Paz – kaštel u Pazu

Mada sam kaštel u Pazu već spominjala, vrijedi ga ponovno spomenuti, ovaj puta s malo više detalja. Pretpostavlja se da je ime Paz nastalo od riječi Pas ili Passberg, jer je utvrda nastala uz nekada važan prometni pravac kojim se iz pravca Boruta moglo stići do Boljunskog polja. S pravom koristim riječ „utvrda“ jer je u početnoj fazi kaštel doista imao isključivo obrambenu ulogu. Bilo je to negdje u 12. stoljeću. Cijeli feud je prvo pripadao Svetom Rimskom carstvu njemačkog naroda. Zatim su vlasnici postali akvilejski patrijarsi. Patrijarsi su u 13. stoljeću imenovali kao gospodara Paza nekog Friza (Fricila) koji se prozvao Frizom „od Paza“. Obitelji „od Paza“ u 14. stoljeću gubi se svaki trag, a Paz u tom stoljeću prvo pripada grofovima Goričkima pa zatim, od 1374. godine, Habsburgovcima (postaje dio Pazinske knežije). Ubrzo su vlasnici Paza postali članovi obitelji Walderstein, oni isti koji su bili i vlasnici kaštela u Račicama. 

Već je tada Paz postao kaštel jer je obitelj Walderstein uz utvrdu dogradila rezidencijalni dio. Udajom Barbare Walderstein za Bernardina Barba, vlasnik kaštela Paz postala je obitelj Barbo. Obitelj je bila vlasnik i kaštela Kožljak, kaštela Possert, a u 17. stoljeću sagradili su ladanjski kaštel Belaj. Ostaci kaštela u Pazu kakvog znamo danas zapravo su djelo Messalda Barba, Barbarinog sina. Godine 1570. Messaldo je dovršio obnovu kaštela, kojom je kaštel gotovo u potpunosti postao rezidencijalno zdanje, a dio kaštela bio je namijenjen gospodarstvu. Čak je i postojeća utvrda preuređena u dio za stanovanje, dok je nova kvadratna kula sagrađena na jugozapadnoj strani kompleksa. Dio godine Messaldo je živio u njegovoj kući u Trstu, no većinu godine provodio je u Pazu. Messaldo nije baš dugo uživao u Pazu, pogubljen je na trgu u Ljubljani 24. ožujka 1589. godine, nakon završenog sudskog procesa (protestant Messaldo ubio je vlastitog sina Kastelmana koji je ostao vjeran katoličanstvu). Francesco Carlo Barbo prodao je kaštele Paz, Belaj i Kožljak 1668. godine princu Auspergeru.

Ragovinci - Turnina

Otprilike 150 metara od crkve Svih Svetih u Ragovincima (jedan od zaseoka Gradinja) vidjeti ćete ruševnu kulu. Kula se zove Turnina ili Tornina. U 17.st. Valvasor je nacrtao kulu pa znamo da je kula imala nekoliko katova, a oko nje su bili posađeni vinogradi. 

Krajem 15.st. cijeli je feud bio u rukama obitelji Walderstein, dok je u 16.st. vlasnik Turnine bio tadašnji vlasnik Kožljaka. Godine 1668. kašteli Paz, Belaj i Kožljak u vlasništvu su Francesca Carla Barboa koji je prodao sve posjede s iznimkom Turnine princu Auspergeru. Već 1695. princ Ausperger kupio je i Turninu.

Letaj

Gradinje, Paz, Posrt i Letaj bili su srednjevjekovni kašteli na ovom relativno malom dijelu Istre. Danas su vidljive ruševine kaštela, s iznimkom Letaja gdje ostaci kaštela više ne postoje. Kaštel u Letaju spominjao se još u 11. stoljeću kada ga je Henrik IV ustupio istarskom markizu Ulrichu I. Upravo je Ulrich I ovdje sagradio jaku utvrdu iz koje su se nadgledali putevi prema Boljunu i Čepićkom jezeru. Ispod kaštela bilo je podgrađe, čiji se ostaci mogu vidjeti na padinama ispod nekadašnjeg kaštela. 

U svojoj prošlosti kaštel u Letaju je izmijenio niz vlasnika. Godine 1612. vlasnik je bio Attanasio Calotti te je iz kaštela izvedeno niz napada na mletački dio Istre. Tako je i kaštel Letaj dao svoj „doprinos“ sveopćoj pljački koja je obilježila razdoblje Uskočkog rata. Kaštel je napušten u 17.st. i tada je započelo njegovo propadanje. Najveći dio njegove kamene građe naknadno je iskorišten za gradnju kuća u okolici. U ovoj fazi napušteno je i podgrađe. Od nekadašnjeg naselja sačuvana je romanička crkvica Svetog Jurja. Nakon brojnih promjena, danas crkva izgleda kao da je sagrađena par stoljeća kasnije.

Gradinje - crkvica Svih Svetih

Crkvica Svih Svetih nekada je pripadala Pićanskoj biskupiji. Crkva je sagrađena 1604., na mjestu na kojem je postojala starija crkva. Crkva ima malu upisanu apsidu, veliki trijem (lopicu) i preslicu s dva zvona. U crkvi su otkrivena čak četiri sloja fresaka. Najstariji sloj naslikan je krajem 12. i početkom 13. stoljeća čime su ove freske među najstarijim freskama na području nekadašnje Pazinske grofovije. U crkvi je djelomično sačuvan mlađi sloj fresaka. 

U apsidi se nalazi glagoljaški grafit koji spominje popa Martina Ambroževića, a neki grafiti su na latinskom. U blizini su se nekada nalazile još tri crkvice. Iz crkve Svete Jelene sačuvan je kip koji se sada nalazi u crkvi Svih Svetih. Zvono u crkvici Svih Svetih izliveno je 1628., a nekada se nalazilo u crkvici Svetog Nikole. Crkvica Svetog Duha je isto srušena. Kapelanija Gradinje je bila glagoljaška kapelanija. O tome svjedoče i mnogobrojne pritužbe pićanskih biskupa na svećenike u Gradinju koji koriste glagoljicu i gotovo uopće ne koriste latinski. 

Gradinje kod Paza

Gradinje je skup malih zaselaka do kojih možete doći skrenete li desno s ceste Cerovlje – Paz. Jedno od zaseoka je i zaseok Ragovinci (Rogovinci), u kojem je nekoliko kuća. Na seoskom groblju je crkva Svih Svetih. Crkvica je poznata po freskama (fotografija) koje su među najstarijim freskama u središnjoj Istri. 

Najstariji sloj fresaka naslikan je u 13.st., a nešto mlađi je iz 15.st. Sloj iz 15.st. prikazuje Krista na prijestolju, s njegove lijeve strane je papa Siksto, a s desne je sveti Lovro. Svećenik boljunskog kaptola Ambrožić je na odjeću pape uparao glagoljaški grafit 1526. godine. Prije otkrića fresaka mislilo se da je crkva sagrađena nekoliko stoljeća kasnije. Očito je nekada i ovdje postojala prapovijesna gradina pa se do danas sačuvao naziv - Gradinje.

Paz – kaštel Possert

Kaštel Possert (Posrt, Schabez ili Sveti Martin) nalazio se blizu Paza. Početkom 12. stoljeća u blizini kaštela sagrađena je crkva Svetog Martina. Danas je dobro sačuvana (nedavno i restaurirana) visoka kula s više katova, u čijim su zidovima vidljive puškarnice, prozori i vrata. Od ostatka kaštela sačuvan je samo dio temeljnih zidova. Za razliku od visoke kule, ostali dio kaštela imao je dva kata. 

Kaštel je sagrađen u 11.st., a prvi put se spominje na početku 12.st. pod nazivom Castrum Sancti Martini. Do 1367. vlasnik kaštela bila je akvilejska crkva, a zatim Pazinska knežija. Godine 1529. vlasnik kaštela postala je obitelj Barbo. Kaštel je bio potpuno zapušten pa ga je u 16.st. Jurij Barbo obnovio (praktički sagradio iznova), a ljudi su kaštel nazvali Schabez (Šabec). No ni ovaj kaštel nije dugo „izdržao“. U vrijeme Uskočkog rata u 17.st. bio je sklonište uskoka te su ga teško oštetili Mlečani.

Albert iz Konstanza

Slikar Albert iz Konstanza živio je u 15.st. na Bodenskom jezeru. Svoj je trag ostavio u nekoliko istarskih crkava. Godine 1475. u plominskoj župnoj crkvi napravio je veliku zidnu sliku (triptih) koja je otkrivena slučajno prije dvadesetak godina. Tada se veliki drveni oltar u crkvi pripremao za restauraciju. Odmaknuli su ga od zida i tako je otkriveno djelo Alberta iz Konstanza koje je do tada bilo potpuno sakriveno iza oltara. Na jednom dijelu triptiha nalazi se prikaz Sv. Kuzme i Damjana čija su imena upisana u njihove aureole glagoljicom. U triptih su upisani godina stvaranja i ime umjetnika te je bez dvojbe triptih napravio Albert iz Konstanza. Na fotografiji je naravno samo dio triptiha iz Plomina.

Albert iz Konstanza oslikao je grobljansku crkvicu Svetog Vida u Pazu. Freska je naslikana 1461. godine. Glagoljicom je, kao i kod freske u Plominu, upisano njegovo ime. Profesor Branko Fučić pretpostavio je, zbog sličnosti u stilu, da je Albert iz Konstanza naslikao i freske u Jasenoviku i u Vranji. 

Gologorica - stela

Nadgrobna stela pronađena kraj Gologorice (Zaleški Dol) datira se u drugu četvrtinu 1.st.n.e. Na steli je reljefni prikaz žene s jabukom i muškarca koji u ruci drži svitak papira (bračni ugovor). Oboje imaju desnu ruku na srcu. Tekst na latinskom glasi: Q(uintus) Labienus Q(uinti) f(ilius) Mollio testamento fieri iussit sibi et Aquiliae Sp(uri) f(iliae) Tertiae uxori L(ucius) M(arcus) C(aius) Aquillis faciundum curaverunt. 

U petom redu upisana su imena troje nećaka (Lucius, Marcus i Caius) koji su bili izvršitelji oporuke. Po prezimenu žene (Tertia) može se zaključiti da je riječ o Histrima koji su prihvatili rimsku kulturu. S obzirom na dimenzije nadgrobne stele i način njezine izrade, vjerojatno je bračni par bio poprilično imućan.  Stela je izložena u Puli, u Augustovom hramu.

Cerovlje - legende

Legenda o crkvi Svetog Silvestra iznad Starog Draguća kaže da su ljudi iz Boruta uzeli kamenje s ruševina crkve, donijeli ih u Borut i htjeli sagraditi kuće. Čim je kamenje dopremljeno u Borut, u Borutu su se počele dešavati čudne stvari, a po noći se čulo strašno lupanje. Prestrašeni ljudi ukrcali su kamenje na kola, vratili ga natrag i tek se tada u Borut vratio mir. Druga je legenda vezana za crkvicu Svetog Kocijana (na fotografiji). Legenda kaže da se ispod poda u crkvi nalazilo zakopano blago. Jedne noći su u crkvu provalili kradljivci. Čim su započeli s kopanjem, neka jaka čudna sila digla ih je u zrak i bacila daleko od ruševina crkvice. 

Treća legenda govori o crkvici Svetog Antuna Pustinjaka (ruševine se i danas mogu vidjeti sa ceste koja od Cerovlja vodi prema Pagubicama). Legenda kaže da je granica između mletačke i austrijske Istre bila taman po sredini crkve. Zato je crkva imala dvoje vrata: jedna za ulaz s austrijske, druga za ulaz s venecijanske strane Istre. Unutra su vjernici bili zajedno. Za ovu crkvu je vezana još jedna čudna priča. Kada je crkva počela propadati, župnik je iz crkvice želio uzeti svete moći koje su bile u oltaru. Kada je pokušao pomaknuti oltarnu ploču, ona je bila tako teška da je župnik od napora umro. Naravno da se to automatski shvatilo kao Božja kazna.

Monstrum iz Paza

Među nadgrobnim pločama u maloj kapelici unutar kaštela Belaj nalazi se jedna kamena ploča s imenom Mesaldo Barbo. Mesaldo Barbo obnovio je kaštel u Pazu 1570. godine. Kako ploča u kapeli u dvorcu Belaj nije nadgrobna ploča, možda je tu ploču Mesaldo postavio na kaštel nakon obnove. 

Isti taj Mesaldo Barbo inspirirao je Vladimira Nazora koji je napisao pripovijetku "Monstrum iz Paza". Naime, Mesaldo je ubio vlastitog sina, Kastelana. Zbog ovog ubojstva optužen je i smaknut u Ljubljani 1589. godine. Mještani Paza govorili bi, kada bi noću čuli ćuka, da to stenje duša oca koji je ubio vlastitog sina. 

Paz – Sveti Vid

Crkva Svetog Vida je mala grobljanska crkvica u Pazu. Paz je na jednom brežuljku, a groblje je na susjednom brežuljku. U crkvici su freske majstora Alberta iz 15.st., renesansni sarkofag, ali i glagoljaški grafiti. Majstor Albert iz Konstanza radio je u Istri niz fresaka u razdoblju između 1461. i 1475. (Konstanza je na granici između Njemačke i Švicarske). 

Osim fresaka u crkvici je otkriven i natpis na glagoljici koji potvrđuje da je freske naslikao majstor Albert 1461. godine, za vrijeme vladara Paza, Jurija Pazara (vladar Paza dobivao je automatski uz ime i "Pazar") i u vrijeme plovana Andrije Bužana (Bužan u Lici), dok je mjesni župan bio Vitko.

Paz - kaštel

Na fotografiji je Paz s ostacima kaštela. Ovo je pogled na selo sa seoskog groblja jer je groblje s crkvicom na jednom brežuljku, a na susjednom brežuljku je Paz. Prvi put se kaštel u Pazu spominje u 12. i 13. stoljeću. Kaštel je bio u vlasništvu Akvilejske crkve, a zatim u rukama nekog Fritza. Krajem 15.st. vlasnik dvorca postaje obitelj Walterstain. 

Zidovi dvorca na nekim mjestima sačuvani su do visine od nekoliko metara. Kaštel je nacrtao i Valvasor koji je bio u Pazu u 17.st. Tada je započelo propadanje dvorca pa su crteži nastali u zadnji čas. Legenda kaže kako se i danas među ruševnim zidovima kaštela pojavljuje duh posljednjeg vlasnika kaštela. Ja ga nisam vidjela.😊

Belaj

Belaj je jedan od najljepših dvoraca u Istri. Dvorac ima četiri krila koja zatvaraju unutarnje dvorište. Svako krilo ima dva kata. S unutarnje strane uz dvorište nalaze se arkade. Dvorac je sagrađen krajem 16.st. što objašnjava njegov više stambeni, a manje obrambeni izgled. U kapelici u sklopu dvorca nalazi se nadgrobna ploča Martina Mojsejevića, jednog od gospodara Kožljaka. Na nadgrobnoj ploči uklesana su glagoljaška slova i godina njegove smrti (1492. godina). 

Prije gradnje dvorca, na ovoj je lokaciji postojala vojna utvrda (prvi pisani dokument u kojem se spominje Belaj datira iz 1367. godine). Juraj Barbo, koji je bio i vlasnik Kožljaka, spominje se u starim dokumentima iz 16.st. kao vlasnik dvorca. Vjerojatno je upravo Juraj Barbo sagradio današnje zdanje. Sredinom 17.st. dvorac dolazi u vlasništvo obitelji Auersperg i ostaje u njihovom vlasništvu do kraja 2. svjetskog rata. Nakon rata dvorac je nacionaliziran i neko je vrijeme u njemu bila poljoprivredna zadruga. Danas je dvorac u privatnom vlasništvu.