Žbandaj – razbojnik Jakov Prekalj

Kada stignete u Žbandaj, sjetite se priča iz prošlosti o stanovnicima Žbandaja. To su priče o otmicama žena (već sam ih spomenula na blogu), ali i o razbojnicima i ubojicama. Jedan od poznatijih razbojnika iz Žbandaja bio je Jakov Prekalj, doseljenik u Istru. Mletačka dokumentacija spominje ga u nekoliko navrata, kao i njegove kompanjone koji su se, od slučaja do slučaja, mijenjali. Sumnjalo se (mada nije i dokazano) da je Prekalj sa zločinačkom skupinom koju je činilo nekoliko zločinaca iz Dračevca, Valkarina i Žbandaja, u veljači 1688. provalio u kancelariju pretora u Poreču. Iz ureda su ukrali novac i niz dokumenata, među njima i dokumente o krivičnim procesima koje su poslije spalili. Nakon toga provalili su u porečki fontik i opljačkali ga. Mada su proglašeni krivima i osuđeni na progonstvo (a ukoliko se ponovno pojave osuđeni su na smrt vješanjem), Venecija i lokalne vlasti mogle su im samo staviti „soli o rep“, niti jedan od zločinaca nije uhvaćen. Nakon nekoliko godina „šutnje“, mletački arhivi ponovno spominju Prekalja. Naime, prvog dana siječnja 1695. u Musaležu Prekalj je, zajedno s braćom Grbin iz Musaleža, ubio Andrea Cinića, dok je Jure Cinić, njegov otac, samo nekim čudom preživio. Ubojstvu su prethodile  žestoke svađe između Grbina i Cinića jer je stoka Grbinovih često dolazila na pašnjake obitelji Cinić pa bi Cinići stoku otjerali. I u ovom slučaju donesena je presuda Prekalju i braći Grbin (progonstvo, a u slučaju uhićenja kazna vješanjem ili strijeljanjem), no i opet su zločinci umakli pravdi. 

Već 1696. dokumenti ponovno spominju Jakova Prekalja i novo ubojstvo, ovaj puta u Fuškulinu. Ovom ubojstvu prethodilo je jedno drugo ubojstvo i to ubojstvo Šime Svojkovića, daljeg rođaka od Prekalja. Svojković se u oštariji posvađao s Brajkovićima (otac Jure Brajković i njegova dva sina) zbog dugova pa je ošamario Juru Brajkovića i jednog od njegovih sinova. Tada je Jure Brajković zgrabio toljagu od Mata Stojmila, koji se u to vrijeme slučajno nalazio u oštariji, pa je Stojmilovom toljagom ubio Svojkovića. Tada su Prekalj i nekoliko članova obitelji ubijenog Svojkovića odlučili ubiti Matu Stojmila. Jest da Stojmila nije nikoga ubio nego se našao, zajedno s toljagom, u krivom trenutku na krivom mjestu, no Prekalju i kompaniji je to bilo opravdan razlog da odluče ubiti Stojmila. I ubili su ga, noću između 25. i 26. srpnja 1696., samo par dana nakon ubojstva Svojkovića. I tada je donesena presuda (progonstvo ili smrt), ali je zločincima dana i mogućnost da obeštete obitelj ubijenog Mate Stojmile te da veslaju dvanaest godina na galiji. Nakon svih počinjenih zlodjela i donesenih presuda, Prekalj se našao u grdoj situaciji. Cijelo vrijeme se morao skrivati, bio je bez novaca, kod kuće su ga čekali gladna djeca i supruga. Naravno, u takvoj situaciji dvanaestogodišnje veslanje na galiji nije bila prihvatljiva opcija. I vidi čuda, Prekalj je poslao molbu, plakao da mora prehraniti djecu (interesantno, djece se nije sjetio dok je provaljivao i dok je ubijao) pa je predložio da ga, bez plaće, angažiraju da pet godina predvodi grupu od 12 vojnika kojima bi očistili cijelo područje od zločinaca. Mada nije poznat epilog priče o Prekalju, vlasti su doista znale angažirati zločince upravo u borbi protiv zločina i u nekim slučajevima ovo bi se pokazalo kao učinkovit način borbe protiv razbojnika i ubojica. Podatke o Prekalju našla sam u knjizi Miroslava Bertoše „Zlikovci i prognanici“.

Kraljevica – pension Brno

Danas se ova ulica zove Ulica Braće Radić. Mada ulica nije velika (vodi od Zrinskog trga prema ulici Mate Valjata) ovdje su kafić Pharos, dućan Zvončica, željezarija i pizzeria Porto Re. Upravo je pizzeria na lokaciji gdje je nekada postojao „Pension Brno“. Na žalost, o pansionu nisam našla više podataka, spominje se samo u knjizi Želimira Mandekića „Slijedom gospodarske prošlosti Kraljevice“. U ovoj knjizi se „Brno“ spominje kao gostiona, no, sudeći po natpisu na kući, sigurno su se i ovdje iznajmljivale sobe.

Tada je u ulici postojala i kavana koja se nalazila bliže Zrinskom trgu (na fotografiji se vidi tenda na dnu ulice, tenda je pripadala kavani). Autor knjige navodi kako je između dva rata u Kraljevici osim hotela i gostiona postojala klesarska radionica, šest pekara, trgovine vinom, postolarske radnje, krojačke radnje i prodavaonica tekstila obitelji Šubat. Knjižica „Kraljevica (Porto Re)“ koju je napisao dr. Kosić (izdana je 1906. godine), navodi niz gostiona, hotela, iznajmljivača soba i barki u Kraljevici, ali ne i „Brno“ tako da je očito da je „Pension Brno“ otvoren nakon izdavanja ove knjižice. Ovaj dio Kraljevice blizu je brodogradilišta pa je u bombardiranjima u Drugom svjetskom ratu srušeno niz kuća, među njima i „Pension Brno“.

Pula – Park grada Graza

Park s nizom eksponata između Flaciusove ulice i Ulice Sergijevaca zove se Park grada Graza. Park je napravljen tek pedesetih godina 20. stoljeća, kada se grad obnavljao od razornih posljedica savezničkih bombardiranja 1944. i 1945. godine. Naime, na početku Drugog svjetskog rata Pula je bila pod talijanskom upravom. Nakon kapitulacije Italije, Istru su okupirali Nijemci, a Pula im je bila važna vojna luka čime je postala i meta savezničkih bombardiranja. Pula je prvi puta bombardirana 09. siječnja 1944. godine. U dvadesetak napada iz zraka od tada pa do kraja rata, upravo je ovaj napad bio najgori. U bombardiranju grada toga dana sudjelovalo je 109 bombardera, ubijeno je 101 ljudi (17 vojnika i 84 civila), a ranjeno 175 ljudi. Do posljednjeg napada 1945. u gradu je oštećeno 2.170 kuća, a potpuno srušeno 235 kuća. Žrtve napada bile su brojne, većinom civili.

Površina Parka grada Graza prije 1944. bila je gusto naseljena. Kuće, stisnute jedna do druge, većinom su bile sagrađene u 19. stoljeću. Između kuća je krivudala uska ulica, Via Tradonico (na staroj fotografiji). Zbog blizine luke, većina kuća na potezu od Foruma do kapele Svete Marije Formoze bila je potpuno srušena. Nakon rata samo na ovom potezu uklonjeno je 120 kuća i 1957. ovdje je napravljen park, a Via Tradonico zauvijek je nestala. 

Bakarac – pekarica Marija Dorić

U „Zborniku Kraljevice 2“ (2016.) spominje se Marija Dorić iz Bakarca, prva žena koja je u Zanatskoj komori u Zagrebu položila majstorski ispit iz pekarske struke. Marija Dorić rodila se u Bakarcu 1880. godine. Ispit za pekara položila je 09. lipnja 1937. godine. Nakon položenog ispita komora je izdavala „Majstorsko svjedočanstvo“. Komora je tada imala otisnuto svjedočanstvo za pekare, ali ne i za pekarice, pa je Marijino „Majstorsko svjedočanstvo“ navodilo njezino ime i dan rođenja, ali je ostatak teksta napisan u muškom rodu. 

Tako piše da „mu ovo svjedočanstvo služi kao dokaz stručne spreme za obavljanje pekarske radnje u smislu zakona o radnjama i daje mu pravo na naziv majstora“. Marija je otvorila pekarsku radnju u njezinoj kući u Bakarcu 1930. godine i pekara se ovdje nalazila do početka rata 1941. godine. Njezin kruh je bio naširoko poznat pa su po kruh u „Majkinu pekarnu“ dolazili i ljudi iz Kraljevice, Hreljina, a nekima je čak slala kruh u Zagreb. Marija Dorić umrla je 1979. godine, dva mjeseca prije njezinog stotog rođendana.

Gračišće – seljačka buna

Braća Antonio i Girolamo Flangini, bogati mletački trgovci, postali su vlasnici Pazinske knežije 1644. godine uzevši je u zalog za iznos od 350.000 forinti. Kupoprodajni ugovor je potpisan 26. travnja 1644. (Flangini su ostali vlasnici do 1660. kada je knežija ponovno promijenila vlasnika). Prijašnji vlasnik feuda bio je Giovanni Balbi od Wolfsdorfa koji je, bez obzira na promjenu vlasništva, pokušao sakupiti sve zaostale poreze seljaka. U njegovo ime zadaću prikupljanja tih poreza dobili su Annibale Bottoni i njegov tajnik Daniel Gonan. 

Bottoni je ovime ušao u sukob i s braćom Flangini, ali i sa seljacima iz Pićna i Gračišća. Naime, osim prisilnog prikupljanja zaostalih poreza, Bottoni je pokušao prikupiti i nekakav novi izvanredan porez. Pobuna seljaka započela je u nedjelju 06. srpnja 1653., a u njoj je sudjelovalo oko tri tisuće naoružanih seljaka. Seljake je dodatno razljutio falsifikat kojim je Bottoni pokušao dokazati da su seljaci bogati i imaju dovoljna primanja da plate i zaostali porez i ovu novu izmišljotinu. Kada je vidio da je vrag odnio šalu, Bottoni je pobjegao u Pićan i tamo se sakrio u crkvi. Seljaci su provalili gradska vrata, ušli u Pićan i prisilili vikara da otključa crkvu. Ubili su i Bottonia i Gonana. Dana 16. srpnja 1653. u svim crkvama Pazinske grofovije čitao se proglas Ferdinanda III kojim se naređuje seljacima da polože oružje i vrate se kućama. Vlast je očito pokušala primiriti nastalo stanje jer je ubrzo Ferdinand III obećao razmotriti seljačke pritužbe.

Hreljin - crkva Svetog Jurja

Kaštel u Hreljinu (ostaci kaštela nalaze se blizu groblja) izgubio je na važnosti izgradnjom Karolinške ceste. Cesta je dovršena 1728. godine i spojila je Karlovac s Bakrom i Rijekom. Kako je kaštel bio dosta udaljen od ceste, stanovnici su se počeli seliti na novu lokaciju, uz Karolinšku cestu. Tako je nastao današnji Hreljin. Zadnji stanovnici napustili su kaštel 1790. godine. Već četiri godine kasnije (1794.) dovršena je u Hreljinu crkva Svetog Jurja. U crkvi se čuvaju relikvijar svete Ursule i pokaznica (liturgijska posuda u koju se stavlja posvećena hostija) koja je dar Barbare Frankopan.

Pokaznica Barbare Frankopan napravljena je oko 1489. godine u nekoj mletačkoj zlatarskoj radionici. Pokaznica se sastoji od staklene posudice s postoljem za hostiju učvršćene u predivno napravljen stalak. Na podnožju pokaznice nalazi se natpis po kojem se zna da je pokaznicu darovala Barbara Frankopan 1489. godine u spomen na njezinog preminulog supruga Vuka Brankovića. Što se tiče relikvijara Svete Ursule, relikvijar je u obliku poprsja ove svetice. Napravljen je negdje krajem 14. ili početkom 15. stoljeća. Relikvijar je jako sličan relikvijaru Svete Ursule koji se nekada nalazio u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Rijeci, ali je u Drugom svjetskom ratu odnesen u Italiju (danas se nalazi u Udinama). Vjeruje se da je relikvijar iz Hreljina možda kopija onoga iz Rijeke, čak je moguće da je napravljen u istoj radionici u kojoj je napravljen i relikvijar iz Rijeke. Štoviše, popis inventara crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije iz 1457. navodi dvije velike srebrne pozlaćene glave (relikvijar koji je danas u Udinama i možda baš ovaj u Hreljinu). 

Ližnjan – Majka Božja od Milosti

Crkva Majke Božje od Milosti nalazi se usred starog dijela Ližnjana. Kako se taj dio Ližnjana zove Munat mnogi crkvu zovu i crkvom Majke Božje od Munata. U nizu izvora na internetu navedeno je da je crkva sagrađena 1704. godine, ali i da je crkvom od 16. do 19. stoljeća upravljala bratovština, pa pretpostavljam da je na istom mjestu postojala i starija crkva. Na preslici bi se trebala nalaziti dva zvona, no postoji samo jedno. Interesantna je priča o ovom zvonu koje nedostaje. 

To je zvono napravljeno u mletačkoj radionici Vendramina i njegovog sina Marka, koja je postojala krajem 14. i početkom 15. stoljeća. Ližnjansko je zvono napravio sin Marko. Početkom 1. svjetskog rata Austrougarska je rekvirirala niz crkvenih zvona kako bi ih iskoristila za ratne potrebe. Srećom, vrijednost srednjevjekovnog zvona iz Ližnjana je prepoznata pa ono nije rastaljeno. Neko vrijeme se zvono čuvalo u Ljubljani, a 1980. je došlo u posjed muzeja Metropolitan Museum of Art u New York-u.

Belgrad – Majka Božja Snježna

Crkva Majke Božje Snježne nalazi se u Belgradu nedaleko od Grižana. Crkva je sagrađena u 16.st., na mjestu gdje se nalazila starija crkva. Starija crkva je bila gotička, niža i manja od današnje. Današnji izgled (barok) nastao je dogradnjama crkve u 16. i 17. stoljeću. Dogradnju u 17. stoljeću spominje glagoljski natpis koji se nalazi iznad ulaza u crkvu. Crkva je nekada bila župna crkva župe Belgrad. Nije poznato kada je točno ova župa osnovana, no zahvaljujući starim dokumentima zna se da je to bilo negdje između 1288. i 1323. godine. Župa je postojala do 1790. godine.

I Vinodolski kraj je bio poznat po popovima glagoljašima. Niz glagoljaških natpisa i knjiga je izgubljeno, no neki su ipak sačuvani. O crkvi Svete Marije Snježne brinula se bratovština Svete Marije koja je vodila i zemljišne knjige sve do 1831. godine. Noviji zapisi su upisani latinicom, a stariji su na glagoljici. Posljednji zapis na glagoljici ostavio je plovan Mikula Mužević 1673. godine. Ime ovog plovana upisano je i na tri glagoljaška natpisa o dogradnji crkve Svete Marije Snježne. Ukupno je u Belgradu nađeno sedam glagoljaških natpisa. Replike dva natpisa iz crkve Majke Božje Snježne (iz 1640. godine) izložene su na Velom Brijunu u crkvi Svetog Germana (jedna od replika s Brijuna je i na fotografiji).

Omišalj – kapela svete Jelene na Dolu

Jedna kapela Svete Jelene nalazi se na glavnom omišaljskom trgu, Placi. Od druge kapele, one Svete Jelene na Dolu, danas postoje samo ostaci. Kapela Svete Jelene na Dolu sagrađena je u 12. ili 13. stoljeću. Nalazila se izvan kaštela, uz put koji je vodio prema tvrđavi Svetog Marka. 

Kapela se prvi put spominje u oporuci Vida Bozanića iz 1569. godine. Zatim se spominje u još nekoliko navrata, sve negdje do kraja 17. stoljeća kada se prestala koristiti. U apsidi se nalazi prozorčić u kojega je ugrađen dio oltarne pregrade ukrašen motivom ljiljana. Vjerojatno je oltarna pregrada pripadala nekoj ranosrednjovjekovnoj crkvi.

Vrsar - Sveti Andrija

Stara crkva Svetog Andrije spominje se još 1226. godine. Današnja crkvica je iz 18. stoljeća, a sagradili su je ribari i seljaci. Crkvica se obilazila u vjerskim procesijama kojima su se seljaci molili za bolji urod, a ribari za bolji ulov ribe. O crkvi i imanju oko nje brinula se bratovština Svetog Andrije. Stanovništvo ovog kraja ponovno se dokazalo početkom 20. stoljeća jer su prikupljali novce za obnovu crkvice. Obnova je dovršena 1915. godine. Nakon Drugog svjetskog rata crkva se više nije koristila, oko nje je sve zaraslo, a neko vrijeme je desakralizirana crkvica bila i štala za ovce. 

U tom razdoblju osim što se krov urušio pokradeno je sve što se moglo pokrasti iz crkve. Župnik je uklonio ovu malu preslicu na vrhu crkve kako bi je sačuvao za neke eventualno bolje dane. Ti bolji dani ipak su došli. Zadnja obnova crkvice trajala je 2 godine i dovršena je 2011. godine. Tada je preslica vraćena na vrh.  Od obližnje lokve Flaban do crkve Svetog Andrije tada je postavljen Križni put.