Pula - zvjezdarnica

Zvjezdarnica na brežuljku Monte Zaro najstarija je zvjezdarnica u Hrvatskoj. Tadašnja država imala je prvo zvjezdarnicu u Veneciji (od 1840. godine) koju je, zajedno s Mornaričkom akademijom, preselila u Trst 1850. godine. Kako je sredinom 19. stoljeća Austro Ugarska odabrala Pulu za glavnu vojnu luku, započela su velika ulaganja u luku, u obranu grada… Ubrzo je, 1871. godine, dovršen Hidrografski zavod na Monte Zaru (K. und K. Marinesternwarte Pola). Zavod, pod upravom Admiraliteta, imao je četiri odjela, jedan od njih bila je zvjezdarnica. Dio instrumenata preseljen je u Pulu iz bivše zvjezdarnice u Trstu, ali se u instrumente konstantno ulagalo pa su i rezultati bili vrhunski. Voditelj izgradnje i astronomskih opažanja bio je Franz Paugger. Već 1872. ravnatelj zvjezdarnice postao je Johann Palisa koji je vodio zvjezdarnicu do 1880. kada je na poziv cara otišao u Beč gdje je postavljen tada najveći teleskop. Samo u vrijeme Palise zvjezdarnica u Puli otkrila je 28 asteroida. Nakon raspada Austro - Ugarske politička situacija određuje i stanje u zvjezdarnici. Prvo je dio vrijednih instrumenata i knjiga iz biblioteke pokraden, dio je zatim preseljen u Udine, Trst i po drugim zvjezdarnicama u Italiji (doba Kraljevine Italije), a na Monte Zaru ostaju raditi samo meteorološka i magnetna stanica. 

U jednom od savezničkih bombardiranja Pule tijekom 1944. dio zgrade je uništen, ostao je sačuvan samo dio lijevog krila zgrade. U doba Jugoslavije ovaj sačuvani dio se obnavlja i koristi kao vojna meteorološka stanica. Godine 1973. u Puli je osnovano Amatersko astronomsko društvo "Istra" kojemu je, zbog truda i postignutih rezultata, zapuštena zgrada dana na upravljanje 1979. godine. Ovime je zgrada (odnosno njezin sačuvani dio) nekadašnje zvjezdarnice ponovno postala – zvjezdarnica, a u desetljećima koja su uslijedila zvjezdarnica je obnovljena. Mada zbog svjetlosnog onečišćenja više ne može imati ulogu koju je imala u prošlosti, zahvaljujući entuzijazmu članova društvo je i danas aktivno u popularizaciji (i naravno edukaciji) mladih, možda nekih budućih astronoma, a dio prošlosti Pule je sačuvan. Do zvjezdarnice je lijepi park u čije je uređenje ulagala i Austro Ugarska. Danas više ne postoji, no 1877. u park je postavljen je spomenik koji je prikazivao viceadmirala Wilhelma von Tegetthoffa, dok su ispod njega bile skulpture boga rata (Mars), boga mora (Neptun), božice slave (Gloria) i božice moći (Fama).

Rovinj - gradina Monbrodo

Gradina Karaštak, grobnica Maklavun, nekropola Mušego, gradina Monkodonja - ovo su neke lokacije s ostacima iz prapovijesti koje se nalaze u okolici Rovinja. Njih sam već spominjala na blogu (u web pregledniku koristite ili pretraživač ili oznaku „Rovinj i okolica“ na desnoj strani bloga). Pretpostavlja se (no još nije potvrđeno) da je gradina Monkodonja bila središnja gradina dok su obližnje gradine na neki način bile njoj podređene. Gradina Monbrodo nalazi se oko 3 km zračne udaljenosti južnije od Monkodonje, kraj uvale Cisterna. Mada na ovom lokalitetu nema tako spektakularnih ostataka kao na Monkodonji, lokalitet Monbrodo koristio se i u prapovijesti i u antici. 

Obrisi gradine lijepo se vide i na Google Earth (na fotografiji). Na lokalitetu su provedena i novija arheološka istraživanja (od 2016. do 2018.). Arheolozi su pronašli nalaze keramike, ostatke zgrada, koštane igle, kosti životinja, ostatke školjki i puževa… Neki od nalaza potvrđuju da su gradine Monkodonja i Monbrodo korištene u isto vrijeme. I gradina Monbrodo bila je bedemima podijeljena na najviši dio (akropolu) te dvije niže terase. Na nekim dijelovima vidljivi su ostaci tih bedema. Gradina se koristila u kontinuitetu od ranog brončanog doba preko željeznog doba do dolaska Rimljana u Istru. Gradina se nalazi blizu uvale Cisterna koja je dobila naziv po antičkoj cisterni čije ostatke možete vidjeti i danas. Cisternu su koristili stanovnici antičkog imanja na kojem su se prerađivali masline i grožđe.

Ližnjan - Sveti Martin

Crkva Svetog Martina je župna crkva. Crkva je sagrađena 1879. godine, na istom mjestu gdje je prije postojala manja jednobrodna crkva. Ova starija crkva srušena je nekoliko godina prije početka gradnje današnje crkve. Crkva ima vrijedan inventar i pet kamenih oltara. 

Na glavnom oltaru je kip Svetog Martina. Godine 2015. ispred crkve je, izlivena u bronci, postavljena stopa Svetog Martina. Stopa Svetog Martina je europsko obilježje spomenika posvećenih ovom svecu, koji se dodjeljuje od 2005. godine pa je i ližnjanska župna crkva ovime postala dio europske rute posvećene Svetom Martinu.

Pula - Art park na Verudeli

Od toliko antike i ostavštine iz Austrougarske katkada zaboravljamo i na nešto moderno što također čini Pulu. Jedna od takvih modernih lokacija je Art Park na poluotoku Verudela. Postavljanje skulptura u parku dovršeno je 2019. godine. Na površini većoj od 5.000 kvadratnih metara postavljene su instalacije inspirirane putovanjima i oblacima. 

Tako su imena mora i oceana i na postavljenim „ogradama“ od corten čelika (vrsta čelika koja izložena vanjskim utjecajima stvara zaštitni sloj koji izgleda poput hrđe, otporan je i nije ga potrebno farbati). Oblaci su svugdje, pa čak i modernistička skulptura s mozgom na vrhu ujedno predstavlja i mozak. Sedam skulptura (instalacija) izradilo je osam umjetnika: Eros Čakić, Gualtiero i Simone Mocenni, Roberta Weissman Nagy, Bojan Šumonja, Vedran Šilipetar, Robert Pauletta i Siniša Majkus.

Punat – Sveti Nikola

Na Rtu Negrit južno od Punta, blizu napuštenog svjetionika, nalaze se ostaci crkvice Svetog Nikole. Crkvica je po nekima sagrađena u 13. stoljeću, a po nekima početkom 14. stoljeća. Prvi pisani trag o crkvici je iz 1338. godine kada se spominje kao samostanska kapela. Malo je zbunjujuća činjenica da u blizini nisu otkriveni ostaci koji bi eventualno pripadali nekom samostanu. 

Sam rt Negrit (negro – crn), vjeruje se, dobio je ime po primorskim hrastovima črnikama koji su nekada rasli na ovom području. Danas od Punta do crkvice Svetog Nikole vodi pješačka staza „Štorija Svetog Nikole“.

Vodnjanska bitka i šamar za Mussolinia

Nakon Prvog svjetskog rata (1914. – 1918.) raspala se Austro – Ugarska. Već krajem 1918. u Istru ulazi talijanska vojska, a Rapalskim ugovorom (1920.) Istra je i službeno pripojena Italiji. Ovime počinju crni dani za hrvatski narod u Istri. Gospodarstvo je bilo u poslijeratnom kolapsu, prava hrvatskog naroda bila su u potpunosti zanemarena. Sve je to pogodovalo organiziranju Hrvata u socijalistička udruženja koja su nerijetko surađivala sa socijalistima u (današnjoj) Italiji. S druge strane, Talijani započinju s osnivanjem profašističkih udruženja. Fašizam jača nakon što je Mussolini (koji je BTW bio bivši socijalist) 1919. u Milanu osnovao fašistički pokret. Niz talijanskih organizacija u Istri tada je dalo punu podršku Mussolini-u. Potpuno ista društvena zbivanja odvijaju se i u Puli i Vodnjanu. Dok s jedne strane jača fašizam, s druge strane niz radnika ostalo je bez posla (tisuće radnika samo iz pulskog Arsenala) i započeli su se organizirati u Radničku komoru u Puli (komora je osnovana 1919.) i u Klub društvenih studija u Vodnjanu (također osnovan 1919.). Vodnjanski klub imao je za cilj opismenjavanje i edukaciju članstva no usko su surađivali s Radničkom komorom u Puli. Naravno, u ovakvim prilikama bila je dovoljna samo jedna iskra da bukne požar. Iskra je bila odluka Radničke komore u Puli, usvojena 10. siječnja 1920. o generalnom štrajku radnika Arsenala. Na čelu komore bio je Josip Poduje koji je tada, zajedno s 8 suradnika, uhapšen i odveden u Trst na suđenje. Štrajk je ipak dovršen relativno brzo pregovorima. Članovi Kluba društvenih studija iz Vodnjana 15. siječnja 1920. zaustavili su automobil između Vodnjana i Svetvinčenta u kojem su bili civilni komesar iz Pazina i kapetan karabinjera. 

Možda su mislili da je u automobilu i netko od uhapšenih prosvjednika iz Pule. Mada se osobama iz automobila nije desilo ništa, ovo je bio povod da se samo dan kasnije organizira pretres prostorija Kluba u Vodnjanu. U tom pretresu su navodno nađene velike količine oružja, no o kojim je to količinama riječ teško je reći jer se u sudskom procesu naveliko muljalo. U okršaju kod Kluba tada je ubijen Vodnjanac Pietro Benussi, član kluba, dok je četvero članova Kluba ranjeno. Niz osoba je privedeno na obavijesni razgovor, 36 osoba je privedeno u zatvor u Trstu. Ubrzo su umrli i uhapšenici Domenico Damiani i Pasquale Delcaro. Mada su se točne okolnosti njihovih smrti prikrivale, očito su umrli zbog zlostavljanja u zatvoru. Uostalom, tijekom sudskog procesa mnogi uhapšenici žalili su se na zlostavljanje. Sudski proces završio je tako da je većina uhapšenih dobila oslobađajuću presudu, a oni optuženi bili su amnestirani iduće godine. Pietro Benussi, Domenico Damiani i Pasquale Delcaro prve su žrtve fašizma u Istri. Što se tiče Radničke komore u Puli, i ona je doživjela neslavan kraj. Mussolini je bio u Istri tri puta, no u Puli samo jednom (21. rujna 1920.). Tada je držao govor u kazalištu Politeama Ciscutti (na fotografiji). Između ostalog, s ponosom je govorio o činu spaljivanja zgrade Narodnog doma u Puli (Narodni dom se nalazio u današnjoj Carrarinoj ulici, zgrada je bila sagrađena 1906., a fašisti su je spalili 14. srpnja 1920. jer su se u zgradi nalazili i Hrvatska posujilnica i knjižnica sa 7.000 knjiga te je bila centar okupljanja i djelovanja Hrvata). Nakon  govora u kazalištu, Mussolini je očekivao da će ga ispred kazališta dočekati razdragana masa ljudi. Prevario se, dočekali su ga zvižduci, pogrde i dvije prave šamarčine (ošamario ga je jedan radnik iz Pule). Naravno, Mussolini se nakon toga više nije nacrtao u Puli no samo dva dana kasnije zapaljene su zgrada Radničke komore i tiskara u kojoj se tiskao radnički list.

Bakar – Josip Sinčić i školski brodovi

Na jednoj od starih kuća uz rivu u Bakru nalazi se i spomen ploča Josipu Sinčiću. Josip Sinčić (Kastav, 1872. - Kastav, 1965.) bio je profesor strojarstva Pomorske škole u Bakru te upravitelj stroja na školskim brodovima Margita i Vila Velebita, a ovu funkciju je obnašao 43 godine (od 1894. do 1937.). Osim toga, njegovim izumom brodskog bočnog propelera (patentiran 1911. godine) znatno je olakšao manevriranje brodova. Kada već spominjemo školske brodove, Pomorska škola u Bakru imala je tri školska broda. Prvi brod je bio jedrenjak „Margita“.  Ovaj brod je bio napravljen u Engleskoj 1880. godine za industrijalca Henrya Pigeona. Godine 1894. brod je stigao u Bakar, dobio je ime „Margita“ i postao je prvi školski brod neke pomorske škole na cijelom Sredozemlju. Od travnja do kraja listopada učenici Pomorske škole mogli su na brodu stjecati nova znanja, a povremeno su se organizirala i istraživačka putovanja. 

Godine 1908. „Margitu“ je zamijenio veći školski brod, „Vila Velebita“. „Vila Velebita“ je bio brod baš napravljen za stjecanje znanja i iskustva budućih pomoraca, a od 1922. koristile su ga osim Bakra i pomorske škole u Dubrovniku i Kotoru. U 2. svjetskom ratu brod su zaplijenili Talijani, a potopljen je kod Ortone (Italija). Od kraja rata do 1973. Pomorska škola u Bakru snalazila je povremenim posudbama drugih brodova, a 1973. Jadrolinija je školi poklonila brodić Kali (izgrađen u Zadru 1956. godine). U Bakru su ga uredili i 1977. preimenovali u „Vila Velebita 2“, u čast na prethodni brod potopljen u Drugog svjetskog rata. „Vila Velebita 2“ učenici su koristili 52. godine. Zbog lošeg stanja broda, neuspjele prodaje, potonuća prilikom nevremena brod je razrezan u Kraljevici početkom 2026.

Baška - crkva Presvete Trojice

Nekada su se i Baška i župna crkva (crkva Svetog Ivana Krstitelja) nalazili na brežuljku iznad današnje Baške. Kada su se stanovnici preselili bliže moru, do crkve Svetog Ivana Krstitelja i nije bilo tako lako doći. Zbog toga je, usred Baške, sagrađena nova župna crkva, crkva Presvete Trojice. Crkva je sagrađena 1724., a posvećena 1740. godine. Zvonik je sagrađen nešto kasnije, 1766. godine. 

Oltarnu sliku na glavnom oltaru (Presveto Trojstvo i krunidba Bogorodice) naslikao je domaći majstor Fran Jurić u 18. stoljeću. I ostali oltari su prelijepi. Oltarnu palu „Posljednja večera“ naslikao je ili Jacopo Palma mlađi, slikar iz Venecije (1544 - 1628) ili netko od slikara iz njegove radionice. Slike Palme Mlađeg nalaze se i u Eufrazijani u Poreču (Posljednja večera) i u Svetvinčentu u župnoj crkvi (Bogorodica sa Svetim Rokom i Svetim. Sebastijanom). Pročelje crkve je izmijenjeno u 20. stoljeću, u vrijeme župnika Mata Milovčića 1925. godine.

Funtana – kaštel

Nekadašnji kaštel obitelji Borisi nalazi se nasuprot župne crkve Svetog Bernarda. Kaštel je 1610. sagradio Bernardo Borisi, plemić koji je, zajedno s njegovim kolonima, pobjegao pred Turcima iz Bara krajem 16. stoljeća. Oko kaštela kućice su podigli i koloni, a već 1621. Bernardo Borisi dao je sagraditi crkvu Svetog Bernarda. Tako je zapravo nastalo naselje, danas gradić Funtana. 

Kaštel je zaštićeni spomenik kulture. U kaštelu su stanovi pa se ne može posjetiti. Još od 1610. na nadvratniku je natpis na latinskom „U tebe sam se Gospodine uzdao.” kojega je dao postaviti Borisi. U tadašnja nesigurna vremena, kaštel je bio svojevrsna mješavina stambenog prostora i utvrde. Kaštel je doživio promjene u doba baroka. Vjeruje se da je kaštel sagrađen na lokaciji na kojoj je prije postojala neka kasnosrednjovjekovna zgrada.

Bakar – patke na Jazu

Divlje patke stalni su stanovnici Jaza, slatkovodnog izvora i jezerca u Bakru koji se nalazi tik uz morsku obalu. Kako bi im život bio lagodniji, početkom 2022. patke u Jazu dobile su i prvu plutajuću kućicu koju je napravio volonter Franjo Vicić. Kako bi plutala, drvena kućica prvo je učvršćena na stiropor, a zatim je „usidrena“ tako da je ni jaka bakarska bura ne može pomaknuti. 

Očito se patkama svidjela ovakva kućica jer su nakon nekoliko mjeseci dvije patke mame dobile pačiće pa se tako povećao broj stanovnika Jaza. Kućice su napravljene prvenstveno za male pačiće, kako bi u sigurnosti plutajućeg doma bili zaštićeni od opasnosti koju predstavljaju galebovi. Ne znam kada je postavljena druga kućica, no ovo ljeto (2026.) u Jazu plutale su čak dvije kućice, a patke su uživale.