Kada su stanovnici napustili Dvigrad, neko se vrijeme bogoslužje i dalje održavalo u crkvi Svete Sofije. S vremenom je ovakvo rješenje postalo nepraktično, izgrađena je crkva Svetog Silvestra u Kanfanaru, a vrijednosti iz crkve u Dvigradu preseljene su u crkvu Svetog Silvestra. Tada je preseljena i poznata dvigradska propovjedaonica. U stvarni dio ove priče umiješala se i jedna legenda. Legenda kaže da je odlučeno da se u crkvu Svetog Silvestra treba preseliti i Sveto Tijelo (pretpostavljam da je riječ o tabernakulu u kojem se čuvaju hostije i posvećeno vino).
Inkvizitor je naredio da cijeli postupak preseljenja bude svečan, uz procesiju koju je morao voditi porečki biskup. Legenda kaže kako se kanfanarskom župniku nije dalo čekati, pa je odlučio preseljenje napraviti sam, bez pompe i procesije i biskupa. Župnik je odlučeno i realizirao. Već drugi dan zavladala je panika jer je Sveto Tijelo nestalo. I župnik i mnogi drugi pretraživali su Kanfanar i okolicu da otkriju gdje je. Na koncu su Sveto Tijelo našli na koruni (lokalni naziv za malu ograđenu njivu) kraj Dvigrada. Kako ne bi ponovno došlo do ovakve panike, legenda kaže da je župnik ipak odlučio pričekati porečkog biskupa. Na koncu je preseljenje napravljeno upravo onako kako je naredio inkvizitor, a Sveto Tijelo je pohranjeno u svetohraništu u Kanfanaru. Ova mala priča kumovala je tome da lokalno stanovništvo i danas ovu njivu zove koruna Svetog Tila.
Nema komentara:
Objavi komentar