lovor zadržao i kroz srednji vijek, kada su lovorovim vijencima krunjeni doktori znanosti, proslavljeni pjesnici, umjetnici...  Čak je i Napoleonova kruna simbolizirala lovorov vijenac.

Lovran – počeci turizma

Lovran se spominje već u 7.st. s nazivom Lauriana. Spominje ga i arapski putopisac El Edrisi u 12. st., s nazivom Al Wranah. Danas je Lovran, kao i Opatija, poznat po turizmu. Cijeli ovaj dio obale ispod Učke ima izuzetno blage zime, lijepu obalu, a turisti u većem ili manjem broju ovdje se nalaze tijekom cijele godine. Ono što čini posjet ovom kraju posebnim jest šetnica koja od Voloskog preko Opatije ide sve do Lovrana, to je 12 kilometara predivne šetnje uz more. Lovran je doživio turistički procvat u doba Austrije. Na početku su samo rijetki bogataši shvatili koliko je ovaj kraj lijep, a zrak zdrav, pa su se tada počele graditi prve raskošne vile. 

Uskoro je posjet ovom dijelu naše obale postao stvar prestiža, a sačuvano je i puno austrougarskih vila. U jednoj od vila je 11. lipnja 1845. nakratko boravio saski kralj Friedrich II August, a u Lovran je često dolazio i gradonačelnik Beča. Godine 1873. u Lovranu je otvoren prvi pansion –Villa Fernandea. Samo nekoliko godina kasnije (1878.) Lovran je proglašen klimatskim lječilištem. Još početkom 19.st. Lovran je bio dobro povezan parobrodskim linijama s drugim gradovima, a 1908. uvedena je tramvajska linija koja je povezala Lovran i Opatiju sa željezničkom stanicom u Matuljima. Kada dođete u Lovran, obavezno posjetite i stari dio grada, nije velik no zbijene uličice i niz kulturnih znamenitosti vrijedi pogledati.