Romualdova spilja - crteži

Na blogu sam već spomenula boravak Svetog Romualda u ovoj spilji, ali i izgled Limske drage i Limskog kanala u davnini (pogledati oznaku „Limski kanal i okolica“ u web pregledniku bloga). Tekst o spilji ne sadrži još jedan famozan podatak, a to je pronalazak crteža jer prve crteže je otkrio ravnatelj Arheološkog muzeja Istre Darko Komšo 2010. godine. Crteži napravljeni oker bojom datiraju se u paleolitik. Od tada je ukupno u spilji otkriveno 44 crteža. Dio crteža je jako slabo očuvan jer su naslikani na kalcitnoj kori koja je na nekim dijelovima otpala, a i noviji grafiti, ispisani u 19. i početkom 20. stoljeća, uništili su dio ovih prastarih crteža.

Bolje očuvani crteži prikazuju bizone, divokoze, ljude, neke simbole… Neki crteži napravljeni su prije tridesetak tisuća godina  te su, barem u ovom dijelu Europe, najstariji.  Slični crteži pronađeni su u Španjolskoj i u Francuskoj. Naravno, arheolozi su u Romualdovoj spilji pronašli i alatke, ostatke životinja od kojih je većina izumrla. Vjeruje se da je u tom razdoblju spilja imala kultnu namjenu, a praljudi koji su je posjećivali živjeli su vjerojatno u blizini, možda baš i u nekoliko spilja u Limskom kanalu. Uostalom, tada je Limski kanal bio dolina kojom je, barem se tako misli, tekla rijeka Pazinčica.

Limska gradina

Iznad najuvučenijeg dijela Limskog kanala u kopno (takozvana Limska guzica ili Cul da Limo), na 158 metara nadmorske visine nekada se nalazila gradina. Naselje se koristilo od 11. do 8.st.p.n.e., ako ne i znatno duže, možda i do dolaska Rimljana u Istru. Na južnoj i na zapadnoj strani gradina nije imala bedeme, štitile su je strma stijena (na fotografiji) i teren koji se spušta prema Limskoj Dragi. Vanjski bedem građen tehnikom suhozida postojao je na sjevernoj strani naselja. Širina bedema iznosila je oko šest metara. Danas je na najsačuvanijem dijelu bedem visok do najviše tri metra. Bedemi su postojali i unutar naselja i dijelili su naselje na dva veća dijela i jedan manji dio. U gradinu se nekada vjerojatno moglo ući kroz tri ulaza od kojih je jedan naknadno zatvoren kada je na tom dijelu gradine napravljena nekropola, koja je jedina djelomično istražena. 

Krajem tridesetih godina 20.st. gradinu je otkrio vlasnik jedne od njiva koji je na njivi pronašao nekoliko urni, no urne je potom uništio. Tek dvadesetak godina kasnije za pronalazak urni saznao je Arheološki muzej Istre koji je u nekoliko navrata od 1960. do 1967. provodio istraživanja nekropole. Tada su otkrivena 74 žarna groba. Nekropola se nalazila uz bedem, ali unutar naselja. Nekropola je bila podijeljena na manje dijelove, vjerojatno namijenjene pokopu članova iz iste obitelji. Do nekropole, odvojen niskim zidom, nalazio se ustrinum (prostor za lomaču na kojoj se spaljivao pokojnik i na kojem se odvijao pogrebni obred). Očito se prilikom spaljivanja pokojnika prinosila i žrtva jer su, osim ostataka spaljenih ljudskih kostiju otkriveni i ostaci spaljenih domaćih i divljih životinja, riba i školjaka. U žarnim grobovima pronađeni su djelići prethodno razbijenih keramičkih posuda što je očito bio tadašnji običaj. Pogrebni obred na Limskoj gradini izgleda da je uključivao i ostavljanje hrane u čitavim posudama kraj groba.

Gradina kod Lima

Ako nakon Limskog kanala skrenete prema Vrsaru, prvo ćete stići u Kloštar, a zatim u Gradinu. Stari dio Gradine nalazi se na brežuljku, s lijeve strane ceste. Proći ćete kraj groblja i crkvice Svete Djevice Marije. Selo se sastoji od nekoliko kuća, no i ono ima svoju priču. Priča je počela u prapovijesna vremena kada je ovdje postojala gradina pa se zbog toga selo i zove Gradina. U antici je ovdje bio Castrum Calixedi, rimska utvrda koja je služila za nadgledanje plovidbe Limskim kanalom. 

Prva povijesna dokumentacija o Gradini datira iz 1040. godine kada je obitelji Vecelina darovnicom prepustila vlasništvo nad kaštelom tršćanskom biskupu. Od 1186. do 1592. vlasnik je bila obitelji Giroldi iz Pule, a po vlasnicima su mnogi tada Gradinu zvali Geroldia. Zbog sigurnosti srednjevjekovno je naselje bilo opasano zidinama koje su pratile obrise prapovijesne gradine. U selu je crkva Svetog Andreja iz 1720. godine (na fotografiji). Uz crkvu je nekadašnja vila Giroldi.

Limska Draga

Na samom kraju Limskog zaljeva nalazi se staza kojom možete doći do Romualdove pećine. Iznad pećine, na vrhu brežuljka, nalazi se crkvica Svetog Martina. Do crkvice možete doći i automobilom, ali s druge strane brežuljka (lokalna cesta Rovinj – Kanfanar, skrenete za Sošiće i Bubane, a zatim nastavite bijelom cestom). Na suprotnoj strani Limskog zaljeva nalazila se gradina. Gradina se nalazila na izvanrednoj lokaciji s koje se dobro vidjelo približava li se tko naselju. Strma klisura onemogućavala je pristup gradini s dvije strane pa su bedemi postojali samo na druge dvije strane naselja. 

Na gradini su otkriveni grobovi iz razdoblja od 11. do 8.st.p.n.e., a postoje dokazi da se u njoj živjelo do antike. Po Limskoj Dragi možete pješačiti, voziti bicikl, ali i voziti s autom, pogotovo ako nije cestica mokra. Proći ćete ispod onog visokog vijadukta kod Kanfanara. Cesticom ćete doći sve do crkve Svete Marije od Lakuća (ispod Dvigrada). Može se i dalje, ali za taj dio ipak ne bih preporučila automobil. Limska Draga završava tek kod Berma tako da joj je dužina oko trideset kilometara. Pretpostavlja se da je nekada davno ovdje bio tok rijeke Pazinčice. Pridodamo li kopnenom dijelu Limske Drage i njezin potopljeni dio (dakle sam Limski kanal) tada joj je ukupna dužina četrdesetak kilometara. 

Limski kanal - Gusarska pećina

Gusarska spilja je jedna od nekoliko spilja koje postoje u Limskom kanalu. Spilji se može pristupiti isključivo s morske strane. Naziv spilje govori o njezinoj prošlosti jer nekada su se u njoj skrivali gusari. 

Pogled iz spilje omogućavao je gusarima dobru kontrolu nad zaljevom pa bi lako uočili približavanje onih koji su ih progonili. Istodobno, pogled im je omogućavao i opažanje potencijalnog plijena za novi pljačkaški napad. Gusarsku pećinu vrijedi posjetiti.

Dvigrad i Limska draga

Zbog plodne zemlje i izvora pitke vode, područje Limske drage bilo je gusto naseljeno u prapovijesti. Kada se gradila cesta Kanfanar – Mrgani (1906. godine) nađeno je niz predmeta iz ovog razdoblja. S dolaskom Rimljana na ovom je području zavladao mir koji je, za čudo, poprilično potrajao. Zbog toga su ljudi napuštali zbijena naselja opasana bedemima te se naseljavali bez da ih štite zidine. Pretpostavlja se da je jedno takvo naselje postojalo kraj crkvice Svete Marije od Lakuća (ispod ruševina Dvigrada). Razdoblje relativnog mira prestalo je s prodorima barbarskih plemena. Tada se život ponovno počeo organizirati unutar naselja s obrambenim zidovima, a tamo gdje su bedemi postojali, oni su se obnovili i dodatno pojačali. Iskapanja i istraživanja Dvigrada nisu završena, no i do sada je otkriveno da osim srednjevjekovnih zidina postoje ostaci još nekoliko starijih slojeva gradskih bedema, iz ranog srednjeg vijeka, a možda i iz antike. 

Tajna važnosti Dvigrada bio je njegov položaj na brežuljku. Zbog toga se iz Dvigrada mogao savršeno kontrolirati i promet okolnim putevima i plovnost kroz Limsku dragu. Do 13.st. u Limsku dragu se dosta duboko moglo ući manjim plovilima. Povlačenjem vode nastale su močvare koje su potom presudile Dvigradu, izazivajući brojne epidemije i tjerajući njegove stanovnike na napuštanje grada. Dok se ono što danas nazivamo Dvigradom zvalo Moncastel ili Monkaštel, „grad blizanac“ na susjednom nešto nižem brežuljku nazivao se Parentin. Popnite se na Dvigrad, gledajte prema cesti kojom ste se dovezli iz Kanfanara. Parentin je na brežuljku s vaše desne strane, negdje u zelenilu. Parentin je vjerojatno nastao u bizantsko doba i vjerojatno je mlađi od Moncastela. O Parentinu se zna vrlo malo, nedovoljno da se sa apsolutnom sigurnošću tvrdi da je mlađi. Napušten je negdje u srednjem vijeku, nije nikada arheološki istražen, a niz njegovih ostataka korišten je u Dvigradu kao građevinski materijal. Pojam „grada blizanaca“ postoji kraj Roča (Črni grad i Beli grad). Legenda o „gradu blizancu“ spominje se kod Žminja.

Kloštar - samostan

U selu Kloštar, iznad Limskog kanala, nalaze se ruševine samostana Svetog Mihovila. Prvo je na ovoj lokaciji bila sagrađena crkvica Svete Marije (u 6.st.). Od 1001. do 1002. Romuald je gradio crkvu Sv. Mihovila i samostan. Sveti Romuald je osnivač benediktinskog reda kamaldonjana (zavjet reda jesu šutnja i samoća). Nakon izgradnje samostana, Romuald je nekoliko godina živio u spiljama u Limskom kanalu; u Kapetanovoj spilji pa u Romualdovoj spilji. 

Benediktinci su ostali u samostanu do 1652. Tada je samostanski kompleks postao feud te se izmijenio cijeli niz njegovih vlasnika. Godine 1771. godine braća Colleti mijenjaju vlasništvo nad svojim posjedom kraj Venecije za kompleks samostana. Od cijelog kompleksa danas je sačuvana ranokršćanska kapela Sv. Marije u kojoj su samo djelomično sačuvane freske. U apsidi veće crkve (11.st.) nalaze se freske nepoznatoga benediktinskoga majstora, naslikane u 11.st. 

Romualdova spilja - Limski kanal

Oko 1000. godine na područje Istre došao je Romuald iz Ravene. Od 1001. do 1002. Romuald je sagradio samostan Svetog Mihovila u Kloštru iznad Limskog kanala. Nakon toga se potpuno povukao u samački život. Romuald je prvo živio u Kapetanskoj spilji u Limskom kanalu. Izgleda da je spilja bila previše pristupačna i nije omogućavala mir i osamu pa se Romualdo preselio u spilju koju danas zovemo Romualdova spilja. Tajna „uspjeha“ ove spilje bilo je vjerovanje da su u spilji mračne sile pa su ga ljudi pustili na miru. Romuald je živio u ovoj spilji do 1005. godine. 

Do spilje se penjete pješačkom stazom dugom oko četiristo metara. Spilja je bogato ukrašena pećinskim ukrasima, a temperatura je cijelu godinu između 14 i 17°C. U spilji žive šišmiši. Unutra su nađene kosti životinja iz pleistocena kao i dokazi da su u spilji živjeli ljudi u starijem kamenom dobu. Ulazak u spilju je vrlo nizak. Dužina spilje je 105 metara, postoji nekoliko dvorana, a neke su visoke od 5 do 6 metara. Romualdova pećina je speleološki fenomen jer su spiljski ukrasi samo na lijevoj strani dok ih s desne strane nema.

Limski karigaduri

U Limskom kanalu ima nekoliko karigadura. Riječ „karigadur“ nastala je od talijanske riječi caricare (ukrcavati). Karigaduri su nekada bila pristaništa za brodova; za ukrcaj ljudi, stoke, kamena, drva... Do karigadura se dolazilo strmim stazama uklesanima u stijene. U stijenu su bile uklesane i stepenice koje su iz Limskog kanala vodile sve do samostana sv. Mihovila u Kloštru. U kanalu je i nekoliko punti (rtova). Dva rta imaju neobične nazive. Prvi rt je Punta mrtve žene. To je strma stijena crvenkaste boje koja se strmo spušta prema moru. Da li je ta „krvava“ boja razlog zašto je punta dobila ovakav naziv ili je stvarno neka žena ovdje stradala nije poznato, ali zvuči poprilično dojmljivo. 

Druga poznata punta je Punta od biskupa. Ovdje ima manje primjesa legende, a više realnosti. Kada su se izvlačile mreže iz mora, na ovu je puntu dolazio porečki biskup. Razlog nije bio samo blagoslov mreža već i (nisam ni sumnjala) uzimanje dijela ulovljene ribe za crkvu. Limski je kanal tada bio u vlasništvu porečkih biskupa koji su ga obično davali u najam ribarima. U nekoliko navrata svake godine ulaz ribe u kanal počeo bi se kontrolirati, a izlaz ribe iz kanala bi se zatvarao. S posebnih izvidnica iskusni su ljudi motrili kretanje ribe i brojnost jata. Kada bi dali znak, ribari bi spuštali mreže u more. Ulov bi trajao danima. I ovaj način ribolova je s vremenom nestao. Kanjon u kojem je smješten Limski kanal ulazi duboko u kopno, sve do Pazina i rijeke Pazinčice.

Limski kanal

Limski kanal je dugačak oko 10 km, a završava u Limskoj guzici (ne zezam se, dno Limskog kanala često se zove Cul da Limo ili Limska guzica). Neki misle da je ovo hrvatski fjord, no ovo je potpuno pogrešno, Limski kanal nije nastao djelovanjem ledenjaka. Prije nekoliko milijuna godina, za vrijeme miocena, ovdje je tekla prarijeka. Tada je površina mora bila znatno niža od sadašnje (oko 50 metara), a zbog miocenskih obilnih kiša rijeka je ispirala vapnenac i tako dodatno produbila riječno korito. Miocen s jakim kišama je završio pa je i rijeka presušila. Podizanjem površine mora, more je potopilo korito prarijeke i ovo je objašnjenje nastanka Limskog kanala. 

Naziv kanala vjerojatno potječe od riječi „limes“ (latinski „granica“ jer je  Limski kanal oduvijek bio granica između teritorija Rovinja i Vrsara). Danas se u Limskom kanalu uzgajaju ribe, a poznat je po uzgoju dagnji i kamenica (možete ih probati u restoranima u zaljevu). Na dnu kanala otkriveni su mnogobrojni antički predmeti, ali niti jedan nije bio cijel. Vjerojatno su se u kanalu za vrijeme „nevera“ skrivali antički brodovi. U iščekivanju prestanka nevremena imali su „generalno čišćenje“, pa su u more bacali sve što nije ostalo cijelo u nevremenu.