Hum – Museum of Hum Aura posjeta

Nedavno sam na blogu spomenula muzej u Humu. Muzej je otvoren u proljeće ove godine (2022.). Ovih dana sam ga i posjetila i oduševila se. Uz stručnu vodičkinju naučila sam svašta jer svaki pažljivo odabrani izložak ima svoju priču; o prošlosti, o starim zanatima, o životu kakav je nekada bio. Mislim da je nemoguće spomenuti baš sve što sam vidjela i čula jer toliko je toga. Na sve detalje se toliko pazilo pa je čak i kruh u „starom dućanu“ pravi (samo je, nakon pečenja, osušen). U „staroj pošti“ vidjeti ćete stare telefone, telefonsku centralu, sve što je nekada imala jedna pošta. Možete kupiti i razglednicu koja izgleda kao da je napravljena početkom 20.st. Želite li je nekom poslati, možete pisati glagoljicom. Naravno, imate „šalabahter“ pa vam i nepoznavanje glagoljice neće biti problem. U apoteci možete sami smiješati kremu od prirodnih sastojaka. Stara blagajna još ima oznaku vlasnika koji ju je koristio. Osim stare šivače mašine vidjeti ćete i malenu šivaču mašinu za djevojčice (savršeno funkcionira). U „staroj krojačnici“ vidjeti ćete odijela kakva su nosili mladići, ali i haljine koje su nosile djevojke. Crveni rub na dnu haljine značio je da je djevojka zauzeta, zeleni rub na haljini značio je da djevojka nema mladića… Eto, mladići nisu bili označeni bojama pa smo vodičkinja i ja zdušno prokomentirale nekadašnju „modu“. 

Stolarska radnja prepuna je alata koje su koristili stolari, u jednom dijelu muzeja izložene su stare prskalice za vinovu lozu (jedna je toliko stara da nisam niti znala o čemu je riječ), mlin za brašno (jednostavniji mlin je služio za grublje mljeveno brašno, onaj kompliciraniji je za sitnije mljeveno brašno). U jednoj prostoriji izložene su kopije nekih od najpoznatijih glagoljaških spomenika zajedno s Grdoselskim ulomkom, kopije fresaka iz crkvice Svetog Jeronima, jedna od malobrojnih kopija Misala kneza Novaka, kustodija iz Vrha... Kuća u kojoj je muzej, osim što je među najstarijim kućama u Humu, jedna je od prvih kuća koje su imale WC. Čak i WC možete vidjeti. Naravno, posjet Humu bez kušanja biske gotovo je nemoguć pa je i posjet muzeju završio s degustacijom biske. Nakon muzeja otišla sam u suvenirnicu koja je cijela u znaku proizvoda tvrtke AurA. Suvenirnica izgleda predivno, proizvoda ima bezbroj, a većinu možete degustirati pa je doista nemoguće izaći bez kupnje. O tome vam svjedoči vrećica s medicom i limoncellom koja je samnom stigla u Zagreb.

Hum – Museum of Hum AurA

Najmanji gradić na svijetu, Hum, ne prestaje iznenađivati i oduševljavati. Od nedavno, u jednoj od najstarijih kuća u Humu (Hum se sastoji od tri reda kuća, kuće u srednjem redu su najstarije) možete posjetiti „Museum of Hum AurA“ (prva fotografija) i „Distillery bar AurA“ (druga fotografija). U ovoj kući je Venecija sagradila gradsku ložu, mjesto u kojoj su se donosile važne odluke za stanovnike Huma i okolice. 

Nekada je kuća pripadala obitelji Klobas. U kući je obitelj imala butigu, onaj stari tip dućana u kojem ste mogli kupiti sve, „od igle do lokomotive“ (i, naravno, pašaretu). Franz Klobas umro je 1974., njegova supruga Marija umrla je 1981. i od tada je kuća bila prazna, sve dok je nije otkupila obitelj Sirotić. Priča o brandu AurA započela je u Buzetu gdje je obitelj Sirotić započela raditi proizvode po receptima naših baka. Uz puno truda, znanja i ljubavi proizvodnja za vlastite potrebe prerasla je u obiteljski posao i brand. Danas proizvode AurA (predivni džemovi, pa čak i džem od maslačka, različite vrste rakije (uz neizostavnu bisku), gin…) biraju i kupuju znalci, a gdje god se pojavi AurA osvaja nagrade. Uz najavu, destileriju AurA u Buzetu možete posjetiti, a posjet će biti nezaboravan (kao i degustacija proizvoda). 

Proizvode možete kušati i u Humu, u „Distillery bar AurA“. Najmanji grad na svijetu, Hum, ima i najmanju (najkraću) kavicu. Naručite ovu mini kavicu u baru, sjednite u gradsku ložu, uživajte u okusu kave ili nekog drugog AurA proizvoda, uživajte u Humu i mnogobrojnim pričama iz prošlosti koje će vam se sigurno vrtjeti po glavi. U muzeju „Museum of Hum AurA“ nalazi se oko 1500 izložaka. Svaki izložak priča priču o nekadašnjem životu u Istri. Izlošci tvore jedanaest cjelina, pa tako možete „posjetiti“ staru poštu, školu, trgovinu, apoteku, možete „svratiti“ do postolara, krojača, stolara, mlinara. U muzeju ćete naučiti mnogo o istarskim freskama (a možete i sami probati naslikati fresku). Naravno, u Istri je nemoguće ne spomenuti glagoljicu. Zato je jedna cjelina muzeja posvećena upravo glagoljici.

Lupogav - mlinovi nekad

Nekada je u Istri postojao veliki broj mlinova. Jedan od najbolje sačuvanih je onaj u Kotlima (na fotografiji) koji je obnovljen. S vremenom, mlinovi su se zatvarali i danas možemo samo pisati o njima. Prvi sačuvani dokument o mlinovima oko Lupoglava je iz 1498. godine. Dokument spominje jedan mlin kraj Boljuna. Urbar iz 1573. godine spominje četiri mlina; jedan u Gorenjoj Vasi, jedan u Lesišćini i dva u Dolenjoj Vasi. U samo nekoliko godina (do 1578.) broj mlinova povećao se na šesnaest; sedam mlinova se nalazilo oko Boljuna, a devet oko Vranje. 

Naseljavanjem novih stanovnika i gospodarstvo je živnulo. Godine 1597. postojala su čak 24 mlina; osam u Boljunu, a šesnaest u Vranji. Valvasor i Petronio u 17.st. spominju veliki broj mlinova na potoku koji se od Učke slijevao prema Lupoglavu. Petronio navodi da ih je bilo 12., dok Valvasor spominje deset mlinova. Podaci za 19.st. pokazuju da je nastupila stagnacija, kako demografska tako i gospodarska. Tada je postojalo deset mlinova, sedam u vlasništvu seljaka, a tri u vlasništvu općina (dva u Veloj Učki, jedan u Maloj Učki). Vranja je tada imala 4 mlina i šest valjaonica sukna. U vrijeme Italije na ovom je području postojao samo jedan mlin i to na Boljunščici. Politika Talijana, a zatim i napredak tehnologije (mlinovi na paru i na električnu energiju) polako su zatvorili klasične mlinove.

Ćukarija - lončarstvo

Rakalj je u 19. i 20.st. bio najpoznatiji po izradi posuda od gline no nisu samo stanovnici Raklja radili glinene posude u Istri. Lončarstvom su se bavili i stanovnici Pavletića i Zubina (kraj Livada) i Ćukarije (kraj Huma). Za razliku od Raklja, lončarstvo u ovim selima zamrlo je u prvoj polovici 20.st. Stanovnici Pavletića bavili su se lončarstvom od početka 19.st. do 1935., a stanovnici Zubina od početka 19.st. do 1910. godine. U Ćukariji je cijela priča počela s dolaskom obitelji Tomac iz Gorskog Kotara, a zadnje posude napravljene su 1947. godine. Postojalo je niz razlika između lončarstva u Raklju i u ovim selima. U Raklju su se lončarstvom bavili svi članovi iz nekoliko obitelji. Posude su izrađivali na ručnom kolu, radili su ih u velikom broju i zatim ih prodavali po cijeloj Istri pa su zato rakaljski lončari bili najpoznatiji. 

U Pavletićima, Zubinima i Ćukariji posude su se izrađivale na nožnom lončarskom kolu, posude su radili isključivo muškarci i u puno manjem broju od rakaljskih lončara. Zbog toga su proizvode prodavali samo u bližoj okolici. Lončarstvo Ćukarije nazivalo se i humskim lončarstvom ili pak lončarstvom Svetog Tome jer se peć za pečenje gline obitelji Tomac nalazila u ruševinama crkvice Svetog Tome. Najstarija pronađena posuda nalazi se u Etnografskom muzeju u Pazinu, a vjerojatno ju je napravio Ante Tomac 1847. godine. Za razliku od ostalih spomenutih mjesta, jedino je u humskom lončarstvu postojao običaj označavanja posuda inicijalima i godinom proizvodnje. Posljednji humski lončar bio je Josip Tomac (1897-1978) koji je čak pokušao pokrenuti proizvodnju u obližnjim ciglanama. Lončarstvo Ćukarije razlikovalo se po još nekim karakteristikama od lončarstva u drugim istarskim mjestima. Ćukarija je svoje proizvode ukrašavala, radili su posude različitih veličina kao i poklopce, ali i „grijače“ za spavaće sobe (glinene posude s poklopcem u koje bi se stavio žar).

Hum - legenda o nastanku Huma

Legenda kaže da su nekada davno gradiće u Istri gradili vrijedni zidari. Kada su sagradili apsolutno sve što su htjeli, i kuće, i palače, i ulice, i trgove, ostalo im je još nešto lijepog kvalitetnog kamena. Kada su raspravljali što će s tim kamenjem, jedan je predložio da ga uzmu kući, no trebalo ga je prenijeti preko Učke što bi bio težak posao. 

Na koncu su odlučili da sagrade najmanji grad na svijetu, i to upravo na mjestu gdje su sjedili i pričali. I tako je, barem po ovoj legendi, nastao Hum. Legenda ima i više, zapravo su dosta slične, samo što u njima glavnu ulogu imaju divovi, a ne vrijedni zidari.

Mali Hum i veliki Šangaj

Osamdesetih godina 20.st. maleni Hum ugostio je gradonačelnika Šangaja i njegovu delegaciju. Ideja ovog susreta bila je pobratimstvo Šangaja (18 mil stanovnika) i Huma koji je tada imao 23 stanovnika. Do pobratimstva ipak nije došlo, ali je Hum dobio posebnu plaketu iz Šangaja. 

Navodim tekst iz časopisa „Croatia putni časopis“ (proljeće 2011.) kojeg imate u avionima Croatia Airlines (časopis uvijek ima dobre tekstove i savršene fotografije): „Ne bi bio problem dvadesetak Humljana ugostiti u Šangaju, no s obzirom da u Humu sobe iznajmljuju samo mještani Nela i Franko, teško da bi u Hum stalo više od dvije kineske obitelji. Iako je Hum dobio šangajsku plaketu, pobratimstvo se još nije dogodilo, no bilo bi zgodno ponovno aktivirati prijateljstvo najmanjeg i jednoga od najvećih gradova na svijetu.“ Nevezano za Šangaj, a vezano za poznatu humsku konobu: njezin vlasnik Aleksandar Merlak 1977. bio je u novinama kao prva beba rođena u Humu nakon 16 godina. No ima i super vijesti iz Huma. Godine 2014. Hum je imao mali baby boom, rodile su se četiri bebe. 

Rijeka Mirna i mlinovi

Nekada je na rijeci Mirni bilo šezdesetak mlinova, točan broj se čak ni ne zna. Većina mlinova je prestala raditi u prvoj polovici 20.st. Od nekih mlinova nisu ostali niti ostaci, djelić po djelić odnosila bi nabujala rijeka. Od mlinova koji su bili solidnije građeni danas postoje ruševine, dok su rijetki mlinovi sačuvani ili obnovljeni. Na Ribičini, pritoci Mirne koja prolazi kroz Benčiće i Kotle, nekada je radilo 7 mlinova. Godine 1822. samo su u Kotlima postojala četiri mlina. Danas je obnovljen samo mlin prijašnjeg vlasnika Josipa Gržinića (na fotografiji). Za razliku od danas, Kotle su tada bile živahno selo. U selu je radio niz obrtnika čiji je rad bio vezan za mlinove, a ljudi koji su dolazili zbog mlina ovdje su išli u dućan, kod postolara, krojača, kovača… 

Dva su mlina postojala na Dragi, kratkom vodenom toku koji izvire u Čiriteškom polju. Samo na području Svetog Nicefora, gdje je tridesetih godina 20.st. napravljen vodovod, postojala su četiri mlina no svi su zbog gradnje vodovoda otkupljeni i srušeni. Tri mlinara kasnije su se udružili i napravili novi mlin na dizelski pogon u Svetom Ivanu. Osim ova četiri mlina, na malo širem području postojalo je još 6 mlinova. Svi su ovi mlinovi na izvoru Mirne bili veliki i radili su cijele godine. Samo kod suša vlasnici bi dogovarali tko će raditi, a tko odmarati, i tako bi se organizirali „na smjene“ sve dok ne bi pala kiša. Jedan je mlin bio na potoku koji nastaje spajanjem malih potoka Sušaka i Rečice. Ovdje se voda prvo prikupljala u poseban „bazen“ i tek je tada dolazila do mlina. Na sličan se način voda prikupljala i za mlin na donjem toku Rečice. Nakon izvora Sopot (iznad sela Mlini), postojalo je 5 mlinova. Jedan je obnovljen. Sopot je jedini pritok Bračane koji nikad ne presušuje. Ukupno je ovdje radilo 10 mlinova i nekoliko stupa za platna. Na Bračani je radilo 12 mlinova. Na Potoku je postojao Šebastijanov mlin (vlasnik je bio Šebastijan Zugan). Vlasnik je poginuo u ratu 1917. pa je mlin prestao s radom. Nekoliko je mlinova postojalo na slivu Butonige, a nekoliko njih je bilo u vlasništvu vlasnika dvorca Pietrapilosa. Najveći su mlinovi ipak bili na srednjem i donjem toku Mirne; kod Minjere, u Rušnjaku. Tri su bila na području Istarskih Toplica, a dva kod mjesta Gradinje.

Hum - revitalizacija

U jesen 1972. u Humu je živjelo deset stanovnika, a sedamnaest ljudi živjelo je u blizini. Tada je Polača, kroz koju danas ulazite u Hum, bila urušena, crkvica s poznatim freskama na humskom groblju je prokišnjavala, unutrašnjosti kule zvonika prijetilo je urušavanje… Uz iznimku šest kuća, ostale kuće su bile dotrajale ili su se već srušile. Revitalizacija je započela tek kada je Hum predan na upravljanje Čakavskom saboru. Uz puno rada, pomoći studenata, polako je nastao Hum kakvog danas poznajemo.

Usred zime, pa i kada nije vikend, u Humu ćete vidjeti posjetioce koji su došli vidjeti ovaj mali, poznati gradić. Znate li da je u 16.st. Hum imao 240 stanovnika, a početkom 20.st. bilo ih je čak 400. Egzodus nakon II svjetskog rata sveo je Hum, ali i niz drugih gradića i sela u Istri na malen broj stanovnika, dok su neka sela potpuno napuštena. Da nije bilo upornih entuzijasta, marljivih ljudi i štovaoca tradicije možda bi i danas od Huma postojale samo ruševine. U spomen na prošlost, Hum organizirala fešte kojima nastoji dočarati život u Humu u prošlosti. Fotografija je s jedne od takvih fešti.

Humski triptih

Koje li se samo bogatstvo skriva po malim istarskih crkvicama! Već sam nekoliko puta spomenula grobljansku crkvicu Svetog Jeronima u Humu. U crkvici su freske i mnoštvo glagoljaških grafita. Nekada se ovdje nalazio i „Humski triptih“ čija je replika izložena u crkvi Svetog Germana na Brijunima (na fotografiji), a originalni triptih se čuva u Poreču. Replika se sastoji samo od oslikanih polja triptiha, nema pregrada između dijelova triptiha i lunete kao ni retabla na kojem se triptih nalazio. Triptih se nalazio na oltaru, a napravio ga je 1529. majstor Antun iz Padove koji je naslikao i freske u Draguću i Oprtlju. Središnji dio triptiha prikazuje Bogorodicu s djetetom. Pri dnu je naslikan Ivan Pečanić, tadašnji humski župnik koji je dao izraditi triptih, a kraj njega su glagoljicom upisana slova P I (pop Ivan). 

Desno je naslikan Sveti Jeronim, a lijevo je neki drugi svetac. Na luneti je naslikan Bog i anđeli. Stalak na kojem se nalazi triptih (retabl) vrijedan je glagoljaški spomenik. Branko Fučić otkrio je sadržaj glagoljaškog natpisa, odnosno veći dio natpisa koji je ostao sačuvan: «V Hristovo ime, amen. Let rojstva togoje 1529, miseca sektembra dan 20, bi svršena ta figura v Humi na slavu Gospodinu Bogu i svetomu Jerolimu po meštri Antoni s Padove. I v to vrime biše v Humi plovan Ivan Pečanić rodom iz .....ate. I v to leto pokriše crikav sv. Jeronima i učiniše (?) figuru na altar svetoga Antona... i mali zvon postaviše i veće dobra stvoriše zač bihu v Humi muži dobri Juraj Gržinić i njega podžup Grgur Bakšić i ostalo dobri muži. I v to vrime car Selimbeg zauja ugrsku zemlju i biše po svem svitu rat, nevera, neljubav, hinba, užura. I to zapisah ja, pop Andrij Prašić rodom iz Bužan.“ Zbog njegove vrijednosti, triptih se više ne nalazi u Humu, ali i dalje simbolizira vrijednosti koje čine Hum, ma koliko god malen Hum bio.

Misal kneza Novaka

Misal je nastao 1368. godine, a smatra se jednom od najljepših knjiga na glagoljici. Pisao ga je knez Novak Disislavić iz Krbave. Novak Disislavić je želio da Misal dobije ona crkva u kojoj će biti pokopan, ali je njegov sin Petar prodao Misal 1405. u Nuglu u Istri. Danas se Misal nalazi u Beču. Pisan je na 544 stranice, a na svakoj su dvije kolone teksta. Njegovu ljepotu čine predivno naslikani inicijali kao i nekoliko minijatura. 

Nugla je blizu Roča, a ovaj Misal je predložak prve hrvatske tiskane knjige. Točno mjesto tiska nije poznato, ali je priprema za tisak učinjena u Roču. Tisak ima naslov "Misal po zakonu rimskog dvora iz 1483." Na prijepisu za tisak, žakan Jurij iz Roča upisao je: "Vita. Vita. Štampa nosa gori gre" očito ponesen skorim tiskom i uspješnim pripremama za tisak. Interesantno je da je knjiga tiskana samo 28 godina nakon prve tiskane knjige u svijetu (Biblija, Gutenberg). Na fotografiji je kopija Misala izložena u muzeju u Humu.

Hum - zvonik i Polača

Na zapadnom zidu humskog zvonika - kule nekada se nalazio kamen s glagoljskim natpisom. Natpis je uništen 1921. kada su se njime „pozabavili“ fašisti iz Buzeta. Kopija ovog natpisa danas je izložena u prizemlju Polače (na fotografiji, kroz Polaču ulazite u Hum). Tekst glasi: „1552, miseca marča na dan 16, va vrime župana… Gržinića. Meštar … Baštijančić iz Draguća… Pop Ivan Cvitić“. Što nebrigom, a što namjerno, nije uništen samo ovaj glagoljaški natpis, uništeno ih je puno više. 

Ipak vrijedno je vrelo glagoljaških grafita i fresaka crkvica Svetog Jeronima na humskom groblju. Osim humskog grafita u crkvici je pronađeno oko četrdeset grafita. Izgleda da je 1921. bila vrlo „plodna“ za fašiste što se tiče uništavanja glagoljice pa su uništena još dva glagoljaška natpisa. Kasnije su oba natpisa rekonstruirana, a njihove kopije su isto izložene u Polači. Hum je poput Roča bio centar glagoljice. Neki stanovnici Huma pisali su glagoljicom još početkom 20.st.

Hum – biranje župana

Hum, najmanji grad na svijetu, bira svoga župana. Biranje župana u Humu je običaj nastao u prošlosti, no običaj je obnovljen 1977. godine. Reizbor se odvija svakog lipnja u Gradskoj loži Huma. U odlučivanju glavnu riječ ima jedanaest sudaca „uz pomoć Boga i raboša“. 

Raboš je drveni štap na kojeg se urezuju glasovi, s jedne strane su glasovi za, s druge strane su urezani glasovi protiv kandidata. Cijeli je izbor uvježbana predstava na lokalnom dijalektu i izvanredan doživljaj za posjetioce Huma. Kada se zbroje glasovi, stari župan proglašava novoga koji preuzima župansku palicu i ključeve najmanjeg grada na svijetu.

Istra zemlja divova

Stara legenda kaže kako su nekad davno u dolini Mirne živjeli divovi. Glavni div bio je div Dragonja. Zvali su ga i div orač jer je zaorao brazdu od Ćićarije prema moru (ovo je ujedno i legenda o pazinskoj jami). U svijetu legendi divovi su izgradili niz gradova u Istri: Motovun, Vrh, Sovinjak, Oprtalj, Završje, Roč, Grožnjan... Divovi su bili toliko veliki da su, radeći svaki na svom brdu, jedan drugom dodavali alat. Kada su sagradili sve gradove, ostalo je još malo kamenja pa su tada sagradili Hum – najmanji grad na svijetu. 

Jedna legenda kaže da je Dragonjin sin, div Gorazd, živ i danas i da se skriva u istarskim šumama. Postoji i jedna malo drugačija priča u kojoj se spominju divovski kosturi. Po nalogu biskupa Tomasinija uređivano je korito rijeke Mirne i tada su u riječnom koritu pronađeni divovski kosturi. Legende o divovima i priče o divovskim kosturima inspirirale su i Vladimira Nazora pa je nastao "Veli Jože", div koji je mogao rukama tresti zvonik crkve u Motovunu.

Biska

Biska je autentična istarska rakija koja je radi od komovice, imele i nekoliko vrsti trava. Naziv "biska" nastao je od latinskog naziva za imelu (Viscum album). Plodovi imele su otrovni, ali ostatak biljke ima ljekovita svojstva (relaksira, ima protuupalni učinak, regulira krvni tlak, poboljšava cirkulaciju, djeluje na rad srca i bubrega). Biska može biti i u slađim varijantama. 

Biska u kombinaciji s medicom (također autohtonom istarskom rakijom od meda) zove se medimela. "Tajnoviti" dio priče o biski je njezino korištenje u druidskoj magiji Kelta koji su obitavali na ovom području prije oko 2.000 godina. I Kelti su poznavali ljekovite učinke biske, ali su tome pridodali i ulogu biske u čuvanju od uroka i duhova. Znači, biska se prvi put radila u Istri prije otprilike 2.000 godina. U Istri je pronađen i stari recept za bisku, pisan na glagoljici, tako da očito biska u Istri ima kontinuitet. Najpoznatije su biske iz Huma ("Humskoj konobi" originalni tajni recept ostavio je humski župnik i travar (Josip Vidou) te biska iz Vrha, ali se radi po cijeloj Istri.

Hum - kako su otkrivene freske

Branko Fučić bio je povjesničar umjetnosti i kulture, stručnjak za glagoljicu i srednjovjekovno slikarstvo, profesor, akademik… U Istri je otkrio šezdesetak srednjovjekovnih fresaka dok je u Hrvatskoj otkrio više od polovice svih pronađenih glagoljaških natpisa. Od 1992. do 1994. svake subote na programu Hrvatskog radija u Rijeci i Zagrebu imao je kratke emisije u trajanju od nekoliko minuta. Sadržaj ovih emisija sakupljen je u knjigu "Terra incognita" koju vam preporučujem, pogotovo želite li znati više o glagoljaškim zapisima, freskama Istre i Kvarnera, glagoljaškim grafitima... U svibnju 1947., zakasnivši na vlak za Rijeku, Fučić je odlučio provesti noć u Humu. 

Na osnovu nađenih zapisa kojih se dokopao istražujući stare dokumente o Istri, postojala je mogućnost da su zidovi stare crkve na humskom groblju bili ukrašeni freskama. Zbog toga je odlučio provesti noć u crkvi Svetog Jeronima. Uz svijeću, pomoću malog nožića počeo je pažljivo strugati svježe ofarbane zidove. Ispod slojeva vapna polako su počele izranjati stare freske. Umjesto jedne noći, Fučić je u crkvici Svetog Jeronima proveo dane i dane. Zahvaljujući njegovom trudu i upornosti danas je Hum poznat, između ostalog, i po freskama (fragmenti prikaza Navještenja, djelić ciklusa iz Kristova života, dijelovi iz ciklusa Kristove muke: Posljednja večera, Judin poljubac, Raspeće, Skidanje s križa i Polaganje u grob). Humske freske datiraju se u 12.st., a majstor koji ih je naslikao ostao je nepoznat. U zidove crkvice uparani su i glagoljski grafiti, među ostalima i Humski grafit. Godine 1963. izdana je monografija B. Fučića "Istarske freske".

Hum - glagoljaški grafit

Na sam spomen grafita najčešće mi padne na pamet neka nesuvisla glupost učinjena sprejom na netom obnovljenoj fasadi. Čitajući knjigu "Terra incognita" Branka Fučića naučila sam da su ljudi i prije niz stoljeća piskarali po zidovima. Najčešće su njihove potpise ili neku drugu kratku napomenu uparali u zid, a što je podloga bila šarenija grafiti su bili vidljiviji. U Istri je otkriven veliki broj ovakvih grafita, najčešće uparanih u freske. U srednjem je vijeku većina stanovnika bila nepismena, pismeni su bili najčešće svećenici pa je najveći broj grafita upravo njihovih ruku djelo. Čak se dešava da je isti  „autor“ grafita u dužem vremenskom razdoblju urezao veći broj grafita po istarskim crkvama pa doslovno možemo pratiti njegovo kretanje po Istri i napredak u „crkvenoj karijeri“. 

Humski grafit (na fotografiji) urezan je u zid crkvice Sv. Jeronima. Branko Fučić je, po obliku glagoljičnih slova, zaključio da je grafit nastao u 12.st., odmah nakon izgradnje crkvice. Humski pop glagoljaš je, nakon svake gregorijanske mise (niz od 30 uzastopnih misa) urezao po jednu crticu u fresku. Nakon posljednje, tridesete, glagoljicom je upisao: "Kovača Martina je vse 30 je ino ošće jedna vzeta". Dakle, za kovača Martina odsluženo je svih 30 misa, ali se svećenik odlučio i za još jednu povrh ovih 30.

Hum – najmanji grad na svijetu

Hum je poznat kao najmanji grad u svijetu. Unatoč veličini, toliko toga vrijedi znati o Humu; o njegovim kućama, glagoljaškim grafitima, freskama, o Aleji glagoljaša, konobi... Do Huma obično dolazite cestom Lupoglav – Buzet. Kod Roča skrećete na Aleju glagoljaša. Kada dođete do Huma, na desnoj strani je groblje s crkvicom Svetog Jeronima s poznatim freskama i Humskim grafitom, a lijevo je grad Hum. Jedina zgrada van gradskih zidina sagrađena je 1892. godine i trebala je biti talijanska škola. U grad ulazite kroz dvostruka vrata (današnji izgled nastao je u 16.st.). Nakon prolaska kroz gradska vrata vidjeti ćete konture grada koji je nastao još u 11. stoljeću, za vrijeme vladavine Franaka. To je možda i najveća vrijednost Huma jer današnji gradić nije bitnije promijenjen još od 11.st. Na platou odmah do gradskih vrata nekada je bio kaštel (kaštel je građen na ostacima utvrde no danas više ne postoji). 

Uloga kaštela bila je uglavnom obrambena. Branitelje grada trebalo je negdje smjestiti i tako je nastao Hum. U Humu se ne možete izgubiti. Postoje tri reda kuća i dvije uske ulice. Najstariji je srednji red kuća. Naime, braniteljima Huma dodijeljene su malene parcele za gradnju njihovih domova. Sjeverni i južni red kuća izgrađeni su nešto kasnije (posljednji je sagrađen sjeverni niz kuća jer je sagrađen uz zidine koje su bile ključne za obranu Huma). Koncepciju grada diktirala je potreba da i branitelji i stanovnici što prije mogu stići u kaštel; branitelji zbog obrane grada, stanovnici zbog sklanjanja na sigurnije mjesto. Na žalost niti Hum nije bio pošteđen paleži. U Uskočkom ratu (početak 17.st.) gradić je bio spaljen pa je i njega trebalo obnavljati. Veliku ulogu u kasnijoj obnovi grada odigrala je i Venecija (gradnja crkve kakva je danas, gradnja gradske lože blizu crkve). Crkva je sagrađena na istom mjestu na kojem je, u ranom srednjem vijeku, postojala manja crkva. Nešto veća crkva sagrađena je u 17.st., a današnja crkva je iz 1802. Znatno premašujući veličinu prethodnih crkvi, današnja je crkva razlogom širenja gradskih zidina zbog čega se zvonik-utvrda našao unutar gradskih zidina (prije je bio van zidina).

Kotle

Kotli (ili Kotle) je još jedno mjesto u Istri koje treba posjetiti. Nalazi se s desne strane "Aleje glagoljaša" kojom se penjete od Roča prema Humu. Rečina, rječica koja ide kroz selo, u kamenu radi niz prirodnih udubina, poput malih bazena, te manji slap uz kojeg se nalazi obnovljena vodenica. 

Mjesto je prije dosta desetljeća bilo napušteno. Bez obzira na to, i neobnovljene kuće pričaju priče o prošlosti sela. Legenda kaže da se svaki petak noću, na raskršću u selu, tuku "štrige i štriguni" (vještice i vješci). Mislim da ću ići tamo u jedan petak, pa kud pukne da pukne. Selo je poznato i po konobi. Od 2006., kada sam prvi put bila ovdje, do 2022. (kada sam, za sada, bila zadnji put u Kotlima) niz kuća je obnovljeno, a dio kuća se iznajmljuje.