Bakar – Josip Sinčić i školski brodovi

Na jednoj od starih kuća uz rivu u Bakru nalazi se i spomen ploča Josipu Sinčiću. Josip Sinčić (Kastav, 1872. - Kastav, 1965.) bio je profesor strojarstva Pomorske škole u Bakru te upravitelj stroja na školskim brodovima Margita i Vila Velebita, a ovu funkciju je obnašao 43 godine (od 1894. do 1937.). Osim toga, njegovim izumom brodskog bočnog propelera (patentiran 1911. godine) znatno je olakšao manevriranje brodova. Kada već spominjemo školske brodove, Pomorska škola u Bakru imala je tri školska broda. Prvi brod je bio jedrenjak „Margita“.  Ovaj brod je bio napravljen u Engleskoj 1880. godine za industrijalca Henrya Pigeona. Godine 1894. brod je stigao u Bakar, dobio je ime „Margita“ i postao je prvi školski brod neke pomorske škole na cijelom Sredozemlju. Od travnja do kraja listopada učenici Pomorske škole mogli su na brodu stjecati nova znanja, a povremeno su se organizirala i istraživačka putovanja. 

Godine 1908. „Margitu“ je zamijenio veći školski brod, „Vila Velebita“. „Vila Velebita“ je bio brod baš napravljen za stjecanje znanja i iskustva budućih pomoraca, a od 1922. koristile su ga osim Bakra i pomorske škole u Dubrovniku i Kotoru. U 2. svjetskom ratu brod su zaplijenili Talijani, a potopljen je kod Ortone (Italija). Od kraja rata do 1973. Pomorska škola u Bakru snalazila je povremenim posudbama drugih brodova, a 1973. Jadrolinija je školi poklonila brodić Kali (izgrađen u Zadru 1956. godine). U Bakru su ga uredili i 1977. preimenovali u „Vila Velebita 2“, u čast na prethodni brod potopljen u Drugog svjetskog rata. „Vila Velebita 2“ učenici su koristili 52. godine. Zbog lošeg stanja broda, neuspjele prodaje, potonuća prilikom nevremena brod je razrezan u Kraljevici početkom 2026.

Baška - crkva Presvete Trojice

Nekada su se i Baška i župna crkva (crkva Svetog Ivana Krstitelja) nalazili na brežuljku iznad današnje Baške. Kada su se stanovnici preselili bliže moru, do crkve Svetog Ivana Krstitelja i nije bilo tako lako doći. Zbog toga je, usred Baške, sagrađena nova župna crkva, crkva Presvete Trojice. Crkva je sagrađena 1724., a posvećena 1740. godine. Zvonik je sagrađen nešto kasnije, 1766. godine. 

Oltarnu sliku na glavnom oltaru (Presveto Trojstvo i krunidba Bogorodice) naslikao je domaći majstor Fran Jurić u 18. stoljeću. I ostali oltari su prelijepi. Oltarnu palu „Posljednja večera“ naslikao je ili Jacopo Palma mlađi, slikar iz Venecije (1544 - 1628) ili netko od slikara iz njegove radionice. Slike Palme Mlađeg nalaze se i u Eufrazijani u Poreču (Posljednja večera) i u Svetvinčentu u župnoj crkvi (Bogorodica sa Svetim Rokom i Svetim. Sebastijanom). Pročelje crkve je izmijenjeno u 20. stoljeću, u vrijeme župnika Mata Milovčića 1925. godine.

Funtana – kaštel

Nekadašnji kaštel obitelji Borisi nalazi se nasuprot župne crkve Svetog Bernarda. Kaštel je 1610. sagradio Bernardo Borisi, plemić koji je, zajedno s njegovim kolonima, pobjegao pred Turcima iz Bara krajem 16. stoljeća. Oko kaštela kućice su podigli i koloni, a već 1621. Bernardo Borisi dao je sagraditi crkvu Svetog Bernarda. Tako je zapravo nastalo naselje, danas gradić Funtana. 

Kaštel je zaštićeni spomenik kulture. U kaštelu su stanovi pa se ne može posjetiti. Još od 1610. na nadvratniku je natpis na latinskom „U tebe sam se Gospodine uzdao.” kojega je dao postaviti Borisi. U tadašnja nesigurna vremena, kaštel je bio svojevrsna mješavina stambenog prostora i utvrde. Kaštel je doživio promjene u doba baroka. Vjeruje se da je kaštel sagrađen na lokaciji na kojoj je prije postojala neka kasnosrednjovjekovna zgrada.

Bakar – patke na Jazu

Divlje patke stalni su stanovnici Jaza, slatkovodnog izvora i jezerca u Bakru koji se nalazi tik uz morsku obalu. Kako bi im život bio lagodniji, početkom 2022. patke u Jazu dobile su i prvu plutajuću kućicu koju je napravio volonter Franjo Vicić. Kako bi plutala, drvena kućica prvo je učvršćena na stiropor, a zatim je „usidrena“ tako da je ni jaka bakarska bura ne može pomaknuti. 

Očito se patkama svidjela ovakva kućica jer su nakon nekoliko mjeseci dvije patke mame dobile pačiće pa se tako povećao broj stanovnika Jaza. Kućice su napravljene prvenstveno za male pačiće, kako bi u sigurnosti plutajućeg doma bili zaštićeni od opasnosti koju predstavljaju galebovi. Ne znam kada je postavljena druga kućica, no ovo ljeto (2026.) u Jazu plutale su čak dvije kućice, a patke su uživale.

Nezakcij – situla s pomorskom bitkom

Nedavno sam na Viasat History gledala dokumentarac iz serije „Skrivene tajne Jadrana“ (preporučujem, sigurno će biti repriziranja). U jednoj epizodi spominjao se histarski kralj Epulon i, naravno, Nezakcij. Kako su u Nezakciju u dva groba bogatih histarskih moćnika otkrivene jedine brončane situle pronađene u Istri, spominjale su se i situle, a jedan od arheologa nazvao ih je najstarijom vrstom stripa. Zapravo, ovaj opis situla je savršen. Za početak, situle su posude, najčešće metalne, u kojima se najčešće čuvala tekućina. Kada su se počele koristiti nisu se ukrašavale, no negdje u 6.st.p.n.e. počele su se ukrašavati različitim prikazima koji su se gravirali u metal (situlska umjetnost). Naravno, to ne znači da je od tada nadalje svatko imao ukrašenu situlu. I dalje je bilo situla bez ikakvih ukrasa jer nije si baš svatko mogao priuštiti ukrašene situle. Kako bi shvatili usporedbu sa stripom, važno je znati kako su se ukrašavale situle. Prije no što bi se počeli gravirati prikazi, posuda bi se vodoravnim crtama podijelila na nekoliko „polja“ (frizeva). Tek tada bi se u takva „polja“ dodavali prikazi. Obično bi se jedan friz „rezervirao“ za jednu tematiku, drugi friz za drugu… Onaj tko je želio vidjeti cjeloviti prikaz iste tematike u svakom pojedinom frizu trebao je polagano okretati posudu i tako bi vidio cijelu „priču“.

Frizevi situla pronađenih u Nezakciju (situle iz Nezakcija izložene su u Arheološkom muzeju Istre u Puli) prikazuju prizore gozbi, životinje, povorke ratnika ili pak povorku moćnika tijekom neke svečanosti, prikaz borbe dva „boksača“ (barem nalikuju boksačima), scene iz svakodnevnog života (lovci, orač s govedima upregnutima u plug)... Lako se prepoznaje histarski ratnik jer je prikazan s kacigom koja je, po obliku, bila tipična za Histre. Segmenti brončane situle s prikazom pomorske bitke otkriveni su 1981. godine, u histarskoj grobnici nad kojom je kasnije, u antici, podignut srednji hram famozne rimske trijade hramova. Situla se datira u razdoblje oko 500.g.p.n.e. Prikaz pomorske bitke očito je bio toliko važan pokojniku (možda je i on sam sudjelovao u toj bitki ili je brod bio njegov… tko će ga znati) da su prizori pomorske bitke prikazani u čak dva friza (dva horizontalna polja). Majstor koji je ukrašavao situlu napravio je to tako vješto pa se vide detalji broda, veslača i ratnika, čak i detalji na njihovom oružju i štitovima. Histri su bili u pomorskoj bitki s lembima, brzim i laganim brodicama. Zna se da su bili dobri brodograditelji jer su bili poznati kao gusari. To zasigurno nisu mogli biti da nisu imali savršena plovila kojima su mogli lagano i brzo manevrirati. Uostalom, histarski lembi su bili tako dobra plovila da su ih kasnije, uz manje izmjene, prihvatili i Rimljani i neke druge kulture. Drugi frizevi iste situle prikazuju prikaze iz lova, scene oranja. U dva friza ugravirana su bojna kola, dok je na dnu uski friz s konjima u galopu (fotografiju situle iz Nezakcija s prikazom pomorske bitke preuzela sam od Arheološkog muzeja Istre (izvor Facebook)) .

Buzet - palača Moretti

Na zapadnoj strani starog Buzeta, na samim zidinama (adresa: Josipa Ivančića 11) sagrađena je palača Moretti. Palaču je sagradio plemić Francesco Moretti (1747.-1811.) na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće, no njegova palača nije bila i prva kuća sagrađena na ovom dijelu zidina. Prva kuća (zauzimala je površinu sjevernog krila palače Moretti) sagrađena je negdje u 17. stoljeću. U ovu se kuću ulazilo kroz vrt pa je na vrtnoj zidanoj ogradi napravljen portal s grbom, koji je sačuvan do danas, a također se datira u 17. stoljeće. Ova kuća iz 17. stoljeća ugrađena je u reprezentativno (i dovršeno) sjeverno krilo palače Moretti. Osim sjevernog krila, Moretti je želio napraviti i manje-više jednako južno krilo, a između njih bio bi ovaj izbočen prostor. U podrumu tog izbočenog središnjeg dijela palače nalaze se ostaci četvrtaste buzetske kule iz 15. ili 16. stoljeća. 

Dok je u razini podruma površina kule neizmijenjena (četvrtasta), sa zapadne i istočne strane, na razini prizemlja i prvog kata, sagrađen je ovaj polukružni prostor te su ulaz u palaču i dvorana na prvom katu trebali biti ovalni. Takav je barem bio plan. Francesco Moretti je umro 1811., kada južno krilo nije bilo dovršeno (ovalni prostor nije nikada bio podijeljen na prizemlje i prvi kat), a nedovršena palača ostala je njegovim nasljednicima. Po svemu sudeći, nasljednici nisu nikada dovršili njegov projekt, po starim zapisima evidentno je da su i dalje koristili samo sjeverno krilo palače, a zbog nedovršenosti nedugo nakon Moretti-eve smrti katastri navode da je južno krilo s kulom ruševno. Zbog zapuštenosti starog Buzeta, osamdesetih godina 20. stoljeća radi se niz projekata kako bi se spasila ljepota starog grada. Tada se popravlja i stanje „kule“, koje barem izvana dočarava Moretti-eve zamisli o palači. I da ne zaboravim, kao izvor koristila sam tekst „Palača Moretti – nedovršeni projekt s kraja 18. i početka 19. stoljeća u Buzetu“. Autor teksta je dr.sc. Petar Puhmajer, a tekst je objavljen u Buzetskom zborniku 47.

Štinjan – Fort Valmaggiore

Zbog dodatne zaštite austrougarske ratne luke u Puli, tek nakon gradnje obližnje utvrde Fort Monte Grosso u blizini je napravljena i utvrda Fort Valmaggiore. Gradnja je trajala od 1884. do 1886. godine, odvijala se u dvije faze, a ova izdužena utvrda nepravilnog oblika koristila se od 1886. do 1945., a zatim od 1950. do 1959. godine. 

Utvrda je građena od betona i čelika, toliko dobro da je čak i bombardiranje Nijemaca krajem Drugog svjetskog rata nanijelo utvrdi tek minimalnu štetu. Priča se da su tridesetih godina prošlog stoljeća i Talijani pokušali razoriti, no nisu se makli dalje od početka. Do njezinog najzaštićenijeg dijela vodi podzemni tunel. U doba Austro Ugarske u utvrdi je bilo smješteno po tri časnika i 192 vojnika.

Rovinj - ulica Carera palača Constantini

U ovoj ulici na broju 6 nalazi se barokna palača Costantini. Na palači je njihov obiteljski grb iz 1724. godine. U ulici pažljivo promatrajte i ostale kuće jer ovo nije jedina barokna palača u ulici. Inače, u niz navrata sam već spomenula ulicu Carera. Čak sam napisala i da je ulica nastala u razdoblju od 1670. do 1776. godine, kada se Rovinj počeo širiti s otoka (danas poluotok) na kopno. 

No nisam spomenula kako je nastalo ime Carera. Tada su svi za tu cestu koristili izraz Strada dei Carri (cesta zaprežnih kola) jer je ovo bio glavni put koji je iz tadašnjeg zbijenog Rovinja vodio prema poljima u ovom dijelu rovinjske okolice. Kasnije su ulicu popločili, da bi tridesetih godina 20. stoljeća taj predivan kamen kojim je bila popločena maknuli. No 2008. godine je Carera ponovno sređena, a vraćen je i kamen.

Krk – gradska loža

Šetnja gradom Krkom otkriti će vam bogatu ostavštinu Venecije no nećete pronaći gradsku ložu, ne zato što je Krk nije imao nego zato jer nije sačuvana. Zna se da je loža sagrađena negdje u drugoj polovini 15. stoljeća i nalazila se na Trgu Vela Placa, no njezin točan položaj na trgu nije posve jasan. Ložu spominje Antonio Vinciguerra (Venecija, oko 1440. - Padova, 1502), prvi mletački providur na Krku koji je boravio na Krku 1480. i 1481. godine. Upravo on navodi da se na trgu gradi gradska loža što preciznije upućuje na godine njezine izgradnje.

Kako su gradske lože bile važna mjesta za funkcioniranje lokalne sredine, donošenje važnih odluka za život lokalnog stanovništva, suđenja i objave presuda, zna se da je Krk na ovom trgu imao i srednjevjekovnu ložu. Ona se navodi u starim dokumentima iz 14. stoljeća i 15. stoljeća, dok se nova loža spominje prvi puta u sačuvanom dokumentu iz 1543. godine. Mada točan izgled lože nije poznat, zasigurno je nalikovala nizu drugih mletačkih loža. Zadnji put se mletačka loža u gradu Krku spominje u drugoj polovici 17. stoljeća.

Istra - parobrod Graf Wurmbrand

Putnički parobrod „Graf Wurmbrand“ napravljen je u Trstu 1895. za Austrijski Lloyd. Parobrod je imao savršene karakteristike i bio je prvi brod ove kompanije koji je imao dva vijka. Na parobrodu je bilo i po 34 članova posade. Njegovi strojevi mogli su postići 2.500 konjskih snaga pa je brod mogao ploviti brzinom od 17 čvorova. „Graf Wurmbrand“ je plovio na liniji Trst – Kotor i putovanje je trajalo 27 sati. Naravno, jedna od luka u koju je ulazio bila je i Pula. Početkom 20. stoljeća kompanija je uvela još modernije parobrode, a jedan od njih je bio Baron Gautsch. Godine 1912. austrijski Lloyd prodao je parobrod „Graf Wurmbrand“ manjoj kompaniji Tripcovich S.A. di Navigazione i od tada je ovaj brod plovio na liniji Trst – Ancona. Kasnije je brod rekvirirala talijanska mornarica, prefarban je u bijelu boju i koristio se kao bolnički brod. Godine 1925. mijenja mu se ime u „Citta di Roma“, a 1927. u „Citta di Zara“. Parobrod je izrezan u Trstu 1932. godine.

Parobrod je bio poznat i po spašavanju putnika s potonulog „Jadranskog Titanica“, parobroda Baron Gautsch koji je 13. kolovoza 1914. potonuo u rovinjskom akvatoriju. Uzrok potonuća je bio „susret“ s podmorskom minom. Da ironija bude veća, položaj postavljenih mina bio je poznat posadi broda. Otprilike 150 putnika je preživjelo, oni su prvo prevezeni u Pulu, a idući dan u Trst. Većina žrtava pokopana je u Puli. Točan broj žrtava nije poznat jer je upitno koliko je popis putnika bio točan. Naime, bio je početak rata, zavladao je kaos i putnici na brodu većinom su bili članovi obitelji vojnih službenika i austrijski turisti koji su bježali kući. Nagađa se da je Jadran postao grobnicom za 240 - 390 putnika, većinom žena i djece, koji se i službeno smatraju prvim žrtvama Prvog svjetskog rata.