Romualdova spilja - crteži

Na blogu sam već spomenula boravak Svetog Romualda u ovoj spilji, ali i izgled Limske drage i Limskog kanala u davnini (pogledati oznaku „Limski kanal i okolica“ u web pregledniku bloga). Tekst o spilji ne sadrži još jedan famozan podatak, a to je pronalazak crteža jer prve crteže je otkrio ravnatelj Arheološkog muzeja Istre Darko Komšo 2010. godine. Crteži napravljeni oker bojom datiraju se u paleolitik. Od tada je ukupno u spilji otkriveno 44 crteža. Dio crteža je jako slabo očuvan jer su naslikani na kalcitnoj kori koja je na nekim dijelovima otpala, a i noviji grafiti, ispisani u 19. i početkom 20. stoljeća, uništili su dio ovih prastarih crteža.

Bolje očuvani crteži prikazuju bizone, divokoze, ljude, neke simbole… Neki crteži napravljeni su prije tridesetak tisuća godina  te su, barem u ovom dijelu Europe, najstariji.  Slični crteži pronađeni su u Španjolskoj i u Francuskoj. Naravno, arheolozi su u Romualdovoj spilji pronašli i alatke, ostatke životinja od kojih je većina izumrla. Vjeruje se da je u tom razdoblju spilja imala kultnu namjenu, a praljudi koji su je posjećivali živjeli su vjerojatno u blizini, možda baš i u nekoliko spilja u Limskom kanalu. Uostalom, tada je Limski kanal bio dolina kojom je, barem se tako misli, tekla rijeka Pazinčica.

Histri i gusarenje u antici

Histri, narod indoeuropskog podrijetla, naselio se u Istri negdje oko 10. stoljeća prije naše ere. Na sjeveru Istre živjeli su Japodi, plemena Histra živjela su u zapadnoj Istri, a rijeka Raša bila je granica između njih i Liburna. Naravno, Histre i njihovog kralja Epulona već sam spominjala na blogu nekoliko puta pišući o Nezakciju (pogledati u web pregledniku oznaku „Ližnjan Šišan Muntić Valtura“). Već u 4. stoljeću prije naše ere grčki i rimski izvori spominju Histre kao vrlo vješte pomorce, ali i opasne gusare. Histarske drvene lađe bile su brze i lake za manevrirati, pa su s popriličnom lakoćom napadali rimske brodove i otimali plijen. Histarski gusarski napadi i otimačine zbivali su se uz obalu južne Istre. Samo malo dalje od njihove najpoznatije gradine, Nezakcija, nalazila se nezakcijska luka, Budava (na fotografijama su Nezakcij i Budava). Kada stignete u Budavu, zamislite uvalu dok su u njoj bile histarske lađe s gusarima.

Biti gusar u davnini je bio legitiman posao. Osim pljački, gusari su često otimali ljude i tražili otkupnine. U antici gusarski pregovarači u rimskim gradovima unaprijed su s trgovcima dogovarali cijenu koja bi garantirala da njihova roba sigurno stigne na cilj, a dogovarali su i otkupnine ukoliko su gusari oteli nekoga (ili nešto). Interesantno je znati da je gusarstvo ukinuto tek 1856. godine Pariškom pomorskom deklaracijom. Vezano za Histre, upravo je gusarstvo dovelo do Histarskih ratova. Prvi je bio 221.g.p.n.e., drugi 178. i 177. p.n.e. kada su Histri definitivno poraženi u opsadi Nezakcija, a Epulon i njegovi ljudi počinili su masovno samoubojstvo kako bi izbjegli zarobljavanje. Kasnije su se Histri polagano romanizirali. Rimljani nisu zbog gusarenja vodili samo ovaj rat na Jadranu, vodili su i Rimsko – ilirske ratove. Nakon smrti ilirskog kralja Agrona 231.g.p.n.e. vlast nad Ilirima preuzela je njegova žena Teuta (vladala do 227.g.p.n.e.). Mada su Rimljani inzistirali da Teuta zabrani gusarenje Ilirima, Teuta je glatko odbila taj prijedlog. Nakon što su Iliri ubili jednog rimskog pregovarača, započeo je Prvi rimsko-ilirski rat (229. – 228. p.n.e.). Teuta je poražena, povukla se u Rhizon (Risan u Bokokotorskom zaljevu), i ovdje je pregovarala s Rimljanima. Nakon pregovora ilirska država je znatno smanjena, a što je poslije bilo s Teutom je nepoznanica. Naravno, pitanje je jesu li baš Histri (i Iliri) toliko ugrožavali plovidbu ili je Rim samo iskoristio njihove „sportske aktivnosti“ kao opravdanje za napad. Antički Rim bio je sklon smisliti neku bedastoću kojom bi opravdao osvajanje novih područja (koja ničim nisu ugrožavala sigurnost Rima), dok je u pozadini bilo isključivo širenje teritorija i bogaćenje rimskih moćnika koji su osvojene krajeve prvo opljačkali, a zatim nametali poreze. Kako vidimo, ljudski rod nije se baš puno promijenio do dana današnjega.

Ima još interesantnih činjenica o gusarima i Rimu i, mada nemaju veze s Histrima, spomenuti ću ih. Na primjer, 75.g.p.n.e. gusari iz Kilikije (danas južna Turska) oteli su tada mladog Cezara i tražili otkupninu od 20 talenata. Cezar je taj iznos smatrao uvredom, sam naredio da se iznos otkupnine mora povećati na 50 talenata, ali im se i zaprijetio da će im se, kada bude vraćen u Rim, osvetiti. I stvarno, oslobođen Cezar (naravno, plaćena je ta viša otkupnina) ubrzo je otkrio gdje plove njegovi otmičari, napao ih, utamničio i potom dao ubiti. Rat protiv gusara proslavio je i Pompeja koji je 67.g.p.n.e. u samo 40 dana „očistio“ more od gusara koji su najviše ometali plovidbu Sredozemljem.

Štinjan - hidrobaza nekad

Sada neću pisati o divno uređenoj štinjanskoj obali, meni najdražoj šetnici uz more, plažama… Hidrobaza, makar je do danas ostao samo djelić nekadašnje hidrobaze, ipak zaslužuje svoju priču. Austrougarska je započela s razvojem zrakoplovstva 1910. godine, a za to je bio zaslužan grof Rudolf Montecuccoli (Modena, 1843. – Baden, 1922.), austrougarski admiral i zapovjednik austrougarske ratne mornarice. Prvi zrakoplov poletio je 29. srpnja 1911., a napravljen je po projektu Josefa Mickla. Poletio je iz Valture gdje su se tada nalazili pokusni aerodrom i pokusna mornarička zrakoplovna postrojba.

Idući korak u stvaranju hidroaviona bio je adaptacija zrakoplova u ovaj tip aviona, u hidroavion. Prvi zapovjednik Austrougarskog mornaričkog zrakoplovstva postao je Viktor ml. Klobučar - Rukavina od Bunića (Graz, 1878. - Zagreb, 1965.), inače letač austrougarskog balonstva pa pilot aviona i letećih čamaca. Krajem 1911. Mornarička zrakoplovna postrojba prvo se preselila iz Valture na otočić Sveta Katarina u pulskom zaljevu na kojem je upravo bila dovršena Zrakoplovna postaja za hidroavione. Prvi hidroavion poletio je 1912. godine, upravo s otočića Sveta Katarina. Ubrzo i Sveta Katarina postaje premala za potrebe daljnjeg razvoja hidroaviona i školovanje pilota pa se na otočiću Kozada (Kotež) otvara škola za pilote, dok se dvije zrakoplovne baze otvaraju kod Štinjana i kod Valbandona. 

Glavna hidrobaza bila je upravo ova kod Štinjana. Štinjanska hidrobaza dovršena je 1913. godine. Uz more su sagrađeni hangari za hidroavione. Iz hangara su vodile tračnice prema moru i zatim su se hidroavioni po kosim rampama spuštali u more (ili vadili iz mora). Od hangara ostao je veliki plato (ponegdje se još vide pločice na podu) i tračnice za hidroavione. Osim hangara na obali je sagrađeno nekoliko zgrada u kojima je bila smještena posada hidrobaze i u kojima su bila skladišta i radionice. Krajem Prvog svjetskog rata Austro – Ugarska je imala 268 hidroaviona, a stotinjak je bilo u procesu proizvodnje. Sve zgrade na hidrobazi obnovili su Talijani između 1913. i 1920. Hidrobaza je porušena krajem Drugog svjetskog rata u jednom od bombardiranja saveznika. Na žalost, nikada nije obnovljena.

Brajkovići –Sveta Marija od Zdravlja

Selo Brajkovići pripada općini Kanfanar, a nalazi se između Kanfanara i Rovinjskog Sela. U selu je crkva Svete Marije od Zdravlja. Crkva je sagrađena 1852. godine (uklesana godina je na fotografiji), a interesantna je priča koja je prethodila njezinoj gradnji. Naime, zapadno od sela Kurili nekada se nalazila crkva Svetog Vetora i Svete Korone (Viktor i Korona, bračni par ubijen oko 170. godine u vrijeme progona kršćana). Lokaciju ove crkve i danas lokalno stanovništvu naziva Sveti Vetor. 

U crkvi Svetih Vetora i Korone kao oltarni kamen (središnji posvećeni dio oltara) koristila se antička nadgrobna stela s uklesanim natpisom „D. M LAEVINIAE.C.F SABINAE“. Tada su crkvu počeli koristiti razbojnici. Kako bi se spriječila daljnja zlodjela razbojnika donesena je odluka da se crkva Svetih Vetora i Korone poruši što je i učinjeno, a sav građevinski materijal je potom korišten za gradnju crkve u Brajkovićima. Prilikom gradnje nove crkve navodno je u zid ugrađena i ova antička stela, no, ako je podatak uopće točan, natpis danas nije vidljiv. Eto, tako su razbojnici kumovali gradnji crkve u Brajkovićima.

Zambratija – naselje sojenica

Nekada davno današnje Jadransko more postojalo je samo do Sjeverne Dalmacije, a sve dalje, prema Istri, bilo je kopno. Tek jako zatopljenje oko 9.500g.p.n.e. dovelo je do naglog topljenja ledenjaka pa se procjenjuje da je između 10. i 6. tisućljeća p.n.e. razina mora porasla za oko 100 metara. Ovime naravno nije „zacementirana“ razina mora jer se morska površina i dalje podiže. Do sada sam na blogu, pišući o ostacima antičkih vila u Istri, na niz mjesta spomenula kako se najniži ostaci vila nalaze u moru jer je samo od antike do danas razina morske površine viša za otprilike 2 metra. Globalno zatopljenje predviđa znatno brže podizanje morske površine u vrlo skoroj budućnosti.

No, vratimo se sada u more kod Zambratije. Pedesetak metara od pronađenog šivanog broda (star oko 3000 godina, najstariji je pronađeni šivani brod na Mediteranu) otkriveni su ostaci naselja sojenica (sojenice su kuće podignute na drvenim kolcima iznad površine vode). Naime, na podvodnom nalazištu arheolozi su otkrili ostatke hrastovih kolaca na kojima su bile sagrađene kolibe, kao i brojne ostatke keramike. Prve procjene smjestile su postojanje sojeničkog naselja u prijelaz iz neolitika u bakreno doba (otprilike 4.200 godina prije naše ere). Razina mora tada nije bila poput danas, kako sam već objasnila, pa je naselje bilo napravljeno u vrtači u kojoj je bila bočata voda (močvara ili jezerce) tako da su kolibe bile napravljene na hrastovim stupovima iznad vode. Po ostacima keramike stručnjaci su zaključili da se naselje koristilo do početka kasnog brončanog doba (u Istri je ono započelo oko 1300.g.p.n.e. i trajalo je do 11. st.p.n.e. kada su došli Histri s kojima je u Istri započelo željezno doba). Nije jasno da li su sojenice bile stalno naseljene ili se naselje koristilo samo povremeno no pretpostavlja se da je sojenica bilo oko 170. Godine 2017. arheolozi su ponovno bili na nalazištu te su uzeli dvadesetak uzoraka (maleni dio od sačuvanih hrastovih stupova u moru) i poslali ih na daljnja laboratorijska ispitivanja različitim metodama. Uzorci kod kojih je bilo moguće preciznije datiranje utvrdili su da su hrastovi piloti koji su se mogli točno datirati postavljeni u jezero (močvaru) negdje od oko 4041. do 3934.g.p.n.e. I eto iznenađenja, dok se smatralo da su tada u Istri ljudi živjeli ili na otvorenom ili u pećinama najednom je osvanulo postojanje naselja sojenica. Po nalazima keramike očito su se bavili i poljoprivredom, ali i trgovali jer neki od pronađenih predmeta nisu izrađeni od materijala koji se mogao naći u okolici. I ne zaboravite, Histri su došli u Istru tek u 11. stoljeću p.n.e. i do danas nije odgonetnuto koji je narod ovdje živio u razdoblju kada je napravljeno naselje sojenica.

Štinjan - crkva Svete Margarete

Crkva Svete Margarete u Štinjanu najveća je crkva posvećena Svetoj Margareti u cijeloj Istri. Ujedno, ova svetica je i zaštitnica Štinjana. Crkva je sagrađena 1630. godine, a iz 17. stoljeća su i dvije grobnice u crkvenom podu. Zvonik crkve visok je dvadeset metara i ima dva zvona. Znatno je „mlađi“ od crkve jer je dograđen tek 1935. godine. Štinjan je postao župa 1701. godine. U crkvi se čuva arhiva od 1754. godine.

Sveta Margareta je prikazana na oltarnoj slici na glavnom oltaru, zajedno s Blaženom Djevicom Marijom i jednim biskupom. S lijeve i desne strane oltarne slike nalaze se drveni kipovi svetih Ćirila i Metoda. Osim glavnog oltara crkva ima i kameni oltar s kipom Svetog Antuna Padovanskog, zidani oltar Gospe Lurdske (napravljen godinu dana nakon dovršetka zvonika crkve) i drveni oltar. Crkva je obnovljena 2000. godine.

Pula – Sveta srca

Na De Villeovom usponu u Puli nalazi se nekadašnja crkva Svetih Srdaca, a sada muzejsko galerijski prostor Arheološkog muzeja Istre. Naime, na ovu su lokaciju 1886. došle redovnice Svetih Srdaca Isusova i Marijina, sa željom da omoguće školovanje mladim djevojkama. Redovnice su prvo sagradile samostan koji je dovršen 1896. godine. Godine 1908. započela je gradnja crkve (građevinski poduzetnik Virgilio Volpi), dok je gradnju dovršio 1910. godine inženjer Domenico Malusà. 

Redovnice su planirale sagraditi i zvonik no to nije nikada realizirano. Nakon Drugog svjetskog rata redovnice odlaze, samostan i crkva su napušteni. Tada samostan počinje koristiti Tehnička škola. Od kraja rata pa do 1958. godine crkva je bila napuštena, a tada je počinje koristiti Arheološki muzej Istre kao skladište. Obnovom, koja je započela 2007. i trajala četiri godine, nekadašnja crkva postala je Muzejsko-galerijski prostor Sveta Srca. Svečano otvorenje novog muzejskog prostora bilo je 14. srpnja 2011. s prvom postavljenom izložbom.

Štinjan – utvrda Monte Grosso

Na brežuljku Monte Grosso kraj Štinjana nalazi se ova utvrda. Nadmorska visina od 67 metara omogućavala je dobar pogled na okolicu pa nije ni čudo da su Histri u prapovijesti na istom mjestu imali gradinu. Utvrda Monte Grosso polukružnog je oblika i jedna je od najstarijih pulskih utvrda iz razdoblja Austrije. Na susjednom brežuljku nalazi se utvrda Fort Punta Christo tako da su obje utvrde štitile pulsku luku sa sjeverne strane. Zbog važnosti ratne luke u Puli, kako se razvijalo sve opasnije oružje tako se i sigurnost luke pojačavala, pa je u blizini utvrde Monte Grosso prvo sagrađena topnička bitnica Fort Valmaggiore, a zatim i dvije merzerske bitnice Monte Grosso i Sv. Maištada (merzerske bitnice su bile naoružane merzerima, vrstom teških kratkocijevnih topova i minobacača).

Utvrda Monte Grosso građena je u četiri faze. Oko 1836. sagrađen je topnički Martello toranj (toranj kružnog tlocrta, sačuvan je do danas). Zatim je, oko 1845. napravljen podizni most. Pedesetih godina 19. stoljeća dozidan je polukružni dvoetažni dio utvrde koji je, zajedno s Martello tornjem formirao unutarnje dvorište. Godine 1859. napravljen je obzidan zemljani nasip na čijem vrhu je postavljeno šest topova. Utvrda Monte Grosso isprva se koristila i kao vojni vodospremnik. Vojnici kojima je glavni zadatak bio nadzor prilaza vojnoj luci u Puli, u utvrdi su imali smještaj, a dio utvrde korišten je kao skladište streljiva. U Drugom svjetskom ratu u jednom od bombardiranja utvrda je pretrpjela velika oštećenja. 

Štinjan – uvala Zonka

Kada iz centra Štinjana krenete ulicom Selo prema groblju i spustite se sve do mora stići ćete u uvalu Zonka. I ova uvala je jedan od onih istarskih primjera gdje ćete za istu lokaciju naći niz sličnih i manje sličnih naziva. Uvala Zonka zove se i uvala Zonchi (tal.), Zonki, Conki, uvala Žunac, Valdežunac… Možda sam i izostavila koji naziv, tko će ga znati. Za razliku od niza uvala u blizini koje su preko ljeta prepune ljudi, ova uvala je, barem za sada, pošteđena grozne gužve i galame. 

Uz obalu i u šumi nalazi se niz austrougarskih vojnih objekata od kojih je najpoznatija utvrda Monte Grosso. Ovi vojni objekti građeni su u nekoliko faza, čak su im i uloge bile drugačije, sve dok razvoj oružja i važnost obrane austrougarske ratne luke Pula nisu diktirali njihovu potpunu orijentaciju na obranu ratne luke. Kraj obale su i do danas sačuvani spremnici goriva jer su ovdje austrougarski ratni brodovi uzimali gorivo. Većina objekata oštećena je u bombardiranjima u Drugom svjetskom ratu. Projektom Adrifort (dovršen 2016.) uređene su pješačke i biciklističke staze koje povezuju sve ove vojne objekte, postavljeni su i putokazi tako da ih sve možete obići. Na žalost, staze nisu savršeno održavane, dio putokaza je nestao no ipak se nećete izgubiti.

Štinjan – groblje

Štinjansko groblje otvoreno je 1870. godine. Na kamenim vratima kroz koja ulazite na groblje uklesan je natpis „GROBLJE ŠTINJAN 1870“. Kamena vrata bila su u lošem stanju pa su temeljito obnovljena 2025. godine. Eto, štinjansko groblje je starije od Mirogoja, velikog zagrebačkog groblja koje je otvoreno 1876. godine. 

Tadašnji Zagreb imao je oko 24.000 stanovnika i niz manjih groblja (na Rokovom perivoju, u Jurjevskoj ulici, pravoslavno groblje kraj današnjeg Britanskog trga, na Radićevom šetalištu, kod župne crkve Svetog Ivana Krstitelja, ispred katedrale, bogečko groblje kod Vinogradske, kod Dolca, na Griču, kod Opatovine, u Petrovoj ulici, kod crkve Svetog Marka (mislim da sam ih sve nabrojala). Naravno, u ovako dugom razdoblju i štinjansko groblje se širilo nekoliko puta. Najstariji dio groblja je onaj na kojem se nalazi jednostavna grobna kapela, no i ona je nedavno obnovljena.