Belaj – nadgrobna ploča Mojsijevića

U najljepšem istarskom dvorcu, dvorcu Belaj, nalazi se kapelica Svetog Henrika u kojoj se čuva nadgrobna ploča kneza Martina Mojsijevića s obiteljskim grbom i natpisom na glagoljici. Replika ove nadgrobne ploče (na fotografiji) izložena je u crkvi Svetog Germana na Brijunima. Martin Mojsijević je umro 1492. godine i pokopan je u nekadašnjoj samostanskoj crkvi Gospe od Jezera. Crkva se nalazila na obali Čepićkog jezera koje je isušeno 1932. godine. Prvi trag o postojanju samostana datira iz 1395. kada se spominje kao samostan pavlina, no možda je postojao i prije ove godine. Samostan je zatvoren 1782. godine. Na ostacima samostana dozidana su dva kata i danas je to kuća (naselje Kloštar). 

Martin Mojsijević je bio pametan političar koji je znao postupati i s prijateljima i s neprijateljima. Bio je vlasnik kaštela Kožljak, a zahvaljujući njegovoj mudrosti imanje Kožljak je doživjelo svoj vrhunac. U kapeli Svetog Henrika u Belaju nalazi se i nadgrobna ploča Andrije Kršanskog, koji je umro 1500. godine. Kao i knez Mojsijević i Andrija Kršanski je bio pokopan u samostanskoj crkvi na obali Čepićkog jezera, a nadgrobna ploča je ovdje sklonjena tek naknadno. On je bio vlasnik kaštela u Kršanu.

Bačva – nadgrobna ploča Stjepana Dekovića

Usred crkvice Majke Božje od Karmela u Bačvi (blizu Višnjana) pokopan je bačvanski župnik (plovan) Stjepan Deković. Nadgrobna ploča je učinjena po njegovim uputama. Sredinom 20. stoljeća ploča je preseljena na zid crkve kako bi se još čitljiv dio teksta na glagoljici sačuvao. Dio teksta izlizan koracima kroz stoljeća poznat je samo zahvaljujući starim prijepisima. Stjepan Deković je umro 1581. Nadgrobnu ploču napravio je majstor Zuane koji je latinicom uklesao svoje inicijale. 

U gornjem dijelu nadgrobne ploče uklesani su kalež i misna knjiga koji naravno simboliziraju svećeničko zvanje. U donji dio ploče uklesan je tekst na glagoljici koji je svojevrsna oporuka Dekovića koja se tiče ovog grobnog mjesta. Tekst navodi dan smrti župnika Dekovića (22. siječanj 1581.), činjenicu da je sam Deković podmirio troškove izrade nadgrobne ploče i njegovog ukopa, ali i Dekovićevu zabranu da se bilo tko drugi kasnije pokopa u ovu grobnicu. Izuzetak su jedino svećenici iz njegove obitelji. Na fotografiji je replika Dekovićeve nadgrobne ploče koja je izložena u crkvi Svetog Germana na Velom Brijunu.

Brijuni – stablo bijele murve

U knjizi „Iz sjećanja starog Austrijanca“ Paul Kupelwieser, nekadašnji vlasnik Brijuna, opisuje i njegov prvi dolazak na otočje. Kupelwieser piše: „Mislim da je bio 02. kolovoza 1893.“. Kupelwieser je toga dana došao u Fažanu. Od Fažane do Velog Brijuna stigao je nakon četrdesetak minuta barkom kojom su veslala dva ribara. Kupelwieser opisuje kulu i nekoliko zgrada do kule, crkvu Svetog Germana, tada posve praznu utvrdu Fort Tegetthoff… 

U knjizi se nalazi i rečenica: „Jedan jedini čempres iza tornja, star oko trideset godina, tucet dudovih stabala iste starosti koji su oivčivali malu luku, nekoliko starih maslinovih stabala, mnogo lovora duž malobrojnih staza, golemi odroni kamenja koji su često dosizali do mora i iza kojih su se nalazili preostali ostaci prostranih kamenoloma i dva vrlo mala i loše održavana vinograda – bilo je gotovo sve što smo mogli vidjeti.“. Paul Kupelwieser je umro u Beču 20. ožujka 1919. godine. Godine 2019. Nacionalni park Brijuni obilježio je stotu godišnjicu njegove smrti. Između ostalog, 02. kolovoza 2019. posađeno je u luci stabalce bijelog duda (murve). Ova zgodna gesta je puna simbolike. Murva je odabrana jer upravo murve spominje Kupelwieser u knjizi. I datum sadnje (02. kolovoza 2019.) je pun simbolike. Dana 02. kolovoza, no prije 126 godina, Kupelwieser je prvi puta kročio na Veli Brijun, godina 2019. je naravno odabrana zbog obilježavanja stote godišnjice njegove smrti. Pa čak i mjesto sadnje ima simboliku; upravo je u ovu lučicu stigao Kupelwieser 1893. godine.

Legenda o nastanku Brijuna

U istarskim legendama vile su napravile amfiteatar u Puli, divovi su gradili male istarske gradiće, div Ban Dragonja napravio je Pazinsku jamu i korita rijeke Mirne i Dragonje… Postoji i legenda o nastanku Brijuna. Po ovoj legendi, Bog je odlučio djelić zemlje napraviti da izgleda poput raja. Izabrao je da ovaj raj bude upravo na istarskom poluotoku.

U stvaranju raja pomagali su anđeli noseći kamenje i postavljajući ga točno tamo gdje je trebalo. Kada je to vidio vrag, razrezao je vreću u kojoj je jedan anđeo nosio kamenje pa se kamenje prosulo po cijeloj Istri. Vidjevši kako im je vrag pokvario sve što su do tada napravili, anđeli su odlučili popraviti što se popraviti može pa su među razasutim kamenjem sačuvane djeliće raja prikupili na jedno mjesto, pažljivo posložili i zaštitili okruživši ih morem. Eto, tako su nastali Brijuni.

Brijuni – trijada hramova

Vlasnici raskošne vile u uvali Verige imali su na raspolaganju doista sve što su mogli poželjeti; terme s palestrom (vježbalište), predivno uređene terasaste vrtove, maslinik, portik (natkriveni trijem) koji je išao duž uvale. Imali su i tri manja hrama (trijada hramova) u dnu uvale Verige, vrlo blizu vile. Najbliže vili nalazio se Neptunov hram, ne zna se kojem je božanstvu bio posvećen hram u sredini, a treći hram (na prvoj fotografiji, danas najbolje sačuvan) bio je Venerin hram. Neptunov hram i Venerin hram bili su na istoj udaljenosti od obale, dok je srednji hram bio uvučeniji na kopno. 

Hramovi su bili povezani trijemom sa stupovima. Na drugoj fotografiji je idejna rekonstrukcija hramova koju je 1905. napravio Anton Gnirs. Svaki hram je bio sagrađen na postamentu pa je do hramova vodilo nekoliko stepenica. Na pročeljima su se nalazila četiri stupa. Iza hramova, na kopnenoj strani (ne vidi se na idejnoj rekonstrukciji) nalazio se portik kojim se iz vile moglo doći do svakog hrama. Danas su na pročelju Venerina hrama dva stupa, oba konzervirana te ostavljena na izvornoj lokaciji. Jedan stup je samo djelomično sačuvan, drugi je potpuno sačuvan i na vrhu ima korintski kapitel. Do hrama je vodilo devet stepenica. Isti broj stepenica vodio je do Neptunovog hrama. Srednji hram je bio udaljeniji od mora, na blagoj povišenju pa su do njega vodile tri stepenice. Krajem 20. stoljeća arheolozi su otkrili ostatke male kružne građevine iza hramova. Nagađa se da je to mogao biti mauzolej nekog od bogatih vlasnika vile ili paviljon ili neki maleni hram koji je postojao prije no što su sagrađena ova tri hrama.

Zgrade vrlo blizu Venerinog hrama (ostaci se vide na prvoj fotografiji) ponajviše su koristili svećenici iz hramova. Pretpostavlja se da su hramovi sagrađenih oko 40.g.n.e. kada je vlasnik cijelog ovog imanja bio Gaj Lekanije Bas, vlasnik velike radionice amfora u Fažani. Kada je krajem 4.st. kršćanstvo postalo službena religija Rimskog Carstva, tri hrama u uvali Verige postali su poganski hramovi. Vjerojatno su zato oni bili prvi „razgrađeni“ pa je građevinski materijal iz hramova korišten za gradnju drugih zdanja na otoku. Većinu podataka o trijadi hramova kao i idejnu rekonstrukciju hramova (Anton Gnirs) pronašla sam u knjizi „Brijuni – prošlost, graditeljstvo, kulturna baština“ autorica Vlaste Begović i Ivančice Schrunk.

Brijuni – grob na Rankunu

Rankun (ili Kosir) je brežuljak blizu uvale Verige i najbliži je otočiću Sveti Jerolim. Popela sam se do velikih dobro sačuvanih vodosprema maritimne vile u uvali Verige, spustila se na drugu stranu brežuljka, prešla livadu i popela se na Rankun. U mnoštvu kamenja na Rankunu nalazi se i ovaj grob iz brončanog doba (18.st.p.n.e.). 

Kako je na brežuljku još kamenih gomila, Gnirs je početkom 20.st. zaključio da su vjerojatno sve te gomile grobni humci. Istraživanja provedena 2023. pokazala su nešto drugo; s izuzetkom ovog groba na fotografiji kod nekoliko najsačuvanijih kamenih humaka utvrđeno je da u sredini nije postojao grob. Nacionalni park Brijuni planira i ovu lokaciju uključiti u jednu od staza za turiste.

Veli Brijun – naselje Gradina

Kada idete iz uvale Verige prema Aleji pinija vidjeti ćete znak za Gradinu. Ovdje je u brončanom dobu postojalo naselje, pa se i cijeli brežuljak zove Gradina. Poput niza drugih prapovijesnih gradina, tako su i ovdje stanovnici prvo izravnali vrh brežuljka, a zatim su kamenje dobiveno ovim postupkom koristili za gradnju naselja i bedema. Naselje je imalo kružni tlocrt, a štitili su ga bedemi građeni tehnikom suhozida. Osim što su bedemi (čak tri prstena bedema) štitili stanovnike, oni su i dijelili naselje na tri dijela. Najviši bedem (i najviši dio gradine) uništen je krajem 19.st. gradnjom hipodroma. Ostali su srednji i vanjski bedem. 

Zbog obrane naselja najvažniji je bio ulaz u vanjskom bedemu. S vremenom je ulaz postao nepravilan poput labirinta. Na taj način je prodor neprijatelja u naselje bio dodatno otežan, kao što je i posao branitelja bio olakšan jer su gađali kamenim oblucima neprijatelja koji je krivudao kroz glavni ulaz. Upravo zato je početkom 20.st. Gnirs otkrio puno kamenih oblutaka kraj ulaza. Između vanjskog i srednjeg bedema nalazila se nekropola. Stanovnici su se pokapali u zgrčenom položaju u grobove napravljene od kamenih ploča. Obližnji izvor vode kojega su koristili stanovnici gradine u antici je opskrbljivao vodom i raskošnu vilu u uvali Verige. 

Brijuni – kamenolom Gospin kamenjak

Krajem 19.st. i početkom 20.st. vizija Paula Kupelwiesera, novog vlasnika Brijuna kao i znanje i iskustvo njegovog šumara Alojza Čufara definitivno su bili daleko ispred njihovog vremena. Način na koju su krajobrazno uredili Veli Brijun i stare kamenolome na otoku u to je vrijeme bio još neviđen u Europi, a vjerojatno je i danas izvor inspiracije mnogima koji se bave hortikulturom. Sve se na otoku radilo planski; pošumljavanje, sadnja egzotičnih biljaka, gradnja staza i cestica, transformacija zapuštenih kamenoloma u divne šetnice s klupama… Šetnja većinom brijunskih kamenoloma i danas je poseban doživljaj (Čufarov kamenolom, Kochov kamenolom (na fotografiji), kamenolom u kojem je kasnije napravljen zoološki vrt i kamenolom pod brdom Straža) mada su kamenolomi danas ipak drugačiji no što su bili početkom 20.st. jer su, nakon ere Kupelwiesera, i kamenolomi i hortikultura na otoku doživjeli (preživjeli) nekoliko faza devastacije. Na žalost, kamenolom u Gospinoj uvali (takozvani Gospin kamenjak) danas ne možete posjetiti. Kamenolom se nalazi između ostataka bazilike Svete Marije i uvale Dobrika (dio Gospine uvale ili uvale Val Madona). 

Početkom 20.st. i u kamenolomu Gospin kamenjak je uređena šetnica. Uz šetnicu je s obje strane bio napravljen nizak zidić građen tehnikom suhozida. S jedne strane šetnice nalazila se kamena stijena visine do 10 metara (ostatak kamenoloma), a između šetnice i ove stijene bio je rasadnik. Naime, Čufar je s punim pravom zaključio kako je na ovoj lokaciji idealna mikroklima, pogotovo u hladnijem dijelu godine, pa je u rasadniku sadio mlade sadnice egzotičnog bilja tek dopremljene na otok. Kada bi sadnice ojačale, presađivale su se na unaprijed određenu lokaciju. Tako su kamenolom ukrašavale mlade predivne biljke čineći šetnju austrougarske elite još čarobnijom. Kako bi se dame u dugačkim haljinama i gospoda u odijelima mogli i odmoriti i ovdje su bile postavljene secesijske klupe. U vrijeme Italije, pa tijekom Drugog svjetskog rata i u poslijeratnoj obnovi u nekoliko navrata je brijunska hortikultura doživjela devastaciju. Po izvještajima komisija iz 1948. i 1952. godine ukupno je na otoku posječeno više od 10.000 velikih stabala; najviše čempresa, borova i cedrova. Ova brojka ne uključuje stabla lovora koji su posječeni u kamenolomima na Velom Brijunu. Kamenolom Gospin kamenjak čak se sredinom 20.st. ponovno koristio kao kamenolom zbog obnove zgrada i gradnje novih vila na otoku. Tako je nestala i šetnica i rasadnik i čarobna atmosfera kamenoloma Gospin kamenjak u kojem je bilo posječeno gotovo petstotinjak stabala. Danas je Gospin kamenjak toliko zarastao u makiju da ga ne možete posjetiti što naravno ne znači da netko tko obožava Brijune ne može čitati o njemu i nadati se da će jednog dana i on postati šetnica barem donekle slična onoj s početka 20. stoljeća. 

Brijuni – broj stanovnika

Jedan od pokazatelja uspona i padova turističkog raja na Brijunima u 20.st. je i broj stalnih stanovnika na otočju. Godine 1893., kada je Paul Kupelwieser kupio malarične Brijune, na Velom Brijunu je živjelo nekoliko stanovnika. Osim njih, na otočju je bilo i nešto austrougarskih vojnika u vojnim objektima. Kupelwieser je odmah započeo s uređenjem okoliša i gradnjom gospodarskih zgrada pa je oko 1900. na Velom Brijunu povremeno radilo i do 300 ljudi. Neki od njih postali su stalni stanovnici otoka. Mada su prvi gosti na Brijune stigli još 1896., smještajni kapaciteti tada su bili skromni no njihovim povećanjem povećao se i broj gostiju i broj stanovnika otoka. Oko 1910. Veli Brijun je imao tristotinjak stanovnika, ostali zaposlenici svaki dan su dolazili iz Vodnjana, Fažane i okolice. Ne zaboravite, i obitelj Kupelwieser je živjela na Velom Brijunu. Njihova vila se danas zove vila Zagorka (na žalost, vila nije obnovljena). Pred početak Prvog svjetskog rata, na Brijunima je stalno živjelo oko 700 stanovnika. Neki od njih su se doselili s obiteljima pa je čak otvorena i škola (jedan razred za sve učenike). Naravno, dok je trajao rat na Brijune je dolazio malen broj turista, a osim njih na otočju je boravilo oko dvije tisuće vojnika. Rat je završio raspadom Austro-Ugarske. Talijani su okupirali Istru (i ne samo Istru), a Rapalskim ugovorom iz 1920. godine Istra, pa tako i Brijuni, postali su dio Italije. S Talijanima se turizam na Brijunima promijenio; Brijuni su postali ljetno elitno ljetovalište, više nisu bili klimatsko lječilište kao u vrijeme Austro-Ugarske zbog čega hoteli više nisu bili popunjeni cijele godine. 

Promijenile su se i želje bogataša pa su na Velom Brijunu povećana ulaganja u sport i zabavu. Paul Kupelwieser je umro 1919. i vođenje Brijuna nastavio je njegov sin Karl. Mada se golf igrao na Brijunima od 1906., Karl je dao napraviti moderan golf teren s 18 rupa 1922. godine, a Brijuni su postali poznati po golf turnirima. Povećan je i broj terena za tenis, a 1925. Brijuni su dobili atraktivan i vrlo popularan (ali i vrlo skup) elitni sport, polo. Sagrađena je i konjušnica za 200 konja. Unatoč trudu i ogromnim ulaganjima, pogotovo u polo, Brijuni više nisu nikad dostigli broj gostiju i zaradu kao u prijeratnim godinama. Ogromnim izdacima i slabom zaradom ubrzo se pridružio novi problem. Godine 1929. započela je u SAD velika gospodarska kriza koja se ubrzo prelila i na Europu. Karl Kupelwieser više nije mogao podnijeti financijsku propast predivnog projekta kojeg je započeo njegov otac pa je 1930. počinio samoubojstvo i pokopan je u obiteljskoj grobnici na Velom Brijunu. Godinu dana nakon njegove smrti, 1931. godine, Brijuni su imali 799 stanovnika. Zbog bankrota, 1936. Brijuni su prešli u državno (talijansko) vlasništvo. U ovom razdoblju osim gradnje novog hotela Karmen na mjestu prijašnjeg hotela, na Brijunu je bilo i nešto privatnih ulaganja. Godine 1931. obitelj njemačkog industrijalca Stinnes Fries sagradila je vilu Madonna (danas vila Jadranka), a vojvoda od Spoleta je za sebe sagradio manju vilu (danas vila Lovorka). U vrijeme Drugog svjetskog rata pa do kapitulacije Italije 1943. na otoku su bili talijanski vojnici, a nakon kapitulacije Italije njih su zamijenili njemački vojnici. Zbog vojnika i vojnih objekata na Brijunima, krajem rata otočje su u nekoliko navrata iz zraka napali saveznici i nanijeli veliku štetu (fotografija). U proljeće 1946. Brijuni, s tadašnjih 196 stanovnika, postali su dio tadašnje Jugoslavije. Pedesetih godina 20.st. Brijuni su postali rezidencijalno otočje, a njihovim zatvaranjem za javnost i broj stanovnika se smanjio. Tako je 1961. na Brijunima živjelo pedesetak stanovnika, a 1971. samo 13 stanovnika. Od osamdesetih godina otočje je ostalo bez stalnih stanovnika. I tako su Brijuni u manje od 100 godina, od nekoliko stanovnika devedesetih godina 19.st, preko osamstotinjak stanovnika tridesetih godina 20.st. postali otočje bez stalnih stanovnika. 

Brijuni – najstarije naselje

Arheološko nalazište na rtu Gromače na otoku Veli Brijun otkriveno je početkom 20. stoljeća, no sredinom 20.st. zaključeno je da su ga valovi potpuno uništili. Sedamdesetih i osamdesetih  godina 20.st. otkriven je dio nalazišta koji nije uništen, s ostacima nekoliko nastambi i nizom predmeta. Rt Gromače nalazi se u uvali Javorika (Saline) (na fotografiji), uvučenoj uvali između zapadnog dijela poučne staze Zelenikovac i tri slatkovodna jezerca na otoku Veli Brijun. Nalazište svjedoči o naseljenosti otoka Veli Brijun još u mlađem kamenom dobu (neolitik), puno prije no što su Istru naselila plemena Histra. Stanovnici ovog naselja prvo su živjeli u ukopanim zemunicama. Nešto kasnije nastambe se mijenjaju u poluzemunice, a u bakrenom dobu nastaju i nadzemne nastambe. 

U sredini zemunica nalazilo se ognjište za pripremu hranu, ali i grijanje i osvjetljavanje nastambe. Stanovnici su sami izrađivali oruđe, oružje i keramiku. Osim jednostavnih dekoracija na keramici tipičnih za ovo razdoblje, ovdje se pojavljuje i novi način izrade dekoracija. Naime, na rtu Gromače su grančicama ostavljali otiske na još nepečenoj glini i tako dobivali metličaste ukrase. Stanovnici naselja su, vjerojatno za neke vjerske ceremonije, bojali i ukrašavali tijela uporabom pintadera, glinenih pečata koji su se umakali u boju i pritiskom o tijelo ostavljali na tijelu jednostavne crteže. Osim lova bavili su se i ribolovom jer je pronađen veliki broj školjaka, kućica puževa, ribljih kostiju. Oruđe i oružje koje su izrađivali nije napravljeno od kamena s Brijuna, očito su po kamen odlazili ploveći uz zapadnu obalu Istre sve do ušća rijeke Soče. Kamen su potom obrađivali u svom naselju, a proizvodi su bili znatno kvalitetniji i ukrašeniji od većine nalaza iz ovog razdoblja.

Smrt Paula Kupelwiesera

Često kada dođem na Brijune prošećem do obiteljskog mauzoleja obitelji Kupelwieser (Kupelwieserov mir). Tamo su pokopani Marie Kupelwieser, supruga od Paula Kupelwiesera (umrla 1915.) i njegov sin Karl koji je počinio samoubojstvo 1930. godine. Paul Kupelwieser kupio je Brijune kada je imao pedeset godina, 1893. godine. Tijekom dvadesetak godina od otočja je napravio okupljalište tadašnje elite. Toliko vremena, truda, novaca i ljubavi uložio je u Brijune da je sagradio mauzolej i želio da supruga i on budu pokopani upravo ovdje, na otoku Veli Brijun. Krajem 1918. Paul Kupelwieser je bio u Srbiji u potrazi za mineralima (vjerojatno zlatom). Upravo je ovdje saznao da je završio Prvi svjetski rat te da se raspala tadašnja država, Austro-Ugarska. Na ovom putovanju se teško razbolio te je nekoliko mjeseci proveo u bolnici. Na koncu je umro u Beču 20. ožujka 1919. godine. 

Dio njegove obitelji u trenutku njegove smrti boravio je na Brijunima, u vili Kupelwieser (sada vila Zagorka, na žalost vila nije obnovljena). Sahrana Paula Kupelwiesera održala se 24. ožujka 1919. u 15.00 sati na središnjem groblju u Beču, a pokopan je pod arkadama groblja. Čak je i na osmrtnici bilo napisano da je riječ o privremenom ukopu jer je obitelj željela ostvariti želju Paula Kupelwiesera i naknadno ga pokopati u obiteljskom mauzoleju na otoku Veli Brijun. Već su ratne godine dovele hotele na Brijunima u nezavidan financijski položaj. Nakon rata dodatno je život zakomplicirala vlast Italije i Mussolinia, pa je sin Karl nastojao prilagoditi poslovanje Brijuna posve novim okolnostima. Zbog takvog pritiska i nekoliko loših poslovnih Karl Kupelwieser je počinio samoubojstvo 1930. te je pokopan u grobnicu u obiteljskom mauzoleju Kupelwieserov mir, do groba njegove majke. Karlova smrt značila je i definitivan završetak „ere“ obitelji Kupelwieser na Brijunima. I danas je grob Paula Kupelwiesera u Beču pod arkadama, onaj koji je trebao biti tek privremen, ali je ime Brijuna navedeno na nadgrobnom spomeniku.

Brijuni – vila Brijunka

Vila Brijunka nalazi se do Kastruma. Mada nije sakrivena poput nekih drugih vila na Brijunima, i ova je vila nedostupna nama običnim smrtnicima. Vila Brijunka nije iz doba Kupelwiesera. Vila je sagrađena 1957. po projektu slovenskoga arhitekta Vinka Glanza. 

Do 1957. mnogi slavni i važni gosti odsjedali su u vili Jadranka. Kada je dovršena vila Brijunka, tada su se slavni glumci, pjevači i svjetski političari smještali u ovu vilu. Mada je vila predivna, s vanjske strane obložena bračkim kamenom, iznutra s talijanskom mramorom, nekim gostima je ostala draža vila Jadranka. Na primjer, Nehru je i nakon 1957. želio odsjesti u Jadranki, a ne u Brijunki. I nije bio jedini. Vila Brijunka je u vlasništvu Republike Hrvatske.

Brijuni – fazanerija

Godine 1912. nasuprot Zoološkog vrta na Brijunima napravljene su tri nastambe za nojeve. U svakoj je bio po jedan mužjak i dvije ženke, a zamisao je bila zarađivati prodajom nojevog perja koja su tada bila u modi. Moda se ubrzo promijenila i uzgoj nojeva ubrzo je prestao. U drugoj polovici 20.st. ovdje je napravljena fazanerija u kojoj su se uzgajali fazani, ali i druge ptice. U fazaneriji su bile smještene i egzotične ptice koje je dobivao na poklon Josip Broz Tito. 

Mada je naziv sačuvan do danas, danas ćete u fazaneriji vidjeti purane, patke, kornjače, papige, guske... Ovo je i zimska rezidencija brbljavog simpatičnog Kokija. Od 2017. dio fazanerije prenamijenjen je u oporavilište za divlje životinje. U oporavilištu gmazovi i divlje ptice borave do ozdravljenja kada se vraćaju u prirodu. Fazanerija je i privremen dom životinjama koje su zaplijenjene u akcijama otkrivanja lanaca ilegalne trgovine životinjama. Ovdje ove životinje borave do okončanja sudskog procesa, a tada se odlučuje o njihovom daljnjem transportu.

Brijuni – živa voda

Zbog razvoja turizma na otoku početkom 20.st. Kupelwieser je morao riješiti veliki problem, nedovoljnu količinu vode na otoku. Tada su na Velom Brijunu postojale samo cisterne za vodu. U sušnim razdobljima problem s vodom bio bi još veći. Ubrzo je započelo polaganje cijevi u moru između Fažane i Velog Brijuna. Ovime se vodoopskrba otoka znatno poboljšala. Otok je imao vodoinstalatera – ronioca. Naime, često bi sidra brodova ili rđa na cijevima doveli do pucanja cijevi. Održavanje ovakvog vodovoda bilo je izuzetno skupo. Dok se kvar nije uklonio, voda se dopremala na otok brodom Brijuni II. 

U razdoblju od 1951. do 1953. na Brijunima su se provodila hidrogeološka istraživanja. Na livadi „Živa voda“ otkrivena je izvorska voda na dubini od 251 metar. Bušotina prolazi kroz sedam metara crljenice i 244 metara vapnenca. Spomen obilježje posvećeno crpljenju vode na otoku postavljeno je na mjesto bušotine 1956. godine, a osmislio ga je arhitekt Aleksandar Freudenreich (1892-1974). Brončana skulptura Frana Kršinića (1897-1982) koja prikazuje ženu s mijehom simbolizira nestašicu vode u prošlosti. Iznad bušotine postavljena je staklena piramida, koja, naravno, simbolizira moderno tehničko postignuće kojim je riješen problem nestašice vode na otoku.

Brijuni - vila Magnolija

Danas kula (Donžon) iz 12.st., kaštel (ljetnikovac iz 16.st.), caffe bar Školjka i vila Magnolija čine jednu cjelinu. U doba razvoja turizma (u doba Kupelwiesera, početak 20.st.) vila Magnolija bila je gospodarska zgrada no već je 1912. proširena i tada je dograđen još jedan kat. Vila je preuređena i 1958. godine i danas je jedna od vila na otoku Veli Brijun koje se mogu iznajmiti. U prizemlju vile je Caffe bar Školjka. Kada u luku stigne brod s puno posjetioca u „Školjki“ zavlada gužva. 

Zato je bolje pričekati pa, kada se smanji gužva, uživati na terasi uz kavu, piće, sendvič ili kolač (kolači se pripremaju u hotelu), ali i u miru, pogledu na crkvu svetog Germana i na luku. Obratite pažnju na stupove na terasi i još neke detalje. Čine li vam se starima ne griješite, riječ je o ostacima iz antike. Unutarnja terasa vile Magnolija često se koristi za svečane domjenke, vjenčanja... Usred dvorišta raste veliko stablo magnolije po kojem je vila i dobila ime. Skoknite i do suvenirnice u sklopu ovog kompleksa. Tamo sam, osim nekih zgodnih detalja i uspomena, pronašla i dosta literature o Brijunima.

Brijuni – slatkovodna jezera

Manje je poznato da na otoku Veli Brijun postoje tri slatkovodna jezerca. Jezerca su na južnom dijelu otoka, kod uvale Saline. Nekada je uvala bila dublja i u njoj je postojala antička solana. I Mlečani su ovdje imali izuzetno cijenjenu solanu. Područje nekadašnje solane je zatrpano zemljom oko 1960. kada su nastala dva slatkovodna jezerca. Za otprilike 10 godina nastalo je i treće. 

Pristup jezerima je ograničen, moguć je samo u posebnim prigodama i to uz stručno vodstvo. Naime, ovdje je danas ornitološki park Saline u kojem povremeno ili stalno borave i neke od ugroženih vrsta ptica. Bujna vegetacija oko jezera olakšava pticama pravljenje gnijezda, a život malih ptića ne ugrožavaju ni ljudi ni druge životinje kojih je na Brijunima mnogo.

Brijuni – kamenolom pod brdom Straža

Šetnja nekadašnjim brijunskim kamenolomima je očaravajuća. Na Velom Brijunu možete prošetati Čufarovim kamenolomom, Kochovim kamenolom, kamenolomom pod brdom Gradina, nekadašnjim zoološkim vrtom (koji je bio napravljen u kamenolomu), kamenolomom u Gospinoj uvali... Jedna šetnica kroz kamenolom je šetnica pod brdom Straža. 

Na ovom brežuljku je u prapovijesti postojala gradina. Gradnjom tvrđave Tegetthoff 1860-tih godina ostaci gradine uglavnom su uništeni. Kada je Kupelwieser kupio Brijune, stari kamenolomi su uređeni kao šetnice s klupama pa je tada uređen i jedan dio ovog kamenoloma. Možemo samo zamisliti elitu iz Austro – ugarske kako je, obučena po najnovijoj modi, ovdje šetala ili odmarala u hladu. Za vrijeme Italije, oko 1930. do kamenoloma su napravljeni tenisko igralište i dječje igralište. Oko 1950. tenisko igralište preuređeno je u ljetno kino, a kino se povremeno koristi i danas.

Brijuni – Mediteranski vrt

Na ovom dijelu otoka nekada je bio šumski rasadnik. Kako se s vremenom sve više pažnje posvećivalo uzgoju ukrasnih trajnica tako je rasadnik postajao sve manje šumski, a sve više cvjetni. Godine 2007. umjesto šumskog rasadnika otvoren je Mediteranski vrt. Na površini od 17.000 m2 raste 170 biljnih vrsta. Ovdje možete uživati u lavandi, različitom začinskom bilju, jorgovanu, perunikama, egzotičnim vrstama kojima odgovara ovo podneblje... 

U Mediteranskom vrtu nalazi se i nekoliko sjenica savršenih za odmor i čitanje knjige, a šetnjom uređenim stazama možete obići različite biljne tematske cjeline... U vrtu se nalazi i jedan poseban hotel. To je hotel za pčele, bumbare, leptire... Hotel im olakšava prezimljavanje, ali i razmnožavanje. Za razliku od pčela medarica koje žive u velikim zajednicama, solitarne pčele žive same. Grančice bambusa u hotelu posebno su namijenjene njima jer svaka ženka sama brine za svoje gnijezdo. Koliko su važne ove pčele? Za oprašivanje biljaka učinak jedne solitarne pčele odgovara učinku 100 pčela medarica.

Brijuni - vila Pava

U 16. stoljeću stanovnici su napustili Kastrum zbog epidemija i nastalo je novo naselje u današnjoj luci. Na rubu naselja tada je sagrađena vila Pava. Od 16. do 18.st. vila Pava je doživjela neke preinake, no i danas je to najstarija sačuvana kuća za stanovanje na Brijunima. Mnogi je zovu i „Seljačka kuća“. Vila Pava savršeno dočarava izgled kuća u kojima su živjeli stanovnici Brijuna u ovom razdoblju. 

U njezine zidove ugrađeni su mnogobrojni spoliji. Kuća ima prizemlje i jedan kat, do kata vode dva vanjska stepeništa. Oko kuće je dvorište ograđeno zidom. Neke estetske izmjene napravljene su u doba kada je vlasnik Brijuna bio Kupelwieser. Tada je (1910. godine) napravljena i kapelica s mozaikom. Do 1990. u vili Pavi bio je muzejski prostor.

Brijuni - Franz Ferdinand

Prije otprilike petnaest godina kupila sam knjigu „Iz sjećanja starog Austrijanca“. Knjiga je autobiografija Paula Kupelwiesera, a počinje s 1893. godinom kada je Kupelwieser prvi puta stigao na Brijune. Knjiga se nastavlja s kupnjom Brijuna i postepenim nastankom elitnog odmarališta, a završava već s 1909. godinom i prvim dolaskom Franza Ferdinanda (Franje Ferdinanda) na Brijune. Začudio me je takav završetak jer ulaganja i projekti koje je ostvario Kupelwieser nisu završili s 1909. godinom. Štoviše, najveće ulaganje (izgradnja hotelskog kompleksa Neptun) odvijalo se 1912. i 1913., a daljnje planove pomrsilo je izbijanje Prvog svjetskog rata. Nedavno sam na internetu naišla na tekst "Brijuni kao destinacija kulturnog, zdravstvenog i ekoturizma - kako graditi održivu budućnost na lokalnoj turističkoj razini" kojeg je napisala Nataša Urošević, a koji vjerojatno odgovara na pitanje zašto autobiografija završava s 1909. godinom i posjetom  Franje Ferdinanda i supruge Sofije Brijunima (već iduće godine bračni par je proveo na Brijunima dva mjeseca). Fotografiju Franje Ferdinanda na Brijunima preuzela sam s Wikipedie.

U odjelu za rijetke rukopise Austrijske nacionalne knjižnice u Beču nalazi se mnoštvo pisama, fotografija i dokumenata obitelji Kupelwieser. Među njima nalaze se i neobjavljeni dijelovi autobiografije Paula Kupelwiesera te njegova korespondencija s Franjom Ferdinandom. Ovi dokumenti otkrivaju njihov žestok sukob zbog Brijuna. Naime, već za vrijeme prve posjete Brijunima, Franjo Ferninad je želio otkupiti Brijune od Kupelwiesera i ovdje sagraditi svoju rezidenciju. Vjerojatno su na njegovu odluku utjecali i ljepota Brijuna, ali i dobra prometna povezanost s Bečom i blizina ratne luke u Puli. Kupelwieser se suprotstavio planu Franz Ferdinanda i tada su uslijedili brojni pritisci, pregovori, čak i pokušaji da se blokira gradnja hotelskog kompleksa Neptun. Vrijednost Brijuna je tada procijenjena na 25-30 milijuna kruna, što je bilo otprilike duplo više od iznosa ukupne dotadašnje investicije Kupelwiesera u Brijune. Suočen s nepopuštanjem Kupelwiesera, Franjo Ferdinand je promijenio taktiku. Tada je započeo „rat“ s lažnim vijestima koje su bile objavljene u novinama. Primjerice, pariško izdanje „The New-York Herald“ objavilo je da je zbog političke situacije i moguće špijunaže neophodno da Austrija preuzme Brijune i razvlasti Paula Kupelwiesera. Ovu dezinformaciju Kupelwieser je demantirao objavom u brijunskim novinama „Brioni Insel Zeitung”. O njihovom sukobu ne svjedoče samo dokumenti obitelji Kupelwieser već i dokumenti s Bečkog dvora koji se čuvaju u Austrijskom državnom arhivu. Svađa oko Brijuna počela je 1909. i trajala je nekoliko godina. Prekinuta je atentatom u Sarajevu 1914. u kojem su ubijeni Franjo Ferdinand, nasljednik austrougarskog prijestolja, i njegova supruga, a atentat je bio povod za Prvi svjetski rat. Knjiga „Iz sjećanja starog Austrijanca“ prvi puta je objavljena 1918., četiri godine nakon atentata. Opisujući zbivanja na Brijunima nakon 1909., Paul Kupelwieser puno je pisao o svađi s Franz Ferdinandom, ubijenim prestolonasljednikom, pa je vjerojatno zato odlučeno da ovaj dio pisanih materijala uopće neće biti objavljen u autobiografiji.