Kastav – kapela Svetog Antuna

U prigradskom dijelu Kastva nalazi se i stara crkvica Svetog Antuna Pustinjaka. Crkvica je sagrađena u 15. stoljeću, no, kako to već biva, nekoliko puta je poslije toga izmijenjena. Na sjevernom zidu crkve glagoljicom je upisan datum 16. travnja 1453., a do glagoljice je latinicom uklesana i 1837. godina kao godina jedne od obnova crkve. Na fotografiji je replika ovog natpisa na glagoljici koja je izložena u crkvi Svetog Germana na Velom Brijunu. 

Unutrašnjost crkve krasile su freske, naslikane ubrzo nakon izgradnje crkve. Na žalost freske su jako oštećene tijekom naknadnih obnova i dogradnji. U freske je uparano niz glagoljaških grafita. Crkva je značajnije izmijenjena u 19. stoljeću. Godine 1837. dograđuje se nova apsida i produžuje se brod crkve, a 1875. se dograđuju lopica (trijem ispred crkve) i preslica u kojoj je jedno zvono. U crkvi je vrijedan kip Svetog Antuna Pustinjaka iz druge polovice 15. stoljeća.

Zvončari

Zvončari su proglašeni hrvatskim kulturnim dobrom. Od davnine do danas oni obilaze sela, tjeraju zimu i prizivaju dolazak sunca i proljeća. Osim toga, zvončari su nekada vjerovali da ovako obučeni straše zle sile i tako su štitili stada ovaca kada su početkom proljeća kretali s ovcama u više predjele. Danas zvončari i dalje njeguju tradiciju, ali su i obavezan dio karnevalskih povorki. Osim toga, izgledom, nastupom i zvonjenjem postali su turistička atrakcija. Mada je uobičajeno da se karnevalske povorke organiziraju krajem zime, sve češće su i ljeti pa mnogobrojni turisti mogu uživati u ovoj atrakciji, ali i upoznati našu tradiciju. Mada zvončari postoje i u nekim drugim europskom zemljama, ali i u nekim drugim dijelovima Hrvatske, najpoznatiji su zvončari iz Kastavštine (Kastav i okolica). 

Nemojte pomisliti da su svi zvončari iz Kastavštine isti jer oni to definitivno nisu. Danas su razlike još i veće nego nekad jer i ovdje je prste imala politika. Godine 1920. Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca potpisala je s Kraljevinom Italijom Rapalski ugovor. Ovim ugovorom, zapadni dio Kastavštine potpao je pod vlast Italije, a time je stupila na snagu zabrana nošenja maski. Zato danas zvončari iz istočnog dijela Kastavštine imaju maske, dok su zvončari iz zapadne Kastavštine prepoznatljivi po šeširima ukrašenim grančicama i šarenim cvijećem od papira. Međusobno se zvončari iz različitih sela razlikuju i po broju (i veličini) zvona oko pojasa, po načinu kretanja u formaciji (jer njihov način kretanja nije kaotičan, već je uvježban i strogo se poštuje), po odjeći i obući… 

Halubajski zvončari su iz istočnog dijela Kastavštine. Zaogrnuti su životinjskom kožom, a na glavi imaju velike maske s rogovima. Oko pojasa imaju jedno veliko zvono (u prošlosti su imali 5 ili 6 manjih zvona). „Naoružani su“ s toljagom. Nošenje „oružja“ povezuje se s legendom o Tatarima ili Turcima i njihovim napadom na Grobničko polje. Legenda kaže da su tada stočari, zaogrnuti životinjskim kožama, noseći maske i stvarajući groznu galamu sa zvonima, prestrašili napadače koji su pobjegli. Vođa halubajskih zvončara zove se komandant. U prošlosti su tri člana iz grupe bili maskirani u vraga, lopova i medvjeda. Danas su u povorci i vrag i medvjed, ali više nema lopova. U prošlosti je lopov ulazio u kuće seljana dok su oni pratili povorku, „ukrao“ ponešto, a tada bi se „ukradeno“ „otkupljivalo“ jelom i pićem. Tako bi se pogostili i zvončari, a i cijelo selo. Zvonejski zvončari dolaze iz sela Zvoneće i Zaluki. Kako je ovo zapadni dio Kastavštine, oni nemaju maske, a na glavi im je šešir (klobuk) s nekoliko šiba s šarenim cvijećem od papira. Svaki zvončar ima po tri zvona, a oko vrata mu je zavezana marama. Njihovu povorku predvodi zvončar koji u rukama nosi simbol proljeća; trstiku okićenu šarenim cvijećem. Brgujski zvončari su iz Brguda. Na glavama imaju šešire (klobuke) sa tri grančice jele i šarenim listićima od papira, a šeširi su prepuni šarenih cvjetova od papira. Sa stražnje strane šešira je mašna (fijok). Nose bijele hlače s crvenom crtom na vanjskoj strani nogavica. Običaj je da zvončarima šešire rade mame, a kada se ožene ovu dužnost preuzima žena. Oko pojasa brgujski zvončari imaju tri zvona. Svaki zvončar u rukama ima baltu. Sastavni dio njihove kolone su i maškare (mačkare) koje plešu oko zvončara čim prestanu sa zvonjavom. Osim odraslih muškaraca, brgujski zvončari imaju i male zvončare, djecu koja su obučena poput odraslih, a imaju i mala zvonca. Nerijetko su najmlađi zvončari tako maleni da još ne znaju hodati pa ih nose mame no i oni su u pravoj monduri, ma prezgodni su. Na početku povorke Brgujskih zvončara je majista (on nosi „maj“ koji simbolizira dolazak proljeća), zatim slijede mali zvončari s njihovim vođom, pa veliki zvončari i bariličari (oni nose „barile“ tj. bačvice s vinom). Tko je vidio žednog zvončara! Tu su i muzikanti, maškare i alegorijska kola. 

Iz Žejana dolaze Žejanski zvončari. I oni imaju na sebi ovčje kože, zvone s tri zvona, ali su im šeširi poprilično drugačiji. Sa šešira, na čijem je vrhu veliki cvijet od papira, vise dugačke papirnate trake i ponekad ih posve prekriju. Kada hodaju u koloni, hodaju po dvoje u paru, a koračanje im je uvježbano tako da je i zvonjenje usklađeno. Grobnički dondolaši su iz Grobnika i Grobinšćine. Oni nose karirane košulje, crne hlače, oko vrata imaju crne marame. Na glavama imaju ovčje krzno s lubanjom bika, a lice im je zacrnjeno. Oko pojasa imaju po tri zvona (dondole). Na formaciju dondolaša pazi meštar (sa ili bez pomoćnika), a čim kolona zastane dondolaši formiraju kolo i u njemu se kreću u smjeru obrnutom od kazaljki na satu. Sve fotografije zvončara preuzela sam s Facebook-a gdje zvončari imaju svoje stranice. Na prvoj fotografiji su zvončari iz Grobnika (grobnički dondolaši), na drugoj su zvončari iz Brguda, a na trećoj iz Žejana. 

Kastav – Šparožna jama legenda

U doba Austro – Ugarske, speleolozi su prvi puta uredili Šparožnu jamu za posjete turista. Danas u jamu možete ući isključivo sa speleolozima iz speleološke udruge „Estevela Kastav“. Šparožna jama nalazi se u Kastavskoj šumi. Jama je duža od pola kilometra, a duboka je 101 metar. U jami su brojni hodnici i dvorane, neke od dvorana visoke su do dvanaest metara. Legenda kaže da su nekad davno u šumi živjeli Hajdi i njihov kralj Rukan. Hajdi su bili sebični i zli, a Rukan i njegove kćeri bili su još i gori od njih. Hajdi su stalno sjekli šumu jer su se i usred ljeta u Rukanovom dvorcu palile sve peći i kamini. Noću je dvorac blještao u mraku jer su oko njega bile upaljene vatre. Osim što su uništavali šumu, kamenje iz okolice donosili su u dvorac kako bi dvorac bio što veći i što viši. Čak su promijenili i korito potoka tako da potok teče kraj dvorca, a tada je Rukan zabranio seljanima da dolaze na potok. Rukanove kćeri više nisu znale što bi željele jer sve su imale, pa im je na pamet pala nova ideja – željele su da im otac, Rukan, donese sunce. 

Naravno, pohlepan Rukan odmah je prihvatio ideju i poslao sina, Šutana, da sa slugama posječe stotinu hrastova. Želio je podići dvorac visoko u zrak, da bude što bliže suncu. Šutan je, za razliku od oca, bio pametniji pa se usprotivio ovoj želji. No uzalud! Ispod šume je bilo selo, a u selu je živio Malik, šumski patuljak kojega su svi voljeli. Malik je bio veseo, dobroćudan, znao je puno priča o šumi i šumskim bićima. U selu je živjela i lijepa djevojka, Jana Bršljančeva. Onog dana kada je Šutan morao posjeći stotinu hrastova, Jana je otišla na potok oprati haljinu. Jana je nespretno stala na kamen, pala i haljinu je odnio potok. Šutan je ugledao haljinu u potoku, zajahao konja i ubrzo pronašao Janu. Umjesto da je prijavi ocu, Šutan se zaljubio. Njihov susret vidio je patuljak Malik i uživao je u sreći dvoje mladih ljudi. Taj susret vidjela je i vrana vještice iz Rukanovog dvorca, odletjela je odmah u dvorac i vijest je ubrzo stigla do Rukana. Rukan, ljut i pokvaren, dvoje mladih je zatvorio u tamnicu i nastavio hvatati sunce. Dvorac je bio sve viši i viši, ispleli su mrežu da ulove sunce. Kada su došli do sunca, preko sunca su bacili mrežu i počeli potezati mrežu. Nakon puno problema uspjeli su spustiti sunce. Tada je zavladao mrak i nastupila je kratkotrajna grozna tišina. Ubrzo je tišinu prekinuo glasan huk, tlo se počelo tresi i cijeli Rukanov dvorac, zajedno s Rukanom, vješticom, vranom, kćerima i Hajdima, upao je u jamu koju je ubrzo poplavila voda. Tako je nestao dvorac i svo zlo njegovih stanovnika, a nastala je Šparožna jama. Naravno, legenda kaže da se i danas na dnu jame vide ostaci Rukanovog dvorca. Mali Malik pomogao je Šutanu i Jani, koji su zadnji čas pobjegli iz dvorca i nastavili su živjeti sretno u selu s ostalim seljanima. Autor fotografije Šparožne jame je Ivan Glavaš iz Speleološke udruge Estavela. 

Kastav - u krilu majke Kastva

Na manjoj zelenoj površini blizu Crekvine u Kastvu od 2011. godine nalazi se ova simpatična ambijentalna instalacija inspirirana kućama starog Kastva i kastavskim zvonikom. Kada sam šetala Kastvom oko instalacije „U krilu majke Kastva“ zaustavljalo se dosta ljudi. Instalacija je jako zanimala i djecu. 

Nije ni čudo, postavljene kuće su mješavina stvarnosti i mašte ili pak mješavina tradicije i crtanog filma. Instalaciju je napravila umjetnica Yasna Skorup Krneta, a napravljena je od metala i odbačenih predmeta. Godine 2016. minijaturna verzija ove instalacije postala je suvenir grada Kastva.

Kastav – crkva sv. Fabijana i Sebastijana

Crkva Svetih Fabijana i Sebastijana sagrađena je početkom 16.st., u vrijeme epidemije kolere, kao zavjetna crkva koja je trebala zaštititi stanovnike Kastva od boleštine. Unutrašnje zidove krasile su freske no prekrili su ih slojevi vapna pa su ostaci fresaka otkriveni tek 1980., u vrijeme popravka crkve. 

Tada je otkriven i glagoljaški grafit (godina 1535. koja je uparana u zid glagoljskim kurzivom). Nekada je iznad ulaza u crkvu glagoljicom bio uklesan datum 23. svibnja 1530. Za postojanje ovog glagoljaškog natpisa znamo isključivo upornim radom tadašnjeg kapelana u Kastvu, Jakova Volčića (1815-1888). Ispred crkve je neoklasicistički trijem (lopica) sagrađen 1845. Ploča na trijemu navodi godinu obnove (1845) i razlog gradnje crkve u 16.st. (epidemija kolere).

Kastav – gradska loža

Gradska loža u Kastvu znatno je veća od većine loža. Loža je sagrađena 1571. i gotovo da nema važne odluke za život u Kastvu koja tijekom 16. i 17.st. nije donesena upravo u ovoj loži. U doba kada je sagrađena, vlasnici Kastva bili su Franjo i Josip Barbo, a njihove je odluke provodio kapetan Pavao Zadarski (1569.-1574.). 

Po načinu gradnje i njezinoj veličini očito su ložu gradili majstori iz Kranjske. Loža je bila i omiljeno mjesto okupljanja i različitih proslava u Kastvu. Godine 1572. Pavao Zadarski morao je odstupiti s funkcije kapetana. Ovome je prethodilo niz optužbi stanovnika o njegovoj sebičnosti, oduzimanju tuđih posjeda, uvođenju neopravdano visokih globa. Vjerojatno je kap koja je prelila čašu bio nestanak novaca iz gradske blagajne.

Kastav – Žudika

Žudika je najviša kula u Kastvu. Kula je obnovljena 2019. Naziv „Žudika“ nastao je od talijanske riječi "giudicare" koja znači suditi jer su se upravo ovdje izvršavale kazne za različite prijestupe; bičevali su se jadnici osuđeni na kaznu bičevanjem, pogubljivali su se počinitelji još težih nedjela, spaljivale su se vještice. Samo 1716. na lomači u Kastvu je spaljeno sedam Kastavaca i sedam Kastavki. Jadni ljudi, bili su optuženi za strašne stvari, sve vjerojatno po „bajnim receptima“ iz  knjige „Malleus maleficarum“. U pozadini njihove smrti vjerojatno je bio sukob s isusovcima. Dok su isusovci, kao tadašnji vlasnici Kastavske gospoštije, nastojali povećati namete, ljudi u Kastvu tome su se žestoko protivili. 

U to je doba bilo dovoljno nekoga optužiti za štovanje đavla, proglasiti ga čarobnjakom, vješticom i slično. Vrlo vjerojatno su izvršenjem smrtnih kazni isusovci prestravili druge ljude pa su bez problema ostvarili svoj naum. Malleus Maleficarum (ili „Malj vještica“) je knjiga objavljena 1486. godine. Knjigu je napisao njemački dominikanac i inkvizitor Heinrich Kramer, a tek naknadno je kao koautor naveden i Jakob Sprenger. Knjiga se bavila vješticama i čarobnjacima, i bilo kakvo „čarobnjaštvo“ je proglašavala herezom i kriminalnim djelom koje se ponajčešće kažnjavalo najgorim mučenjima i smrtnom kaznom. U ovom potonjem slučaju „specijalitet“ inkvizicije bilo je spaljivanje na lomači. Rijetki optuženi uspjeli su dokazati nevinost. Knjiga je prouzročila toliko patnji i toliko ubojstava, vjerujem da su samo najgori patološki tipovi uživali.

Kastav – župna crkva

Gotovo na samom vrhu brežuljka nalazi se trobrodna barokna crkva Svete Jelene Križarice. Vjerojatno je najstarija crkva na ovoj lokaciji sagrađena između 5. i 6.st. Jedan od najstarijih sačuvanih dijelova je dio s arkadama gdje su se pokapali kastavski svećenici i bogataši. Godine 1720. crkva je obnovljena zbog oštećenja uslijed udara groma. Tada je iznad ulaznih vrata uklesana 1720. godina, a crkva je poprimila barokni izgled. Stari zvonik nalazio se na pročelju. Zbog oštećenja je uklonjen, a današnji zvonik, koji je na lijevoj strani crkve, sagrađen je 1724. godine. 

U apsidi se nalazi oltar svete Jelene Križarice, kojega je između 1691. i 1693. napravio majstor Giovanni Paccassi. Isti majstor je napravio i glavni oltar u crkvi Gospe Trsatske na Trsatu. U crkvi su izrezbarene korske klupe iz 17.st., ali i posebna predivno napravljena stolica za kapetana koji je vladao Kastavskom gospoštijom u ime feudalnih vladara. Vjeruje se da su klupe i stolica za kapetana napravljeni u radionici Mihovila Zierera. Mihovil Zierer je radio na prijelazu iz 17. u 18.st., a u ovim krajevima radio je u krčkoj katedrali, na Trsatu, u Mošćenicama. Smatra se da je Zierer osnovao radionicu koja je radila sve do druge polovine 18.st. Ovime ne prestaje niz poznatih starih majstora koji su ostavili svoj trag na župnoj crkvi u Kastvu.

Kastav – Voltica

Voltica su glavna gradska vrata kojima se ulazilo u grad Kastav. Vrata su iz 1731., obnovljena su 1769. kada je iznad njih postavljen grb Isusovaca. Naime, u ovom su razdoblju feudalni vladari Kastavštine bili Isusovci. Zbog sigurnosti stanovnika, vrata su se nakon zalaska sunca zatvarala. Otvarala bi se tek idući dan, a u doba kada je prijetila opasnost, na vratima su stražari strogo kontrolirali tko ulazi u grad. 

Isusovci su stigli u Rijeku 1627. godine, na poziv grada Rijeke da učitelji iz reda Isusovaca pomognu održavati nastavu u Rijeci. Položaj Isusovaca znatno je (u materijalnom smislu) poboljšan kada im je grofica Ursula Thonhausen 1630. godine darovala cijelu Kastavsku gospoštiju. Kastavska gospoštija uključivala je, osim Kastva, i Mošćenice i Veprinac. Isusovci su vladali cijelom gospoštijom do 1773. Interese Isusovaca na ovom velikom feudu zastupali su kapetani. Kapetan Morelli, „toliko omiljen“ da su ga stanovnici Kastva utopili u lokvi na trgu Lokvina, bio je jedan od njihovih kapetana.

Kastav – trg Lokvina

Najpoznatiji kastavski trg je Lokvina. U 15.st. na trgu je sagrađen kaštel u kojem su boravili kapetani koji su provodili volju vlasnika Kastva. Tada je sagrađena i malena crkva Svete Trojice (na fotografiji), u čijoj unutrašnjosti su freske i glagoljaški grafiti. Od 2014. crkva se koristi kao izložbeni prostor. Trg se zove Lokvina zato jer se nekada ovdje nalazila lokva s koje su se stanovnici Kastva opskrbljivali vodom. Za lokvu je vezana priča koju vjerojatno znaju svi stanovnici Kastva. 

Kapetan Morelli nametnuo je stanovnicima Kastva velike namete, znatno veće od onih propisanih gradskim statutom iz 1400. godine. Neko vrijeme su ljudi trpjeli, dok im nije prekipjelo. Kastavci su tada provalili u kaštel, oteli Morellia i utopili ga u lokvi usred trga. Bilo je to 1666. godine. Ubrzo su u Kastav stigli službeni istražitelji iz Trsta i Beča. Tada je započela istraga o ubojstvu. Istražitelji nisu mogli ništa jer su apsolutno svi Kastavci, od prvog do zadnjeg, priznali da su sudjelovali u ubojstvu. Morelli-a je čak i stara Mare ubola preslicom u guzu. Krajem 17.st. lokva je natkrivena, napravljen je veliki bunar, a na bunaru je uklesan natpis o događajima iz 1666.

Kastav – Crekvina

Nikome nije jasno zašto je na području s otprilike 7.000 stanovnika, uz puno malih ili većih crkava, morala biti sagrađena ogromna crkva u koju bi stalo otprilike 4.000 vjernika. Nije to jedina nepoznanica vezana uz kastavsku Crekvinu jer nije poznato ni kada je točno započela gradnja ni da li je crkva ikada dovršena (pa je zbog nekog razloga naknadno srušena) ili je započeta gradnja prekinuta. Zna se da je na ovom mjestu nekada postojala crkva Svete Marije. Ovu crkvu spominje u oporuci svećenik Mate Drnjević 1634. godine, a spominju je i dokumenti iz 17.st. Stara crkva je imala tri oltara. Već je tada bila u lošem stanju, a moguće je da su je dodatno oštetili potresi u 18.st. Pulski biskup Balbi 19. srpnja 1769. dozvolio je da se stara crkva sruši i sagradi nova crkva Svete Marije. Gradnju su započeli Isusovci, tadašnji gospodari Kastva. 

Godine 1773. je papa Klement XIV ukinuo isusovački red (papa Pio VII ponovno je dozvolio osnivanje Isusovaca 1814.). Da li je ukidanje reda dovelo do prestanka gradnje ili je presudnu ulogu ipak imao nedostatak novaca? Nedostatak preciznih informacija uvijek je plodno tlo za nastanak legendi. Tako postoji i legenda o prokletstvu crkve. Po legendi, Isusovci su za gradnju crkve angažirali stanovnike Kastva, naravno bez ikakve nadnice. Među njima je bila i siromašna udovica koja je kod kuće imala gladnu djecu. Udovica je zamolila jednog Isusovca da je poštedi radova na crkvi kako bi na nekom drugom poslu mogla nešto zaraditi i nahraniti djecu. Isusovac ju je nekoliko puta udario s bičem, a ona, ljuta i osramoćena, proklela je i gradnju i crkvu i poželjela da se crkva sruši. Crekvinu su još donedavno Kastavci koristili kao parkiralište, a kroz prezbiterij je vodio put za obližnju šumu. Nakon konzervacije 2021. prostor je preuređen u predivnu ljetnu pozornicu. Na fotografiji je samo prezbiterij crkve (svetište, povišen prostor oko oltara). Sada si lakše možete predočiti koliko je trebala biti velika crkva kada je samo prezbiterij ovako ogroman. Crkva se trebala prostirati na 1500 kvadratnih metara.

Kastav

Na ovoj lokaciji otkriveni su ostaci ilirskog plemena Japoda iz 11.st.p.n.e. U antici, Kastav se zvao Castua. Nakon Rima uslijedilo je niz osvajača, a u 7.st. došli su Slaveni. Kroz cijelu povijest, Kastav je imao nekog gospodara koji je vladao gradićem i okolicom. Kastav je bio vrlo važan i moćan pa je bio zaštićen zidinama s devet kula. Izgled Kastva 1679. godine poznat nam je zahvaljujući Valvasoru (fotografija). Nekada je Kastavština bila znatno veća no danas i protezala se sve do Učke. U Kastvu su brojne crkve i crkvice, staze za pješačenje, Aleja velikana… 

Aleja velikana započinje s bistom Vladimira Nazora koji je 10 godina (od 1908. do 1918.) boravio u Kastvu i baš je ovdje počeo pisati čakavštinom. U Aleji su i biste Ivana Matetića Ronjgova, muzikologa i skladatelja, Vjekoslava Spinčića, Matka Laginje i Matka Mandića koji su bili u drugoj polovici 19.st. aktivno uključeni u borbu za nacionalna prava hrvatskog naroda. Danas je Kastav poznat i po nizu priredaba, po restoranima… Puno dokumenata iz prošlosti Kastva spalio je 1843. godine Ivan Thierry, pretposljednji kastavski gospodar, uoči revolucionarnih zbivanja koja su zahvatila cijelu Europu. Posljednji kastavski vlasnik bio je Juraj Vranyczany Dobrinović (do 1848.).

Kastav – Bela nedeja i zvončari

Kada je u Hrvatskoj bio rat, godine 1992., u Kastvu je organiziran festival. Počeci su bili skromni, no puni entuzijazma. S godinama je ovo postao vrlo popularan event. Kulturno ljeto u Kastvu započinje u svibnju i sadržava glazbenu radionicu, Blues festival, likovnu smotru, jazz... Jedno od obilježja Kastva jesu i zvončari, sada i na listi Unescove kulturne nematerijalne baštine. Tko bi znao kada su prvi put zvončari tjerali zimu. Ako se magična komponenta zvončara s vremenom i izgubila, oni su i danas neizostavni dio maškara na Kvarneru. Kako maškara ima sve više i u ljetnim mjesecima, teško da možemo reći da zvončari usred ljeta tjeraju zimu svojim zvonima oko pojasa ili da straše zimu ovčjim kožama i maskama. 

Zvončari i danas predstavljaju ne samo tradiciju, nego i onaj poseban magični doživljaj za domaće ljude, pa ih, ne bez razloga, pred korizmu dočekuju i čelni ljudi grada. Po ljeti im se dive turisti. Svakog prvog vikenda u listopadu Kastav ima Belu nedeju, trodnevni sajam u čast mladog vina. Belu nedeju spominje Zakon grada Kastva iz 1400. godine. Belica je autohtono vino ovog kraja, a na Belu nedeju se valjda popiju hektolitri belice. Bela nedeja je nekada bio najvažniji događaj u Kastvu, no važnost se nije izgubila ni danas. Doduše, danas dolaze neki drugi ljudi, zbivanja su nešto drugačija, no Kastav je, kao i nekada, prepun ljudi koji se dobro zabavljaju.