Lindar – crkvica Svetog Sebastijana

Mada su u Lindaru poznate freske koje su na zidovima crkve Svete Katarine, freske su se nekada nalazile i u maloj crkvici Svetog Sebastijana. Ova crkvica je sagrađena je 1559. godine po nalogu Ivana Jedrejčića iz Lindara. Godina gradnje i Jedrejčićev nalog nalaze se na natpisu napisanim latinicom i glagoljicom koji se nalazi na pročelju, iznad crkvenih vrata. 

Otkriven je samo dio freske koji se vidi s lijeve i s desne strane barokne slike. Na osnovu korištenih boja i načina na koji je naslikan ovaj djelić prikaza pretpostavlja se da je riječ o freski radionice majstora Dominika iz Udina te da je nastala oko 1570. godine. Radionica Dominika iz Udina bila je angažirana i na izradi fresaka u Sovinjaku, Višnjanu, Fažani, Štrpedu, Gračišću, Bačvi...

Lindar –uskoci i Jela Medešić

U vrijeme uskočkog rata između Venecije i Habsburgovaca, u Lindaru su bili uskoci. Uskoci su u Lindar dovodili zarobljene ljude, ali i plijen do kojeg bi došli pljačkanjem mletačkog dijela Istre. Uskoci su većinu svog plijena slali konjima u Senj, a ostali koji su dobili dio plijena slali su svoj dio plijena obiteljima. U mletačkim arhivima nalazi se zapisnik sa saslušanja Jele Medešić kojeg je provela Venecija. Prvo saslušanje Jele bilo je u četvrtak 5. svibnja 1616., idući dan je ispitivanje nastavljeno. Jela je bila rodom iz Svetvinčenta, a odrasla je u Karojbi. Neko je vrijeme radila u Veneciji, a onda je došla u Istru u posjet rođacima. Nekoliko je dana provela u jednoj kući u Lindaru u kojoj je boravio uskok Mihalić iz Senja.

Jelu su prvo ispitivali uskoci, njih je zanimalo sve o Veneciji, snazi mletačke vojske, planovima… Izgleda da Jela, u ovom kratkom razdoblju kojeg je provela s uskocima, nije sudjelovala u pljačkaškim pohodima na mletački dio Istre. Njezino svjedočenje sadrži podatke o tome koliko je stoke opljačkano, koliko ima uskoka, Istrijana i ostalih u napadima, kojim oružjem se koriste... Jela je navela i podatak da je u pljačkaškim pohodima na mletački dio Istre sudjelovalo i dosta žena. Svjedočila je o plijenu kojeg su donesli u Lindar nakon napada na područje Motovuna, Pule i Zamaska. Poprilično kratka Jelina „uskočka epizoda“ završila je kada su je uskoci iz Lindara poslali u mletački dio Istre sa zadatkom prikupljanja informacija o ljudstvu, snazi i eventualnom plijenu na drugoj strani. Arhiva u Veneciji ne otkriva što se dalje zbivalo s Jelom Medešić. Priču o Jeli pronašla sam u knjizi Miroslava Bertoše "Doba nasilja, doba straha".

Lindar – top i alkohol

Uz lindarski top se vežu dvije priče. Jedna je priča o mudrosti i pobjedi kapetana Lazarića koju sam već spomenula na blogu. Druga priča je poprilično komična jer nakon svega nitko nije stradao. Naime, godine 1906. stanovnici Lindara željeli su proslaviti obnovu crkvenog zvonika. Odlukom iz 1902. godine stari zvonik, koji je postao opasan za stanovnike, morao se srušiti i zamijeniti potpuno novim zvonikom. 

U proslavi dovršetka novog zvonika, ljudi su stavili top na kola i dovezli ga blizu lindarskog groblja. U top su stavili barut i zapalili. Osim silnog praska i dima, razletio se i sam top. Dio cijevi pronađen je kod crkvice Svetog Martina, a izgleda da su se djelići topa našli i usred Pazina. Ostatak topa (na fotografiji) danas se nalazi blizu župne crkve u Lindaru.

Bazgalji - Sveta Marija Magdalena

Crkvu Svete Marije Magdalene ćete naći kada krenete iz Lindara prema Lindarskom Katunu. Crkva je na brežuljku u blizini sela Funčići i Bazgalji. Crkva Svete Marije Magdalene sagrađena je u 13. st., a posvetio ju je biskup iz Novigrada 1245. godine. Zapis o posvećenju crkve otkriven  je slučajno, 1966. godine, kada je za crkvu napravljen novi oltar. Tada je u niši starog oltara pronađen pergament s ovim podacima. 

Na nadvratniku je upisana 1714. no riječ je samo o godini kada je crkva produžena i obnovljena. Dio crkvenih zidova krase freske iz 17.st., rad nekog domaćeg majstora. Ispod njih se nalaze segmenti još starijih fresaka, a na zidovima je i nekoliko glagoljaških grafita. Oko crkve se nekada nalazilo poprilično veliko crkveno imanje. Imanje je prodano početkom 20.st. kako bi se namaknula sredstva za obnovu župne crkve u Lindaru.

Lindar - glagoljica

Osim crkvice Svete Katarine, župne crkve, crkvice Svetog Sebastijana, u Lindaru na groblju je crkva Svetog Martina, a u blizini je crkvica Svete Marije Magdalene. Grobljanska crkvica Svetog Martina sagrađena je u 16.st. Na nadgrobnoj ploči svećenika Matušića u crkvi nalazi se tekst na glagoljici kojega je dao izraditi Matušić: "Ja pop Matušić, plovan lindarski, prvo bi 13 let (i meseci)..., potem toga kanonik i plovan brbanski, stori storit svoj grob sebi i svojim eredom 1588." U crkvici Svete Katarine (na fotografiji) tekst napisan glagoljicom nalazio se na svicima freske „Živi križ“,  a tumačio je prikaze na fresci. Slova su jako izblijedila, može se iščitati samo da je freska nastala 1409. 

Ispod "Živog križa" uparano je niz glagoljaških grafita, uglavnom imena i prezimena osoba koje su u davna vremena bile u crkvi. Ispod prikaza Limba nalazi se i tekst: "1532 to pisa pop Grgur Benković z Drivenika rodom. To leto bih kapelan v Lindari". Glagoljica je i u crkvici Svetog Sebastijana. Iznad ulaznih vrata je ploča s latinskim i starohrvatskim tekstom pisanim na glagoljici. Tekst glasi: "Ivan Jedrejčić... vo va ime Božje i svetoga Šebastjana i ovo zavećanje (čini?) učinit 1559." Natpis na glagoljici nalazio se iznad vrata zvonika župne crkve. Pisalo je: „Na čast i slavu Božju“, a zatim je slijedilo na latinskom "Sagradila općina 1906." Sve osim godine uništili su talijanski fašisti 1919. godine. Jedan glagoljaški grafit, iz 1607. godine, uparan je na stepenicama iza crkve. U crkvici Sv. Marije Magdalene uparan je grafit: "1596. Pop Vid Orlić, kurat v Lindaru". Isti pop koristio je glagoljicu i kod upisa u Lindarsku maticu krštenih. U apsidi na glagoljici piše "Mate Č 1592".

Lindar - pljačkaški pohodi

U sukobima Venecije i Habsburgovaca u Istri, na obje strane sudjelovali su Hrvati, jedni na strani Venecije, drugi na strani Habsburgovaca. I kada nije bilo rata, nije bilo ni mira. U mirnijim razdobljima u pograničnim područjima dešavale su se pljačke. Dijelovi Istre pod Venecijom često su bili opljačkani od onih koji su živjeli na austrijskom dijelu i obrnuto. 

U prosincu 1615. godine uhićen je Frane Hlaj iz Gračišća. On je rašporskom kapetanu Tiepolu opisao kako su seljaci iz Lindara odlazili u mletački dio Istre i pljačkali okolna sela. Godine 1616. uhapšena je Jela Medešić iz Karojbe. U njezinoj izjavi stoji da su, osim muškaraca, odvažnije i jače žene također sudjelovale u pljačkaškim pohodima, a Lindar je bio svojevrsni centar u kojega se dovozio plijen. Poslije bi plijen podijelili, dio su Uskoci slali u Senj, plaćenici svojim kućama, a domaći ljudi nosili su svoj dio kući, njihovim obiteljima.

Lindar – Ciril i Marketo

Zahvaljujući priči unuka Cirila Klenovara iz Lindara i knjigama „Sjećanja, zapisi, dokumenti o Lindaru dvadesetog stoljeća“ (Josip Fabris) i „Istarskim raskrižjima“ (Ive Rudan) nastao je i ovaj moj tekst. Ciril Klenovar bio je legenda Lindara, legenda kakvih imaju i neka druga sela, kada su povijesne okolnosti od malog čovjeka stvarale velike junake. Još 1918. godine Ciril je vodio knjige Posujilnice koja je kreditirala stanovnike Lindara. Ciril je bio dobro poznat fašistima po nizu dišpeta. Tako je u ljeto 1919. zajedno s prijateljem Zidarićem usred noći skinuo talijansku zastavu sa zvonika i umjesto nje stavio našu trobojnicu. Kako je jedino svećenik Vanik imao ključ od zvonika, jedva je Vanik spasio živu glavu. Od tada na dalje, fašisti bi svako toliko imali posla s Cirilom. U travnju 1924., za vrijeme izbora, znalo se unaprijed da Ciril neće glasati za fašiste. Prvo ga je Marketo Baxa pokušao odgovoriti od glasanja poslavši ga u zadnji čas po krsni list jer da „Cirili nije Ciril nego je Giovanni“. 

Ciril je, oboružan krsnim listom, ipak stigao glasati, a odmah nakon glasanja našli su ga Talijani i dobrano istukli. Sve u svemu Ciril je u 16 navrata bio „gost“ talijanskih zatvora. Posebnu epizodu u ovoj priči imaju Ciril, narodnjak, i Marko Baxa (Marketo), talijanski fašist. Kada je pala Italija 1943., vlast u Lindaru preuzeli su partizani. Tada je Ciril dobio važnu ulogu, kao pismen čovjek i čovjek dokazane hrabrosti. Dan-dva nakon pada Italije, usred večere, u Cirilovu kuću upao je neki partizan iz Lindara (Ciril nije nikada rekao njegovo ime) i tražio da se obračuna s Marketom (da ubije Marketa). Ciril je preuzeo na sebe zadatak „likvidacije Marketa“. Odmah je pohitao prema kući Baxa, rekao Marketu da hitno izađu van zajedno. Ciril je na tjedan dana smjestio Marketa u pazinski zatvor gdje je Marketo bio najsigurniji. Pričekali su da se situacija smiri i onda vratili Marketa u Lindar, živog i zdravog. Kada su u Lindar došli Nijemci odmah su zarobili sve partizane, među njima i Cirila Klenovara. Samo rijetki Lindarci pušteni su kućama, svi ostali su ubijeni ili poslani u logore. Kada je došao red na Cirila, Marketo je odmah rekao Nijemcima „Ciril je pošten i vrijedan poljoprivrednik, pustite ga kući“. I tako je i Ciril bio spašen. Ciril Klenovar umro je u Lindaru u njegovoj 94. godini, a Marko (Marketo) Baxa umro je u Trstu u 84. godini života. Na fotografiji je nekadašnja kuća Cirila Klenovara.

Lindar - štrigun

Istra je prepuna priča o štrigama (vješticama), štrigunima (vješcima), a tu i tamo pojavi se u pričama i pokoji vampir. Priču o vampiru Juri Grandu iz Kringe zabilježio je Valvasor u 17. stoljeću. Upravo je Valvasor zabilježio i sličnu priču iz Lindara. Valvasor je zapisao kako su seljani iz Lindara iskopali jedan grob i čovjeka koji je u njemu bio zakopan proboli kolcem od trnovine. 

Ljudi su vjerovali da je ovaj čovjek na nekoliko dana oživio, izašao iz groba i pojeo nekoliko ljudi. Čak je i Valvasor razjasnio kako su ljudi na ovaj način reagirali jer je u svega par dana umrlo nekoliko ljudi u Lindaru. Tada je bilo najjednostavnije naći krivca, optužiti ga da je štrigun pa da je i iz groba radio zle stvari. Priča o lindarskom štrigunu objavljena je u knjizi "Sjećanja, zapisi, dokumenti o Lindaru dvadesetog stoljeća" Josipa Fabrisa.

Župna crkva - Lindar

Župna crkva Sv. Mohora i Sv. Fortunata nalazi se uz nekadašnje gradske zidine. Crkva je sagrađena 1600. godine i tada je to bila jednobrodna crkva. Naknadnim obnovama proširena je u trobrodnu crkvu. U crkvu je ugrađeno i kamenje s ruševina dviju starih crkvica koje danas više ne postoje; crkvice Svetog Antona Pustinjaka i crkvice Svetog Ivana Krstitelja. 

Stari crkveni zvonik sagrađen je kada i crkva, no kako je bio u lošem stanju zvonik je srušen početkom 20.st. Novi zvonik je dovršen 1906. godine. Zvona crkve Svetog Mohora i Fortunata otuđena su i za vrijeme Prvog i za vrijeme Drugog svjetskog rata. Nakon Drugog svjetskog rata, kao „privremeno“ rješenje na zvonik su stavljena zvona iz crkve Svetog Martina (crkva na groblju) i crkve Sv. Katarine.  Ova „privremena“ zamjena traje i danas.

Lindar – Bojski puč (Krvnikov izvor)

Na blogu sam već spomenula sohe (vješala) koja su nekada postojala kraj Lindara. Na predjelu Križ, provodile su se osude na smrt vješanjem. Po nalogu iz Beča, prije smrtne presude osuđenici su dobivali čašu vode i komad kruha. Tako se barem priča među ljudima iz ovog kraja. Nedaleko od Križa je jedan izvor vode kojega zovu Bojski puč (ili krvnikov izvor). 

Priča kaže da su nakon vješanja, na ovom izvoru krvnici prali ruke. Bez obzira što su krvnici imali dobru plaću, izgleda da nitko od domaćih ljudi nije želio biti krvnik. Zato su taj mrski posao najčešće radili stranci. Priča dalje kaže da se jednom neki „nestašan“ domaći lik htio javiti za krvnika, ali je odustao zbog straha da će na njega baciti uroke. Priča o Bojskom puču i nestašnom stanovniku Lindara objavljena je u knjizi Ive Rudana "Istarskim raskrižjima".

Lindar - Petar Fraščić i Josip Vanik

Jedini poznati hrvatski glagoljski psaltir s tumačenjima (psaltir je zbirka psalama) napisao je Petar Fraščić u Lindaru 1463. godine. Psaltir je pisan za kubedskog plovana Matiju. Točna godina nastanka i ime Petra Fraščića nalaze se u komentarima koje je sam Fraščić zapisao u Psaltir; "To pisa pop Petar s grešnim pridjevkom Fraščić komu je zemlja mat, a otačatstvo grob, a bogatstvo grijesi...", "... Pisah ja v Lindare sedešći, i v to isto ljeto biše po Istre malo žita i gladno biše i ja dovole krat lačan bih...". Danas se ovaj glagoljski rukopis čuva u Beču u nacionalnoj biblioteci. 

Ovdje bih spomenula i „Lindarske kronike“ u kojima je zapisano mnoštvo podataka o domaćim ljudima i njihovom životu, nesrećama, bolestima, ratovima. „Lindarske kronike“ je vodio župnik Josip Vanik koji je proveo u Lindaru razdoblje od 1905. do 1931. Vanik je detaljnije opisao ratne godine pa znamo tko je sve iz Lindara otišao u Prvi svjetski rat, tko je preživio i vratio se kući. Vrijednost zapisa Petra Fraščića i Josipa Vanika ne može se uspoređivati, ali vjerujem da će se emotivno većina Lindaraca prikloniti Vaniki jer ovdje će naći zapise o precima kojih se možda sjećaju iz priča nona i nonića.

Lindar - loža

U centru starog dijela Lindara nalazi se crkvica Svetog Sebastijana. Crkvica je sagrađena 1559. godine po nalogu Ivana Jedrejčića iz Lindara. O tome postoji natpis na latinskom i na glagoljici iznad crkvenih vrata (natpis je djelomično oštećen). Uz vanjski zid crkve, s desne strane, nalazi se kamena klupa na kojoj su stoljećima sjedili i družili se stari Lindarci. 

Na istom trgu, ali iza crkvice, nekada se nalazila gradska loža. Loža je sagrađena u 17.st. Za vrijeme 2. svjetskog rata u njoj su Nijemci imali vojnu kuhinju, a nakon rata služila je i za popravak traktora. Na žalost, loža je bila u tako lošem stanju da je prijetila opasnost da će se srušiti na nekog od prolaznika. Na koncu su je Lindarci 1961. godine srušili, a kamen iskoristili za obnovu svojih kuća.

Lindar – zgoda s topom

Uz top u Lindaru veže se jedna poprilično komična zgoda. Stanovnici Lindara željeli su proslaviti obnovu crkvenog zvonika 1906. godine. Top su stavili na kola i odvezli ga sve do seoskog groblja. Zatim su u top stavili barut i zapalili ga. 

Tada se začuo glasan prasak i bilo je puno dima. No cijeli spektakl nije prošao baš po planu jer se i sam top razletio u mnoštvo komada. Dio topa nađen je iza crkvice Svetog Martina na lindarskom groblju, a neki su čak pričali da su se djelići topa našli u Pazinu. Ostatak topa danas možete vidjeti ispred župne crkve u Lindaru.

Lindar – kapetan Lazarić

Za vrijeme Napoleonovih ratova, točnije 04. rujna 1813., Lindar je odigrao važnu ulogu. Austrijski general, grof Nugent, krajem kolovoza osvojio je Rijeku. Nakon toga je želio spriječiti prodor francuske vojske prema Trstu. Za ostvarenje ovog plana Nugent je Josipu Lazariću dao „vojnu silu“ od 47 vojnika i 6 konjanika. Svjestan da s ovako malo vojnika ne može učiniti puno, Lazarić se poslužio lukavstvom. Prvo je angažirao veliki broj seljaka dobrovoljaca iz skoro cijele austrijske knežije. Zatim su na njegovu stranu prešli i Hrvati koji su do tada bili u francuskoj vojsci. Svima njima dodijelio je uloge. Oni malobrojni koji su imali oružje i znanje bili su angažirani na ključnim pozicijama. Svi ostali, nenaoružani i bez znanja, zapravo su bili statisti. 

Njihova uloga je bila zavarati Francuze i stvoriti dojam kao da njihov kraj brani silna, naoružana, hrabra vojska. U ovom igrokazu, angažirane su čak i žene iz Lindara. Žene su morale vretena nasloniti na gradske zidine, tako da izgledaju kao bajuneti na puškama. Rano ujutro, 04. rujna, na zvonjavu crkvica i crkvi Pazinštine svi ljudi angažirani u ovoj „predstavi“ krenuli su prema Lindaru. Spring, koji je bio u Lindaru, vidjevši silne „vojnike“ pomislio je da na njega kreće glavna vojna snaga Nugenta. Francuzi su pobjegli iz Lindara, a dio oružja bacili su u Pazinsku jamu. Na koncu su zarobljeni kod Berma (29 francuskih časnika i 900 vojnika, zajedno s oružjem). Lazarić je zbog ovog uspjeha odlikovan, a osim odlikovanja austrijska carica Marija Terezija dodijelila mu titulu baruna od Lindara. Iz ovog sukoba sačuvan je top (lumbarda) kraj župne crkve.

Lindar - Poldinova kuća

Ovu kuću u Lindaru svi zovu Poldinova kuća po nekadašnjem vlasniku. Nije poznato kada je kuća sagrađena, ali je kuća poznata po velikom dimnjaku. Ispod ovog izbočenog dijela krova nalazi se najveće ognjište u Lindaru. Krov je bio pokriven škrilama (kamenim pločama), a sada je već poprilično oštećen. 

Priča se da je dimnjak, prije otprilike 200 godina, napravio neki majstor iz Furlanije. Tada je vlasnik kuće bila obitelj Stefanuti, a oni su doista stigli u Lindar iz Furlanije pa možda u ovoj priči ima i istine. Kuća je na žalost danas bez stanovnika.

Lindar - Sveta Katarina

U crkvici Svete Katarine u Lindaru nalazi se poznata freska napravljena 1409. godine. To je freska „Živi križ“, nepoznatog majstora. Ovakav naziv (živi križ) imaju prikazi križa na kojima se četiri kraja križa pretvaraju u ruke i aktivno uključuju u religijsku tematiku. U Lindaru jedna ruka razbija vrata Limba, druga ključem otvara vrata raja, treća ubija nožem starozavjetnu sinagogu, a četvrta blagoslivlja Kristovu crkvu.

Na fresci su i anđeo i vrag. Vrag je prikazan kao polučovjek – poluživotinja, a crticama ispod repa prikazano je da vrag prdi. Na freski je naslikana i Sveta Katarina, zato jer je crkvica posvećena Svetoj Katarini. Sa stražnje strane crkvice nalazi se rozeta. Rozete se obično nalaze na crkvenim pročeljima, pa se pretpostavlja da je rozeta uzeta s nekog starijeg objekta i ugrađena u crkvicu Sv. Katarine.

Lindar – vješala (sohe)

U 17.st. Lindar nije bio baš popularan, pogotovo ne za prekršitelje zakona. Sohe (vješala) su bila postavljena na brdašcu kraj Lindara (raskršće za Potpićan i Pulu). Tamo bi dovodili osuđenike iz cijelog ovog područja. Nakon vješanja tijela se nisu micala danima, vjerojatno kako bi se stanovnicima utjerao strah u kosti. 

Prije 2. svjetskog rata stanovnici Mačinića pripremali su zemlju na ovom dijelu za oranje. Pri tom su našli veći broj ljudskih kostiju, vjerojatno još iz tog doba kada su sa stabala danima visjela ljudska tijela. I ovaj podatak iz prošlosti Lindara pronašla sam u knjizi Josipa Fabrisa "Lindar sjećanja, zapisi, dokumenti o Lindaru dvadesetog stoljeća".

Lindar - neboder

Ova kuća je izgrađena 1869. godine. Lindarci su je odmah prozvali „grattacielo“ ili „neboder“ jer je bila najviša kuća u Lindaru. I ona je pripadala obitelji Baxa, točnije Vittoriu Baxa. Kuća je imala prizemlje i dva kata, a krov ju je činio jedinstvenom. 

Na vrhu kuće je bila terasa. Kako bi ipak terasa bila zaštićena od sunca ili kiše, iznad nje je bio krov na stupićima. Terasa na lindarskom "neboderu" bila je omiljeno mjesto okupljanja jer je na njoj bilo napravljeno boćalište. Na žalost, kuća je napuštena i već godinama propada, a boćalište na krovu sačuvano je samo u pričama stanovnika Lindara.

Lindar - vila Karla Baxe

U Lindaru, točno nasuprot crkvice Svete Katarine, nalaze se velika kamena vrata koja su nekada vodila u park vile Karla Baxe. Obitelj Baxa bila je među bogatijim obiteljima u mjestu, a posjedovali su nekoliko kuća. Sve do Drugog svjetskog rata oko vile je postojao njegovan lijep park. 

Mada je tijekom Drugog svjetskog rata Lindar uglavnom bio pošteđen većih razaranja, u ratu je ipak bila oštećena lindarska škola. Zbog toga se neko vrijeme nastava održavala u ovoj kući. U sklopu vile je kula s prsobranima. I danas se može zaključiti da je ovo nekada bilo interesantno zdanje. 

Lindar

Lindar se nalazi na brežuljku, u središnjoj Istri iznad Pazina. Ovaj su brežuljak naselili Sekusi (keltsko pleme) i vjerojatno naziv Lindar datira iz ovog doba. Doduše ima i mišljenja da je naziv Lindar nastao po hrvatskom "Vilin dar". Od Sekusa pa sve do 12. i 13.st. nema nikakvog traga o Lindaru, a tada se Lindar spominje kao sastavni dio Pazinske grofovije. Buran srednji vijek obilježile su mnoge borbe oko Lindara, najčešće između Mletačke Republike i Austrije. 

Lindar su napadali i Turci, a u 17.st. oko Lindara je bjesnio Uskočki rat. Srednjevjekovni Lindar gotovo da ne sliči današnjem. U selu je tada postojao manji kaštel (nasuprot današnje crkve), a selo su štitile zidine i kule. Ostatak jedne kule i zidina vidi se i danas kraj crkve Svetih Mohora i Fortunata. Zidine su počinjale kraj ove crkve, a protezale su se sve do crkve Svete Katarine. Inače, tko god voli Lindar i želi znati više o njemu, preporučujem knjigu Josipa Fabrisa "Lindar sjećanja, zapisi, dokumenti o Lindaru dvadesetog stoljeća".