Mali Lošinj – brodogradilište Martinolić

Lošinj nije samo bio poznat po moreplovcima već i po gradnji brodova. Brodogradilišta su bila manja i u posjedu nekoliko lošinjskih obitelji, no njihovi brodovi su bili vrhunski, oplovili su svijet, obarali rekorde u brzini… Među ovim brodograditeljskim obiteljima bila je i obitelj Martinolić. Marko Martinolić je prvo radio u brodogradilištu obitelji Katarinić, no 1850. osnovao je vlastito brodogradilište. Godine 1875. brodogradilište Martinolić napravilo je dotad najveći teretni drveni brod u Austro Ugarskoj (Imperatrice Elisabetta) (izvor fotografije ovog broda je članak od 04. veljače 2019, autor Luka Kolovrat, članak je objavljen na stranici Gorgonija.com). Brod je dobio ime po carici (Sisi) pa je porinuću broda 13. svibnja 1875. bio nazočan i car Franjo Josip I. 

U posao se postupno uključivao i Markov sin, Nikola (1830. – 1888.) koji je zatim nastavio voditi brodogradilište. S Nikolom je brodogradilište započelo raditi veće brodove i jedrenjake duge plovidbe. Posljednji drveni jedrenjak „Slobodna“ iz Malog Lošinja napravili su upravo u ovom brodogradilištu, 1884. godine da bi već godinu dana kasnije napravili prvi željezni jedrenjak („Gange“). Ovo je bio i prvi brod na jedra napravljen od željeza u sastavu austrougarske mornarice. Od ostataka materijala za gradnju jedrenjaka Gange, 1886. je napravljen i prvi parobrod na Lošinju („Flink“) sa 100 tona nosivosti. Od te godine u proizvodnji su počeli koristiti čelik. Nakon Nikole brodogradilište je vodio njegov sin, Marko (1862. – 1937.), a brodogradilište se bavilo proizvodnjom parobroda. Godine 1902. brodogradilište Martinolić napravilo je i prvi lošinjski tanker (Rombo), a 1907. do tada najveći parobrod (Maros). Marko je 1911. osnovao i parobrodsko društvo duge plovidbe koje je u samo nekoliko godina imalo flotu od devet parobroda. 

Mali Lošinj - skulptura Addio

Već sam na blogu spomenula crkvu na Rtu Annunziata (uvala Čikat) i običaj lošinjskih pomoraca da, kada isplove iz luke zastanu na ovom rtu i odu se pomoliti u crkvu za sretnu plovidbu. U crkvu su dolazile i njihove supruge, djeca, s istom željom – da se njihovi voljeni sretno vrate kući. Bili su to tužni rastanci jer su plovidbe trajale dugo, a uvijek su postojali neizvjesnost i strah da se možda vide posljednji put. Godine 2022. na istom mjestu gdje su žene i djeca mahali i opraštali se s njihovim pomorcima postavljena je skulptura „Addio“ akademske kiparice Zvonimire Obad. Skulptura je posvećena Mariji Stuparić, supruzi pomorca Aldebranda Petrine (Veli Lošinj 1842. – Iquique 1906.). Skulptura prikazuje Mariju s nošnjom koja vijori na vjetru i rupčićem kojim maše suprugu. Čak su na rupčiću njezini inicijali.

Marija i Aldebrand imali su četvero djece, dva sina su se čak rodila na brodu jer je Marija ponekad odlazila na plovidbu sa suprugom. U 32 godine braka, Aldebrand je samo 13 mjeseci proveo kod kuće, u Velom Lošinju, sve ostalo vrijeme proveo je na jedrenjacima i na parobrodima. Kakav li je to samo bio kapetan! Sa samo 24 godine postao je kapetan pa je bio i najmlađi kapetan s Lošinja. Kao kapetan parobroda „Contessa Hilda“ 1902. postigao je do tada nezamislivu brzinu plovidbe. Na posljednjoj plovidbi za Čile 1906. s istim je parobrodom postigao rekord; od Jadrana do Čilea brod je stigao za 94 dana. Kapetan Petrina je umro na tom parobrodu 1906. od infarkta. Parobrod se nalazio pred lukom Iquique i tamo je pokopan. 

Lošinj, Susak – nalazišta u moru

Na Lošinju, kod rta Madona (rt s južne strane uvale Čikat), u moru je pronađen veći broj predmeta iz antike, ponajviše krovnih opeka (tegule). Autor fotografije podvodnog nalazišta iz 2008. je V. Frka. Na nalazištu nisu pronađeni ostaci broda ili predmeta koji su mogli pripadati brodu ili mornarima. Zato je nepoznanica da li je uopće riječ o brodolomu ili se jednostavno brod, zatekavši se u oluji, nastojao riješiti dijela tereta bacajući ga u more. Drugo slično podvodno arheološko nalazište je blizu rta Margarina kod otoka Suska. Tamo je u moru puno fragmenata, ali i cijelih krovnih opeka i kanalica (imbreksi). Za razliku od nalazišta kod Lošinja, ovdje su na morskom dnu pronađeni dijelovi keramičkog posuđa koji su se, vjerojatno, koristili u brodskoj kuhinji. Zato se pretpostavlja da je ovdje doista potonuo antički brod. Oko 70 metara od ove lokacije pronađeno je jedanaest kamenih stupova promjera 0,5 metra i dužine do najviše 2,5 metara. S obzirom na udaljenost od lokacije s pronađenim tegulama i imbreksima, postoji mogućnost da stupovi nisu s istog broda. 

Zajedničko nalazištu na Susku i onom kod rta Madona su krovne opeke istih dimenzija i boje, ali i istog sastava. Pretpostavlja se da su na obje lokacije pronađeni proizvodi iz keramičarske radionice koja se nalazila na području današnje Crikvenice (u antici: Ad Turres). Ova keramičarska radionica postojala je od druge polovice 1.st.p.n.e. do početka 2.st., a vrhunac proizvodnje odvijao se u 1.st. kada joj je vlasnik bio Sextus Metilius Maximus. Tada se dio proizvoda označavao sa žigom: De salt(u) Sex(ti) M(e) tilli Max(imi). Crikvenička radionica proizvodila je predmete koji su se koristili u kućanstvu, građevinsku keramiku i amfore. U proizvodnom procesu koristili su glinu koja je iz zaleđa stizala rječicom Dubračinom na prostor Crikveničke udoline. Zato su svi proizvodi imali sličnu boju i isti sastav. Za razliku od nekih drugih radionica, u crikveničkoj radionici su se žigom označavale tegule i samo dio proizvedenih opeka (lateres). Amfore uopće nisu bile označene žigom radionice. Zbog toga je teško odrediti gdje su se sve proizvodi iz Crikvenice prodavali.

Ilovik - antički brodolom

Godine 2016., u uvali Paržine kod otočića Ilovika, arheologe je čekalo veliko iznenađenje. Vrijednost slučajno otkrivenog nalazišta može se usporediti s otkrićem Apoksiomena. Te su godine veliki valovi otkrili ostatke antičkog broda koji je do tada bio potpuno zakopan u pijesak na morskom dnu. Srećom, ostatke broda ugledao je arheolog Miran Erič iz Slovenije, koji je odmah obavijestio Lošinjski muzej. Istraživanja broda trajala su nekoliko godina. Brod je datiran u 2.st.p.n.e. Riječ je o jednom od najstarijih brodova koji su do sada pronađeni na Jadranu. Vrijednost otkrića je još i veća jer je drvena građa broda većim dijelom dobro sačuvana. Naime, pijesak koji je zatrpao olupinu savršeno je konzervirao brod. Naravno, da pijesak nije odigrao ovu ulogu, drvena konstrukcija broda odavno bi istrunula i nestala, a na mjestu brodoloma eventualno bi ostali poneki predmet i amfora. 

Brod je bio trgovački, prevozio je amfore tipa Lamboglia 2 i drvo za ogrjev. Brod je bio dugačak 20 do 25 metara. Kada je došlo do brodoloma, brod se vjerojatno prepolovio jer su pod morem dva dijela broda međusobno udaljena oko petnaest metara. Djelomično su sačuvani i pramčani i krmeni dio broda, nedostaje (istrunulo je) oko dva metra središnjeg dijela. Predmeti pronađeni na mjestu brodoloma su izvađeni i provodi se višegodišnji proces restauracije, čija je prva faza uklanjanje soli (desalinizacija). Izgleda da je na nalazištu otkriven i jedan kip, no stručnjaci su bili poprilično tajnoviti te nisu željeli otkriti više o tome. Brodska olupina ostaje na morskom dnu, čim bi završila istraživanja pažljivo su se ostaci broda zatrpali pijeskom i dodatno zaštitili od mogućih oštećenja. Stručnjaci su metodom fotogrametrije (snimanje velikog broja fotografija koje se zatim kompjuterski obrađuju) omogućili da se naknadno izradi kvalitetan 3D model broda, ali i steknu detaljna saznanja o građi broda. Voditelj istraživanja na Iloviku je Igor Miholjek iz Odjela za podvodnu arheologiju Hrvatskog restauratorskog zavoda. Stručnjacima podvodne arheologije pomogli su i  ronioci specijalne policije i francuska ekipa Istraživačkog centra Camille Jullian. Kada predmeti budu restaurirani i izrađen 3D model broda, uslijediti će i izložba. Tada ćemo imati priliku saznati više i o tajanstvenom kipu. Autor fotografije je Ž. Jerneić, a podatke o otkriću u uvali Paržine našla sam u Novom listu.

Otočić Sveti Petar – samostan

Nekadašnji benediktinski samostan na otočiću Sveti Petar sagrađen je na lokaciji na kojoj je je prije njega postojala trobrodna ranokršćanska bazilika. Gradnju tako velike bazilike, širine do dvadeset metara, vjerojatnije je potaknula važnost plovidbe morskim kanalom između Ilovika i Svetog Petra, a ne nekadašnje malobrojno stanovništvo na otočiću (danas je otočić nenaseljen). Nije poznato kada je samostan sagrađen, no prvi puta se spominje 1071., u zapisu o donaciji samostanu Svetog Mihovila na otočiću Susku. Nakon benediktinaca, u samostanu su bili franjevci koji su ga koristili do 18.st. 

Kada je susjedni otočić Ilovik naseljen ljudima iz Velog Lošinja krajem 18.st., ljudi su odlazili na misu barkama u samostansku crkvu. Crkva je već tada bila u lošem stanju, pa je ubrzo sagrađena nova crkva na otočiću Ilovik. Danas se, na lokaciji nekadašnjeg samostana, nalazi groblje na kojem se pokapaju stanovnici otočića Ilovika. Na groblju je kapela Svetog Petra. Godine 1959. na groblju je otkriven ranokršćanski sarkofag kojega i danas možete vidjeti.

Ilovik i Sveti Petar - antika

Morski kanal između otočića Ilovik i Sveti Petar dugačak je oko 1 kilometar, a širina mu iznosi do tristo metara. Mada su otočići ovim kanalom razdvojeni, zapravo su oduvijek bili jedna cjelina ovisna o tom kanalu. U prošlosti su se oba otočića čak nazivali jednim imenom. Najstariji naziv im je bio Neumae Insulae. Od 13. stoljeća koristio se naziv Sanctus Petrus de Nimbis, a zatim, u doba Venecije, San Pietro dei Nembi. I danas su otočići na neki način povezani. Mada je otok Sveti Petar nenaseljen, stanovnici Ilovika odlaze na groblje barkama jer je groblje na Svetom Petru. Ovaj kanal je prirodna zaštićena luka koja je ljeti puna brodova, barki, jedrilica. Naravno, kako su u prošlosti tehničke mogućnosti brodova bile znatno slabije, tako je važnost kanala bila još i veća. Venecija je, kako bi zaštitila ovu prirodnu luku, na otočiću Sveti Petar sagradila utvrdu. No, nije Venecija bila prva koja je koristila ovu zaštićenu prirodnu luku, koristili su je i antički pomorci. 

Antički brodovi plovili su, kada god je to bilo moguće, uz obalu. Na otvoreno more izlazili su samo kada je to bilo neizbježno. Kanal Kavuada (Osor) prokopan je u antici, upravo da bi se skratila plovidba na otvorenom moru. Prolaskom kroz Kavuadu, brodovi koji su plovili prema jugu, plovili su uz zaštićeniju obalu Lošinja. Antički pomorci morali su biti vješti, ali su morali imati i sreću jer bi inače, uz svo znanje i iskustvo, često u olujama završavali na morskom dnu. Razvojem podvodne arheologije, temeljita arheološka istraživanja više se ne provode samo na kopnu, nego i u moru. Podvodna arheološka nalazišta samo su potvrdila važnost plovidbenog puta između Ilovika i Svetog Petra u antici. Godine 1962., kod otočića je otkrivena lokacija antičkog brodoloma. Drvena građa broda je istrunula, no na nalazištu je bilo 200 amfora. Samo osam godina kasnije, lokalitet je bio devastiran, no ipak su stručnjaci uspjeli utvrditi da je brod potonuo u 2.st., a na brodu su bile amfore koje su bile izuzetno rijetke na našem području. Amfore iz 1.st. pronađene su kod hridi Grujica na Iloviku. U blizini (otočić Vele Orjule) pronađen je Apoksiomen. Naravno, ne zna se kamo je plovio brod koji je prevozio ovaj kip, no zbog vrhunske ljepote i kvalitete izrade kipa postoje mišljenja da je možda trebao biti dopremljen u luksuznu antičku vilu u uvali Verige na otoku Veli Brijun. Na otočiću Sveti Petar, uz obalu pronađeni su ostaci antičke gospodarske vile čije je postojanje sigurno bilo povezano s plovnošću kroz kanal između ova dva otoka. 

Lošinj – otok Sveti Petar utvrda

Južnije od otoka Lošinja nalaze se tri mala otoka; Ilovik, Sveti Petar i Kozjak. Morski kanal između Ilovika i Svetog Petra zaštićen je od bure i nevremena i oduvijek se koristio kao prirodna luka. Naravno, sve su ovo bili razlozi zašto je Mletačkoj Republici ovaj prolaz bio važan. Kada su se intenzivirali napadi Uskoka na mletačke brodove i posjede, Venecija je odlučila dodatno zaštititi morski kanal između ova dva otoka. Godine 1599. Nicola Donado obavještava Veneciju da je na otočiću Sveti Petar ostavio šezdeset vojnika. Tada još nije bila izgrađena utvrda pa je straža spavala u crkvi (vjerojatno u crkvi koja je postojala u sklopu nekadašnjeg samostana benediktinaca). Donado je preporučio Veneciji da se na otočiću izgradi utvrda. 

Ubrzo je započela gradnja utvrde. Filippo Pasqualigo je već krajem 1602. izvijestio Veneciju da je utvrda sagrađena i da je njezina gradnja koštala manje od 1.500 dukata. Cijeli kompleks imao je pravokutni oblik i bio je zaštićen vanjskim zidom. U sklopu utvrde sagrađena je trokatna kula. Na najvišem katu bili su topovi, a na prvom katu živjeli su stražari. U dvorištu je bila stambena zgrada za kapetana luke. Vjerojatno je ista osoba obnašala i ulogu zapovjednika utvrde. Nakon sloma Mletačke Republike 1797. godine, cijelo ovo područje potpalo je pod Austriju. Tada je Austrija naložila izmjere svih kula koje su ostale nakon Mlečana. Jednoj takvoj izmjeri, koju je učinio Antonio Filippini 1799. godine, možemo zahvaliti dobro poznavanje nekadašnjeg izgleda utvrde. Danas su od utvrde sačuvani samo zid uz obalu, dio kule i ruševine.

Lošinj, Cres - antičke luke

U antici su iz Italije na Lošinj i Cres dolazili brodovi s vinom i uljem, a u Italiju su se vraćali natovareni sa soli i stočarskim proizvodima. S Cresa i Lošinja antički brodovi su plovili u Rijeku (Tarsatica) i Omišalj (Fulfinij) ili pak prema Plominu (Flanona), Labinu (Albona), Nezakciju (Nesactium), Raši (Arsia) i Puli... Garum je bio specijalitet bogatih Rimljana. Za pripremu garuma, ali i za čuvanje hrane, trebalo je puno soli pa je dio antičkih vila uz more imao solane. Tako je bilo i s vilama na Lošinju i na Cresu. Jedna veća solana postojala je u Osoru, uz antičku luku Jaz (zatrpan u 19.st.). 

Antičke luke osim pristaništa imale su obično i tržnicu i skladišta. Pristanište je obično bilo zaštićeno lukobranom, a lakšu plovidbu omogućavali su svjetionici. Luke su postojale u dobro zaštićenim uvalama. Kako je postojanje luke olakšavalo prijevoz i prodaju proizvoda tako su antičke vile imale svoje luke. Jedna je luka bila ispod Belog. U Meragu, od kuda danas vozi trajekt za Krk, nalazila se druga luka. Luka je postojala u gradu Cresu, jedna luka je bila ispod današnjeg naselja Loznati (antička naselja Polacine i Lovreški), pa ispod Lubenica. Ostaci rimskih vila i manjih pristaništa otkriveni su u Miholašćici, u Nerezinama, ispod Ustrina, ispod Svetog Jakova i Ćunskog te na nekim lošinjskim otocima (Ilovik, Unije, Susak, Velike i Male Srakane). Osor je imao čak tri luke; Jaz (na fotografiji), Kavuadu i Bijar.

Brodolomi oko Lošinja

More oko Lošinja bilo je kobno za niz brodova. Kraj hridi Školjić blizu otoka Unije potonuo je teretni parobrod Etnea 8. studenog 1894. Olupina Etnee (fotografija preuzeta s web stranica Diving Shark) nalazi se na dubini od 27-35 metara. Brod je stradao zbog greške u navigaciji. Hrid Školjić je očito bila fatalna hrid jer su blizu olupine Etnee otkrivene amfore. Očito je riječ o brodolomu nekog antičkog broda čija je drvena građa odavno istrunula. U moru blizu Lošinja nalazi se i patrolni brod Pelagosa. Brod je pogodio torpedo s talijanske podmornice 12. veljače 1918. Brod su pokušali spasiti tegleći ga prema kopnu, no bez uspjeha. U stradavanju broda Pelagosa ipak nitko nije izgubio život.

Kraj Lošinja stradao je teretni njemački motorni brod Kapitan Diedrichsen. Prije kapitulacije Italije, brod se zvao Sebastiano Venier i bio je trgovački brod. Njemačka ga je naoružala, a brod je trebao olakšati opskrbu njemačkih vojnika na Egejskom moru. Brod Kapitan Diedrichsen je bio u konvoju koji je krenuo prema jugu iz Pule 29. veljače 1944. Ovo mu je bila prva plovidba u sastavu njemačke ratne mornarice. Potopljen je  istog dana (29. veljače 1944.) u topničkom napadu francuskih lakih krstarica Na brodu je bilo 96 članova posade. U napadu je jedan član posade poginuo, pet članova posade je ranjeno. U istom napadu je stradala i torpiljarka TA 37, ali je nekako uspjela stići do Pule. Južno od Suska nalazi se potopljen Pascoli, talijanski parobrod stradao od mine 7. svibnja 1941. Olupina je pronađena slučajno, dok su ronioci tragali za olupinom broda Kapitan Diedrichsen. Podatke o ovim brodolomima pronašla sam u Sušačkoj reviji broj 72 te u knjizi "Blago Jadrana - ronilački vodič po olupinama hrvatskog Jadrana" koju su napisali Danijel Frka i Jasen Mesić.

Lošinj - Sveti Jakov

Mjesto Sveti Jakov nalazi se na otoku Lošinju, oko 2 km od Nerezina. Još nakon 2. svjetskog rata u selu je živjelo 261 stanovnika, danas ih je svega četrdesetak. Dio stanovnika otišao je u Ameriku, Australiju, Italiju... Mjesto je poprilično razvučeno, a nalazi se na brdašcu iznad dviju uvala. Zbog izvora vode, sjeverna uvala se zove Studenac. Nekada je u uvali stoka dolazila piti vodu, a danas je ovdje mala lučica. 

U selu su dvije crkve. Crkva Svetog Jakova (na groblju) je starija. Crkva je romanička, ima apsidu, a nadograđena je 1624. Upravo je ova godina glagoljicom uklesana iznad ulaza u crkvu. Na mjestu gdje se nekada nalazila crkva Svete Marije od Oklada sagrađena je župna crkva Svete Marije u 19.st. I starija crkvica je bila župna, župnom crkvom proglasio ju je biskup Andrija Piperari 1517. Sveti Jakov je najmanje selo na otoku Lošinju.

Mali Lošinj – Josip Kašman

Na rivi u Malom Lošinju nalazi se bista Josipa Kašmana, poznatog baritona. Josip Kašman se rodio u Malom Lošinju 1850. godine. U Padovi je studirao pravo, a pjevanje je učio u Zagrebu kod Ivana Zajca te u Milanu. U Zagrebu je nastupao već 1869., kada je imao samo devetnaest godina. 

Godinu dana kasnije pjevao je naslovnu ulogu u operi „Mislav“ Ivana Zajca. Nastupao je u nizu gradova diljem svijeta otpjevavši predivne arije pa su ga ljudi nazvali "kraljem baritona". Josip Kašman je umro u Rimu 7. veljače 1925.

Lošinj – biljni svijet

Lošinj ima idealnu klimu pa ne čudi da na otoku raste 1018 biljnih vrsta, od toga čak 939 autohtonih. Čak 230 biljaka na Lošinju ima ljekovita svojstva. Veliki broj sadnica na otok su donijeli pomorci iz svih krajeva svijeta. Danas na Lošinju možete uživati među agavama, meksičkim kaktusima, mimozama, pistacijama, limunima, narančama, mandarinama, palmama... 

Uz veliko zalaganje profesora Ambroza Haračića krajem 19.st. pošumljene su okolice Velog Lošinja i Malog Lošinja pa su ovdje danas predivne borove šume. Morate posjetiti i Miomirisni vrt u Malom Lošinju. Na površini od 3.500 m2 uživati ćete u mirisnim autohtonim biljkama.

Veli Lošinj - Gospa od Anđela

Velika trobrodna crkva Majke Božje (Gospe od Anđela) najvjerojatnije je sagrađena 1510. godine. Crkva je obnovljena i proširena 1730. godine zalaganjem župnika Petra Petrine (1673–1732). Tada je izgrađeno novo svetište s kupolom o obliku žira i velikom polukružnom apsidom. Župnik Petar Petrina pripadao je poznatoj velološinjskoj obitelji Petrina. 

U crkvi je bogati interijer, nastao najvećim dijelom donacijama pomoraca iz Velog Lošinja. Orgulje je 1781. godine izradio Gaetano Callido. Dvije slike naslikao je Francesco Fontebasso (1707-1769), venecijanski slikar kasnog baroka i rokokoa.

Veli Lošinj – palača Petrina

Palača Petrina sagrađena je u prvoj polovici 18.st., vjerojatno na istoj lokaciji gdje je postojala starija kuća obitelji Petrina. Niz članova ove obitelji bili su slavni pomorci. Petar Petrov Petrina (1706-1758) jedan je od tih slavnih velološinjskih pomoraca i upravo je on sagradio palaču Petrina. Petar Petrina dobio je vitešku titulu reda Svetog Marka (Cavalieri di San Marco) duždevom poveljom od 02. travnja 1753.

Naime, tijekom putovanja u Aleksandriju 1752. njegov brod je dva puta napao alžirski gusar Hadži Bekir. Posada broda uspješno se obranila te je njihovom hrabrošću spašen i brod i skupocjen teret koji je pripadao duždu Francescu Loredanu. Petar Petrina je poginuo zajedno s članovima njegove posade 1758. u havariji broda kod otočja Scilly. Danas je u palači Dom za starije. Vrt oko palače je predivan, u njemu je zasađeno 200 biljaka koje su dopremljene na Lošinj iz cijelog svijeta.

Lošinj - pomorci

Većina predivnih starih vila u Velom Lošinju nekada je pripadala slavnim pomorcima. Prvi pomorci bili su veslači na mletačkim galijama, no ubrzo su započeli dobivati znatno važnije funkcije. Prvi vlasnik broda bio je vjerojatno Blaž Gladulić (Blasius Gladulich) na čijoj nadgrobnoj ploči iz 1604. piše da je bio velološinjski paron (vlasnik broda). Krajem 18.st. u Velom Lošinju živjela su čak 24 kapetana. Od mnogobrojnih pomorskih obitelji ističe se obitelj Petrina. Prvi velološinjski kapetan ove obitelji bio je Petar Petrina (17 st.). Aldebrand Petrina je početkom 20.st. oborio rekord otplovivši od Trsta do Taltala u Čileu za samo 94 dana. Poznati kapetan iz Velog Lošinja je i Petar Jakov Leva, po kojem se poluotok kraj luke Velog Lošinja zove Punta Leva. 

U pomorstvu ne zaostaje ni Mali lošinj. U doba Austrije, čak četiri admirala ratne mornarice bili su iz Malog Lošinja. Ivan Vitez Skopinić rođen je u Malom Lošinju 1815., a umro je u Veneciji 1898. U dugom pomorskom stažu postao je i kontraadmiral i dobio je titulu viteza. Federico Marco Fedrigo rođen je u Veneciji 1820., a školovao se u Malom Lošinju. Federico Marco Fedrigo je potomak lošinjske obitelji i bio je admiral. U Malom Lošinju 1858. godine rodio se Emanuel Haracich. Godine 1917. postao je kontraadmiral. Umro je 1922., a pokopan je u Malom Lošinju. Još jedan admiral bio je Agostino Tino Straulino, rođen u Malom Lošinju 1914. To više nije bilo doba Austrije, već doba Italije. Plovio je gotovo cijeli život, dobio niz odličja, a u mirovinu je otišao 1972. s činom admirala. Živio je u Rimu, no često je dolazio na Lošinj svojim brodom Kerkyra. Umro je u devedesetoj godini u Rimu. Poštujući njegovu želju, helikopterom ratne mornarice njegovo je tijelo prebačeno na Lošinj te je pokopan u obiteljskoj grobnici.

Veli Lošinj – luka

Nekada je Veli Lošinj (Velo Selo) bio najveći gradić na otoku Lošinju, danas je to Mali Lošinj. Veli Lošinj se razvio oko uske uvale koja je danas puna turista i šareni se od starih kuća s raznobojnim fasadama. Oko luke je niz zbijenih uličica te kula iz 15.st. Kula je sagrađena na početku vladavine Venecije. Nekada je uzvisivala sve kuće u luci, a danas jedva viri iznad krovova kuća. U 19.st., kada je kula izgubila obrambenu ulogu, počela je propadati, no od 1997.-2000. trajala je njezina temeljita obnova i od 2001. ovdje se nalazi muzej. U luci je župna crkva Svetog Antuna Opata, treća crkva na istoj lokaciji. 

Najstarija crkva (crkva Svetog Antuna Opata) bila je sagrađena sredinom 15.st. Godine 1662. Veli Lošinj je postao župa pa je crkva Svetog Antuna Opata postala župna crkva. Crkva je stradala u požaru samo nekoliko godina nakon toga pa je na istom mjestu 1676. godine sagrađena veća crkva sa zvonikom. Zbog povećanog broja stanovnika, ova crkva, druga po redu, postala je premala. Današnja crkva je sagrađena 1774. godine. Ako iz luke krenete prema svjetioniku na rtu Punta Leva naići ćete i na kapelicu Navještenja Marijina iz 18.st. Nekada se, između župne crkve i kapelice, nalazila vila Wartsee (Morska kula) koju je 1885. kupio nadvojvoda Karlo Stjepan. Oko vile bio je predivan park. Zbog jake bure Karlo Stjepan je dao sagraditi novu vilu na predjelu Podjavori. Dolazak nadvojvode pokrenuo je razvoj turizma jer je i ostala austrijska elita željela boraviti u istom gradiću gdje dolazi nadvojvoda. Danas je u njegovoj vili klimatsko lječilište.

Veli Lošinj - štandarac

U doba vladavine Mlečana, cijelim otokom Lošinjem prvo se vladalo iz Osora, a zatim iz grada Cresa. U to su vrijeme samo Osor, a zatim i Cres, imali vlastiti grb. Zajedničko vijeće za Mali Lošinj i Veli Lošinj osnovano je tek 1806. Dvije godine kasnije Veli Lošinj postao je zasebna općina, a prvi je načelnik bio Šimun Budinić. 

Time je prvi put Veli Lošinj dobio samostalnost pa je, tome u čast, iste te godine u Velom Lošinju postavljeno postolje za zastavu, takozvani štandarac. Zbog toga štandarac nije samo postolje za zastavu već je stanovnicima Velog Lošinja značio puno, puno više. Najstariji poznati grb Velog Lošinja je grb iz 1818. godine. Godine 1851. počeo se koristiti grb koji prikazuje velološinjsku kulu, koja je najprepoznatljiviji simbol grada. Kula je sagrađena 1455. godine.

Otok Lošinj

Otok Lošinj nekada je bio spojen s otokom Cresom. Zbog lakše plovidbe, u antici se u Osoru prokopao kanal Kavuada pa su Lošinj i Cres postala dva otoka. U antici otoci su se zvali Apsyrtides (legenda o Jasonu i zlatnom runu). Cres je bio nastanjen još u davna vremena, dok je Lošinj bio gotovo nenaseljen sve do 12.st. U 19.st. Lošinj se razvio u vodeću pomorsku silu u regiji, a Mali Lošinj je, odmah nakon Trsta, bio najvažnija jadranska luka. U ta su vremena bili izrazito cijenjeni lošinjski pomorci, ali i graditelji kvalitetnih jedrenjaka. Mali Lošinj je u 19.st. imao čak šest brodogradilišta, a u lošinjskoj luci bilo je i po 150 jedrenjaka (više od ukupnog broja jedrenjaka u cijeloj Istri u ovom razdoblju). 

Danas je najveći grad na Lošinju Mali Lošinj (7.000 stanovnika). Prvi stanovnici Malog Lošinja naselili su uvalu Svetog Martina. Vjeruje se da je u uvalu stiglo dvanaest hrvatskih obitelji koje su se bavile poljoprivredom. Veli Lošinj danas ima oko 1.000 stanovnika, no u prošlosti je imao više stanovnika od Malog Lošinja pa je od tada ostalo i ovo „Veli“ u njegovom imenu. Turizam se započeo razvijati 1885. kada je na Lošinj stigao nadvojvoda Karlo Stjepan. Nadvojvoda je kupio vilu u Velom Lošinju čime je cijeli otok postao interesantan austrijskoj aristokraciji. Njegov je dolazak uslijedio samo tjedan dana nakon njegovog vjenčanja za Mariju Tereziju. Imali su šestero djece. Kćeri Eleonora i Renata i sin Karl Albrecht pričešćeni su u župnoj crkvi u Velom Lošinju i godinama su dolazili na Lošinj. Predivna blaga klima, pošumljavanje, sađenje biljaka donesenih iz cijelog svijeta učinili su okolicu Malog i Velog Lošinja prekrasnima. Danas je cijeli otok premrežen šetnicama, nudi različite sadržaje i obara rekorde u broju turista.

Veli Lošinj - Rovenska

Rovenska je luka u Velom Lošinju, nešto veća od one u starom dijelu grada. Rovenska je dobila ime po jakoj buri koja „rove“ (ore). Upravo je bura razlog zašto je 1856. sagrađen veliki lukobran. Kamen temeljac dao je postaviti nadvojvoda Maksimilijan Habsburški. Rovenska je oduvijek bila prvenstveno ribarska luka, kao što je i naselje bilo ribarsko. 

U luku Rovenska stigao je incognito 6. svibnja 1885. nadvojvoda Karlo Stjepan čiji je dolazak totalno promijenio smjer razvoja Lošinja. Nekada je Rovenska bila poznata i po proizvodnji bijele ribe konzervirane u želatini. U 17. i 18.st. ova je riba bila toliko cijenjena da se prodavala u Veneciji za zlatnike. S obzirom na ograničen broj dozvola, ribari su na lutriji izvlačili godišnju dozvolu za ribarenje.

Veli Lošinj - dupini

U moru oko Lošinja živi najveća kolonija dobrih dupina (Tursiops truncatus). Dupine često možete vidjeti, pogotovo idete li brodom prema Unijama. Odrasli dupini mogu biti dugački do 3 metra, a teški i do 300 kg. Plivaju brzinom do 40 km/h, a neki dožive i 50 godina. Dupini dišu kroz nosni otvor na gornjoj strani glave pa svakih 4 do 5 minuta moraju izroniti zbog zraka. U Velom Lošinju nalazi se edukacijski centar „Institut Plavi svijet" (od tuda sam preuzela ovu fotografiju) u kojem možete naučiti mnogo o dupinima, o lošinjskom moru i podmorju. Možete i usvojiti dupina, a sredstva koja pritom uplaćujete pomažu centru i njihovoj brizi o ovim životinjama.

Naravno, njihovom radu možete pomoći i kupnjom suvenira. Ukoliko želite, možete postati volonter što se obično radi u trajanju od dva tjedna. U svakom slučaju, stavljam poveznicu za web stranice koje vrijedi posjetiti. Institut se nalazi u Velom Lošinju, a osnovan je 1999. godine. I ovu životinjsku vrstu ugrožavamo mi, ljudi. Dupini često ugibaju zaplitanjem u ribarske mreže, stradavaju pretjeranim izlovom, onečišćenjem... Dupinima je posvećena i malena fontana na rivi u Malom Lošinju. Fontana je rad riječkog kipara Vinka Matkovića.