Vodnjanska bitka i šamar za Mussolinia

Nakon Prvog svjetskog rata (1914. – 1918.) raspala se Austro – Ugarska. Već krajem 1918. u Istru ulazi talijanska vojska, a Rapalskim ugovorom (1920.) Istra je i službeno pripojena Italiji. Ovime počinju crni dani za hrvatski narod u Istri. Gospodarstvo je bilo u poslijeratnom kolapsu, prava hrvatskog naroda bila su u potpunosti zanemarena. Sve je to pogodovalo organiziranju Hrvata u socijalistička udruženja koja su nerijetko surađivala sa socijalistima u (današnjoj) Italiji. S druge strane, Talijani započinju s osnivanjem profašističkih udruženja. Fašizam jača nakon što je Mussolini (koji je BTW bio bivši socijalist) 1919. u Milanu osnovao fašistički pokret. Niz talijanskih organizacija u Istri tada je dalo punu podršku Mussolini-u. Potpuno ista društvena zbivanja odvijaju se i u Puli i Vodnjanu. Dok s jedne strane jača fašizam, s druge strane niz radnika ostalo je bez posla (tisuće radnika samo iz pulskog Arsenala) i započeli su se organizirati u Radničku komoru u Puli (komora je osnovana 1919.) i u Klub društvenih studija u Vodnjanu (također osnovan 1919.). Vodnjanski klub imao je za cilj opismenjavanje i edukaciju članstva no usko su surađivali s Radničkom komorom u Puli. Naravno, u ovakvim prilikama bila je dovoljna samo jedna iskra da bukne požar. Iskra je bila odluka Radničke komore u Puli, usvojena 10. siječnja 1920. o generalnom štrajku radnika Arsenala. Na čelu komore bio je Josip Poduje koji je tada, zajedno s 8 suradnika, uhapšen i odveden u Trst na suđenje. Štrajk je ipak dovršen relativno brzo pregovorima. Članovi Kluba društvenih studija iz Vodnjana 15. siječnja 1920. zaustavili su automobil između Vodnjana i Svetvinčenta u kojem su bili civilni komesar iz Pazina i kapetan karabinjera. 

Možda su mislili da je u automobilu i netko od uhapšenih prosvjednika iz Pule. Mada se osobama iz automobila nije desilo ništa, ovo je bio povod da se samo dan kasnije organizira pretres prostorija Kluba u Vodnjanu. U tom pretresu su navodno nađene velike količine oružja, no o kojim je to količinama riječ teško je reći jer se u sudskom procesu naveliko muljalo. U okršaju kod Kluba tada je ubijen Vodnjanac Pietro Benussi, član kluba, dok je četvero članova Kluba ranjeno. Niz osoba je privedeno na obavijesni razgovor, 36 osoba je privedeno u zatvor u Trstu. Ubrzo su umrli i uhapšenici Domenico Damiani i Pasquale Delcaro. Mada su se točne okolnosti njihovih smrti prikrivale, očito su umrli zbog zlostavljanja u zatvoru. Uostalom, tijekom sudskog procesa mnogi uhapšenici žalili su se na zlostavljanje. Sudski proces završio je tako da je većina uhapšenih dobila oslobađajuću presudu, a oni optuženi bili su amnestirani iduće godine. Pietro Benussi, Domenico Damiani i Pasquale Delcaro prve su žrtve fašizma u Istri. Što se tiče Radničke komore u Puli, i ona je doživjela neslavan kraj. Mussolini je bio u Istri tri puta, no u Puli samo jednom (21. rujna 1920.). Tada je držao govor u kazalištu Politeama Ciscutti (na fotografiji). Između ostalog, s ponosom je govorio o činu spaljivanja zgrade Narodnog doma u Puli (Narodni dom se nalazio u današnjoj Carrarinoj ulici, zgrada je bila sagrađena 1906., a fašisti su je spalili 14. srpnja 1920. jer su se u zgradi nalazili i Hrvatska posujilnica i knjižnica sa 7.000 knjiga te je bila centar okupljanja i djelovanja Hrvata). Nakon  govora u kazalištu, Mussolini je očekivao da će ga ispred kazališta dočekati razdragana masa ljudi. Prevario se, dočekali su ga zvižduci, pogrde i dvije prave šamarčine (ošamario ga je jedan radnik iz Pule). Naravno, Mussolini se nakon toga više nije nacrtao u Puli no samo dva dana kasnije zapaljene su zgrada Radničke komore i tiskara u kojoj se tiskao radnički list.

Pula – Sveta srca

Na De Villeovom usponu u Puli nalazi se nekadašnja crkva Svetih Srdaca, a sada muzejsko galerijski prostor Arheološkog muzeja Istre. Naime, na ovu su lokaciju 1886. došle redovnice Svetih Srdaca Isusova i Marijina, sa željom da omoguće školovanje mladim djevojkama. Redovnice su prvo sagradile samostan koji je dovršen 1896. godine. Godine 1908. započela je gradnja crkve (građevinski poduzetnik Virgilio Volpi), dok je gradnju dovršio 1910. godine inženjer Domenico Malusà. 

Redovnice su planirale sagraditi i zvonik no to nije nikada realizirano. Nakon Drugog svjetskog rata redovnice odlaze, samostan i crkva su napušteni. Tada samostan počinje koristiti Tehnička škola. Od kraja rata pa do 1958. godine crkva je bila napuštena, a tada je počinje koristiti Arheološki muzej Istre kao skladište. Obnovom, koja je započela 2007. i trajala četiri godine, nekadašnja crkva postala je Muzejsko-galerijski prostor Sveta Srca. Svečano otvorenje novog muzejskog prostora bilo je 14. srpnja 2011. s prvom postavljenom izložbom.

Pula – Park grada Graza

Park s nizom eksponata između Flaciusove ulice i Ulice Sergijevaca zove se Park grada Graza. Park je napravljen tek pedesetih godina 20. stoljeća, kada se grad obnavljao od razornih posljedica savezničkih bombardiranja 1944. i 1945. godine. Naime, na početku Drugog svjetskog rata Pula je bila pod talijanskom upravom. Nakon kapitulacije Italije, Istru su okupirali Nijemci, a Pula im je bila važna vojna luka čime je postala i meta savezničkih bombardiranja. Pula je prvi puta bombardirana 09. siječnja 1944. godine. U dvadesetak napada iz zraka od tada pa do kraja rata, upravo je ovaj napad bio najgori. U bombardiranju grada toga dana sudjelovalo je 109 bombardera, ubijeno je 101 ljudi (17 vojnika i 84 civila), a ranjeno 175 ljudi. Do posljednjeg napada 1945. u gradu je oštećeno 2.170 kuća, a potpuno srušeno 235 kuća. Žrtve napada bile su brojne, većinom civili.

Površina Parka grada Graza prije 1944. bila je gusto naseljena. Kuće, stisnute jedna do druge, većinom su bile sagrađene u 19. stoljeću. Između kuća je krivudala uska ulica, Via Tradonico (na staroj fotografiji). Zbog blizine luke, većina kuća na potezu od Foruma do kapele Svete Marije Formoze bila je potpuno srušena. Nakon rata samo na ovom potezu uklonjeno je 120 kuća i 1957. ovdje je napravljen park, a Via Tradonico zauvijek je nestala. 

Pula – Maksimijanova ulica

Današnja Maksimijanova ulica do 1948. godine zvala se Via Minerva. Tada je naziv ulice promijenjen u Ribarska ulica da bi posljednjom promjenom naziva ulica postala Maksimijanova. Ulica je dugačka stotinjak metara, a praktički je nastala još u antici. Blizu uličice nalazila su se jedna od antičkih gradskih vrata, Porta del Monastero, kojima se kroz zidine izlazilo na obalu. Točan položaj Porta del Monastero nije utvrđen no zna se da su se vrata nalazila negdje kraj ranokršćanske bazilike Svete Marije Formoze. Stari naziv ulice (Via Minerva) tumači se vjerojatnim postojanjem Minervinog hrama nad kojim je sagrađena ova bazilika. Kako je uličica povezivala luku sa živahnom ulicom Sergijevaca, uličica je bila savršena za otvaranje gostionica i buran noćni (i dnevni) život svih onih čiji je život bio vezan uz luku, a zatim za Arsenal, ratnu luku nekadašnje monarhije. I ne samo njih, u Via Minerva odlazili su svi koji su se željeli provesti pa je povijest uličice isprepletena nizom zgoda i nezgoda koje su se prepričavale generacijama. Via Minerva ostala je u sjećanju i po događaju od 28. siječnja 1903. kada su njome odjekivali pucnjevi. 

Burnom događaju prethodilo je upoznavanje Pietra Reitana iz Kalabrije s ljepoticom, pjevačicom Luigiom Sossa iz Kaštela (kod Buja). Upoznali su se u Rijeci 1902., kada je Luigia pjevala u restoranu Stainfeld, a Pietro je zbog posla privremeno boravio u Rijeci. Započeli su vezu, no Pietro je zahtijevao da Luigia ostavi njezin posao i bude ono što je tada bila većina žena – domaćica. Kratko vrijeme tako je i bilo, no Luigia je ubrzo prihvatila poziv da bude pjevačica u Puli, u restoranu Aurora u Ulici Sergijevaca. Tada je pukla njihova veza, Luigia se vratila pjevanju, otišla u Pulu i iznajmila stan u ulici Via Minerva. Pietro se nije mirio s prestankom veze, pokušavao je i pokušavao vratiti Luigiu no svaki pokušaj je završavao neuspjehom. Luigia je bila pjevačica, voljela je njezine nastupe i samostalnost koju joj je omogućavala njezina plaća. Dana 28. siječnja 1903. Pietro je sačekao Luigiu ispred stana u Via Minerva, molio je opet da mu se vrati i opet dobio „košaricu“. Ljut i razočaran, Pietro je kupio revolver. Vratio se u stan od Luigie, izvadio revolver i počeo pucati. Ukupno je ispalio četiri hica, svakim nanijevši novu ranu Luigii. Zatim je Pietro pokušao izvršiti samoubojstvo. Čuvši pozive u pomoć i pucnjavu, mnogi su dotrčali u stan i zatekli ih ranjene, ali, vjerovali ili ne, žive. Liječnici u Puli imali su što raditi, i na koncu su životi ljubomornog Pietra i lijepe pjevačice Luigie bili spašeni. Kasnije je oporavljena Luigia čak posjećivala Pietra u bolnici. Pietro je osuđen na sedam mjeseci zatvora. Kako je završila ova burna romansa nije poznato. Inače, ovo vam je još jedna od originalnih priča iz Pule koja je objavljena na Facebook stranici Pulske štorije. Šetajući Maksimijanovom ulicom sjetite se Pietra i Luigie pa ćete i ulicu doživjeti na potpuno drugačiji način.

Pula - božica Hathor

Uz sve postojeće rekonstrukcije i modele koji nam dočaravaju izgled amfiteatra u antici, teško je znati baš sve. Znamo i da se s vrha špricao miomiris po gledalištu, i da su ispod zemlje postojali podzemni hodnici za gladijatore i zvijeri, i da su moćne obitelji imale rezervaciju najboljih mjesta za gledanje spektakla… No nikada nećemo znati one sitne detalje i ukrase koji su i ovako predivan amfiteatra činili još sjajnijim.

Tako je tridesetih godina 20. stoljeća, prilikom rekonstrukcije gledališta u amfiteatru, pronađena mramorna glava božice Hathor s pozlatom. Hathor je egipatska božica ljubavi, sreće, ljepote i glazbe, a često se povezivala s majčinstvom. Hathor se prikazivala na nekoliko načina, a prikaz ljudskog lica sa životinjskim ušima, kao ovaj iz amfiteatra, jedan je od njih. Mramorna glava je izložena u Augustovom hramu. Glava se datira u 1. stoljeće. S obzirom na finoću izrade i materijal (mramor i pozlata) umjetnik očito nije šparao. Pretpostavlja se da je glava donesena u Pulu iz helenističkih krajeva. Smatra se da je riječ samo o dijelu neke veće cjeline, te da je bila kao dekoracija ugrađena u amfiteatar.

Pula – reokalifor

Mislim da sam kraj ovog betonskog šarenog stošca na raskršću Kandlerove ulice i ulice Castropola prošla bezbroj puta, bez da znam o čemu je riječ. No dobro, za utjehu - nisam jedina. To je reokalifor (grčki rheokaliphor, rheo – stuja, kali – dobar, phore – nosilac), dakle prenositelj dobre, pozitivne energije. Stožac je umjetnička instalacija napravljena 1991. godine, na njemu je više od 9.000 sitnih raznobojnih trokutića. Projekt je započeo u Genevi s profesorom A. Mayerom i umjetničkom grupom Vaissseau i tako je stigao i do Pule i pulskih umjetnika udruženih u Gradsku radionicu koji su učestvovali u njegovom stvaranju. 

Jedan reokalifor napravljen je i u Stonu. E sad, ne bih znala reći prenosi li reokalifor dobru energiju ili ne, no definitivno je u Puli izvor šala pa bi nekako mogli zaključiti da je definitivno izvor pozitive. Naime, s obzirom na oblik instalacije i lokaciju gdje je postavljena (krajem 19. i početkom 20. stoljeća ulica Castropola bila je poznata po brojnim kuplerajima) mnogi se šale da je to spomenik palim kurvama. Štoviše, čim je reokalifor u Puli bio dovršen neka „umjetnička duša“ je na samo dno instalacije išarala tekst "Spomenik kurvama u penziji".

Pula - željeznička nesreća u Divači

Pišući o Istri i Kvarneru dotakla sam se i niza prometnih nesreća; od one kada se avion srušio na pistu na aerodromu na otoku Krku, preko nesreća na nekadašnjoj pruzi Parenzani, potonuća broda kod Urinja 1834. godine, željezničke nesreće kod Meje, nesreće vlaka na ulazu u Sveti Petar u Šumi 1949. godine… Jedna strašna nesreća dogodila se 1984. godine u Divači u Sloveniji (vlak za Pulu ide preko Divače). U subotu 14. srpnja 1984. rano ujutro, putnički vlak Beograd - Pula čekao je na kolodvoru u Divači. Vlak je bio pun, u njemu je bilo oko 1500 putnika. Cijele obitelji su odlazile na more, studenti su se vraćali kući, neki su odlazili na posao preko ljeta, u vlaku je bilo i puno djece koja su se veselila odlasku na ljetovanje… Većini putnika je krajnji cilj putovanja bila upravo Pula. 

U 6.13 sati začuo se užasan udarac, a potom plač, jauci, zapomaganje. U stražnji dio putničkog vlaka udario je teretni vlak. Zadnji vagon putničkog vlaka bio je poštanski, a već predzadnji je bio pun putnika. Najveći broj poginulih (31. osoba) i ranjenih (četrdesetak osoba) nalazilo se upravo u ovom, predzadnjem vagonu. Prvi novinar koji je stigao na mjesto nesreće bio je mlad Puležan Neven Lazarević Lazo. I sam užasnut viđenim, ostavio je strašan opis nesreće u Divači kojega su preuzimale i druge novine iz tadašnje države. Mada su prve informacije za nesreću optužile umor strojovođe teretnog vlaka zbog kojeg on nije registrirao signale da ne može ući u Divaču, sudskim procesom koji je uslijedio strojovođa je oslobođen krivnje dok je kao uzrok nesreće navedeno nepostojanje sigurnosnih uređaja na ovom dijelu pruge. Nesreća u Divači oduzela je život i pulskim studentima Dijani, Kseniji, Viviani i Saši koji su se vraćali kući preko ljeta. Njihova tijela dopremljena su na kolodvor u Pulu (na fotografiji) tri dana nakon nesreće, a na kolodvoru se okupio veliki broj stanovnika Pule. Dijana i Ksenija bile su najbolje prijateljice još iz djetinjstva, a Viviana i Saša bili su zaljubljeni par. Ove četiri žrtve željezničke nesreće u Divači pokopane su na pulskom groblju, a njihovi su grobovi jedan do drugoga.  

Pula – vila Morin

Predivna vila Morin u ulici Pino Budicin broj 21 pripadala je Franzu Morinu, visokom časniku ratne mornarice Austro – Ugarske. Vila je sagrađena 1910. po projektu Antonia Lenuzze. Ovo je bio luksuzni novosagrađeni kvart s kućama najvažnijih ljudi tadašnje države stacioniranih u Puli, pa ne čudi da se između vile Morin i susjedne vile (vila Matilda, ona je pripadala Franzu Melischu) nalazilo tenisko igralište. 

Franz Morin rodio se 1874. godine. Nakon školovanja postao je časnik austrougarske ratne mornarice. Kraj Prvog svjetskog rata i raspad tadašnje države dočekao je s činom kapetana fregate i zapovjednika II flotile torpiljarki. Austrougarski car i kralj Karlo I. (IV.). donio je odluku o predaji austrougarske flote Državi Srba, Hrvata i Slovenaca i flota je predana 30. listopada 1918. u luci. U tom činu je na strani austrougarske sudjelovao i Franz Morin koji se zatim vratio u domovinu. Inače, i Franzov brat Silvius Morin je bio u Ratnoj mornarici. Doduše, on je radio u Beču kao brodograđevni inženjer i konstruirao je prototip torpednog čamca.

Pula – Monumenti i Sveta Katarina

Prvi puta sam bila u nekadašnjoj vojnoj zoni Sveta Katarina – Monumenti negdje 2007. godine. Tada je ovdje bila napuštena vojarna s vojnim objektima koji su propadali i koje je bilo tužno gledati. Tek u svibnju 2025. uputila sam se ponovno na isti dio pulskog zaljeva da vidim kako napreduju radovi. Doduše, prva faza uređenja završena je još 2022. kada je otvorena marina Polesana u čijem je sastavu i otočić Sveta Katarina.

Nakon otvaranja marine započela je druga faza pa sam sada, u svibnju, svjedočila završnim dotjerivanjem pred  otvaranje Monumenti heritage hotela. Naveliko se dotjerivala okolica, sadile su se biljke, uređivalo navodnjavanje... Sve izgleda savršeno. Hotel čine tri objekta. Jedan je potpuno novi, dvije hotelske zgrade nekada su bile vojni objekti i sada su obnovljene. Mada sam ovaj dio Pule spominjala na blogu u nekoliko navrata, evo kratkog podsjetnika na njihovu prošlost. Otočić Sveta Katarina dobio je naziv po crkvici Svete Katarine koja je bila sagrađena na otočiću u srednjem vijeku. 

Godine 1911. otočić je kupila Austro-Ugarska, izravnala ga, nasipavanjem povećala njegovu površinu s 1 na 2,4 hektara, spojila otočić s kopnom i sagradila hangar za hidroavione. Godinu dana kasnije na Svetoj Katarini je otvorena austrougarska zrakoplovna baza, napravljen je prvi hidroavion, a u hangar se moglo smjestiti 20 hidroaviona. Govorimo li o Monumentima, tu se u antici nalazila vila s valjaonicom vune (fullonica) čiji je vlasnik u 3. stoljeću bio Gaj Julije Hrizogon. Za vrijeme Jugoslavije i Monumenti i Sveta Katarina bili su zatvoreni za javnost jer se ovdje nalazila vojska. U Republici Hrvatskoj ovdje je bila vojarna hrvatske vojske sve do 2004. kada je vojna zona darovana gradu.

Pula - Vila Bissingen

U Ulici Alda Negrija na Verudi nalazi se niz austrougarskih vila. Među njima je i ova vila sagrađena 1896. godine po projektu Johanna Bachera. Plemić Maximilian Bissingen und Nippenung (Beč, 1860. – Pula, 1903.) je na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće postao kapetan korvete. Osamdesetih godina 19. stoljeća vodio je spremište karata koje su se ubrzano radile za austrougarsku ratnu mornaricu, a nalazilo se u sklopu Hidrografskog zavoda na Monte Zaru. U vili je živio sa suprugom, poljskom groficom Sofijom (Sophie Franziska Maria Magdalena Ledochowska) (1871-1944) s kojom se vjenčao 1893., kćerkom Mariom, rođenom 1894. i sinom Maximilianom rođenim 1895. godine.

U suterenu su bile prostorije i kuhinja za poslugu te praonica veša, ložionica i skladište za ugljen. U prizemlju su se nalazili salon, blagovaonica i kuhinja za obitelj Bissingen, a na katu su bile spavaće sobe. Maximilian je umro 1903. i pokopan je na Mornaričkom groblju. Njegova udovica s djecom živjela je u vili do raspada Austro-Ugarske 1918. godine. Tada su se preselili u Graz gdje je i umrla 1944. Vilu sam fotografirala u prosincu 2010., kada sam s knjigom Branka Perovića „Austrougarske vile i kuće u Puli – vraćanje memorije gradu“ šetala po Verudi u potrazi za vilama iz knjige. Kako je od tada prošlo 15 godina, možda se i izgled vile malo promijenio.

Pula - vila Rodinis

Obično sam do mletačkog kaštela dolazila jednim od uspona koji od Ulice Sergijevaca vode prema vrhu brežuljka. Prošle godine sam po prvi puta krenula prema kaštelu s druge strane, s Gardina. Tada sam ugledala vilu Rodinis. Da je vilu obnoviti bila bi famozna, no i ovako, zastanete li i proučite detalje shvatite da je vila doista bila predivna. Vila se nalazi u ulici Uspon na kaštel. Projektirao ju je Enrico Polla, a dovršena je 1913. godine. Vlasnik vile bila je obitelj ljekarnika Antonia Rodinisa. Oko vile bio je predivno uređen vrt zasađen različitim biljkama, a u vrtu je čak bila i fontana s ribicama. Vila je izgrađena u stilu koji je talijanska „verzija“ secesije. Čim je vila dovršena, obitelj Rodinis se doselila u vilu, a neke od stanova u vili odmah su počeli iznajmljivati.

Antonio Rodinis (1844 – 1920) je bio vlasnik ljekarne na Portarati od 1879. godine. Ljekarna se prvo zvala „Ai due Leoni“ (Kod dva lava), a poslije Ljekarna Rodinis. Nakon Antonia, ljekarnu će voditi njegov sin, Oreste (1878-1936), a zatim Oresteov sin koji se, kao i djed, zvao Antonio (Pula, 1919. – Italija, 1985.). I danas će se mnogi sjetiti ovog mlađeg Antonia jer je upravo on fotografirao jedinu fotografiju eksplozije na Vergaroli do koje je došlo 18. kolovoza 1946. kada je živote izgubilo 65 ljudi. Nakon tragedije na Vergaroli ubrzao se odlazak Talijana iz Pule u Italiju. Među njima je bio i Antonio Rodinis. Fotografiju eksplozije na Vergaroli možete vidjeti u izložbenom prostoru u mletačkom kaštelu.

Pula – ribarski čamac Luigi

U mletačkom kaštelu u Puli nalazi se i izložbeni prostor Povijesnog i pomorskog muzeja Istre. Neki izlošci nalaze se i u dvorištu kaštela, a među njima je i čamac Luigi. Luigi je ribarski čamac tipa topo i jedini je sačuvan ovakav čamac u Istri. Ovaj tip barki stigao je na sjeverni Jadran iz Venecije i Chioggie, no na našoj obali je ipak dobio i domaći štih. Na sjevernom Jadranu su se barke tipa topo prestale koristiti sredinom 20. stoljeća, u Istri nešto kasnije, šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

Čamac Luigi je napravljen u Rovinju 1928. godine. Rovinjski ribari najčešće su koristili batane, no čamac tipa topo je ipak bio čvršći, ali i nešto veći (do 10 metara) pa su s njime ribari mogli koristiti i velike mreže. Osim toga, ovu vrstu čamca su ljudi koristili za prijevoz poljoprivrednih proizvoda, pa čak i na poljima soli. Čamac Luigi prestao se koristiti 1974. godine, a obnovljen je 1991. u Puli. Njegova prošlost ima još jedan interesantan detalj. Naime, Luigi je korišten 1943. u diverziji na rijeci Mirni nakon kapitulacije Italije.

Pula – anđeo s Mornaričke crkve

I ovo je jedna od priča iz grupe Pulske štorije (Facebook) koja obiluje genijalnim pričama o Puli koje ćete teško pronaći negdje drugdje. Priča je iz razdoblja nakon Drugog svjetskog rata kada je vladala neimaština. Osim toga, Pula je bila poprilično uništena u bombardiranjima Saveznika što je život u gradu učinilo još i težim. Naravno, ovakve su prilike povećale broj krađa u gradu; kralo se sve što se poslije moglo unovčiti, pa tako i metal toliko potreban u obnovi. Na udaru lopova bili su privatni domovi, institucije, crkve, a među njima i Mornarička crkva u dijelu grada Sveti Polikarp. Prve pljačke inventara iz ove crkve zabilježene su 1948. i nastavile su se još gotovo dvadesetak godina.

U jednom je navratu na meti pljačkaša bio čak i brončani kip anđela sa zvonika Mornaričke crkve (kip je napravio Vincenzo Raffaetà). Anđeo nas i danas gleda sa zvonika jer je njegovu krađu osujetio jedan dječak. Taj dječak je bio pokojni Matija Rojnić (preminuo u veljači 2023.) kojega su poslije svi zvali Mate Karate jer je postao sportaš, trener karatea i osnivač Karate kluba Pula. Upravo je Mate Karate jednom prilikom zbivanja toga dana opisao Zvjezdanu Strahinji, novinaru i osnivaču Pulskih štorija. Naime, kao dječak Mate je živio na Svetom Polikarpu i često se igrao kraj Mornaričke crkve. Jednog dana Mate je čuo buku sa zvonika. Podigavši glavu ugledao je debele konope koji su se spuštali od vrha zvonika sve do tla. Sumnje nije bilo, netko je želio ukrasti anđela. Mate je počeo vikati, čuli su ga susjedi, njegov djed, ljudi koji su bili u blizini. Svi su dotrčali. Pljačkaš i njegova ekipa pobjegli su ne ostvarivši naum i – anđeo je spašen.

Pula – vila Petinelli

Do 1900. propisima Austro – Ugarske bila je potpuno zabranjena gradnja oko mletačkog kaštela na brežuljku Kaštel. Te je godine zabrana gradnje ublažena, no usvojeni su propisi koji su definirali veličinu i visinu kuća. Tada je nastala i uska ulica Castropola koja se spušta padinom od mletačkog kaštela do Carrarine ulice. Jedanaest godina nakon ukidanja zabrane gradnje (1911. godine) sagrađena je u ulici Castropola na kućnom broju 20 vila Petinelli (nekad poznata i kao Zentral hotel vila Maria). Projekt za vilu napravio je Ferdinand Geyer, arhitekt koji je bio angažiran u Puli u gradnji niza vila, pa čak i predivne palače nadvojvode Karla Stjepana (palača danas ne postoji, srušena je u Drugom svjetskom ratu). Danas je vila Petinelli podijeljena u nekoliko stanova, i, za razliku od nekoliko obližnjih vila iz ovog razdoblja, vila Petinelli je dobro održavana. 

Interesantan je podatak da je ulica Castropola nekad bila poznata i po prostituciji. Kako je Pula bila puna austrougarskih vojnika, a zatim u vrijeme Italije i talijanskih vojnika, prostitucija u gradu je doslovno cvjetala. Najviše bordela nalazilo se u ulici Castropola, u Flanatičkoj ulici i na Usponu Konzula Istranina, no legalnih i ilegalnih bordela bilo je u cijelom starom dijelu grada. Jedan od najvećih bordela nalazio se upravo u ulici Castropola na kućnom broju 24., a vodila ga je od 1904. do 1906. (prije gradnje vile Petinelli) Gisella Kokoška, bivša prostitutka. Kako god, nekadašnji stanari vile Petinelli zasigurno su imali pogled na poneki bordel stare Pule.

Pula – vila Monai

Kada je sredinom 19.st. odlučeno da će Pula postati glavna vojna luka Austro-Ugarske, ovaj dio grada ispod brežuljka Monte Zaro bio je nenastanjen. Ubrzo su na ovom prostoru sagrađene čak tri važne zgrade u gradu. Godine 1872. sagrađen je Mornarički kasino (kako je zgrada ubrzo postala pretijesna za sve članove 1912. na istoj lokaciji sagrađena je znatno veća zgrada Mornaričkog kasina). Zatim je sagrađena vila Monai 1877. godine, a 1892. godine dovršena je palača nadvojvode Karla Stjepana u kojoj je živio s obitelji do 1901. godine. Palača nadvojvode srušena je u jednom od zračnih napada krajem 2. svjetskog rata no vila Monai i, naravno, Mornarički kasino postoje i danas. 

Dana 01. kolovoza 1891. ratna mornarica osnovala je elitni nautički klub „K.u.k. Yacht-Geschwader“ (Carski i kraljevski jaht odred), a središte kluba bilo je upravo u vili Monai. Kao što član Mornaričkog kasina nije mogao postati bilo tko, isto je bilo i s članovima nautičkog kluba. Članovi kluba bili su članovi tadašnje elite iz Austro Ugarske, ali i nekih drugih zemalja, koji su bili vlasnici skupocjenih jahti. Klub je bio poznat i po organizaciji regata. Pokrovitelj kluba bio je Franjo Josip koji je dozvolio da jahte članova kluba imaju zastave austrougarske mornarice, no u slučaju rata obaveza članova bila je da ustupe njihova plovila mornarici. Kada je 1904. Pula dobila tramvaj, u vili Monai je bila uprava gradskog tramvaja. 

Pula – atentat u Carrarinoj ulici

Nakon Drugog svjetskog rata Trst i Pula bili su u Zoni A pod angloameričkom upravom, a ostatak Istre je bio Zona B pod upravom jugoslavenske vojske. Nakon Pariških mirovnih pregovora, dana 10. veljače 1947. potpisan je jugoslavensko-talijanski mirovni ugovor kojim Istra postaje dio Hrvatske (tada u sastavu Jugoslavije). Istoga dana u Puli u Carrarinoj ulici izvršen je atentat na brigadira Roberta Williama Michaela de Winton-a, zapovjednika britanske 13. (škotske) kraljičine pješačke brigade. De Winton je samo mjesec dana ranije preuzeo dužnost vojnog zapovjednika angloameričkih snaga sa sjedištem u Puli od brigadira Philipa Herberta Richardsa. Toga jutra de Winton je stigao automobilom u obilazak straže u Carrarinoj ulici. Blizu Dvojnih vrata iz skupine ljudi izdvojila se jedna žena, iz torbice izvadila pištolj Berettu i tri puta pucala u de Wintona koji je odmah preminuo. Prilikom hapšenja žena je ranila još jednog vojnika. U torbi joj je nađen papir s obrazloženjem tog čina; napisala je da nije pucala u brigadira već u njegovu uniformu izražavajući time neslaganje s pripojenjem Istre Jugoslaviji.

Atentatorica je bila Maria Pasquinelli, (Firenca 1913 - Bergamo 2013), učiteljica i obožavateljica lika i djela Benita Mussolinija. Pasquinelli nije samo pasivno podržavala fašizam i Mussolinija, bila je aktivna članica njegove stranke bliska čak i nekim ministrima, a radila je i za tajnu službu. Kapitulaciju Italije 1943. dočekala je u Splitu gdje je bila učiteljica talijanskog jezika. Još u prosincu 1945., kada je radila kao učiteljica u Trstu, Maria Pasquinelli rekla je prijateljima da će se vratiti u Istru i tamo napraviti kaos. Nakon odluke Pariške mirovne konferencije kojom je Istra trebala ući u sastav Hrvatske (Jugoslavije), još i prije potpisivanja jugoslavensko-talijanskog mirovnog ugovora, odlučila je da će u Puli ubiti savezničkog generala. I doista, Maria se vratila u Pulu. Od srpnja 1946. do siječnja 1947. volontirala u Odboru za egzodus koji je organizirao odlazak Talijana iz Istre u Italiju. Istraga nakon atentata ukazala je na niz što slučajnih što namjernih propusta. Naime, istraga je utvrdila da su i talijanska vlada i Saveznička vojna obavještajna služba znali da se Maria Pasquinelli nalazi u Puli i kakve su joj namjere. Dok je talijanska vlada, u kojoj je bilo niz osoba iz Mussolinijevih struktura šutjela o njezinim planovima, saveznici, koji su dobro znali tko je Maria Pasquinelli, napravili su veliku grešku ne prosljeđujući važne informacije o njezinom kretanju i planovima ili ih prosljeđujući s velikim zakašnjenjem. Suđenje atentatorici započelo je u Trstu početkom travnja 1947. i Saveznički vojni sud osudio ju je 10. travnja na smrtnu kaznu. Nakon uložene žalbe kazna je zamijenjena doživotnom robijom. Nakon samo 16 godina provedenih u zatvoru Mariu Pasquinelli je pomilovao tadašnji predsjednik Italije te je ostatak života provela na slobodi. Pritom su je mnogi u Italiji smatrali junakinjom.

Vinkuran - kamenolom Cave Romane

Malobrojni su gradovi u svijetu u kojima se eventi mogu održavati u toliko posebnih prostora s magičnom atmosferom. U Puli možete otići na koncert ili neki drugi event u amfiteatar, u malo rimsko kazalište, u austrougarsku utvrdu, ali i u kamenolom Cave Romane. Kamenolom Cave Romane je u Vinkuranu, svega nekoliko kilometara jugoistočno od Pule (općina Medulin). Kamenolom se koristio niz stoljeća, a eksploatacija je započela u antici. 

Od vapnenačkog kamena bijele boje iz kamenoloma Cave Romane bilo je sagrađeno niz zgrada antičke Pule, među njima i Slavoluk Sergijevaca, rimska kazališta i amfiteatar. Arheolozi su pronašli i skulpture napravljene od ovog kamena. Kamen iz Cave Romane koristio se i u razdoblju brze izgradnje Pule kada je Pula postala mornarička luka Austro-Ugarske. Naravno, ovaj se kamen može naći i na zgradama diljem Hrvatske, ali i van granica naše zemlje. Kada šećete tržnicom u Puli, pogledajte klupe prodavača na tržnici, i one su napravljene od kamena iz Vinkurana. Kamenolom se više ne koristi, ali je zato postao čarobna pozornica. Fotografiju jednog od spektakala održanih u ljeto 2022. u kamenolomu Cave Romane preuzela sam s web stranica Gloria.hr, a autor fotografije je Julien Duval.

Pula - dolazak hajduka

Naseljavanje hajduka (ili pokušaj njihovog naseljavanja) trajao je od 1671. do 1675. U to se vrijeme Istra, opustošena uskočkim ratom i epidemijama, suočila s depopulacijom. Istodobno, završen je dugotrajan Kandijski rat između Mletačke Republike i Osmanlijskog Carstva (1645.-1669.), a tek potpisano primirje ugrožavali su hajdučko - turski sukobi. Kako bi se istodobno povećao broj stanovnika Istre i smanjio broj sukoba s Osmanlijama u Dalmaciji, netko je smislio da se dio hajduka preseli u Istru. Naseljavanje mletačkog dijela Istre započelo je u svibnju 1671. godine. 

Venecija je upozorila rašporskog kapetana da mora gostoljubivo primiti oko 1300 risanskih hajduka, omogućiti im dobar smještaj i niz beneficija. Bez obzira na trud, sve je pošlo u krivom smjeru. Prvi pogrešan potez (samo jedan u nizu) bio je onaj generalnog providura Dalmacije i Albanije, Antonia Barbara. Kako bi privolio hajduke na odlazak u Istru, Barbaro je pristao na niz zahtjeva hajdučkih vođa. Tako im je obećao određene parcele (naravno, najplodnije) ne vodivši pritom računa imaju li te parcele u Istri vlasnike ili nemaju. Osim toga, hajduke je oslobodio carina i daća, obećao preseljenje većine njih u Pulu, dogovorio da imaju pravo birati četiri suca među hajducima koji bi sudili u njihovim sporovima, dogovorio je da će po dolasku u Istru dobiti stoku i oruđe. Kada je prva grupa hajduka s obiteljima brodovima stigla u Istru (lipanj 1671.), rašporski kapetan nije mogao realizirati većinu obećanih povlastica. Četvorica vođa, harambaša Nikola Popović, buljubaša Milošević, Bajo Nikolić Pivljanin i Petar Babić tada su direktno od Venecije zatražili poštivanje obećanja koje su dobili u Dalmaciji. Ne bi li smirila strasti, Venecija je pozvala generalnog providura Antonia Barbara da doputuje iz Dalmacije u Istru i pojasni hajducima da su njegova obećanja bila neslužbena i da nisu provediva. Zakompliciralo se i mjesto boravka. Dok je većina hajduka željela živjeti u Puli, Venecija ih je željela raseliti po cijelom mletačkom dijelu Istre. Na koncu ih je većina privremeno ipak smještena u Pulu, što je Veneciju poprilično koštalo. 

Mletački su troškovi rasli, nije to bio samo trošak za smještaj hajduka nego i za hranu i za rješavanje niza problema. Istodobno, intenzivirali su se sukobi između hajduka i starosjedioca Istre. Dodatna komplikacija, do koje je došlo u ljeto 1671., bila je epidemija malarije u Puli. Starosjedioci su koliko toliko bili otporniji, a netom pristigli hajduci masovno su gubili bitku s bolešću. Uspaničeni hajduci tada su počeli bježati iz Pule. Dio njih se, bez znanja Venecije, vratio u Dalmaciju, drugi su pobjegli prema Ližnjanu i Premanturi i tu su pokušali stvoriti novi dom. Njihovo preseljenje generiralo je nove troškove Veneciji. Samostalno prehranjivanje hajduka bilo je u sferi nemogućeg; ili im plodna zemlja nije mogla biti dodijeljena ili njihov način života baš i nije bio sklon obradi zemlje. Svaka gladna usta trebalo je nahraniti na državni trošak. Neimaština je potakla hajduke na drugi izvor zarade - kriminal. Bilo je tu krađa, napada na ribare, napada na stanovnike, ubojstava, sudskih procesa, osvete, progona... i mnoštvo dopisa kojima se obavještavala Venecija o problemima, kao i pokušaja da se problemi riješe. Tijekom 1675. broj dopisa poslanih Veneciji s „hajdučkom problematikom“ znatno se smanjio, a potom dopisa više nije bilo, jer nije više bilo ni hajduka u Istri. Priču o pokušaju naseljavanja hajduka u Istru objavio je Miroslav Bertoša u knjizi "Doba nasilja, doba straha".

Pula – Fort Verudela

Posjeta akvariju ujedno je i posjeta najsačuvanijoj utvrdi koja je bila sastavni dio vanjskog obrambenog sustava austrougarske ratne luke u Puli. Gradnja je započela 1881., a Fort Verudela je dovršena 1886. Ovdje su boravili zapovjednik, četiri časnika i 112-126 vojnika. Većina prostorija za vojnike nalazila se na prvom katu na kojem je bilo i skladište za municiju. U prizemlju su se nalazile kuhinja, dobro opskrbljeno skladište hrane, dvije spavaonice za vojnike, soba za bolesnike i ranjenike, strojarnica, telefonska centrala.

S vanjske strane utvrda je bila dodatno zaštićena rovom uklesanim u stijenu. Mada je utvrda Fort Verudela građena na način kako su se tada gradile i ostale utvrde, bila je prilagođena novom oružju. Na primjer, na vrhu utvrde bila je kupola s topovima, a kupola se mogla rotirati. Raspadom Austrougarske monarhije, tvrđavu su preuzeli Talijani koji su iz nje uklonili topove i sve metalne dijelove. Nakon toga utvrdu je koristila njemačka vojska pa onda vojska nekadašnje Jugoslavije. Godine 2002. zapuštena utvrda postaje akvarij i započinje njezina obnova. Osim upoznavanja mnogobrojnih stanovnika mora diljem svijeta, u akvariju je dosada izliječeno niz kornjača koje se, čim zdravstveno stanje to dozvoli, vraćaju u more.

Pula - Nando Bote

Tko je živio u Puli u prvoj polovini 20.st. znao je, naravno, sve tračeve o tadašnjim velikim „facama“, no znao je i tko je Nando Bote. Nando nije bio, barem ne u tom smislu, „faca“. Bio je to krupan, zabavan, glasan i veseo čovjek mada u njegovom životu baš i nije bilo veselja. Skoro svaki dan viđali su ga na tržnici i u okolnim uličicama. Nije se Nando prezivao Bote, Bote je bio nadimak koji je i sam govorio o Nandovom načinu života (na talijanskom „la botte“ znači „bačva“). Nando je volio dobro pojesti, ali, još više od toga, volio je dobro popiti. Nando je bio limar, i to, sudeći po pričama tadašnjih stanovnika Pule, bio je vrlo vješt limar, no nikada se nije pretrgao od posla. Radio je onoliko koliko bi procijenio da mu je potrebno za hranu i vino. Često je ova njegova procjena bila pogrešna jer je gotovo uvijek bio bez novaca. Kada je Nando popravljao oluk na jednoj kući u Ciscuttijevoj ulici pao je s krova na pločnik i ostao nepomično ležati. Prolaznici su pomislili da je mrtav no tada je Nando otvorio jedno oko. Ljudi su počeli vikati; „Živ je, živ, brzo donesite vode“. Čuvši za vodu, Nando je istog trena pitao; „S koje visine čovjek mora pasti pa da mu, umjesto vode, donesete vino?“ 

Za Nanda su svi pričali da pije samo vino i da ne bi popio ni kap vode. I ovdje ih je Nando iznenadio. Jednog dana Pulom se proširila vijest da je Nando viđen kako pije vodu na javnoj špini kraj tržnice. Naravno, očevici ovog čuda neviđenog odmah su to komentirali no Nando im je istog trena uzvratio izjavom da mora oprati bačvu (misleći pritom na njegovu „unutarnju bačvu“ za vino). Jednog dana Nando je osvanuo u tratoriji čiji je vlasnik bio Bepi Depicolzuane. Nando je naručio jelo i pola litre vina, no kako je i Bepi naravno znao sve o Nandu nije vjerovao da Nando može platiti račun. Tada je Nando stavio ruku u džep i zazveckao s puno „kovanica“. Naravno, dobio je sve što je naručio. Ubrzo je Nando naručio još vina. Bepi je ponovno pitao Nanda ima li dovoljno novaca, pa je i opet Nando stavio ruku u džep i zazveckao s „kovanicama“. Tako je Nando dobio još vina. Na koncu, kada je stigao račun, Nando je iz džepa izvadio masu kamenčića, stakalaca i komadića lima koji su do tada „imitirali“ zvuk kovanica. Dok se Bepi snašao, Nando je već otrčao iz tratorije. Nanda su jednog dana pronašli mrtvog u bunkeru u Šijani. Tko god je očekivao da je Nando umrlo od ciroze jetre, prevario se. Jadan Nando, umro je sam i to od tuberkuloze. Ubrzo se pročulo gradom da je obdukcija pokazala da je Nandova jetra bila savršeno zdrava. I tako je Nando još jednom iznenadio stanovnike Pule. Ukoliko želite istinski osjetiti atmosferu nekadašnje Pule, preporučujem vam „Pulske štorije“ na Facebook-u. Ovdje ćete pronaći niz ovakvih originalnih priča iz života grada Pule. Staru razglednicu Pule iz 1913. godine preuzela sam sa stranica "Virtualna zavičajna zbirka".