Šišan – Istrioto

U Šišanu na jesen možete posjetiti „Festival dell' Istrioto“ kojega organizira Zajednica Talijana Šišan. Istrioto je predvenecijanski istroromanski jezik koji se nalazi na popisu 24 najugroženija europska jezika. Dva su osnovna razloga njegove ugroženosti; veliki egzodus Talijana iz Istre nakon Drugog svjetskog rata i miješanje istriota s drugim jezicima, talijanskim iz doba vladavine Venecije, talijanskim i hrvatskim.

Istrioto se koristi (koristio se) u Šišanu, Rovinju, Vodnjanu, Balama, Fažani, Galižani, dakle na samom jugu Istre. Naravno, između istriota u tim gradovima i gradićima postoje manje razlike pa je zapravo riječ o nekoliko dijalekata istriota. Naziv „istrioto“ uveo je gorički jezikoslovac Graziadio Isaia Ascoli (1829.–1907.). Znalci ga mogu razlikovati od, na primjer, talijanskog jezika koji se govori u Istri od doba vladavine Venecije. Zajednica Talijana iz Šišana još je 2012. počela raditi na ujedinjenju mjesta u Istri gdje se još govori istrioto kako bi zajedničkim projektima oteli jezik zaboravu. Od 2013. organizira se svake godine i ovaj festival kojega sam spomenula (na fotografiji je crkvica Svetog Trojstva u Šišanu).

Lovran - groblje

Nekadašnje groblje u Lovranu imalo je tri crkvice no do danas je sačuvana jedino crkvica Svetog Trojstva. Povećanjem broj stanovnika i razvojem turizma ovo groblje je postalo premaleno. Tada je započeo poprilično buran i dugotrajan proces za odabir lokacije za novo lovransko groblje. Grad je predložio da novo groblje bude na predjelu Lokva. Mnogi su se pobunili protiv ovog prijedloga; ljudi su tamo imali čestice koje su željeli dobro prodati za gradnju vila dok velikim investitorima lokacija nije odgovarala zbog gradnje turističkih objekata. Čak je bila organizirana i peticija protiv gradnje groblja na ovoj lokaciji. Sve ove komplikacije trajale su godinama pa je proces koji je započeo krajem 19. stoljeća rezultirao odlukom da se staro groblje zatvori 16. ožujka 1903. i ipak sagradi novo groblje na Lokvi. 

Odluka je donesena 1903. no to nije bio kraj ove rasprave jer je odluka o zatvaranju starog groblja povučena i sve je odgođeno. Tek u listopadu 1904. tadašnji gradonačelnik Ferdinando de Persich potpisao je definitivnu odluku da će se novo groblje (ipak) graditi na predjelu Lokva. Godine 1906. grad je raspisao natječaj na kojeg su se javile dvije građevinske tvrtke: Građevinsko inženjersko poduzeće „Wolf & Lindauer“ iz Opatije i graditeljsko poduzeće Josefa von Strobacha iz Lovrana. Njihovi prijedlozi nisu prihvaćeni te se 1908. godine prihvaća prijedlog arhitekta Giovannija Rubinicha. Iduće godine Rubinich predlaže da graditeljske radove izvede Attilio Maguolo. I tek je tada započela gradnja novog groblja i grobljanske crkve. Na groblje se ulazi kroz tripartitni ulaz (mješavina secesije i romanike), također djelo arhitekta Giovannija Rubinicha. Prvi grob na novom groblju je grob general majora Carla de Schmelzea (umro 1888.) i njegove supruge Francesce de Höniger koji su 1912. ekshumirani sa starog groblja.

Fažana – Fažanski olivari

Kada sam u proljeće 2025. šetala Fažanom, u parku uz Šetnicu Mate Parlova odvijali su se radovi. U parku rastu stare masline koje pripadaju školi i vrtiću, a u jednom dijelu je dječji park s ljuljačkama, toboganima (i, često, s puno djece koja uživaju)… Cijeli taj proljetni „nered“ prošle godine je zapravo bio uređenje Fažanskih olivara, tematskog parka posvećenog maslinama i maslinarstvu. 

Nije čudo da je park napravljen baš u Fažani, sjetite se da je čak i ime "Fažana" nastalo od velike antičke radionice amfora čiji se dijelovi i danas nalaze ispod fažanskih ulica. U parku su postavljene edukativne ploče pa možete naučiti svašta, pa i o tome da je maslina smartel koja raste u parku inače vrlo rijetka u Istri mada je odlična uljarica. Posebno je interesantna replika antičke preše za masline (na fotografiji). Kraj replike je edukativna ploča pa možete naučiti latinski naziv za svaki dio preše. Rimljani su ovakvim prešama znatno unaprijedili dobivanje maslinovog ulja iz maslina. Kako je ovo ipak park koji prvenstveno pripada vrtiću i školi, edukativne ploče i sadržaji prilagođeni su i mališanima.

Pazin – pazinske bune

Pazinska knežija zauzimala je područje središnjeg dijela Istre, dijela Ćićarije, zatim dijela Istre od Plominskog zaljeva prema Opatiji, Kastva. Temelje Pazinske knežije (ili Pazinske grofovije) postavio je u 12. stoljeću Menhard od Schwarzenburga, tadašnji vlasnik središnjeg dijela Istre. Zatim su vlasnici knežije postali grofovi Gorički, da bi, nakon smrti Alberta IV godine 1375., Pazinska knežija postala vlasništvo Habsburgovaca. Knežijom je u njihovo ime upravljao kapetan čije je sjedište bio kaštel u Pazinu. Kada god im je zatrebao novac, knežiju su davali u najam (ili je bila zalog za dizanje kredita) pa se izmijenilo podosta vlasnika. Tako je Reinprecht von Walsee 1407. godine dobio u najam knežiju i njome upravljao sve do 1435. godine. Upravo je Walsee za kapetana u knežiji postavio Seyfrida von Gallenberga (umro 1411.) koji je napravio cijeli kaos. 

Život seljaka je i ovako bio težak, a Seyfrid se, naravno u dogovoru s Walsee-om, dodatno raspištoljio s porezima i uveo niz novih obveza seljacima. Zbog toga je 1408. ili 1409. došlo do prve pazinske bune. Dobro organizirani, seljaci su uspjeli osvojiti pazinski kaštel i iz njega izbaciti i Seyfrida i njegove ljude. Mada se činilo da su seljaci pobijedili, ubrzo su došli češki plaćenici i ugušili pazinsku bunu. Reinprecht von Walsee je čak zatočio pazinske suce u tamnicu. Na koncu je pazinskom ispravom cijeli komun morao potpisati Walsee-u prisegu na vjernost. Slično je bilo i stoljeće i pol kasnije, kada je kapetan knežije bio Adam Cvetković. I on je uveo dodatne poreze, pa je još veći dio uroda seljaka odlazio u kaštel te su dodatno povećane ostale obveze seljaka prema feudalcu. Tada je izbila nova buna (1571. godine) u kojoj je sudjelovalo više od 2000 naoružanih seljaka. Da bi spriječili širenje pobune na druga područja, vođe pazinske bune su smaknuti. Naravno, ovo nisu sve pobune seljaka na području knežije jer su ih nedaće još nekoliko puta prisilile da se organiziraju i pokušaju ostvariti nešto lakši život.

Cres - Izidor Stošić

Možda je Cres nekada bio zaštićen kakvim jednostavnim zidinama građenima tehnikom suhozida, no definitivno su u doba Anžuvinaca, u onom kraćem razdoblju kada Cresom nije vladala Venecija (od 1358. do 1409.), sagrađene prave zidine. Zatim se na vlast ponovno vratila Venecija. U 16. stoljeću Venecija je dijelom obnovila, a dijelom sagradila nove zidine. U grad se ulazilo kroz troje gradskih vrata, a obrana grada bila je dodatno pojačana s kulama. Na svakom uglu nalazila se po jedna okrugla kula, tako da je grad imao 4 okrugle kule. Peta kula bila je četvrtastog tlocrta (kula Torrion). Cres je ostao unutar zidina sve do njihovog rušenja u 19. stoljeću, kada se grad počeo širiti na veće područje.

Kada je Gradsko vijeće 1552. godine odlučilo da se gradski toranj mora obnoviti kako bi bio „ljepši od svih tornjeva u Dalmaciji“, vijeće je odlučilo da obnovu napravi Izidor (Sidar) Stošić, najbolji tadašnji majstor u Cresu. Stošić je bio toliko dobar majstor da je negdje nakon 1525. godine postao protomajstor (protomajstor je najugledniji majstor u njegovoj struci). Njegovo ime u knjizi s troškovima koje je vodilo Gradsko vijeće prvi puta se pojavljuje 1517. godine. Stošić je ponajviše radio upravo na zidinama grada. Kvaliteta njegovog rada bila je takva da su ga za ovako važan posao često angažirali pa se njegovo ime u troškovima koje mu je isplatio grad od 1521. do 1548. spominje čak 34 puta. Od 1535. spominju se troškovi isplaćeni Stošiću i za nabavku građevinskog materijala pa je očito Stošić, osim što je bio cijenjeni majstor, proširio posao i na trgovinu. Ugled koji je stekao u Cresu omogućio mu je da je u nekoliko navrata bio i predstavnik pučana u Gradskom vijeću. Izidor Stošić je umro negdje nakon 1559. godine jer se te godine zadnji puta spominje u dokumentima Gradskog vijeća kao nadglednik radova na zidinama. Očito je očev posao nastavio sin Frane Stošić, kojega vijeće spominje kao nadglednika radova na zidinama u niz navrata, počevši od 1564. godine pa sve do 1604. (pri pisanju sam se koristila radom „Fortificiranje grada Cresa u 16. stoljeću, autora Larisa Borića, koji je objavljen u Ars adriatica 1/2011. (133-148)).

Kanfanar – Sveti Valentin

Na Trgu Svetog Valentina u Kanfanaru nalazi se zavjetna crkvica Svetog Valentina. Crkvicu je negdje sredinom prve polovice 18. stoljeća dao sagraditi kanonik Bartolomeus Francaz i to točno nasuprot njegove kuće. U Istrapedii sam pronašla podatak da je crkvica sagrađena na mjestu gdje je prije nje postojala starija crkvica. Desno od ulaza u crkvu nalazi se ploča koju je dao ugraditi kanonik, a koja tumači razlog gradnje. 

Ploča je na latinskom jeziku (piše da je sagrađena „zbog velike milosti koju je kanonik dobio od Boga na slavu i hvalu sv. Valentina kojemu se utjecao“. Crkvica ima preslicu s jednim zvonom. Sveti Valentin naslikan je i na oltarnoj slici na kojoj su i Bogorodica s Djetetom i Sveta Apolonija, a u crkvi se čuvaju relikvije Svetog Valentina. Crkvica je obnovljena 2023. godine. Osim toga, Sveti Valentin je i suzaštitnik župe Svetog Silvestra u Kanfanaru.

Rovinj – Centar za povijesna istraživanja

Rovinj je nekada imao čak tri sedmerokutne crkvice. Do danas je sačuvana samo crkvica Svetog Trojstva (nalazi se na Trgu na Lokvi), a crkvica Svetih Kuzme i Damjana i crkvica Snježne Gospe više ne postoje. Crkvica Snježne Gospe se nalazila na Trgu Campitelli i srušena je 1810. godine, a crkvica Svetih Kuzme i Damjana bila je na trgu ispred današnjeg Centra za povijesna istraživanja. Ona je srušena 1840. godine.

Gradska vrata koja su se nalazila kraj trga zvala su se vrata Svetog Damjana (srušena su 1822. godine), dok je kuća u kojoj je Centar za povijesna istraživanja od 15. do 18. stoljeća bila fontik Svetog Damjana (fontik je skladište za žito). Eto, cijeli ovaj mali prostor unutar starog dijela Rovinj bio je u znaku Svetog Damjana. Nekadašnji fontik je 1872. godine postao prvo sjedište Tvornice duhana Rovinj, a od 1978. ovdje je Centar za povijesna istraživanja. Centar za povijesna istraživanja je ustanova Talijanske nacionalne zajednice i bavi se istraživanjem povijesti. Zgrada je obnovljena 2000. godine.

Bakar - kamene mjere

Na jednom malom trgu usred starog dijela Bakra vidjeti ćete i kamene mjere za sol i žito. Na ovome trgu nekada se kupovalo, prodavalo ili su se pak proizvodi razmjenjivali. Bakar je tada bio pun trgovaca iz Venecije i drugih mjesta na Mediteranu. 

Naime, u svojoj bogatoj prošlosti ovaj gradić je bio i važno trgovačko središte. Ove mjere zvale su se star (veća mjera) i starić (manja mjera), a koristile su se prvenstveno za žito i sol.

Lovran - Vicko Palmić

Već sam na blogu spominjala ekspediciju na sjeverni pol brodom Admiral Tegetthoff. Brod je napravljen upravo za ovu ekspediciju 1872. kada je i isplovio. Do povratka posade trebalo je proći dvije godine, a da zapravo nisu nikada ni stigli do sjevernog pola. No zato su otkrili arhipelag sa 191 otokom kojega su prozvali Zemljom Franje Josipa. Arhipelag pripada Arhangeljskoj oblasti Rusije. Nakon dva mjeseca plovidbe brod je ostao zarobljen u santi leda i tako je plutao, zajedno s posadom na brodu. Članovi posade iskrcali su se s broda 1874.  i lutali ledenim prostranstvom čak tri mjeseca. Tada su ih našli i spasili ruski ribari. Njihov povratak kućama bio je popraćen slavljem jer su i najveći optimisti vjerojatno mislili da ih više nikada neće vidjeti, da su skončali na hladnoći.

Još dok se pripremala ekspedicija, zapovjednik broda i cijele ekspedicije Weyprecht bio je svjestan opasnosti te je tražio najbolje pomorce. Od 24 pomoraca čak njih 12 bilo je iz Hrvatske, s Kvarnera pa su ih zvali Quarnerolima. Među njima je bio i Lovranac Vicko Palmić. Nakon povratka u Lovran, Vicko Palmić dobio je orden za hrabrost i dobro plaćen posao. Umro je mlad , u 44. godini u Trstu. Kada ste u Lovranu obavezno posjetite lovransku kulu (obnovljena 2024.). Na njezinom drugom katu je izložba posvećena Vicku Palmiću i ostalim Quarnerolima, pomorcima s Kvarnera koji su bili na brodu Admiral Tegetthoff. Na rodnoj kući Vicka Palmića postavljena je spomen ploča 2011. godine.

Marčana – razbojnici braća Dragešić

U doba kada je život u Istri bio težak zbog epidemija, neimaštine i svih mogućih posljedica ovoga, naravno da su, uostalom kao i drugdje u Europi (i šire) postojali razbojnici koji su „snalazili“ na drugačiji način. Tako je na području Marčane i okolice postojala razbojnička skupina u kojoj su bili braća Dragešić (Ive, Jure i Petar), Pave Hrvoić, Ive Siljan i neki Marčanci čija imena nisu bila poznata Veneciji. Pietro Loredan, tadašnji knez providur u Puli, 1710. godine žalio se Veneciji na razbojništvo u ovom dijelu Istre, čak je poslao i zapisnik sa saslušanja njegovog potkavaljera koji, unatoč uloženom trudu, nikako nije mogao kompletirati popis zločinaca. I tako, dok su se stanovnici žalili Loredanu na pljačke i nanesenu štetu, bilo ih je strah otkriti i druga imena razbojnika. 

Uostalom, nije niti čudo da su se ljudi bojali, razbojnici su vrlo glasno, pogotovo kada bi popili malo više u kakvoj oštariji, opisivali što će napraviti onima koji Veneciji odaju njihova imena. Marčanska ekipa bila je vrlo hrabra, čak su jedne noći u siječnju 1710. ušli u Pulu kako bi iz zatvora oslobodili jednog pripadnika njihove družine. To su učinili poprilično spektakularno, napravili su rupu u zidinama kako bi ušli i izašli iz Pule. Vjerojatno je bila spektakularna i kula koju je dovršio 1709. godine jedan od razbojnika, Pave Hrvoić. Kula se nalazila blizu Marčane, imala je otvore za arkebuze tako da je osim motrenja bila savršena za sprečavanje prodora predstavnika mletačkih vlasti na ovo područje. Naravno, i ovo je jedna od priča koju sam našla u knjizi „Zlikovci i prognanici“ Miroslava Bertoše.