Brajkovići –Sveta Marija od Zdravlja

Selo Brajkovići pripada općini Kanfanar, a nalazi se između Kanfanara i Rovinjskog Sela. U selu je crkva Svete Marije od Zdravlja. Crkva je sagrađena 1852. godine (uklesana godina je na fotografiji), a interesantna je priča koja je prethodila njezinoj gradnji. Naime, zapadno od sela Kurili nekada se nalazila crkva Svetog Vetora i Svete Korone (Viktor i Korona, bračni par ubijen oko 170. godine u vrijeme progona kršćana). Lokaciju ove crkve i danas lokalno stanovništvu naziva Sveti Vetor. 

U crkvi Svetih Vetora i Korone kao oltarni kamen (središnji posvećeni dio oltara) koristila se antička nadgrobna stela s uklesanim natpisom „D. M LAEVINIAE.C.F SABINAE“. Tada su crkvu počeli koristiti razbojnici. Kako bi se spriječila daljnja zlodjela razbojnika donesena je odluka da se crkva Svetih Vetora i Korone poruši što je i učinjeno, a sav građevinski materijal je potom korišten za gradnju crkve u Brajkovićima. Prilikom gradnje nove crkve navodno je u zid ugrađena i ova antička stela, no, ako je podatak uopće točan, natpis danas nije vidljiv. Eto, tako su razbojnici kumovali gradnji crkve u Brajkovićima.

Kanfanar – Sveti Valentin

Na Trgu Svetog Valentina u Kanfanaru nalazi se zavjetna crkvica Svetog Valentina. Crkvicu je negdje sredinom prve polovice 18. stoljeća dao sagraditi kanonik Bartolomeus Francaz i to točno nasuprot njegove kuće. U Istrapedii sam pronašla podatak da je crkvica sagrađena na mjestu gdje je prije nje postojala starija crkvica. Desno od ulaza u crkvu nalazi se ploča koju je dao ugraditi kanonik, a koja tumači razlog gradnje. 

Ploča je na latinskom jeziku (piše da je sagrađena „zbog velike milosti koju je kanonik dobio od Boga na slavu i hvalu sv. Valentina kojemu se utjecao“. Crkvica ima preslicu s jednim zvonom. Sveti Valentin naslikan je i na oltarnoj slici na kojoj su i Bogorodica s Djetetom i Sveta Apolonija, a u crkvi se čuvaju relikvije Svetog Valentina. Crkvica je obnovljena 2023. godine. Osim toga, Sveti Valentin je i suzaštitnik župe Svetog Silvestra u Kanfanaru.

Dvigrad – manje poznate činjenice

Znate li da su u Dvigradu otkrivene ruševine oko dvjestotinjak zgrada. Naravno, među njima su i ruševine štala i gospodarskih zgrada, no većinom je riječ o ruševinama kuća u kojima su živjeli stanovnici Dvigrada. Propast grada započela je s Uskočkim ratom, a zatim su uslijedile epidemije kuge i malarije. Prije Uskočkog rata u Dvigradu je živjelo i do 2000 stanovnika. Uskim uličicama grada sigurno je vladala gužva. Kada bi vrijeme bilo lijepo, gužvi nije bilo jer su tada stanovnici grada radili na poljima oko grada i tek bi se navečer vratili kućama. U srednjem vijeku je Dvigrad imao i dvadesetak crkvi. Tri crkve bile su u samom gradu, ostale su bile u okolici. 

Mada je Dvigrad tada već ostao bez stanovnika, crkva Svete Sofije napuštena je tek 1714. i tada je propovjedaonica iz Svete Sofije preseljena u Kanfanar u crkvu Svetog Silvestra. Ubrzano propadanje crkve Svete Sofije započelo je tek kada se urušio krov, na samom početku 19.st. Tada su iz crkve nestali mnogi vrijedni predmeti. Zna se da je dvigradsko oltarno platno iz 14.st. danas u muzeju u Torinu. Kako su stanovnici Dvigrada napuštali grad i odlazili u Kanfanar i Barat, i danas su ovdje sačuvana neka od dvigradskih prezimena. Naravno, niz prezimena je nestalo (Morgan, Maljevac, Drozina, Kuril…). Prezime Meden sačuvano je do danas, a povijest ovog prezimena može se pratiti još od 15.st. Iz Dvigrada su sačuvana i prezimena Basilisco, Puhar, Filić, Franinović…

Dvigrad – Majka Božja od Lakuća

Na starom groblju ispod Dvigrada nalazi se crkva Majke Božje od Lakuća. Crkva je poznata po freskama predivnih boja. S obzirom da je ime majstora ostalo nepoznato, prof. Fučić nazvao ga je Šarenim majstorom. Nije poznato kada je crkva točno sagrađena no već je postojala 1391. kada je sastavljen popis dvigradskih crkava. 

Freske Šarenog majstora u unutrašnjosti crkve i iznad ulaznih vrata nastale su u 15.st. U freske su uparani grafiti, neki na glagoljici, a neki na latinici. Jedan grafit ostavio je 1528. opat Petar s otoka Paga. Napisao je da je te godine Dvigrad zahvatila epidemija kuge. O crkvi se brinula bratovština, a na podu crkve nalaze se grobnice nekih članova bratovštine. Naziv crkve nastao je iskrivljavanjem talijanske riječi „od lokve“ (de laguccio) jer se nekada ovdje nalazila velika lokva.

Dvigrad - legenda o zakopanom blagu

Istra je prepuna legendi o zakopanom blagu. Naravno, gdje god bi se spomenulo zakopano blago, pojavili bi se oni koji su nemilice kopali i upropaštavali arheološku baštinu. Bilo je takvih kopača i u Dvigradu i u njegovom slabo očuvanom gradu blizancu Parentinu na susjednom brežuljku. Sumnjam da su našli blago, ali su za sobom ostavili štetu. 

Jedna od dvigradskih legendi kaže da su tri tragača kopali po ruševinama grada ne bi li našli zakopano blago. Na koncu su otkrili rupu, a u njoj puno zlatnika u posudi. Na vrhu posude sjedio je mali vražićak. Vražićak je počeo zafrkavati tragače nudeći im blago u zamjenu za njihove duše. Tragači su bili nezainteresirani za bilo kakvu trampu. Kako bi vražićka maknuli s blaga potegnuli su ga za uši. U tom je trenu u obranu malog vraga došao veliki vrag, opalio svakog od tragača šakom. Jedan je odletio na jedan, drugi na drugi, a treći na treći kraj trokuta istarskog poluotoka.

Dvigrad – legenda o kugi

U mnoštvu legendi o  Dvigradu postoji i legenda o kugi. Slične legende postoje i u drugim dijelovima Istre, ali i šire. Na primjer, slična legenda postoji o kugi i Vrbniku na otoku Krku. Dvigradska legenda kaže da se kuga, u obliku mlade djevojke, pojavila pred dječakom koji je živio s obitelji u Dvigradu. Djevojka mu je pristupila kasno navečer i zamolila ga da je odnese na stijenu Svetog Anđela kraj Dvigrada. 

Dječak je bio zabrinut jer nije bio toliko snažan no djevojka mu je rekla da je ona vrlo lagana. I stvarno! Dječak je bez problema odnio djevojku na stijenu i tamo je ostavio. Prije povratka u Dvigrad, djevojka je rekla dječaku: „Ja sam kuga. Ako imaš nekog od svojih u Dvigradu, hitno se vrati po njih i odvedi ih iz grada jer će ostali umrijeti“. Dječak se vratio u Dvigrad, odmah napustio grad s majkom, bratom i sestrom i otišao prema Kanfanaru. Po ovoj legendi, upravo su oni prvi stanovnici Kanfanara.

Dvigrad - otmice žena

U nekoliko navrata spominjala sam stare zapise o otmicama žena u Istri: slučaj Žbandaj, otmica Zvane Kužinić u Raklju... U nekim slučajevima otmičari su otimali žene jer su zaključili da im je to najjednostavniji način za pronalazak buduće supruge (primjer u slučaju otmica kod Žbandaja). Kod otmica je postojao još jedan, možda i češći razlog. Obično su roditelji dogovarali brak ne mareći što o tome misle njihovi sinovi i kćeri. Amorova strelica sigurno nije vodila računa o dogovorenim brakovima, mladi su se zaljubili u drugu osobu i nisu željeli brak kojega su dogovorili roditelji. Tada su se neki odlučivali na otmicu svoje drage. Ovakve otmice su obično bile dogovorene između dvoje zaljubljenih. 

Ma koliko god ovaj potez bio riskantan (statuti gradova propisivali su kod otmica žena i smrtnu kaznu), niz statuta je omogućavalo i drugu opciju. Upravo toj drugoj opciji nadali su se mnogi koji bi se odlučili na ovakav potez. Naime, po nekim srednjevjekovnim statutima, ukoliko bi otmičar ponudio brak otetoj ženi i ona bi na to pristala, smrtna kazna se ukidala. Na taj bi način zaljubljeni postignuli ono što su željeli i riješili se dogovorenih brakova. Naravno, nisu sve otmice bile ovakve. U Dvigradskom statutu pronašla sam još jednu mogućnost. Riječ je o opciji koju je statut navodio kod otmice žene u braku. Ako je otmica bila dogovorena između otmičara i udate žene, kazna je bila smrt. No ako bi njezin suprug dao službenu izjavu da se slaže s otmicom i ne želi pokretanje sudskog postupka protiv otmičara i supruge, tada su otmičar i „oteta“ žena platili kaznu.

Dvigrad - stijena Sv. Anđela

U mnoštvu legendi o Dvigradu, postoji i legenda o nastanku naziva stijene Svetog Anđela. Stijena se nalazi neposredno prije Dvigrada (dolazite li iz Kanfanara). Legenda kaže da su djevice, pogrešno optužene da to nisu, mogle dokazati svoju nevinost bacivši se sa stijene kraj Dvigrada. Ukoliko bi pad preživjele smatralo se da su doista bile pogrešno optužene, a ukoliko nisu - nije bilo više njih, pa su i optužbe ubrzo pale u zaborav. 

Legenda govori o jednoj pogrešno optuženoj djevojci koja je odlučila dokazati nevinost bacivši se sa stijene. Umjesto da padne na zemlju ispod stijene, djevojka je poletjela zrakom i stigla do stijena koje se zovu Ladićevi krugi (krug je lokalni naziv za stijenu). Kako su očevici ovakvog spektakularnog preleta komentirali da je djevojka poletjela poput anđela, stijenu su počeli zvati stijenom Svetog Anđela.

Dvigrad - koruna Svetog Tijela

Kada su stanovnici napustili Dvigrad, neko se vrijeme bogoslužje i dalje održavalo u crkvi Svete Sofije. S vremenom je ovakvo rješenje postalo nepraktično, izgrađena je crkva Svetog Silvestra u Kanfanaru, a vrijednosti iz crkve u Dvigradu preseljene su u crkvu Svetog Silvestra. Tada je preseljena i poznata dvigradska propovjedaonica. U stvarni dio ove priče umiješala se i jedna legenda. Legenda kaže da je odlučeno da se u crkvu Svetog Silvestra treba preseliti i Sveto Tijelo (pretpostavljam da je riječ o tabernakulu u kojem se čuvaju hostije i posvećeno vino). 

Inkvizitor je naredio da cijeli postupak preseljenja bude svečan, uz procesiju koju je morao voditi porečki biskup. Legenda kaže kako se kanfanarskom župniku nije dalo čekati, pa je odlučio preseljenje napraviti sam, bez pompe i procesije i biskupa. Župnik je odlučeno i realizirao. Već drugi dan zavladala je panika jer je Sveto Tijelo nestalo. I župnik i mnogi drugi pretraživali su Kanfanar i okolicu da otkriju gdje je. Na koncu su Sveto Tijelo našli na koruni (lokalni naziv za malu ograđenu njivu) kraj Dvigrada. Kako ne bi ponovno došlo do ovakve panike, legenda kaže da je župnik ipak odlučio pričekati porečkog biskupa. Na koncu je preseljenje napravljeno upravo onako kako je naredio inkvizitor, a Sveto Tijelo je pohranjeno u svetohraništu u Kanfanaru. Ova mala priča kumovala je tome da lokalno stanovništvo i danas ovu njivu zove koruna Svetog Tila.

Barat, Korenići, Ladići

Ovo su tri sela blizu Dvigrada. Nastanak sela Korenići može se zahvaliti kanoniku Georgiusu (Jure) Koreniću koji je na ovom mjestu sagradio kuću 1702. godine. Godinu dana kasnije sagradio je i malu kapelicu Svetog Duha. Tek naknadno sagrađeno je još nekoliko kuća i tako je nastalo selo Korenići. Kanonik Korenić je imao dužnost prikupljanja crkvene desetine za crkvu u Dvigradu i bio je bogat čovjek. U Ladićima potražite groblje gdje je osim nove kapelice i stara crkvica Svetog Siksta iz 12.st. Kraj crkve je nekad bio benediktinski samostan, a kasnije pavlinski hospicij. Crkva ima romanički zvonik, na kojem je s jedne strane bifora, na ostalim stranama je po jedan otvor. U crkvi je pokopano nekoliko svećenika - domaćih ljudi. 

Kada dođete u Barat potražite crkvicu Svetog Petra u središtu sela (na fotografiji). Crkva je sagrađena krajem 17.st. Ispred crkve je lopica, a na vrhu je zvonik na preslicu. U crkvi je mramorni oltar iz 1722. datiran natpisom na latinskom. Natpis spominje Viktora Ruffinia u čije je doba učinjen. Jedan od kipova na oltaru je kip Svetog Roka, zaštitnika od kuge. Drugi kip je kip Svetog Petra, koji u ruci drži ključeve raja. Kipovi su stariji od oltara pa je vjerojatno oltar građen tako da njegove dimenzije omogućavaju da se kipovi stave na oltar. Crkva ima za titulara Sv. Petra vjerojatno zato jer se južnije od Barata nekada nalazio samostan Svetog Petra u okovima. Od samostana danas postoje samo ostaci. Informacije sam pronašla na internetu. Riječ je o nizu tekstova gospodina Medena (Anton Meden) iz Kanfanara kojemu Kanfanar može zahvaliti na puno činjenica iz povijesti Kanfanara. Kada sam u Kanfanaru kupovala „Statut Dvigrada“ imala sam čast upoznati gospodina Medena.

Jural

Jural je selo nedaleko sela Mrgani, poznatog po legendi o kapetanu Morganu. U Juralu potražite malu grobljansku crkvicu Svete Margarete Antiohijske, zaštitnice rodilja. 

Crkva je vjerojatno sagrađena u 12. stoljeću. U crkvi je drveni ukrašeni oltar s kipovima svetaca. U unutrašnjosti crkve pokopano je nekoliko stanovnika Jurala. Jedan grob je iz 17., a dva su iz 18.st.

Kanfanar – jame u okolici

Kanfanar i okolica su na krškom terenu pa na ovom dijelu Istre ima niz špilja, jama, kako god ih zvali. Kod sela Mrgani nalaze se dvije špilje, dubine 45 i 95 m, a kod sela Burići ima ih nekoliko. Jama Kumbašeja (Bonvašeja) duboka je 175 m. Njezin otvor ima promjer od 50 metara pa je Kumbašeja jama s najvećim otvorom u Istri, a danje svjetlo dopire do samog dna. U blizini je i jama Kumbašeja Mala. 

Kod Burića je 1996. godine otkrivena jedna nova jama s vrlo uskim ulazom. Speleolozi su došli do 127 metara dubine. Jama ima nekoliko dvorana, pravo bogatstvo stalagmita i stalaktita i slap vode. Ulazak u jamu nije moguć, osim naravno speleolozima, zbog velikih strmina za koje treba i puno više od želje da se jama posjeti. Speleolozi jednu od otkrivenih dvorana drže najljepšom od svih koje su do sada vidjeli u Istri. Podatke o jami pronašla sam u tekstu Silvia Legovića "Jama kod sela Burići - Kanfanar", a sliku sam preuzela s web stranica udruge Dvegrajci. 

Dvigrad – Sv. Sofija i freske

Jedne od najstarijih fresaka u Istri, one iz crkve Svete Sofije u Dvigradu, opisao je novigradski biskup Tommasini. Biskup je bio u Dvigradu 1650. godine. Tada su Dvigrad već napustili njegovi stanovnici, no u crkvi Svete Sofije još su se održavale mise. Početkom 19.st. crkvi se urušio krov što je ubrzalo njezino propadanje i nestanak fresaka koje su, kao i sama crkva, fascinirale Tommasinija. Danas je sačuvan samo manji fragment freske koji se čuva u Arheološkom muzeju u Puli, ali je ljepota fresaka ipak sačuvana, doduše samo u zapisima novigradskog biskupa. 

Novigradski biskup opisao je fresku koja se nalazila na svodu. Prikazivala je grad Jeruzalem okružen jakom vojskom koja je s morske strane nagomilala veliki broj galija. U crkvenim lađama bile su freske koje su prikazivale prizore iz starog i novog zavjeta. U apsidi je bilo naslikano dvanaest apostola, a na oltaru je bila Bogorodica. Osim Bogorodice, ovdje se nalazila i freska sa Svetom Sofijom koja je u rukama držala dva grada (Dvigrad). Tommasini je zapisao da je cijela unutrašnjost crkve bila oslikana freskama. No biskup je zapisao i da je, u vrijeme kada je on posjetio Dvigrad, Dvigrad bio napušten grad sa svega nekoliko siromašnih stanovnika zaboravljenih od cijeloga svijeta.

Maružini – Sv. Marija od Snijega

Crkva Svete Marija od Snijega u Maružinima sagrađena je u 11. ili 12.st. Crkva ima upisanu četverokutnu apsidu. Profesor Fučić je prvi put bio u crkvi 1946. godine. Tada nije bilo zadnjeg sloja vapna na zidovima pa je u crkvenoj apsidi otkrio ostatke fresaka iz 12.st. Zabilježio je i niz spolija s pleterom koji su ugrađeni u crkvu te polukružne prozore koji su naknadno bili zazidani. 

Relativno nedavno izvršeni su restauratorski radovi u crkvi koji su otkrili da su freske bile naslikane na svim zidovima, a ne samo u apsidi. Na žalost, freske su sačuvane samo u segmentima. Crkva ima jednu posebnost. Romanički graditelj crkve pažljivo je iskoristio predromaničke spolije, slažući ih tako umješno da je i sam stvorio umjetničko djelo. Obavezno ih potražite.

Dvigrad – funkcije u gradu

U dužem razdoblju Venecija je vladala Dvigradom pa je donosila i najvažnije odluke. Dvigrad je imao ograničenu autonomiju i moduse po kojima se radilo i živjelo. Važno dvigradsko tijelo bilo je Vijeće. Vijeće je donosilo važne propise, pazeći da su u skladu sa Statutom Dvigrada, ali i u skladu sa željama Venecije. Članovi Vijeća bili su iz plemenitaških obitelji Dvigrada, a postali bi članovi Vijeća automatski, nakon dvadesete godine života. Nakon 25. godine mogli su obnašati i neku drugu dužnost u gradu. Na sastanke Vijeća pozivali su ih osobno ili zvonom. Na Vijeću je bio potreban kvorum od najmanje 2/3 članova, a odluke su se donosile većinom glasova. U slučaju izostanka sa sastanka vijeća, ometanja njegovog rada ili napuštanja sastanka postojale su globe. Dvigrad je imao dva suca koji su se bavili građanskim i kaznenim predmetima. I oni su pazili na potencijalan sukob interesa. Sudac nije mogao suditi u sporu u kojem je uključen član njegove uže obitelji. Suci nisu bili naročitog obrazovanja pa ni financijska naknada za njihov rad nije bila značajna. Poput mandata blagajnika i odvjetnika, i suci su imali kratki četveromjesečni mandat. Smisao ovako kratkih mandata bio je spriječiti da se osile, što je prvenstveno odgovaralo Veneciji. 

Manje odgovorne funkcije imale su jednogodišnji mandat. U gradu je postojao i notar koji se bavio izradom pravovaljanih ugovora i oporuka. Od izrade skice dokumenta do njegovog finaliziranja bio je definirani rok tako da notari nisu mogli odugovlačiti. Ako je notar napisao lažnu ispravu, kazna je bila - odsijecanje ruke kako više nikada ne bi mogao raditi svoj posao. Kancelar je bio stručnjak za pravne akte. On je u skraćenom obliku sve akte zapisivao u posebnu knjigu (knjiga imbrevijatura). U slučaju gubitka originala sadržaj, makar u skraćenom obliku, mogao se pronaći u toj knjizi. Za njegov posao bilo je potrebno znanje, pa je njegov mandat bio stalan, a plaća dobra. Ukoliko je griješio i posao nije dobro obavljao, Vijeće ga je moglo smijeniti. Kancelar je najčešće bio netko stručan iz Venecije. Općinski glasnik je bio onaj tko je izvikivao nove odluke stanovnicima Dvigrada. Važna osoba u gradu bio je i kovač pa je i njegova plaća bila definirana zakonom. Kovač je bio u trajnoj službi, a na raspolaganje je dobivao alat i radionicu. Jednogodišnji mandat je imao i načelnik, obično stranac. Njegova je plaća bila fiksna, dovoljna za život, za konja i za slugu. Fiksna plaća je onemogućavala bespotrebno nabijanje troškova. Kako je bio stranac s mandatom od jedne godine, mogućnost za  korupciju je bila smanjena na minimum.

Dvigrad - iz dvigradskog statuta

Čini mi se da su u srednjevjekovnom statutu Dvigrada neke stvari bile bolje definirane nego što su to danas. Dvigradski statut spominje točarinu (porez na maloprodaju vina). Statut je maksimalno štitio domaću proizvodnju vina. Uvoz vina bio je moguć tek kada bi ponestalo domaćeg vina. Statut je definirao i radno vrijeme oštarija, ali i plaćanje. Kada se pilo na dug, dug je trebalo podmiriti u najviše tri dana. Svjetovna se vlast nije miješala u crkvenu, ali je imala pravo nadzirati crkvenu blagajnu. Ovo mi je posebno dalo za misliti! Usitnjavanje obiteljske imovine nastojalo se onemogućiti pravom prvokupa kojeg su imali rođaci i susjedi. Malverzacije s pravom prvokupa onemogućavalo je niz ograničenja. 

Na primjer, ako bi netko ostvario pravo prvokupa, nije mogao naknadno prodati ovu imovinu. Prodaja strancima uvijek je bila pod posebnim nadzorom. Sve što je moglo biti sporno (objave, zakoni, ugovori) trebalo je biti rečeno javnosti, i to ne bilo kada i bilo gdje nego na gradskom trgu za vrijeme najveće gužve (obično nakon nedjeljne mise). Tu je ulogu imao općinski glasnik koji bi izvikivao novosti. Tako su svi mogli biti na vrijeme upoznati s novostima. Blagdani su proglašeni neradnima, no pritom su u gradu shvaćali da poljoprivrednici i neka druga zanimanja ne mogu imati takva ograničenja. Uprava je zato proglašavala za koja zanimanja neradni blagdan nije obaveza. Statut je poticao stanogradnju i davao je ljudima male građevinske parcele za gradnju kuća. Ukoliko bi prošla godina dana, a kuća nije bila sagrađena, onaj tko je dobio parcelu od općine ostao bi bez parcele. Stranac koji je došao u Dvigrad mogao je postati Dvegrajcem samo ako je zadovoljio niz preduvjeta. Ako ih nije ispunio, nije postao stanovnik Dvigrada i morao se odseliti.

Dvigrad - Dvigradski statut

Gradovi srednjovjekovne Istre (i ne samo Istre) imali su statute kojima su se definirala pravila života u gradu. Od dvigradskog statuta nije sačuvan original već latinski prijepis koji se čuva u Državnom arhivu u Pazinu. Prijepis je pronađen u 19.st., a nastao je u 15.st. Dvigradski statut samo je jedan od mletačkih statuta s područja Istre pa ima niz sličnosti sa statutima drugih istarskih gradova. Moguće je da su se statuti radili po „špranci“, a zatim postajali specifičniji daljnjim dopunama i izmjenama u svakom gradu. 

Pronađeni latinski prijepis dvigradskog statuta sadrži niz dopuna pisanih različitim rukopisima, ima posebno označena najčešće korištena poglavlja pa već izgledom pokazuje da je riječ o često korištenom dokumentu i to u dugom vremenskom razdoblju. Osim latinskog prijepisa, postoji i talijanski prijepis koji se čuva u Državnom arhivu u Trstu, a vjerojatno je nastao u 17.st. Danas talijanski prijepis olakšava čitanje latinskog prijepisa kojem su slova na nekim stranicama gotovo nečitljiva. Postoji i novi Dvigradski statut, pritom mislim da veliku knjigu objavljenu 2007. godine (na fotografiji). Ideju o prijevodu latinskog prijepisa statuta i tiskanju Dvigradskog statuta 2007. dugujemo "Udruzi za očuvanje i promociju nasljeđa Dvegrajci". Veliku su im pomoć pružili gospodin Jakov Jelinčić (prijevod s latinskog) i gospođa Nella Lonza (pomoć za pravnu terminologiju). Knjiga je perfektna, i po sadržaju, ali i po izgledu.

Kanfanar – gradine u okolici

U brončanom i željeznom dobu i na području Dvigrada je postojala prapovijesna gradina. Materijalni ostaci tih davnih stanovnika uglavnom su nestali s izgradnjom Dvigrada. Nešto ostataka keramike pronađeno je 1906. kada se gradila cesta Kanfanar – Mrgani te tijekom arheološkog iskopavanja Dvigrada, desetak metara od crkve Svete Sofije. Gradine su postojale i na brdu Marozula sjeverno od Mrgana, iznad Limskog kanala i postojala je gradina Sv. Martin. Ovo je područje tada bilo gušće naseljeno nego danas. Odvezete li se prema Vidulinima, južnije od crkve Svete Agate bila je gradina Kašteljir (na fotografiji). 

Gradinu su štitila tri sloja bedema. Izgleda da naselje nije bilo naseljeno od antike do ranog srednjeg vijeka, a tada je na najvišem dijelu nekadašnje gradine sagrađena crkvica Svetog Jakova čije ruševine postoje i danas. Život cijelog ovog kraja, pa tako i gradine Kašteljir, omogućavao je obližnji izvor vode te još nekoliko manjih izvora u okolici. Pretpostavlja se da je kraj crkve Svetog Jakova u srednjem vijeku bio samostan. Ruševine samostana vidio je biskup Tommasini koji je i pretpostavio da je riječ o nekadašnjem samostanu. U njegovo doba crkva Svetog Jakova se još koristila. Oko crkve se održavao veliki sajam na dan sveca Svetog Jakova (25. srpnja). Njegujući tradiciju i danas se u Kanfanaru održava poznati sajam Jakovlja. Lokalitet Kašteljir nije temeljito istražen. Niz keramičkih ulomaka na ovom lokalitetu pronašao je Anton Meden iz Kanfanara.

Kanfanar i misterij

Ovo je još jedna priča o župnoj crkvi Sv. Silvestra u Kanfanaru. Godine 1994. u kanfanarsku župnu crkvu udario je grom i prestao je funkcionirati automat za zvonjenje. Tadašnji župnik Zorko Ritoša zamolio je Maria Paulića iz Kanfanara da svake večeri uključi zvona. Jednog rujanskog dana u večernjim satima, kada je crkva tonula u mrak, Mario Paulić ušao je u crkvu. Prije no što je upalio svjetla otkrio je „Kanfanarski misterij“. U mraku s lijeve strane oltara izranjao je tajanstveni lik nekog starca. 

Ovaj tajanstveni lik se pojavljivao svake večeri i naravno da se to pročulo u okolici. Tada su mise u kanfanarskoj župnoj crkvi postale posjećenije no ikad. Neki su pričali da je to lik pape, pa lik nekog drugog, nekog trećeg... Bujna je ljudska mašta. Želite li vjerovati da je riječ o misteriju ili je rješenje vrlo jednostavno, to prepuštam vama. Naime, te je godine ispred crkve postavljen reflektor pa je lako moguće da je svjetlost reflektora našla put u crkvu i prividno „stvarala“ tajanstveni lik. Ovo nije jedina tajanstvena priča vezana za Kanfanar. Postoji i priča iz 1930. godine.

Dvigrad – crkve u okolici

Osim crkve Svete Marije od Lakuća koja se nalazi ispod ruševina Dvigrada, oko Dvigrada postoji niz crkvica. Odmah nasuprot Dvigrada (samo pređete cestu i popenjete se dvadesetak metara) nalazi se crkvica Svetog Antuna Opata iz 15.st. Kao i zidove crkve Svete Marije od Lakuća, i zidove ove crkvice je oslikao svojim freskama Šareni majstor. 

Ako nastavite voziti bijelom cestom od crkve Svete Marije od Lakuća prema unutrašnjosti Istre, tu je crkvica Svetog Ilije sagrađena početkom 14.st. Iznad vrata je upisana 1492. godina, no to je samo godina kada je crkva popravljana. Krov crkve i apsida pokriveni su kamenim škrilama. I u ovoj crkvi postoje freske no u lošem su stanju. Kada idete od Dvigrada prema Kanfanaru, uz cestu su ruševine crkve Svete Petronile (na fotografiji). Crkva je imala istaknutu četverokutnu apsidu, a bila je sastavni dio benediktinske opatije. Crkva je iz 13.st., a zadnja misa se ovdje služila početkom 18.st.