Štinjan – utvrda Monte Grosso

Na brežuljku Monte Grosso kraj Štinjana nalazi se ova utvrda. Nadmorska visina od 67 metara omogućavala je dobar pogled na okolicu pa nije ni čudo da su Histri u prapovijesti na istom mjestu imali gradinu. Utvrda Monte Grosso polukružnog je oblika i jedna je od najstarijih pulskih utvrda iz razdoblja Austrije. Na susjednom brežuljku nalazi se utvrda Fort Punta Christo tako da su obje utvrde štitile pulsku luku sa sjeverne strane. Zbog važnosti ratne luke u Puli, kako se razvijalo sve opasnije oružje tako se i sigurnost luke pojačavala, pa je u blizini utvrde Monte Grosso prvo sagrađena topnička bitnica Fort Valmaggiore, a zatim i dvije merzerske bitnice Monte Grosso i Sv. Maištada (merzerske bitnice su bile naoružane merzerima, vrstom teških kratkocijevnih topova i minobacača).

Utvrda Monte Grosso građena je u četiri faze. Oko 1836. sagrađen je topnički Martello toranj (toranj kružnog tlocrta, sačuvan je do danas). Zatim je, oko 1845. napravljen podizni most. Pedesetih godina 19. stoljeća dozidan je polukružni dvoetažni dio utvrde koji je, zajedno s Martello tornjem formirao unutarnje dvorište. Godine 1859. napravljen je obzidan zemljani nasip na čijem vrhu je postavljeno šest topova. Utvrda Monte Grosso isprva se koristila i kao vojni vodospremnik. Vojnici kojima je glavni zadatak bio nadzor prilaza vojnoj luci u Puli, u utvrdi su imali smještaj, a dio utvrde korišten je kao skladište streljiva. U Drugom svjetskom ratu u jednom od bombardiranja utvrda je pretrpjela velika oštećenja. 

Štinjan – uvala Zonka

Kada iz centra Štinjana krenete ulicom Selo prema groblju i spustite se sve do mora stići ćete u uvalu Zonka. I ova uvala je jedan od onih istarskih primjera gdje ćete za istu lokaciju naći niz sličnih i manje sličnih naziva. Uvala Zonka zove se i uvala Zonchi (tal.), Zonki, Conki, uvala Žunac, Valdežunac… Možda sam i izostavila koji naziv, tko će ga znati. Za razliku od niza uvala u blizini koje su preko ljeta prepune ljudi, ova uvala je, barem za sada, pošteđena grozne gužve i galame. 

Uz obalu i u šumi nalazi se niz austrougarskih vojnih objekata od kojih je najpoznatija utvrda Monte Grosso. Ovi vojni objekti građeni su u nekoliko faza, čak su im i uloge bile drugačije, sve dok razvoj oružja i važnost obrane austrougarske ratne luke Pula nisu diktirali njihovu potpunu orijentaciju na obranu ratne luke. Kraj obale su i do danas sačuvani spremnici goriva jer su ovdje austrougarski ratni brodovi uzimali gorivo. Većina objekata oštećena je u bombardiranjima u Drugom svjetskom ratu. Projektom Adrifort (dovršen 2016.) uređene su pješačke i biciklističke staze koje povezuju sve ove vojne objekte, postavljeni su i putokazi tako da ih sve možete obići. Na žalost, staze nisu savršeno održavane, dio putokaza je nestao no ipak se nećete izgubiti.

Štinjan – groblje

Štinjansko groblje otvoreno je 1870. godine. Na kamenim vratima kroz koja ulazite na groblje uklesan je natpis „GROBLJE ŠTINJAN 1870“. Kamena vrata bila su u lošem stanju pa su temeljito obnovljena 2025. godine. Eto, štinjansko groblje je starije od Mirogoja, velikog zagrebačkog groblja koje je otvoreno 1876. godine. 

Tadašnji Zagreb imao je oko 24.000 stanovnika i niz manjih groblja (na Rokovom perivoju, u Jurjevskoj ulici, pravoslavno groblje kraj današnjeg Britanskog trga, na Radićevom šetalištu, kod župne crkve Svetog Ivana Krstitelja, ispred katedrale, bogečko groblje kod Vinogradske, kod Dolca, na Griču, kod Opatovine, u Petrovoj ulici, kod crkve Svetog Marka (mislim da sam ih sve nabrojala). Naravno, u ovako dugom razdoblju i štinjansko groblje se širilo nekoliko puta. Najstariji dio groblja je onaj na kojem se nalazi jednostavna grobna kapela, no i ona je nedavno obnovljena.

Njivice - jezero Njivice

Jezero Njivice nalazi se blizu Njivica na otoku Krku. Jezero je kriptodepresija (površina vode u jezeru je iznad morske površine, dok je dno jezera niže od morske površine). Jezero ima površinu od 35 hektara. Ovisno o vodostaju, dubina jezera može biti skoro deset metara. Jezero je slatkovodno. U prošlosti su stanovnici iz okolice ovdje dolazili u lov i ribolov, no danas je područje zaštićeno, što zbog biljaka koje rastu u jezeru i oko njega, što zbog riba od kojih su neke autohtone, a neke alohtone (unesene u jezero).

Osim toga, na jezeru i oko njega ima mnogo ptica koje ga koriste u seobi i za boravak tijekom zime. Prva znanstvena istraživanja jezera proveo je liječnik i povjesničar Giovanni Battista Cubich (Gorica 1805. – Krk 1876.) još 1874. godine. Cubich je radio kao liječnik na Krku čak 44 godine, a neko vrijeme je bio i jedini liječnik na otoku.

Valbandon – luka i jezerce

Uvala Valbandon je genijalna. Uvijek kažem da su stari Rimljani (oni bogati) stvarno znali uživati u životu pa nije čudo da je jedna od raskošnih antičkih vila postojala upravo u ovoj uvali. Ostaci antičke vile nisu sačuvani no u uvali kraj klupe možete vidjeti replike njezinih mozaika. 

Šećete li uz more, s jedne strane uvale na drugu možete doći preko pješačkog mosta no postoje još dva načina kako to možete napraviti. Malo duža šetnja (od prelaska preko pješačkog mosta) je šetnja uz lučicu s barkama. Na drugu stranu uvale vodi uska cesta koja dijeli lučicu od jezera. Još duža šetnja je obilazak cijele uvale i jezerca i prelazak preko potoka mostom preko kojeg ide cesta iz Pule za Fažanu.

Ovaj najduži put možda je i najbolji jer vidjeti ćete i potok i močvaru i jezero i lučicu i pješački most. Jezerce se puni vodom iz potoka i miješa se s morskom vodom pa ćete u njemu vidjeti i morske ribe, ali i pokoju jegulju, galebove zajedno s patkicama ili nekom drugom pticom močvaricom. Ponekad stigne i koji gnjurac. Noću se čuje kreketanje žaba. Ni pčele nisu zaboravljene, odmah do jezerca postavljen je „hotel za pčele“ zajedno s obavijesti da se na tom dijelu uvale trava rjeđe kosi upravo zbog pčelica.

Brseč – zvonik crkve Svetog Jurja

Nekada je Brseč bio zaštićen zidinama, a zvonik župne crkve je bio obrambena kula. Zvonik je samostojeći, a vrh zvonika je šesterokutni i sagrađen je u doba baroka. U „Izvješću o arheološkim istraživanjima u podrumskoj prostoriji zvonika župne crkve Svetog Jurja mučenika u Brseču“ (mag.arh.Mario Zaccaria, Rijeka, 20.09.2013) navedeni su nalazi koji datiraju i iz faze kada je zvonik korišten upravo kao zvonik, ali i kada se koristio kao kula te iz ranijih faza pa i one kada ni zvonik niti kula nisu postojali. 

Arheolozi su u podrumskoj prostoriji pronašli i mletački novčić iz razdoblja mletačkog dužda u razdoblju od 1585. do 1595. (dužd Pasquale Cicogna). Stariji slojevi idu sve dalje u prošlost pa su nađeni nalazi iz razdoblja renesanse, pa iz kasne antike (pronađeni su fragmenti kasnoantičkih amfora) i prapovijesti (brončano ili željezno doba). Ovo je ne samo priča o dugovječnosti brsečkog zvonika/kule nego i priča o naseljenosti ovog područja još u prapovijesti.

Šišan – Istrioto

U Šišanu na jesen možete posjetiti „Festival dell' Istrioto“ kojega organizira Zajednica Talijana Šišan. Istrioto je predvenecijanski istroromanski jezik koji se nalazi na popisu 24 najugroženija europska jezika. Dva su osnovna razloga njegove ugroženosti; veliki egzodus Talijana iz Istre nakon Drugog svjetskog rata i miješanje istriota s drugim jezicima, talijanskim iz doba vladavine Venecije, talijanskim i hrvatskim.

Istrioto se koristi (koristio se) u Šišanu, Rovinju, Vodnjanu, Balama, Fažani, Galižani, dakle na samom jugu Istre. Naravno, između istriota u tim gradovima i gradićima postoje manje razlike pa je zapravo riječ o nekoliko dijalekata istriota. Naziv „istrioto“ uveo je gorički jezikoslovac Graziadio Isaia Ascoli (1829.–1907.). Znalci ga mogu razlikovati od, na primjer, talijanskog jezika koji se govori u Istri od doba vladavine Venecije. Zajednica Talijana iz Šišana još je 2012. počela raditi na ujedinjenju mjesta u Istri gdje se još govori istrioto kako bi zajedničkim projektima oteli jezik zaboravu. Od 2013. organizira se svake godine i ovaj festival kojega sam spomenula (na fotografiji je crkvica Svetog Trojstva u Šišanu).

Lovran - groblje

Nekadašnje groblje u Lovranu imalo je tri crkvice no do danas je sačuvana jedino crkvica Svetog Trojstva. Povećanjem broj stanovnika i razvojem turizma ovo groblje je postalo premaleno. Tada je započeo poprilično buran i dugotrajan proces za odabir lokacije za novo lovransko groblje. Grad je predložio da novo groblje bude na predjelu Lokva. Mnogi su se pobunili protiv ovog prijedloga; ljudi su tamo imali čestice koje su željeli dobro prodati za gradnju vila dok velikim investitorima lokacija nije odgovarala zbog gradnje turističkih objekata. Čak je bila organizirana i peticija protiv gradnje groblja na ovoj lokaciji. Sve ove komplikacije trajale su godinama pa je proces koji je započeo krajem 19. stoljeća rezultirao odlukom da se staro groblje zatvori 16. ožujka 1903. i ipak sagradi novo groblje na Lokvi. 

Odluka je donesena 1903. no to nije bio kraj ove rasprave jer je odluka o zatvaranju starog groblja povučena i sve je odgođeno. Tek u listopadu 1904. tadašnji gradonačelnik Ferdinando de Persich potpisao je definitivnu odluku da će se novo groblje (ipak) graditi na predjelu Lokva. Godine 1906. grad je raspisao natječaj na kojeg su se javile dvije građevinske tvrtke: Građevinsko inženjersko poduzeće „Wolf & Lindauer“ iz Opatije i graditeljsko poduzeće Josefa von Strobacha iz Lovrana. Njihovi prijedlozi nisu prihvaćeni te se 1908. godine prihvaća prijedlog arhitekta Giovannija Rubinicha. Iduće godine Rubinich predlaže da graditeljske radove izvede Attilio Maguolo. I tek je tada započela gradnja novog groblja i grobljanske crkve. Na groblje se ulazi kroz tripartitni ulaz (mješavina secesije i romanike), također djelo arhitekta Giovannija Rubinicha. Prvi grob na novom groblju je grob general majora Carla de Schmelzea (umro 1888.) i njegove supruge Francesce de Höniger koji su 1912. ekshumirani sa starog groblja.

Fažana – Fažanski olivari

Kada sam u proljeće 2025. šetala Fažanom, u parku uz Šetnicu Mate Parlova odvijali su se radovi. U parku rastu stare masline koje pripadaju školi i vrtiću, a u jednom dijelu je dječji park s ljuljačkama, toboganima (i, često, s puno djece koja uživaju)… Cijeli taj proljetni „nered“ prošle godine je zapravo bio uređenje Fažanskih olivara, tematskog parka posvećenog maslinama i maslinarstvu. 

Nije čudo da je park napravljen baš u Fažani, sjetite se da je čak i ime "Fažana" nastalo od velike antičke radionice amfora čiji se dijelovi i danas nalaze ispod fažanskih ulica. U parku su postavljene edukativne ploče pa možete naučiti svašta, pa i o tome da je maslina smartel koja raste u parku inače vrlo rijetka u Istri mada je odlična uljarica. Posebno je interesantna replika antičke preše za masline (na fotografiji). Kraj replike je edukativna ploča pa možete naučiti latinski naziv za svaki dio preše. Rimljani su ovakvim prešama znatno unaprijedili dobivanje maslinovog ulja iz maslina. Kako je ovo ipak park koji prvenstveno pripada vrtiću i školi, edukativne ploče i sadržaji prilagođeni su i mališanima.

Pazin – pazinske bune

Pazinska knežija zauzimala je područje središnjeg dijela Istre, dijela Ćićarije, zatim dijela Istre od Plominskog zaljeva prema Opatiji, Kastva. Temelje Pazinske knežije (ili Pazinske grofovije) postavio je u 12. stoljeću Menhard od Schwarzenburga, tadašnji vlasnik središnjeg dijela Istre. Zatim su vlasnici knežije postali grofovi Gorički, da bi, nakon smrti Alberta IV godine 1375., Pazinska knežija postala vlasništvo Habsburgovaca. Knežijom je u njihovo ime upravljao kapetan čije je sjedište bio kaštel u Pazinu. Kada god im je zatrebao novac, knežiju su davali u najam (ili je bila zalog za dizanje kredita) pa se izmijenilo podosta vlasnika. Tako je Reinprecht von Walsee 1407. godine dobio u najam knežiju i njome upravljao sve do 1435. godine. Upravo je Walsee za kapetana u knežiji postavio Seyfrida von Gallenberga (umro 1411.) koji je napravio cijeli kaos. 

Život seljaka je i ovako bio težak, a Seyfrid se, naravno u dogovoru s Walsee-om, dodatno raspištoljio s porezima i uveo niz novih obveza seljacima. Zbog toga je 1408. ili 1409. došlo do prve pazinske bune. Dobro organizirani, seljaci su uspjeli osvojiti pazinski kaštel i iz njega izbaciti i Seyfrida i njegove ljude. Mada se činilo da su seljaci pobijedili, ubrzo su došli češki plaćenici i ugušili pazinsku bunu. Reinprecht von Walsee je čak zatočio pazinske suce u tamnicu. Na koncu je pazinskom ispravom cijeli komun morao potpisati Walsee-u prisegu na vjernost. Slično je bilo i stoljeće i pol kasnije, kada je kapetan knežije bio Adam Cvetković. I on je uveo dodatne poreze, pa je još veći dio uroda seljaka odlazio u kaštel te su dodatno povećane ostale obveze seljaka prema feudalcu. Tada je izbila nova buna (1571. godine) u kojoj je sudjelovalo više od 2000 naoružanih seljaka. Da bi spriječili širenje pobune na druga područja, vođe pazinske bune su smaknuti. Naravno, ovo nisu sve pobune seljaka na području knežije jer su ih nedaće još nekoliko puta prisilile da se organiziraju i pokušaju ostvariti nešto lakši život.