Nezakcij – situla s pomorskom bitkom

Nedavno sam na Viasat History gledala dokumentarac iz serije „Skrivene tajne Jadrana“ (preporučujem, sigurno će biti repriziranja). U jednoj epizodi spominjao se histarski kralj Epulon i, naravno, Nezakcij. Kako su u Nezakciju u dva groba bogatih histarskih moćnika otkrivene jedine brončane situle pronađene u Istri, spominjale su se i situle, a jedan od arheologa nazvao ih je najstarijom vrstom stripa. Zapravo, ovaj opis situla je savršen. Za početak, situle su posude, najčešće metalne, u kojima se najčešće čuvala tekućina. Kada su se počele koristiti nisu se ukrašavale, no negdje u 6.st.p.n.e. počele su se ukrašavati različitim prikazima koji su se gravirali u metal (situlska umjetnost). Naravno, to ne znači da je od tada nadalje svatko imao ukrašenu situlu. I dalje je bilo situla bez ikakvih ukrasa jer nije si baš svatko mogao priuštiti ukrašene situle. Kako bi shvatili usporedbu sa stripom, važno je znati kako su se ukrašavale situle. Prije no što bi se počeli gravirati prikazi, posuda bi se vodoravnim crtama podijelila na nekoliko „polja“ (frizeva). Tek tada bi se u takva „polja“ dodavali prikazi. Obično bi se jedan friz „rezervirao“ za jednu tematiku, drugi friz za drugu… Onaj tko je želio vidjeti cjeloviti prikaz iste tematike u svakom pojedinom frizu trebao je polagano okretati posudu i tako bi vidio cijelu „priču“.

Frizevi situla pronađenih u Nezakciju (situle iz Nezakcija izložene su u Arheološkom muzeju Istre u Puli) prikazuju prizore gozbi, životinje, povorke ratnika ili pak povorku moćnika tijekom neke svečanosti, prikaz borbe dva „boksača“ (barem nalikuju boksačima), scene iz svakodnevnog života (lovci, orač s govedima upregnutima u plug)... Lako se prepoznaje histarski ratnik jer je prikazan s kacigom koja je, po obliku, bila tipična za Histre. Segmenti brončane situle s prikazom pomorske bitke otkriveni su 1981. godine, u histarskoj grobnici nad kojom je kasnije, u antici, podignut srednji hram famozne rimske trijade hramova. Situla se datira u razdoblje oko 500.g.p.n.e. Prikaz pomorske bitke očito je bio toliko važan pokojniku (možda je i on sam sudjelovao u toj bitki ili je brod bio njegov… tko će ga znati) da su prizori pomorske bitke prikazani u čak dva friza (dva horizontalna polja). Majstor koji je ukrašavao situlu napravio je to tako vješto pa se vide detalji broda, veslača i ratnika, čak i detalji na njihovom oružju i štitovima. Histri su bili u pomorskoj bitki s lembima, brzim i laganim brodicama. Zna se da su bili dobri brodograditelji jer su bili poznati kao gusari. To zasigurno nisu mogli biti da nisu imali savršena plovila kojima su mogli lagano i brzo manevrirati. Uostalom, histarski lembi su bili tako dobra plovila da su ih kasnije, uz manje izmjene, prihvatili i Rimljani i neke druge kulture. Drugi frizevi iste situle prikazuju prikaze iz lova, scene oranja. U dva friza ugravirana su bojna kola, dok je na dnu uski friz s konjima u galopu (fotografiju situle iz Nezakcija s prikazom pomorske bitke preuzela sam od Arheološkog muzeja Istre (izvor Facebook)) .

Buzet - palača Moretti

Na zapadnoj strani starog Buzeta, na samim zidinama (adresa: Josipa Ivančića 11) sagrađena je palača Moretti. Palaču je sagradio plemić Francesco Moretti (1747.-1811.) na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće, no njegova palača nije bila i prva kuća sagrađena na ovom dijelu zidina. Prva kuća (zauzimala je površinu sjevernog krila palače Moretti) sagrađena je negdje u 17. stoljeću. U ovu se kuću ulazilo kroz vrt pa je na vrtnoj zidanoj ogradi napravljen portal s grbom, koji je sačuvan do danas, a također se datira u 17. stoljeće. Ova kuća iz 17. stoljeća ugrađena je u reprezentativno (i dovršeno) sjeverno krilo palače Moretti. Osim sjevernog krila, Moretti je želio napraviti i manje-više jednako južno krilo, a između njih bio bi ovaj izbočen prostor. U podrumu tog izbočenog središnjeg dijela palače nalaze se ostaci četvrtaste buzetske kule iz 15. ili 16. stoljeća. 

Dok je u razini podruma površina kule neizmijenjena (četvrtasta), sa zapadne i istočne strane, na razini prizemlja i prvog kata, sagrađen je ovaj polukružni prostor te su ulaz u palaču i dvorana na prvom katu trebali biti ovalni. Takav je barem bio plan. Francesco Moretti je umro 1811., kada južno krilo nije bilo dovršeno (ovalni prostor nije nikada bio podijeljen na prizemlje i prvi kat), a nedovršena palača ostala je njegovim nasljednicima. Po svemu sudeći, nasljednici nisu nikada dovršili njegov projekt, po starim zapisima evidentno je da su i dalje koristili samo sjeverno krilo palače, a zbog nedovršenosti nedugo nakon Moretti-eve smrti katastri navode da je južno krilo s kulom ruševno. Zbog zapuštenosti starog Buzeta, osamdesetih godina 20. stoljeća radi se niz projekata kako bi se spasila ljepota starog grada. Tada se popravlja i stanje „kule“, koje barem izvana dočarava Moretti-eve zamisli o palači. I da ne zaboravim, kao izvor koristila sam tekst „Palača Moretti – nedovršeni projekt s kraja 18. i početka 19. stoljeća u Buzetu“. Autor teksta je dr.sc. Petar Puhmajer, a tekst je objavljen u Buzetskom zborniku 47.

Štinjan – Fort Valmaggiore

Zbog dodatne zaštite austrougarske ratne luke u Puli, tek nakon gradnje obližnje utvrde Fort Monte Grosso u blizini je napravljena i utvrda Fort Valmaggiore. Gradnja je trajala od 1884. do 1886. godine, odvijala se u dvije faze, a ova izdužena utvrda nepravilnog oblika koristila se od 1886. do 1945., a zatim od 1950. do 1959. godine. 

Utvrda je građena od betona i čelika, toliko dobro da je čak i bombardiranje Nijemaca krajem Drugog svjetskog rata nanijelo utvrdi tek minimalnu štetu. Priča se da su tridesetih godina prošlog stoljeća i Talijani pokušali razoriti, no nisu se makli dalje od početka. Do njezinog najzaštićenijeg dijela vodi podzemni tunel. U doba Austro Ugarske u utvrdi je bilo smješteno po tri časnika i 192 vojnika.

Rovinj - ulica Carera palača Constantini

U ovoj ulici na broju 6 nalazi se barokna palača Costantini. Na palači je njihov obiteljski grb iz 1724. godine. U ulici pažljivo promatrajte i ostale kuće jer ovo nije jedina barokna palača u ulici. Inače, u niz navrata sam već spomenula ulicu Carera. Čak sam napisala i da je ulica nastala u razdoblju od 1670. do 1776. godine, kada se Rovinj počeo širiti s otoka (danas poluotok) na kopno. 

No nisam spomenula kako je nastalo ime Carera. Tada su svi za tu cestu koristili izraz Strada dei Carri (cesta zaprežnih kola) jer je ovo bio glavni put koji je iz tadašnjeg zbijenog Rovinja vodio prema poljima u ovom dijelu rovinjske okolice. Kasnije su ulicu popločili, da bi tridesetih godina 20. stoljeća taj predivan kamen kojim je bila popločena maknuli. No 2008. godine je Carera ponovno sređena, a vraćen je i kamen.

Krk – gradska loža

Šetnja gradom Krkom otkriti će vam bogatu ostavštinu Venecije no nećete pronaći gradsku ložu, ne zato što je Krk nije imao nego zato jer nije sačuvana. Zna se da je loža sagrađena negdje u drugoj polovini 15. stoljeća i nalazila se na Trgu Vela Placa, no njezin točan položaj na trgu nije posve jasan. Ložu spominje Antonio Vinciguerra (Venecija, oko 1440. - Padova, 1502), prvi mletački providur na Krku koji je boravio na Krku 1480. i 1481. godine. Upravo on navodi da se na trgu gradi gradska loža što preciznije upućuje na godine njezine izgradnje.

Kako su gradske lože bile važna mjesta za funkcioniranje lokalne sredine, donošenje važnih odluka za život lokalnog stanovništva, suđenja i objave presuda, zna se da je Krk na ovom trgu imao i srednjevjekovnu ložu. Ona se navodi u starim dokumentima iz 14. stoljeća i 15. stoljeća, dok se nova loža spominje prvi puta u sačuvanom dokumentu iz 1543. godine. Mada točan izgled lože nije poznat, zasigurno je nalikovala nizu drugih mletačkih loža. Zadnji put se mletačka loža u gradu Krku spominje u drugoj polovici 17. stoljeća.

Istra - parobrod Graf Wurmbrand

Putnički parobrod „Graf Wurmbrand“ napravljen je u Trstu 1895. za Austrijski Lloyd. Parobrod je imao savršene karakteristike i bio je prvi brod ove kompanije koji je imao dva vijka. Na parobrodu je bilo i po 34 članova posade. Njegovi strojevi mogli su postići 2.500 konjskih snaga pa je brod mogao ploviti brzinom od 17 čvorova. „Graf Wurmbrand“ je plovio na liniji Trst – Kotor i putovanje je trajalo 27 sati. Naravno, jedna od luka u koju je ulazio bila je i Pula. Početkom 20. stoljeća kompanija je uvela još modernije parobrode, a jedan od njih je bio Baron Gautsch. Godine 1912. austrijski Lloyd prodao je parobrod „Graf Wurmbrand“ manjoj kompaniji Tripcovich S.A. di Navigazione i od tada je ovaj brod plovio na liniji Trst – Ancona. Kasnije je brod rekvirirala talijanska mornarica, prefarban je u bijelu boju i koristio se kao bolnički brod. Godine 1925. mijenja mu se ime u „Citta di Roma“, a 1927. u „Citta di Zara“. Parobrod je izrezan u Trstu 1932. godine.

Parobrod je bio poznat i po spašavanju putnika s potonulog „Jadranskog Titanica“, parobroda Baron Gautsch koji je 13. kolovoza 1914. potonuo u rovinjskom akvatoriju. Uzrok potonuća je bio „susret“ s podmorskom minom. Da ironija bude veća, položaj postavljenih mina bio je poznat posadi broda. Otprilike 150 putnika je preživjelo, oni su prvo prevezeni u Pulu, a idući dan u Trst. Većina žrtava pokopana je u Puli. Točan broj žrtava nije poznat jer je upitno koliko je popis putnika bio točan. Naime, bio je početak rata, zavladao je kaos i putnici na brodu većinom su bili članovi obitelji vojnih službenika i austrijski turisti koji su bježali kući. Nagađa se da je Jadran postao grobnicom za 240 - 390 putnika, većinom žena i djece, koji se i službeno smatraju prvim žrtvama Prvog svjetskog rata.

Romualdova spilja - crteži

Na blogu sam već spomenula boravak Svetog Romualda u ovoj spilji, ali i izgled Limske drage i Limskog kanala u davnini (pogledati oznaku „Limski kanal i okolica“ u web pregledniku bloga). Tekst o spilji ne sadrži još jedan famozan podatak, a to je pronalazak crteža jer prve crteže je otkrio ravnatelj Arheološkog muzeja Istre Darko Komšo 2010. godine. Crteži napravljeni oker bojom datiraju se u paleolitik. Od tada je ukupno u spilji otkriveno 44 crteža. Dio crteža je jako slabo očuvan jer su naslikani na kalcitnoj kori koja je na nekim dijelovima otpala, a i noviji grafiti, ispisani u 19. i početkom 20. stoljeća, uništili su dio ovih prastarih crteža.

Bolje očuvani crteži prikazuju bizone, divokoze, ljude, neke simbole… Neki crteži napravljeni su prije tridesetak tisuća godina  te su, barem u ovom dijelu Europe, najstariji.  Slični crteži pronađeni su u Španjolskoj i u Francuskoj. Naravno, arheolozi su u Romualdovoj spilji pronašli i alatke, ostatke životinja od kojih je većina izumrla. Vjeruje se da je u tom razdoblju spilja imala kultnu namjenu, a praljudi koji su je posjećivali živjeli su vjerojatno u blizini, možda baš i u nekoliko spilja u Limskom kanalu. Uostalom, tada je Limski kanal bio dolina kojom je, barem se tako misli, tekla rijeka Pazinčica.

Histri i gusarenje u antici

Histri, narod indoeuropskog podrijetla, naselio se u Istri negdje oko 10. stoljeća prije naše ere. Na sjeveru Istre živjeli su Japodi, plemena Histra živjela su u zapadnoj Istri, a rijeka Raša bila je granica između njih i Liburna. Naravno, Histre i njihovog kralja Epulona već sam spominjala na blogu nekoliko puta pišući o Nezakciju (pogledati u web pregledniku oznaku „Ližnjan Šišan Muntić Valtura“). Već u 4. stoljeću prije naše ere grčki i rimski izvori spominju Histre kao vrlo vješte pomorce, ali i opasne gusare. Histarske drvene lađe bile su brze i lake za manevrirati, pa su s popriličnom lakoćom napadali rimske brodove i otimali plijen. Histarski gusarski napadi i otimačine zbivali su se uz obalu južne Istre. Samo malo dalje od njihove najpoznatije gradine, Nezakcija, nalazila se nezakcijska luka, Budava (na fotografijama su Nezakcij i Budava). Kada stignete u Budavu, zamislite uvalu dok su u njoj bile histarske lađe s gusarima.

Biti gusar u davnini je bio legitiman posao. Osim pljački, gusari su često otimali ljude i tražili otkupnine. U antici gusarski pregovarači u rimskim gradovima unaprijed su s trgovcima dogovarali cijenu koja bi garantirala da njihova roba sigurno stigne na cilj, a dogovarali su i otkupnine ukoliko su gusari oteli nekoga (ili nešto). Interesantno je znati da je gusarstvo ukinuto tek 1856. godine Pariškom pomorskom deklaracijom. Vezano za Histre, upravo je gusarstvo dovelo do Histarskih ratova. Prvi je bio 221.g.p.n.e., drugi 178. i 177. p.n.e. kada su Histri definitivno poraženi u opsadi Nezakcija, a Epulon i njegovi ljudi počinili su masovno samoubojstvo kako bi izbjegli zarobljavanje. Kasnije su se Histri polagano romanizirali. Rimljani nisu zbog gusarenja vodili samo ovaj rat na Jadranu, vodili su i Rimsko – ilirske ratove. Nakon smrti ilirskog kralja Agrona 231.g.p.n.e. vlast nad Ilirima preuzela je njegova žena Teuta (vladala do 227.g.p.n.e.). Mada su Rimljani inzistirali da Teuta zabrani gusarenje Ilirima, Teuta je glatko odbila taj prijedlog. Nakon što su Iliri ubili jednog rimskog pregovarača, započeo je Prvi rimsko-ilirski rat (229. – 228. p.n.e.). Teuta je poražena, povukla se u Rhizon (Risan u Bokokotorskom zaljevu), i ovdje je pregovarala s Rimljanima. Nakon pregovora ilirska država je znatno smanjena, a što je poslije bilo s Teutom je nepoznanica. Naravno, pitanje je jesu li baš Histri (i Iliri) toliko ugrožavali plovidbu ili je Rim samo iskoristio njihove „sportske aktivnosti“ kao opravdanje za napad. Antički Rim bio je sklon smisliti neku bedastoću kojom bi opravdao osvajanje novih područja (koja ničim nisu ugrožavala sigurnost Rima), dok je u pozadini bilo isključivo širenje teritorija i bogaćenje rimskih moćnika koji su osvojene krajeve prvo opljačkali, a zatim nametali poreze. Kako vidimo, ljudski rod nije se baš puno promijenio do dana današnjega.

Ima još interesantnih činjenica o gusarima i Rimu i, mada nemaju veze s Histrima, spomenuti ću ih. Na primjer, 75.g.p.n.e. gusari iz Kilikije (danas južna Turska) oteli su tada mladog Cezara i tražili otkupninu od 20 talenata. Cezar je taj iznos smatrao uvredom, sam naredio da se iznos otkupnine mora povećati na 50 talenata, ali im se i zaprijetio da će im se, kada bude vraćen u Rim, osvetiti. I stvarno, oslobođen Cezar (naravno, plaćena je ta viša otkupnina) ubrzo je otkrio gdje plove njegovi otmičari, napao ih, utamničio i potom dao ubiti. Rat protiv gusara proslavio je i Pompeja koji je 67.g.p.n.e. u samo 40 dana „očistio“ more od gusara koji su najviše ometali plovidbu Sredozemljem.

Štinjan - hidrobaza nekad

Sada neću pisati o divno uređenoj štinjanskoj obali, meni najdražoj šetnici uz more, plažama… Hidrobaza, makar je do danas ostao samo djelić nekadašnje hidrobaze, ipak zaslužuje svoju priču. Austrougarska je započela s razvojem zrakoplovstva 1910. godine, a za to je bio zaslužan grof Rudolf Montecuccoli (Modena, 1843. – Baden, 1922.), austrougarski admiral i zapovjednik austrougarske ratne mornarice. Prvi zrakoplov poletio je 29. srpnja 1911., a napravljen je po projektu Josefa Mickla. Poletio je iz Valture gdje su se tada nalazili pokusni aerodrom i pokusna mornarička zrakoplovna postrojba.

Idući korak u stvaranju hidroaviona bio je adaptacija zrakoplova u ovaj tip aviona, u hidroavion. Prvi zapovjednik Austrougarskog mornaričkog zrakoplovstva postao je Viktor ml. Klobučar - Rukavina od Bunića (Graz, 1878. - Zagreb, 1965.), inače letač austrougarskog balonstva pa pilot aviona i letećih čamaca. Krajem 1911. Mornarička zrakoplovna postrojba prvo se preselila iz Valture na otočić Sveta Katarina u pulskom zaljevu na kojem je upravo bila dovršena Zrakoplovna postaja za hidroavione. Prvi hidroavion poletio je 1912. godine, upravo s otočića Sveta Katarina. Ubrzo i Sveta Katarina postaje premala za potrebe daljnjeg razvoja hidroaviona i školovanje pilota pa se na otočiću Kozada (Kotež) otvara škola za pilote, dok se dvije zrakoplovne baze otvaraju kod Štinjana i kod Valbandona. 

Glavna hidrobaza bila je upravo ova kod Štinjana. Štinjanska hidrobaza dovršena je 1913. godine. Uz more su sagrađeni hangari za hidroavione. Iz hangara su vodile tračnice prema moru i zatim su se hidroavioni po kosim rampama spuštali u more (ili vadili iz mora). Od hangara ostao je veliki plato (ponegdje se još vide pločice na podu) i tračnice za hidroavione. Osim hangara na obali je sagrađeno nekoliko zgrada u kojima je bila smještena posada hidrobaze i u kojima su bila skladišta i radionice. Krajem Prvog svjetskog rata Austro – Ugarska je imala 268 hidroaviona, a stotinjak je bilo u procesu proizvodnje. Sve zgrade na hidrobazi obnovili su Talijani između 1913. i 1920. Hidrobaza je porušena krajem Drugog svjetskog rata u jednom od bombardiranja saveznika. Na žalost, nikada nije obnovljena.

Brajkovići –Sveta Marija od Zdravlja

Selo Brajkovići pripada općini Kanfanar, a nalazi se između Kanfanara i Rovinjskog Sela. U selu je crkva Svete Marije od Zdravlja. Crkva je sagrađena 1852. godine (uklesana godina je na fotografiji), a interesantna je priča koja je prethodila njezinoj gradnji. Naime, zapadno od sela Kurili nekada se nalazila crkva Svetog Vetora i Svete Korone (Viktor i Korona, bračni par ubijen oko 170. godine u vrijeme progona kršćana). Lokaciju ove crkve i danas lokalno stanovništvu naziva Sveti Vetor. 

U crkvi Svetih Vetora i Korone kao oltarni kamen (središnji posvećeni dio oltara) koristila se antička nadgrobna stela s uklesanim natpisom „D. M LAEVINIAE.C.F SABINAE“. Tada su crkvu počeli koristiti razbojnici. Kako bi se spriječila daljnja zlodjela razbojnika donesena je odluka da se crkva Svetih Vetora i Korone poruši što je i učinjeno, a sav građevinski materijal je potom korišten za gradnju crkve u Brajkovićima. Prilikom gradnje nove crkve navodno je u zid ugrađena i ova antička stela, no, ako je podatak uopće točan, natpis danas nije vidljiv. Eto, tako su razbojnici kumovali gradnji crkve u Brajkovićima.