Vranja - Sveti Petar i Pavao

Starija crkva Svetog Petra i Pavla sagrađena je u 15. stoljeća. Godine 1832. sagrađena je veća crkva, a nastala je dogradnjom na stariju (proširenjem i produženjem starije crkve). Freske u crkvi pripadaju toj starijoj crkvi i nastale su negdje krajem 15. stoljeća, oko 1470. godine. Freska koja je u potpunosti sačuvana prikazuje scenu polaganja u grob (fotografiju sam preuzela sa stranica Revitas.org.), dok su ostale freske sačuvane samo djelomično. 

Vjeruje se da je freske naslikao neki domaći majstor. Kasnije su u šarene freske pojedinci urezali niz glagoljaških grafita koji datiraju od faze kada su freske napravljene pa do 17. stoljeća. Crkveni zvonik je sagrađen 1900. godine. U Drugom svjetskom ratu Nijemci su crkvu razorili pa je obnovljena 1959., ali i 1997. godine. 

Boljun – sveti Juraj

Boljunska župa osnovana je u 9.st. i već se tada spominje župna crkva. Stara župna crkva u nekoliko navrata se nadograđivala. Neke od nadogradnji zabilježene su na sačuvanim glagoljaškim natpisima. Originalni „Boljunski natpis“ danas se čuva u Rijeci, u Muzeju glagoljice. Njegova replika je izložena na Brijunima, u crkvi Svetog Germana. Natpis je iz 1590., a spominje gradnju svetišta u župnoj crkvi sv. Jurja u Boljunu. 

Na stražnjem zidu boljunske župne crkve, s vanjske strane, nalazi se natpis pisan glagoljicom i latinicom glagoljaškog župnika Bernarda Velijana iz 1641. Na zvoniku je latinski natpis s 1645. godinom tako da je ovo jedan od najstarijih istarskih zvonika. U crkvu su ugrađeni i dijelovi neke starije zgrade. Boljunska župa bila je glagoljaška župa. S vremenom se glagoljica počela koristiti puno manje te se Bernard Velijan smatra posljednjim glagoljaškim župnikom. Iz Boljuna je i poznata „Boljunska kronika“. Prvi zapis u „Boljunskoj kronici“ upisan je 1576., dok je posljednji zapis ostavio župnik Bernard Velijan 1622. godine.

Boljun - Sveti Kuzma i Damjan, žrtvenik

Blizu boljunskog kaštela nalazi se trg na fotografiji. Osim jedne famozne kuće, na trgu su crkva Sv. Kuzme i Damjana, žrtvenik i županski stol. Mada nema apsidu, crkva Sv. Kuzme i Damjana ubraja se u jednoapsidalne romaničke crkvice (kada je sagrađena, crkva je imala upisanu polukružnu apsidu). Apsida je uklonjena u 17.st., tijekom obnove crkve. Prilikom istraživanja crkve, na još postojećim djelićima zida apside pronađene su freske. Freske se datiraju u 12.st. pa je crkva sagrađena ili tada ili još i prije toga. U zidu sakristije je glagoljski natpis iz 1543. Latinski natpisi označuju godine obnove crkve. Kraj crkve su nekada postojala Vela vrata koja su, kroz zidine, vodila u Boljun. Vrata su porušena nakon 1. svjetskog rata. 

Na istom trgu (na lijevoj strani fotografije) je zavjetni žrtvenik Gaja Valerija Prisca, trgovca iz Akvileje. Žrtvenik je pronađen blizu Boljuna. U vrijeme Italije (1921-1943) postavljen je na mjesto na kojem se i danas nalazi. Talijani su ga koristili kao stalak za zastavu. Kada već spominjem žrtvenike, jedan žrtvenik pronađen je u Katunu kod Boljuna. On se danas nalazi u lapidariju Arheološkog muzeja Istre u Puli. Žrtvenik je Silicius Rufus posvetio božici Sentoni negdje u 1. ili 2.st. Kraj žrtvenika Gaja Valerija Prisca u Boljunu nalazi se i stari županski stol. To je oduvijek bilo mjesto okupljanja, odlučivanja, ponekad i zabave. Na stolu su uklesana polja za neke stare društvene igre.

Vranja - utvrda

Oko 1000. godine kraj Vranje je postojala teško osvojiva utvrda. Naime, utvrda je bila sagrađena na litici i s tri strane ju je štitila provalija s potocima koji su se slijevali s Učke. Na zapadnoj strani, koja je bila jedina pristupačna, utvrdu je štitila kula čiji ostaci postoje i danas. U blizini su nađeni ostaci seljačkih kuća pa se pretpostavlja da su, u slučaju opasnosti, svi stanovnici bježali u utvrdu. 

Utvrda se prvi puta spominje 1102. godine s nazivom Castrum Urana. Utvrda je sagrađena na istom mjestu gdje je postojala prvo antička, a zatim vjerojatno i bizantska utvrda. Vjeruje se da je unutar utvrde bila stara župna crkva no o tome ne postoje pisani dokumenti. Od 1370 vlasnici utvrde bili su Habsburgovci. Utvrda je odavno napuštena i već se 1700. godine spominjala se kao ruševina.

Lupoglav i okolica – daleka prošlost

Prva istraživanja ovog dijela Istre počela su u 19.st. Do sada je istraženo niz špilja te je potvrđeno da su neke od njih bile nastanjene; Pupičina peć, Vela peć, Vešanska peć, Abri Šebrn i Klanjčevićeva peć (ove posljednje dvije špilje su blizu sela Brest pod Učkom). Gradnja prapovijesnih gradina započela je u 2. tisućljeću p.n.e. Na osnovu materijalnih ostataka zna se da su postojale gradine Boljun (na istoj lokaciji gdje je Boljun), Pricejak (blizu ulaza u tunel Učka) i Orljak. Materijalne ostatke nekih gradina danas je nemoguće naći. Jedna od takvih je gradina Gradac – Stara Vranja. 

Pretpostavlja se da je na ovoj lokaciji u antici postojala postaja pod nazivom Aurania. Literatura spominje i postojanje gradine na rubu klisure na kojoj se nalazi Brest pod Učkom. Ostale gradine bez materijalnih nalaza, no njihove lokacije su poznate, jesu; gradina na putu od Poklona prema Planiku, gradine zapadno i sjeveroistočno od Semića, gradina iznad Lupoglava na lokaciji gdje je sagrađen srednjevjekovni kaštel. Postojanje nekih gradina navodi se u starim dokumentima, no njihove lokacije nisu poznate; Gradac, Nessiel, Orliac te Galimbreg koji se nalazio negdje na visoravni gdje je Brest pod Učkom. Sve ove gradine bile su na južnim padinama Učke. Nešto niže bile su gradine Gradina kod Boljuna (kraj Boljuna je postojalo više gradina), Gradina kod Stefanići, Klis – Borut i Zvonigrad.

Boljunska kronika

Iz Boljuna je sačuvano niz starih zapisa. Većinom je riječ o knjigama koje su vodile bratovštine, no sačuvana je i Boljunska kronika. Boljunsku kroniku pisali su boljunski župnici; Vicenc Frlanić, Ivan Križmanić i Bernardin Velijan. Najstarije zapise napisao je Frlanić. Prvi zapis u kronici je iz 1576. kada se oženio Martin Vlah. O smrti Frlanića, dana 12. rujna 1612., pisao je njegov nasljednik, Ivan Križmanić, mada je istog dana, neposredno prije smrti, zapis o dramatičnim zbivanjima u Boljunu ostavio i sam Frlanić. Boljun je tada stradao u napadu Arbanasa, dosta je ljudi ranjeno, a sudeći po kronici, Frlanić je u napadu teško ranjen i to negdje iza crkve Sv. Kuzme i Damjana. Osim kronike, Frlanić je vodio knjige krštenih, vjenčanih i krizmanih kao i niz knjiga bratovština. On je bio i notar pa je po potrebi obavljao posao notara za stanovnike svoje župe. Kao utemeljitelj Boljunske kronike Frlanić je zapisao niz zbivanja u Boljunu, ali i na području tadašnje Hrvatske. 

Nastavljač zapisa, Križmanić, uglavnom je pisao o Boljunu, a njegovi zapisi u kronici nastali su između 1612. i 1615. godine. Prve zapise upisao je kao žakan (tek je učio da postane svećenik), zatim je postao svećenik pa župnik. I on je, osim kronike, vodio i druge knjige, pa na njegovo ime nailazimo u knjigama bratovština. Posljednji njegov zapis je iz 1619. nakon čega mu se gubi trag. Jedan jedini zapis u kronici ostavio je 1622. godine Bernardin Velijan, ali se i njegovo ime nalazi u knjigama bratovština. Na početku su njegovi zapisi u knjigama pisani latinicom na talijanskom jeziku, zatim je koristio hrvatski jezik i glagoljicu da bi se nakon vremena vratio na latinicu. U vrijeme župnika Velijana dograđena je župna crkva u Boljunu (1640.-1641), a 1641. na vanjski zid crkve ugrađen je križ s latinskim natpisom i glagoljicom. Niz prijepisa starih zapisa na glagoljici i informacija o zbivanjima u prošlosti možemo zahvaliti Jakovu Volčiću. Nerijetko su naknadno originali zagubljeni, ali su ostali Volčićevi prijevodi i prijepisi. Relativno nepoznato Volčićevo djelo «Kus zgodopisa» upravo je prvi prijevod Boljunske kronike na hrvatski jezik.

Boljun

I Boljun je jedan od istarskih gradića čija povijest počinje s prapovijesnom gradinom. Boljun je na malom brežuljku (254 metara) s kojeg imate predivan pogled na Učku i na Boljunsko polje pa je oduvijek bio interesantan raznim osvajačima. Vladati Boljunom značilo je i kontrolirati važne puteve kojima je kolao život tadašnje Istre. Još su Rimljani ovdje napravili utvrdu pod nazivom Ad Fines. Boljunski kaštel se prvi put spominje u 11. stoljeću. Njegovi debeli obrambeni zidovi i kule konstantno su se obnavljali sve do 17. stoljeća pa je Boljun u nekoliko navrata dokazao svoju neosvojivost. Jedan od takvih primjera bio je pokušaj (jedan od mnogih) Venecije da osvoji Boljun 1616. godine. 

Uz pomoć 500 albanskih i korzikanskih plaćenika mletački providur Marco Loredan uspio je spaliti gradić, ubiti župnika, ali i opet nije osvojio gradić (u jednim od izvještaja Veneciji, Loredan je svoj poraz protumačio neosvojivošću Boljuna). Gradić oko kaštela počeo se razvijati u 13. stoljeću. Svakako prošećite Boljunom i njegovim uličicama. Obiđite sve uglove kaštela. Želite li ostati i nekoliko dana - možete. Odmah do Kaštela nalazi se lijep trg gdje su obnovljene kuće i na njima je oznaka da se iznajmljuju. Izgledaju fenomenalno, kao i toliko puno starih kuća u Istri koje su obnovljene poštujući njihov nekadašnji izgled. I na koncu, da ne zaboravim spomenuti glagoljicu u Boljunu. Glagoljaški natpisi nalaze se u crkvi sv. Jurja, a najpoznatiji glagoljaški zapis čuva se u HAZU (kronika koju je, na glagoljici, uglavnom vodio domaći svećenik Vicenc Frlanić u razdoblju od 1590. do 1641.).