Grožnjan – palača Corner

U kojoj god ste uličici u Grožnjanu, okruženi ste starim kućama i nekadašnjim palačama. U istočnom dijelu gradića, u uličici u kojoj se nalaze ruševine palače Corner, nalaze se kuće koje su uglavnom sagrađene u 15. stoljeću.

Renesansna palača Corner napravljena je 1567., a njezin prvi kat napravljen je u gotičkom stilu. Lako ćete ga prepoznati po prozoru na čijem vrhu je prelomljeni luk. Zbog vrlo male površine ispred kuće na kojoj raste stablo bolju fotografiju teško je napraviti no ostatke palače naći ćete bez problema. Osim toga, ispred palače je postavljena i edukativna ploča. Renesansna palača Corner, okružena kućama iz 15. stoljeća, zapravo nije „mlađa“ od susjednih kuća. Mada je iz 1567. godine, sagrađena je na starijim temeljima.

Grožnjan - statut

Izgleda da je Grožnjan imao svoj statut i prije 1358. godine kada je Grožnjan kupila Venecija za 4.000 dukata. Ovaj najstariji statut nije sačuvan no sačuvan je statut pisan 1558. na talijanskom jeziku na pergameni te tri njegova prijepisa. Statut se sastojao od četiriju knjiga od kojih je svaka pokrivala određeni segment života. Jedna knjiga bavila se sudstvom, druga ugovorima, treća oporukama, a četvrta kaznama kod počinjenja zločina. Osim toga, statut je imao 159. članaka koji su dodavani naknadno, kada se za to ukazala potreba. Posljednji članak dopisan je 1795. godine, samo dvije godine prije pada Mletačke Republike (1797. godine). 

Statut je definirao i biranje dva župana; gradskog župana koji je upravljao Grožnjanom i seoskog župana koji je upravljao okolnim selima. Podestati koje je postavljala Venecija nisu imali pravo uplitati se u biranje grožnjanskih župana. Suci, okupljeni u gradskoj loži (na fotografiji), donosili su svoje odluke upravo koristeći statut. Statut je nalagao da se nakon 3 sata noću mogao kretati gradom samo onaj koji je imao svjetlo. Interesantno je da je statut definirao i lažne optužbe. Ako bi netko lažno optužio drugu osobu i to se u procesu dokazalo, kaznu koju bi za taj prekršaj trebao platiti optuženi (da je bio kriv) plaćao je onaj koji je dotičnog lažno optužio. Grožnjanski statut (prijepisi iz 1805. godine i iz 18.st.) čuvaju se u Pazinu. Grožnjanski statut iz 1558. čuva se u Rimu i Trstu.

Grožnjan – župna crkva

Prvi puta se ova crkva u Grožnjanu spominje 1310. godine. Tada je to bila crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije. Tek je kasnije crkva posvećena Svetom Vidu, Modestu i Krešenciji. Tadašnja crkva je bila poprilično manja od današnje. Gradnja samostojećeg zvonika započela je 1600. godine, a vrh zvonika sagrađen je osamdesetih godina 17.st. Početkom 18. stoljeća kanonik Antonio Puzzer znatno je proširio crkvu i tada je zvonik postao sastavni dio crkve (više nije bio samostojeći). Do danas su sačuvane korske klupe s grbom obitelji Puzzer. Godine 1770. crkva je obnovljena u baroknom stilu. 

U crkvi su orgulje koje je 1846. napravio poznati majstor Giuseppe Girardi rodom iz Rossana kraj Vicenze. Restauracija orgulja početkom 21. stoljeća trajala je skoro šest godina. U kolovozu 1800. godine u Tarsku valu se pred nevremenom sklonio brod s papom Piom VII i nekoliko kardinala. Tada je grožnjanski župnik Dubaz preuzeo na sebe brigu o ovim važnim gostima. U znak zahvalnosti papa je grožnjanskom župniku dodijelio kanoničke ovlasti te je župnik Dubaz, između ostalog, imao pravo nositi kanoničko purpurno ruho. U prošlosti se u crkvi čuvao i grožnjanski statut.

Grožnjan – stara kovačnica

Nekada je u Grožnjanu radilo i živjelo puno obrtnika. I dan danas u gradiću postoje Postolarska ulica, Stolarska ulica, Tkalačka ulica, Kovačka ulica... Nekada su postojale i Mesarska ulica, ali i Velika ulica u kojoj su bili krojači i većina trgovina. Nekada je Grožnjan imao pekare, uljare, a i gostionice (dobro, njih ima i danas😊). 

Najviše gostionica se nalazilo odmah kraj gradskih vrata. Imena ulica nisu bila slučajna, u Mesarskoj ulici radili su mesari, u Tkalačkoj ulici bili su tkalci. Tkalci su većinom bili muškarci koji su radili različite vrste užadi. U Grožnjanu je do danas sačuvana stara kovačnica. Kada u gradiću prepunom starih kuća kažete da je ova kuća vjerojatno među najstarijima (ako ne i najstarija), onda to doista znači da je kuća jako, jako stara. Naime, iznad vrata kovačnice uklesana je 1466. godina.

Grožnjan - grb

Šećući po Grožnjanu vidjeti ćete niz starih grbova, ali i sadašnji grb općine. Iznad sačuvanih gradskih vrata nalazi se grb grožnjanskog podestata Giovannia Dolfina iz 1485. Na štitu su tri delfina koja je nalaze i na obiteljskom grbu obitelji Dolfin. Iznad štita su Bogorodica s djetetom i dva anđela, a ispod štita je natpis kojim se veliča Giovanni Dolfin. Izrada grba pripisuje se takozvanom majstoru Mateju iz Pule.

Obitelj Dolfin bila je moćna venecijanska obitelj. Današnji grb Grožnjana nastao je od drugog starog grba koji je na fotografiji. Na starom grbu je ruka koja drži ljiljan, a na vrhu je sunce u obliku lica. Ljiljan je, još od stare Grčke, imao snažnu simboliku pa se nalazi na nizu srednjevjekovnih grbova. Naime, u kršćanstvu ljiljan simbolizira čistoću i nevinost. Osim toga, po Bibliji ljiljan je bio omiljen cvijet Djevice Marije. Stari grbovi katkada su imali po tri ljiljana koja su simbolizirali Sveto Trojstvo.

Grožnjan - podestatova palača

Podestatova palača u Grožnjanu sagrađena je 1588. u renesansnom stilu. U ime Venecije Grožnjanom je tada upravljao mletački plemić, podestat. Palača je preuređena u baroknom stilu 1726. godine. Venecija je kupila Grožnjan 1358. godine za 4.000 dukata i vladala je gradićem sve do pada Mletačke Republike 1797. godine. Manjim istarskim sredinama (ali ne i gradovima) Venecija je upravljala preko kapetana. 

Na početku je za cijelu Istru (naravno, pritom mislim na dio Istre koji je bio pod vlašću Venecije) središte kapetana bilo u Svetom Lovreču Pazenatičkom. Od 1358. središte mletačkog kapetana za područje sjevernije od rijeke Mirne nalazilo se u Grožnjanu, a za područje južnije od Mirne ostalo je u Svetom Lovreču Pazenatičkom. Jedinstveni kapetanat je 1394. godine preseljen u Rašpor na Ćićariji, a 1511. u Buzet gdje je ostao sve do pada Mletačke Republike. Danas se na prvom katu Podestatove palače u Grožnjanu nalazi dvorana u kojoj se održavaju koncerti.

Grožnjan - palača Spinotti

Odmah do gradske lože (iznad koje je bio fontik tj. skladište za žito) nalazi se palača Spinotti. Palača je sagrađena u 17. stoljeću. Obitelj Spinotti doselila se u Grožnjan 1681. iz Karnije, a imali su još imanja i kuća po Istri. S balustradom (vanjsko stubište) palača je povezana s nekadašnjim fontikom. 

Naime obitelj Spinotti je svojedobno upravljala i gradskim fontikom. Ime jedne pripadnice obitelji (Maria Stella Spinotti) uklesano je u bunar sa stražnje strane kuće. Palača je postala palača Corva – Spinotti udajom pripadnice obitelji Spinotti za Nicolòa Corvu (i obitelj Corva se doselila u Istru iz Karnije). Povjesničar Morteani Luigi oženio se za Teresu Corva Spinotti 19. veljače 1887., pa je palača postala palača Spinotti Morteani.

Triban

Vozite li cestom od Buja prema Grožnjanu naići ćete na Triban, malo mjesto sa poprilično očuvanom tradicionalnom arhitekturom. Selo je nastalo u 15.st., a u blizini se nalazi Krog, ostaci prapovijesne gradine. U selu je crkva Svetog Jurja iz 18.st. dok je zvonik sagrađen 1872. godine. Kako to već biva, i ova crkva je sagrađena na mjestu gdje je prije postojala starija crkva. U crkvi je škropionica iz 1585. Triban je doživio svoj vrhunac u doba Parenzane, uskotračne pruge koja je prolazila ispod sela, a omogućavala je stanovnicima da prodaju njihove proizvode u drugim dijelovima Istre, u Kopru i u Trstu.

Zadnja vožnja vlaka bila je 31. kolovoza 1935. Na dijelu pruge između Tribana i Grožnjana dogodila se najveća nesreća u povijesti Parenzane. Dana 22. lipnja 1917. vlak je kliznuo s tračnica i prevrnuo se. Točan uzrok nesreće nije poznat, mada se pričalo da su je izazvali ruski ratni zarobljenici koji su morali raditi na pruzi. Uz ime „Triban“ vezana je i legenda. Legenda kaže da su na ovo područje došli Slaveni. Kako je kraj bio nenaseljen, a zemlja plodna Slaveni su zaključili: „Mi tribamo dobru zemlju“. I tako su ostali, a ostao je i naziv „Triban“. Legendu je zabilježila Maja Bošković Stulli u knjizi „Istarske narodne priče“.

Buje - glagoljica

U Oprtlju se na nekoliko mjesta nalaze glagoljaški grafiti. U crkvi Svete Marije (na fotografiji) nalaze se tri grafita; jedan iz 1471. godine, drugi iz 1534. (uparao ga je žakan Ekov) i treći iz 1537. kojega je uparao u zid crkve Matej Gobo. Kada se krene od Oprtlja prema Livadama prolazite blizu crkvice Svetog Silvestra u kojoj je nekoliko glagoljaških grafita, a grafiti su i u crkvici Svete Jelene. 

Crkvica Svetog Petra na Momjanštini također je vrijedan spomenik kulture, zbog sačuvanih fresaka, ali i niza grafita, nekih šaljivih i nekih kojima su zabilježena lokalna zbivanja. Glagoljski grafiti postoje u crkvi u Materadi (do danas su sačuvana dva od nekadašnja četiri), u crkvi u Šterni (upisana su imena plovana Jerolima i državnika Mohora) te u Čepiću gdje je grafit uparao svećenik Stipak, nakon što je održao njegovu prvu misu 1551. godine. Osim toga, glagoljicom je vođeno niz matičnih knjiga u 17. i 18.st. Ukupno, na ovom području postoji čak oko dvije tisuće stranica pisanih glagoljicom.

Selo Merišće

Selo Merišće nalazi se do granice sa Slovenijom, na susjednom brežuljku od Momjana. Ako se prošećete od sela do grobljanske crkve, na lijevoj strani vidjeti ćete ruševine momjanskog dvorca i Momjan, na desnoj strani je Slovenija. Prvi pisani trag o Merišću datira iz 1035. kada se selo spominje kao Villa Maurica u povelji cara Konrada II. Mletačka plemićka obitelj Rota kupila je dvorac u Momjanu 1548. godine za 5.555 florina. Ovime je obitelj dobila pravo i na ubiranje desetine u Merišću. 

Obitelj Rota bila je i posljednji vlasnik dvorca u Mojmanu. Obitelj je napustila dvorac 1835. jer je bio u lošem stanju. Tada su se preselili u kuću u Dolenjoj Vasi (kuća više ne postoji, izgorjela je u požaru 1954.). Crkva Svetog Ivana Krstitelja (na fotografiji) nalazi se na groblju malo izvan Merišća. Crkva se spominje još u Valierovoj vizitaciji 1580. godine. Tada je Valier naveo da se o crkvi brine istoimena bratovština. Na vratima crkve upisana je 1785. godina. Očito je riječ o godini kada je izvršena jedna od obnova crkve. Tršćanski liječnik Prospero Petronio (17.st.) zabilježio je da se u Merišću 24. lipnja održavao veliki sajam kojeg su posjećivali ljudi iz cijele okolice. Cijeli ovaj predio idealan je za bicikliste. Cestice su asfaltirane, no s malo prometa, a svaki zaselak ima neku svoju priču.

Brdo - kod Momjana

Brdo je malo selo na sjeveru Istre, blizu Momjana i blizu granice sa Slovenijom. U prapovijesti ovdje je bila jedna od istarskih prapovijesnih gradina. U antici je ovim područjem prolazila cesta koja je vodila do Ponte Portona. Najstariji zapis o selu je iz 1035. godine. 

Tada se Brdo, pod nazivom Warda Vegla, spominje u povelji cara Konrada II. U selu je crkva Svetog Jakova (na fotografiji) iz 18.st. Po nekim karakteristikama, crkva bi mogla biti i starija. Po crkvenom zvoniku može se zaključiti da je imao i obrambenu ulogu. Između Briča i Brda je groblje s crkvicom Svete Marije Magdalene.

Grožnjan - loža

Gradska loža u Grožnjanu sagrađena je krajem 16.st. Poput ostalih loža u Istri, i u njoj su se donosile važne sudske odluke. Suci su pritom koristili statut Grožnjana. Izgleda da je postojao i stariji statut, no sačuvan je statut iz 16.st. koji je napisan u četiri knjige. 

Nekada su prvog dana Korizme suci radili fritule i uživali u njihovom okusu (i mirisu). Dijelili su ih svim prolaznicima koji su im pritom trebali iskazati dužno poštovanje. Ukoliko nisu iskazali poštovanje, trebali su platiti globu. Pa ti uzmi fritulu bez iskazivanja poštovanja. U loži su izložene četiri antičke nadgrobne ploče, a nekada je iznad lože bio fontik (spremište za brašno i žitarice).

Kršete

Vozite li cestom od Buja prema Umagu proći ćete kroz Kršete (tal. Carsette). U blizini je 2004. otkriveno, i djelomično istraženo, arheološko nalazište iz antičkog doba. Detaljnije istraživanje ove antičke vile provedeno je u lipnju 2008. Po broju bakrenih novčića i ostalih nalaza zaključilo se je da je vila u antici bila korištena kao odmaralište putnika koji su putovali u Akvileju. Naime, u antici je ova lokacija bila na čvorištu putova koji su vodili od juga Istre prema Italiji. 

U selu je crkva Svetog Petra i Pavla iz 17st., vjerojatno sagrađena na istom mjestu na kojem se nalazila starija crkva iz 16.st. Crkva je obnovljena krajem 19.st. U crkvi se čuvaju dva reljefna prikaza, vjerojatno je riječ o prikazima dva evanđelista. Reljefi su iz 12. ili 13. stoljeća. Vjeruje se da su se reljefni prikazi nalazili u benediktinskoj samostanskoj crkvi Svetog Petra na Krasu koja više ne postoji. Postoji i mišljenje da su to dijelovi nekadašnje propovjedaonice iz katedrale u Novigradu. Zvonik crkve je sagrađen 1923.

Ponor Butori

Ponor Butori nalazi se između sela Marušići i Šterna. Čarobna atmosfera upravo je idealna za pjesnike koji se ovdje susreću svake godine u kolovozu. Na ovom mjestu rječica Argilla prvo čini slap, voda zatim formira malo jezero, a zatim se gubi u ponoru. 

Do sada je podzemni hodnik ispitan u dužini od petsto metara te u dubini od 230 metara. Ovdje možete, na nevelikom području, uživati u jezeru, slapu, šumi, ponoru, mahovini koja doslovno visi sa stabala.

Grožnjan i papa

I ovo je jedna zgodna priča iz istarske prošlosti. U kolovozu 1800. godine u Tarsku valu doplovio je brod s papom Piom VII. Osim Pape na brodu je bilo i pet kardinala. Vijest o ovom važnom posjetu ubrzo je stigla i do Grožnjana i grožnjanskog župnika Dubaza. Župnik Dubaz je odmah uzjahao konja i brzo se uputio u Tarsku valu. 

Dubaz se brinuo o ovim važnim gostima, a za uzvrat je dobio privilegije naznačene u buli „Dilecte Fili Salutem...“. Dobivši kanoničke ovlasti grožnjanski je župnik dobio i pravo nositi posebno kanoničko purpurno ruho. Možemo samo zamisliti župnikov ponos, ali i zadivljenost vjernika kada se grožnjanski župnik prvi puta pojavio u crkvi u novoj svečanoj odori.

Momjan – Argilla i Cingarela

Na Argilli, potoku koji teče ispod Momjana i momjanskog kaštela (na fotografiji je pogled na Momjan iz Merišća) nekada se nalazilo čak devet mlinova. Dio mlinova prestao je raditi u 19.st., a dio je radio još u prvoj polovici 20.st. Posljednji je mlin zatvoren 1965. godine. Argilla je pritoka rijeke Dragonje. Potok izvire pod selom Brdo. Kada ima puno vode nastaje veliki slap zvan Cingarela (Zingarella). 

Neki tvrde da je to najveći istarski slap, no moram priznati da sam već za nekoliko istarskih slapova pročitala da su najveći, pa nemam pojma koji je najveći, a koji nije. U blizini potoka je i pećina Cingarela (Ciganska pećina) u kojoj su nađeni ostaci života iz prapovijesti. Spilja je istražena 1953. kada je utvrđeno da je bila naseljena u neolitiku, eneolitiku, brončanom dobu, ali i u vrijeme antike. U pećini je pronađeno niz keramičkih nalaza (iz 5., 6. i 7.st.).

Kaštel kraj Buja – Castrum Veneris

U starim dokumentima Kaštel se spominjao kao Castrum Veneris pa postoji mišljenje da se u antici ovdje nalazio hram posvećen Veneri, božici ljepote i ljubavi. Danas je gotovo nezamislivo da se u ranom srednjem vijeku Kaštel nazivao Porto Venere (na talijanskom porto znači luka). Naime, more je danas poprilično udaljeno od Kaštela. Na fotografiji je pogled iz Kaštela na more i Sloveniju.

Postojanje luke ispod Kaštela u tom razdoblju moglo bi se objasniti ili postojanjem luke na rijeci Dragonji ili je more bilo znatno bliže brežuljku na kojem je Kaštel, ali je rijeka Dragonja naplavinama tijekom stoljeća more „udaljila“. Navodno su se još u 19.st. na stijenama podno brežuljka vidjeli ostaci vezova za plovila. Ove podatke pronašla sam u knjizi Korijeni istarskih gradova koju je napisao Just Ivetac.

Kaštel kod Buja

Na izlazu iz mjesta Kaštel, na nizbrdici prema Sloveniji s desne se strane nalazi crkva Svetog Sabe s grobljem. Crkva je sagrađena 1869. godine na mjestu starije crkve, a ima nekoliko vrlo vrijednih kipova kao i propovjedaonicu. Kraj crkve počinje uska makadamska cestica kojom dolazite do stare jezgre Kaštela, nekadašnjeg kaštela. Kaštel je sagrađen na istom mjestu gdje se nalazila prapovijesna gradina. Ovdje je otkrivena nekropola iz razdoblja od 8.-6.st.p.n.e. Nije poznato da li je postojao kontinuitet naseljenosti, no stara dokumentacija ponovno spominje Kaštel tek 1064. godine. 

Ostaci nekadašnjeg kaštela naziru se na vrhu brežuljka. Tamo gdje se nalazi mala kapelica (na fotografiji) nalazila su se vrata za kaštel. S ovih mojih lutanja po Istri, često pamtim neke susrete. U Kaštelu sam bila u rano proljeće 2010. Na dnu makadamske cestice bila je jedna draga mirna kujica. Pomislila sam da se izgubila, no ubrzo je stigao njezin vlasnik, stariji gospodin na biciklu. Rekao mi je da ga kujica uvijek čeka na ovom mjestu. Prema starom dijelu Kaštela penjali smo se zajedno, pričajući o svemu i svačemu. Tada sam saznala da su simpatični gospodin i njegova kujica tada bili jedini stalni stanovnici starog dijela Kaštela.

Slovenija, Hrvatska i granice

Tragikomični sukobi Slovenije i Hrvatske kojima povremeno (naravno, onda kada politici to odgovara) svjedočimo i u novije vrijeme, postojali su i znatno ranije (nismo ni sumnjali). Sukob između ribara iz Rovinja i Chioggie već sam spomenula na blogu. No postojali su i drugi sukobi. „Dobrosusjedske“ odnose možemo pratiti i uz rijeku Dragonju, na graničnom području između Pirana i Buja. Ovdje je do velike svađe došlo 1294. i 1295. 

Tada je Buje optužilo Piran za svojatanje pašnjaka koji su se nalazili na području koje je pripadalo Buju. Piran je uzvratio 1306. kada je optužio Buje da su srušili granične znakove te su ubirali ljetinu na području koje pripada Piranu. U sukob se uključio mletački dužd Pietro Grodinigo koji je 1310. uputio trupe da osvoje i zapale Kaštel (na području Buja). Cirkus se naravno nastavio. Dvije godine nakon što je Buje potpalo pod vlast Venecije, Piranu je bilo dozvoljeno da sruši zvonik crkve u Buju. Razlog za ovu bedastoću bilo je navodno špijuniranje zbivanja na području Pirana sa zvonika iz Buja. Inače, na fotografiji vam je pogled na Sloveniju iz sela Merišće u hrvatskom dijelu Istre.

Buje

Poput velikog broja istarski gradića, Buje je nastalo na mjestu na kojem se nalazila prapovijesna gradina. Prvi pisani trag o postojanju Buja je iz 1102. godine (darovnica Weimara II akvilejskim patrijarsima). U dokumentu se Buje spominje pod nazivom „Castrum Bulge“. Postoji nekoliko teorija kako je nastao naziv Buje. Po jednima, ime datira od histarskih plemena, drugi misle da je ime nastalo u doba Rimljana. 

Naravno, najinteresantnija je legenda koju je u 18.st. zapisao novigradski biskup Tommasini. Po njegovim zapisima, grupa Slavena bježala je pred neprijateljima. Kada su došli na područje današnjeg Buja, zaključili su da je „tote bolje stati“ (ovdje je bolje ostati). Od riječi „bolje“ nastao je naziv - Buje. Ove podatke našla sam u knjizi Korijeni istarskih gradova (Just Ivetac).