Pazin – pazinske bune

Pazinska knežija zauzimala je područje središnjeg dijela Istre, dijela Ćićarije, zatim dijela Istre od Plominskog zaljeva prema Opatiji, Kastva. Temelje Pazinske knežije (ili Pazinske grofovije) postavio je u 12. stoljeću Menhard od Schwarzenburga, tadašnji vlasnik središnjeg dijela Istre. Zatim su vlasnici knežije postali grofovi Gorički, da bi, nakon smrti Alberta IV godine 1375., Pazinska knežija postala vlasništvo Habsburgovaca. Knežijom je u njihovo ime upravljao kapetan čije je sjedište bio kaštel u Pazinu. Kada god im je zatrebao novac, knežiju su davali u najam (ili je bila zalog za dizanje kredita) pa se izmijenilo podosta vlasnika. Tako je Reinprecht von Walsee 1407. godine dobio u najam knežiju i njome upravljao sve do 1435. godine. Upravo je Walsee za kapetana u knežiji postavio Seyfrida von Gallenberga (umro 1411.) koji je napravio cijeli kaos. 

Život seljaka je i ovako bio težak, a Seyfrid se, naravno u dogovoru s Walsee-om, dodatno raspištoljio s porezima i uveo niz novih obveza seljacima. Zbog toga je 1408. ili 1409. došlo do prve pazinske bune. Dobro organizirani, seljaci su uspjeli osvojiti pazinski kaštel i iz njega izbaciti i Seyfrida i njegove ljude. Mada se činilo da su seljaci pobijedili, ubrzo su došli češki plaćenici i ugušili pazinsku bunu. Reinprecht von Walsee je čak zatočio pazinske suce u tamnicu. Na koncu je pazinskom ispravom cijeli komun morao potpisati Walsee-u prisegu na vjernost. Slično je bilo i stoljeće i pol kasnije, kada je kapetan knežije bio Adam Cvetković. I on je uveo dodatne poreze, pa je još veći dio uroda seljaka odlazio u kaštel te su dodatno povećane ostale obveze seljaka prema feudalcu. Tada je izbila nova buna (1571. godine) u kojoj je sudjelovalo više od 2000 naoružanih seljaka. Da bi spriječili širenje pobune na druga područja, vođe pazinske bune su smaknuti. Naravno, ovo nisu sve pobune seljaka na području knežije jer su ih nedaće još nekoliko puta prisilile da se organiziraju i pokušaju ostvariti nešto lakši život.

Pazin – jedno posebno vjenčanje

U nizu vlasnika kaštela u Pazinu kao i Pazinske knežije nalazi se i obitelj Montecuccoli iz Modene. Oni su ujedno i posljednji stanovnici pazinskog kaštela. Markiz Montecuccoli kupio je knežiju za 240.000 florina u 18. stoljeću. Ukidanjem feudalizma 1848. austrijska država im je isplatila iznos kojim su kupili feud, no ostao im je i dalje kaštel u Pazinu. U kaštelu u ostali do Drugog svjetskog rata. Od 1920. do 1943. u kaštelu se nalazila i privatna zbirka obitelji. Svakog 05. kolovoza u kapelici kaštela održala bi se misa, a zatim bi dvorac bio otvoren za javnost pa su ljudi mogli pogledati zbirku. 

Za vrijeme Drugog svjetskog rata, nakon kapitulacije Italije, u dvorcu su boravili njemački vojnici koji su u Pazinsku jamu pobacali niz predmeta iz dvorca. Na blagdan Vele gospe, 15. kolovoza 1767., obitelj Montecuccoli je omogućila nesvakidašnje vjenčanje u Pazinu. U crkvi Svetog Nikole je istodobno vjenčano dvanaest parova s područja knežije. Mladenci su bili iz Pazina, Pićna, Žminja, Gračišća, Boljuna, Brseča, Lovrana, Kašćerge, Pazinskih Novaka i Tinjana. Svakom paru je obitelj omogućila lijepu odjeću. Nakon vjenčanja u crkvi svečana povorka krenula je prema kaštelu i tamo je mladence i njihove goste dočekao ručak, a grof Antonio de Montecuccoli poklonio je svakoj mladenki 50 dukata.

Pazin - palača Rapicio

Još negdje 2006., kada je započelo moje istraživanje Istre i kada je počeo nastajati blog o Istri (tada nisam imala pojma koliko dugo će me to držati i koliko ću tekstova napisati) oduševile su me ruševine palače Rapicio. Palača je bila na samom rubu klisure ispred kaštela u Pazinu. Od 2006. do danas promijenilo se dosta toga. Nakon više godina arheološkog istraživanja i pripreme dokumentacije, godine 2014. započela je prva faza radova – konzervacija ruševina, a uslijedilo je niz novih faza. Vjeruje se da je prva kuća bila puno skromnija, nastala negdje u 15. stoljeću te je imala ulogu obrane kaštela. 

U 16. stoljeću u Pazin se doselila bogata talijanska obitelj Rapicio. Ova kuća je postala njihovo vlasništvo i ubrzo je postala palača. Palača je imala dva kata, a u prizemlju su bile gospodarske prostorije. Prvi član obitelji Rapicio u Pazinu bio je Fabrizio, nećak Andrea Rapicia (Andrea Rapicio je 1565. postao tršćanski biskup, a njegov portret se čuva u crkvi Svetog Nikole u Pazinu, pretpostavlja se da je ovdje prenesen iz palače Rapicio). U posjedu obitelji Rapicio palača je bila oko tri stoljeća. Godine 1901. umro je posljednji pazinski Rapicio. Palača je stradala u bombardiranju Nijemaca u rujnu 1943. godine kada je nanesena velika šteta ovom dijelu Pazina. Neke kuće su se poslije rata obnovile, neke su srušene, a od palače Rapicio ostale su samo ruševine koje su nastavile propadati sve do ovog novog zamaha. Tijekom 2025. ovdje je provedena prva faza uređenja auditorija na otvorenom.

Pazin - Sveti Mihovil

Samostani benediktinaca u Istri nalazili su se u Kloštru znad Limskog kanala, kod Dvigrada (Sveta Petronila), u Svetom Petru u Šumi, kod Pule (Sv. Mihovil) i kod Pazina. Pazinski samostan Svetog Mihovila nalazio se na Gortanovom brijegu, na pola puta između Pazina i Berma. Zbog benediktinaca su seljaci cijeli brijeg u prošlosti nazivali Brijeh od kavaljeri. Samostan se prvi put spominje u 12.st. u povlastici pape Aleksandra III no ubrzo su ga benediktinci napustili. Poslije je posjed pripadao porečkim biskupima, a neko vrijeme je ovdje boravio i pićanski biskup. Nakon ove faze, posjed je pripadao različitim feudalcima. 

Posljednji vlasnik bila je bogata obitelj Camus porijeklom iz Italije. Obitelj je kupila posjed 1815. godine za 13.000 forinti, a napustili su ga u Drugom svjetskom ratu. Po njihovom prezimenu stanovnici su često brijeg zvali Kamušov brijeg. Od nekadašnjeg samostana sačuvana je samo crkvica Sv. Mihovila. Zgrade oko crkve danas izgledaju onako kako su izgledale u 18.st. (fotografiju sam preuzela sa stranica Edukacijskog gastronomskog centra Istre). Crkvica Svetog Mihovila je jednobrodna, s upisanom polukružnom apsidom. Današnji izgled je dobila za vrijeme obnove 1635., o čemu svjedoči latinski natpis na pročelju iznad portala. Crkva nije u uporabi od 1945. Danas je ovdje Edukacijski gastronomski centar Istre,  a do njega je farma autohtonih istarskih goveda boškarina.

Veli Ježenj

Ježenj (kraj Pazina) se sastoji od Malog Ježenja i Velikog Ježenja. Na području Malog Ježenja otkriveni su ostaci prapovijesne gradine, a u blizini je otkrivena nekropola iz ranog srednjeg vijeka. Najstariji dokument koji spominje Veli Ježenj je iz travnja 1478. Između sela Heki i Ježenj je crkva Svete Lucije (Sancta Lucia). Crkva je sagrađena u 16.st. Osim nje, u Velom Ježenju je kapelica obitelji Krizmanić (Zvanetovi) iz 19.st. 

Selo je poznato jer je u njemu rodna kuća biskupa Jurja Dobrile. Sve mi se nekako čini da su stanovnici Velog Ježenja i Malog Ježenja svojedobno imali jednu vrstu „ natjecanja“. Godine 1868. stanovnici Velog Ježenja podignuli su veliki križ na mjestu Progon. Samo nekoliko godina kasnije, na putu u stari dio sela, križ su postavili i stanovnici Malog Ježenja. Treći križ postavljen je krajem 19.st. na Velom Vrhu, a blagoslovljen je 1900. godine.

Pazin – nadgrobna ploča Moscon

Na južnom zidu župne crkve Svetog Nikole u Pazinu ugrađena je nadgrobna ploča Alexiusa i Eufrazine Moscon iz 1540. godine. Alexius je bio plemić iz Ptuja, a supruga Eufrazina je bila iz Pazina. Na nadgrobnoj ploči je anđeo koji u rukama ima grbove obitelji Moscon i obitelji Pramberg. 

Godine 1532. Alexius i Eufrazina kupili su pazinski feud. Očito njihova sreća nije dugo trajala jer su samo osam godina nakon toga umrli. Uz rub nadgrobne ploče nalazi se natpis na latinskom: „Plemeniti Aleksij Moscon i njegova predraga žena Eufrazina iz Pazina... 1540“

Pazin – Pazinčica poplave

Kada vidite Pazinčicu u sušnim razdobljima teško bi mogli zamisliti što ova mala rijeka može napraviti. Kod velikih kiša Pazinčica prestaje biti ovako bezopasna. Kako rijeka ponire u Pazinsku jamu, otvor kroz koji voda nestaje pod zemljom (prirodni „sifon“) ne može „progutati“ svu vodu koja pristiže s nabujalom rijekom i počinje nastajati jezero. Ponekad je jezero dugačko i po tri kilometra. Dana 15. listopada 1896. voda u Pazinskoj jami dosegla je 240 metara nadmorske visine i razina nastalog „jezera“ nalazila se samo 30 metara ispod pazinskog kaštela. 

Dana 28. ožujka 1928. Pazinčica je poplavila nekoliko mlinova, a razina vode u Pazinskoj jami iznosila je 221 m nadmorske visine. Još je gore bilo 25. listopada 1964. kada je razina vode dosegla 234 metra. U prosincu 1992. istovremeno su se poklopile velike kiše i jaka morska klima, pa je vodostaj Pazinčice u Pazinu iznosio 260 m. Velika poplava bila je i u listopadu 1993. (22. listopada) kada je razina vode u Pazinu dosegnula je 235,89 m nad morem. Ove podatke o posljedicama nabujale Pazinčice objavio je Milan Sijerković u knjizi "Pazin između jutarnje mrzline i podnevne vrućine". 

Pazin – pazinske zime

Pazin je po ljeti najtopliji, a po zimi najhladniji grad u Istri. Razlog je miješanje morskih i kopnenih vremenskih obilježja. Temperatura u Pazinu počela se mjeriti 1884. godine mada je u nekim razdobljima mjerenje izostalo. Kontinuirano mjerenje temperature provodi se od 1949. godine. O klimi i klimatskim ekstremima u Istri može se saznati svašta u starim dokumentima i kronikama. Tako znamo da je zima 441/442. bila jako hladna. Tijekom zime 1210/1211 zaledili su se kanali u Veneciji. 

Stari zapisi navode jake zime i posljedice na masline, smokve i lozu u Istri u 1541., 1562., 1595., 1604., 1709., 1740., 1763. godini. U zapisima možemo naći da se tijekom zime 1607/1608 ledilo vino u bačvama, a niz kuća u Istri je stradalo kada se počeo topiti led. Očito je to bila jaka, ali i vrlo duga zima. U novije doba najniža temperatura zabilježena je u Pazinu 8. siječnja 1985. (-18,7 °C). Dana 16. veljače 1929. temperatura je iznosila –19,1 °C, a istog dana 1956., izmjerena je temperatura od -21,6 °C. I na kraju, da ne pomislite da je ova predivna fotografija pazinskog kaštela mojih ruku djelo, autor fotografije je Dinko Gubić, a objavljena je na Istramet (Facebook). 

Pazin - pazinski Lido

Godine 1930. započela je gradnja ceste iz Pazina prema Zarečju i Grdoselu. Tada je preko Pazinčice sagrađen betonski most. Godine 1934. kraj mosta je napravljeno kupalište koje su svi zvali Lido. Kupalište je imalo betonski plato i tuševe. Nekoliko metara ispod mosta učinjena je mala brana pa je nastalo jezerce bilo savršeno za kupanje. Osim po kupanju, Lido je bilo poznato i po plesovima. 

Na žalost most nije dugo trajao jer je već 1944. godine dignut u zrak. Ovo je bio početak kraja za kupalište Lido. Završni udarac kupalištu nanijela je poplava 1963. koja je odnijela obale Lida. Most je obnovljen, prvo je na betonske stupove stavljeno drvo, da bi šezdesetih godina ponovno bio napravljen betonski most. Popravak mosta nije značio i obnovu Lida. Danas se stanovnici Pazina i okolice kupaju u jezeru uz slap Pazinčice (Zarečki krov). Slap je visok deset metara, a jezero ima otprilike istu dubinu. Ispod slapa je pećina. Staru fotografiju s Pazinskog lida pronašla sam na web stranicama "Kampanja".

Biskup Juraj Dobrila

Juraj Dobrila (1812-1882) rodio se u siromašnoj obitelji. I danas je u selu Veli Ježenj njegova rodna kuća. Od četrdesetih godina 19.st. prijateljevao je s biskupom Josipom Jurjem Strossmayerom (1815-1905). Nakon školovanja polagano se uspinjao na crkvenoj hijerarhijskog ljestvici. Uvijek je pomagao siromašnima, uvijek se zalagao za prava hrvatskog i slovenskog naroda, bio je član Matice hrvatske.

Omogućio je školovanje nizu siromašnih hrvatskih učenika, poticao je izlaženje novina na hrvatskom jeziku, njegovao je narodne običaje. Svojim je djelovanjem uvelike utjecao na hrvatstvo u Istri i začetak narodnog preporoda. Godine 1858. postao je biskup čime je bio prvi istarski Hrvat na ovoj funkciji. Sedamnaest godina bio je porečki biskup te sedam godina biskup u Trstu. Bio je predstavnik Bečkog parlamenta, dok je u Istri bio vječiti oponent omalovažavanju Hrvata od strane talijanskih lokalnih političara. Umro je 1882., a cijeli posjed ostavio je u dobrotvorne svrhe.

Središte Istre

Blizu Pazina, kraj sela Trošti nalazi se središte Istre. Stručnjaci su izračunali da je upravo ovdje, na ovom mjestu, centar istarskog poluotoka. Centar je obilježen malom kamenom piramidom. 

U duhu s prošlošću Istre tekst „Središte Istre“ na jednoj strani piramide napisan je glagoljicom, na drugoj je napisan hrvatskim jezikom latinicom, dok je na trećoj strani, zbog brojnih ljudi koji dolaze i vole Istru, tekst na engleskom jeziku.

Stari Pazin

Danas je Stari Pazin dio grada Pazina. Stari Pazin ćete prepoznati po zvoniku crkve Svetog Jurja Mučenika. Crkva je sagrađena 1592., a zvonik je iz 1700. godine. U 16.st. župnik je bio Stjepan Konzul Istranin, protestantski pisac i prevoditelj koji je, zbog protestantizma, morao napustiti Stari Pazin i otići u progonstvo. 

U prapovijesti se ovdje nalazila gradina. Ne zna se da li je ovdje postojalo naselje u antici no naselje se razvilo u ranom srednjem vijeku pa je Stari Pazin nastao prije pazinskog kaštela. Otprilike na početku 11.st. Stari Pazin dobio je status grada. Kako bi se razlikovao od obližnjeg Pazina, Stari Pazin zvali su Pisinum Superius (Gornji Pazin). Kasnije su ga feudalci nazivali Oberburgom, dok su Pazin zvali Mitterburg. U prvim desetljećima 12.st. Slaveni su, naselivši ovaj kraj, Stari Pazin zvali Gorenjim Gradom ili Golograštinom.

Pazin - Pazinski kolegij

U teška vremena, kada Hrvatima doista nisu cvjetale ruže u Istri, u Pazinu je 1899. otvorena prva hrvatska gimnazija. Njezini su učenici često bili siromašni, pa se nastojalo naći rješenje za njihov smještaj. Prije otvaranja gimnazije u Pazinu je osnovano Đačko pripomoćno društvo koje se financiralo dobrotvornim prilozima, a pomagalo je siromašnim učenicima. Početkom 20.st. krčki biskup Mahnić došao je na ideju da zaklada biskupa Feretića, čija su se sredstva koristila na Krku za osiguravanje školstva, pomogne u gradnji kolegija u Pazinu. Doduše jedan od motiva bio je i liberalnost pazinskih učenika koji baš nisu „prigrlili“ vjeronauk, teologiju i slično. Mahnić je dobio podršku i salezijanaca, talijanskog reda koji se bavio odgojem mladeži. Čak je nekoliko svećenika otišlo u Italiju salezijancima ne bi li usvojili nove odgojne metode. 

Godine 1909. svećenstvo je glasalo protiv prijedloga biskupa Mahnića. Glavni razlog, barem onaj koji je objavljen, bio je strah od utjecaja talijanskih salezijanaca. U drugoj polovici iste godine ipak je ideja dobila „zeleno svjetlo“. Godine 1913. položen je kamen temeljac. Zgrada je sagrađena 1914. po nacrtima arhitekta A. Wernera. U financiranju gradnje sudjelovala su razna društva i pojedinci koji su nastojali omogućiti školovanje na hrvatskom jeziku. Doduše, 1914. nije se dovršilo unutarnje uređenje. Nakon 1. svjetskog rata zgradu su koristili Talijani, za vrijeme 2. svjetskog rata Nijemci, a nakon njih partizani. Godine 1945. zgrada je vraćena crkvi te je u njoj otvoreno sjemenište. U tridesetak godina koliko je postojalo sjemenište, u njemu se školovalo 1500 đaka. Klasična je gimnazija otvorena 1993./1994. Tada su sagrađena dva nova krila, u jednom je sportska dvorana, u drugom učenički dom. Tako je tek nakon 100 godina od početne ideje Pazinski kolegij zapravo postao ono što je i trebao biti.

Pazinski Novaki

Kada vozite iz Pazina u smjeru Cerovlja stići ćete do Pazinskih Novaka. Pazinski Novaki lijepo se vide i kada vozite ipsilonom, pogotovo crkva Svetog Ulrika iz 17.st. Na području Pazinskih Novaka pronađeni su uklesani natpisi iz antike, dok su u prapovijesno doba ovaj kraj naseljavali Sekusi (keltsko pleme). Prvi se put Pazinski Novaki spominju 1341. kao središte feuda akvilejskog patrijarha. 

U 16.st. naselje se nalazilo iznad današnjeg i bilo je zaštićeno zidinama. Nakon ratnih sukoba i razaranja naselja u 16. i 17.st., Pazinski Novaki su „preseljeni“ na današnju lokaciju. Godine 1341. seljaci iz ovog kraja provalili su na područje Motovuna kojeg su opljačkali. Tada je u Pazinske Novake dovedeno opljačkano blago koje je podijeljeno u selu među učesnicima ovog „podviga“. Na samom ulasku u Pazinske Novake nalazi se crkvica Sv. Roka iz 16.st. (na fotografiji).

Pazin - Franjevački samostan

Spustite li se od crkve Svetog Nikole na maleni trg s javnom slavinom iz 1880. godine, kraj nje se nalaze Franjevačke stube. Stubama ćete stići do trga na kojem su franjevački samostan i crkva Pohođenja Marijina. Crkva je građena od 1463. do 1477., a od tada je doživjela niz preinaka. Već je 1481. produžena kako bi mogla poslužiti većem broju franjevaca koji su te godine dobili dozvolu za osnivanje samostana. Legenda kaže kako je kod kopanja temelja crkve nađeno nekoliko zlatnih grumena te su crkvu neko vrijeme nazivali i crkvom Majke Božje na zlatnoj rudi. U crkvi i samostanu nalaze se vrijedni predmeti među kojima je i triptih Girolama da Santacroce iz prve polovice 16.st. 

Samostan nije otvoren za posjete. Samostan je na početku bio znatno manji od današnjeg. Južno krilo sagrađeno je naknadno, početkom 18.st. Blagovaonica u ovom krilu bila je najraskošnija pazinska dvorana. Slike za blagovaonicu djelo su vodnjanskog slikara Veneria Trevisana. Upravo u ovoj blagovaonici potpisan je dokument o hrvatstvu Istre za Mirovnu konferenciju u Parizu. U samostanu su nekad bile i bolnica i ljekarna. Neko vrijeme se ovdje nalazila osnovna škola koju su vodili franjevci, a u 19.st. ovdje je bila i gimnazija. U samostanskoj biblioteci je nekoliko tisuća vrijednih knjiga među kojima su i inkunabule. U samostan se ulazi kroz zvonik sagrađen 1729. Kupola koja se nalazila na vrhu zvonika je krajem 19.st. zamijenjena piramidom čime je zvonik dobio današnji izgled.

Zarečje - Sv. Antun Opat

Crkvica Svetog Antuna Opata u Zarečju je jednostavna, kako izvana tako i iznutra. Kroz prozor sam vidjela kip po kojem je crkvica poznata. To je kip Svetog Antuna opata, zaštitnika domaćih životinja. Uz nogu mu je mali praščić. 

Kip je napravljen 1457. godine. Na natpisu ispod kipa sveca napisano je da je kip napravio meštar Frane, a dali su ga izraditi Križman, Levac, Nikola i Ivan. 

Zarečje

Zarečje se prvi puta spominje kao Arecio još 1177. godine. U selu je crkva Rođenja Blažene Djevice Marije iz 18.stoljeća (na fotografiji). Na crkvi se nalazi glagoljaški natpis iz 1475. godine: "1475. pop Gregor iz Labina plovan zarečki i novački ki beše v to vreme to pisa". 

Vjerojatno se natpis nekada nalazio u starijoj crkvi koja je postojala na istoj lokaciji. Uz ulaz crkve sahranjen je Jakov Volčić (1815-1888). Jakov Volčić je bio zarečki župnik, ali i jedan od prvih istraživača istarske povijesti. Zahvaljujući njegovom trudu i zapisima, danas se zna za niz glagoljaških natpisa koji više ne postoje.

Pazin – krimić iz 1913.

Kolodvor u Pazinu izgrađen je u drugoj polovici 19.st. Godine 1913. kolodvor je bio poprište pravog krimića. Dio zime 1913. nadvojvoda Franz Ferdinand proveo je na Brijunima. Na Brijune je bio pozvan i glavni zapovjednik vojske Austro-Ugarske, knez Windischgratz. Da mu brže (i ugodnije) prođe vrijeme, Windischgratz je na Brijune pozvao ljubavnicu, glumicu Emu Švandovu (na fotografiji) iz Praga. Valeria Windischgratz, njegova supruga, saznala je da na Brijune dolazi i Ema, sjela je na vlak i krenula prema Istri. Do „susreta“ Eme i Valerije došlo je upravo na kolodvoru u Pazinu. Začuo se pucanj, pa krik, zaustavljen je promet, a na kolodvor su stigli Božo Rodić, žandar iz Pazina, i Wrischer, šef željezničke stanice. 

U kupeu je Valerija držala pištolj, a Ema je krvarila. Prava panika nastala je tek kada su identificirane akterice ove „divne“ scene. U tajnosti je Ema prebačena u Pulu gdje joj je pružena medicinska pomoć, a Valerija je, opet u tajnosti, vraćena u Beč. Tada se aktivirala mašinerija moćnika koji su pazili da se ništa o ovom događaju ne pojavi u medijima. No trud im je bio uzaludan, jedne novine u Brnu objavile su mali članak o događaju u Pazinu. Nakon toga je cijela Austro Ugarska brujala o ovim događajima, a Ema je digla tužbu protiv Valerije. Tužba je uskoro povučena, vjerojatno zato jer je „od nekud“ stigao novac s kojim je Ema otvorila kazalište u Pragu. Priča o krimiću na kolodvoru u Pazinu objavljena je u knjizi "Pazin srce Istre" (Mirjan Rimanić).

Pazin - Zarečki krov

Otprilike tri kilometra od Pazina u smjeru Cerovlja nalazi se Zarečki krov. Zarečki krov je pećina ispod slapa. Slap stvara rijeka Pazinčica. Riječno korito prvo dovodi rijeku iznad pećine. Zatim se voda s ruba pećine (kao s ruba krova) ulijeva u jezero stvarajući bogati široki slap. 

Dubina jezera može iznositi i do 10 metara. Uz šum slapova, duboko jezero i lijepi okoliš nije ni čudo da je ovo omiljeno kupalište ljudi iz Pazina i okolice. Pazinčica je po mnogočemu posebna; ne samo po Pazinskoj jami već i po tome da riječni tok na nekoliko mjesta prolazi iznad pećina te se u slapu ruši s pećine i nastavlja teći dalje.

Pazin - grb na kaštelu

Od 1374. do 1818. područje središnje Istre bilo je pod vlašću Austrije. Na početku je to bio privatni posjed obitelji Habsburg, a kasnije sastavni dio carstva. Grb na pazinskom kaštelu, koji je i najsloženiji kameni grb na području cijele Istre, datira iz 17.st. Nekada je oko kaštela bio prokopan obrambeni jarak, pa je grb tada bio na višem položaju. Nakon popunjavanja jarka čini nam se da je grb smješten dosta nisko. 

Grb spada u „dvojne“ grbove jer je nastao sjedinjavanjem grbova dvije obitelji. Obitelj Auersperg, točnije Johann Weikard von Auersperg, postao je vlasnik kaštela 25. svibnja 1665. Nakon njegove smrti kaštel je naslijedio sin Ferdinand. Godine 1678. Ferdinand se oženio za Mariu Annu von Herberstain. Nakon njihovog vjenčanja grbu obitelji Auersperg pridodan je i grb obitelji Herberstain. Oba su grba podijeljena na niz manjih „polja“, a svako polje predstavlja grb zemlje koja je bila u vlasništvu ovih obitelji.