Nakon Prvog svjetskog rata (1914. – 1918.) raspala se Austro – Ugarska. Već krajem 1918. u Istru ulazi talijanska vojska, a Rapalskim ugovorom (1920.) Istra je i službeno pripojena Italiji. Ovime počinju crni dani za hrvatski narod u Istri. Gospodarstvo je bilo u poslijeratnom kolapsu, prava hrvatskog naroda bila su u potpunosti zanemarena. Sve je to pogodovalo organiziranju Hrvata u socijalistička udruženja koja su nerijetko surađivala sa socijalistima u (današnjoj) Italiji. S druge strane, Talijani započinju s osnivanjem profašističkih udruženja. Fašizam jača nakon što je Mussolini (koji je BTW bio bivši socijalist) 1919. u Milanu osnovao fašistički pokret. Niz talijanskih organizacija u Istri tada je dalo punu podršku Mussolini-u. Potpuno ista društvena zbivanja odvijaju se i u Puli i Vodnjanu. Dok s jedne strane jača fašizam, s druge strane niz radnika ostalo je bez posla (tisuće radnika samo iz pulskog Arsenala) i započeli su se organizirati u Radničku komoru u Puli (komora je osnovana 1919.) i u Klub društvenih studija u Vodnjanu (također osnovan 1919.). Vodnjanski klub imao je za cilj opismenjavanje i edukaciju članstva no usko su surađivali s Radničkom komorom u Puli. Naravno, u ovakvim prilikama bila je dovoljna samo jedna iskra da bukne požar. Iskra je bila odluka Radničke komore u Puli, usvojena 10. siječnja 1920. o generalnom štrajku radnika Arsenala. Na čelu komore bio je Josip Poduje koji je tada, zajedno s 8 suradnika, uhapšen i odveden u Trst na suđenje. Štrajk je ipak dovršen relativno brzo pregovorima. Članovi Kluba društvenih studija iz Vodnjana 15. siječnja 1920. zaustavili su automobil između Vodnjana i Svetvinčenta u kojem su bili civilni komesar iz Pazina i kapetan karabinjera.
Možda su mislili da je u automobilu i netko od uhapšenih prosvjednika iz Pule. Mada se osobama iz automobila nije desilo ništa, ovo je bio povod da se samo dan kasnije organizira pretres prostorija Kluba u Vodnjanu. U tom pretresu su navodno nađene velike količine oružja, no o kojim je to količinama riječ teško je reći jer se u sudskom procesu naveliko muljalo. U okršaju kod Kluba tada je ubijen Vodnjanac Pietro Benussi, član kluba, dok je četvero članova Kluba ranjeno. Niz osoba je privedeno na obavijesni razgovor, 36 osoba je privedeno u zatvor u Trstu. Ubrzo su umrli i uhapšenici Domenico Damiani i Pasquale Delcaro. Mada su se točne okolnosti njihovih smrti prikrivale, očito su umrli zbog zlostavljanja u zatvoru. Uostalom, tijekom sudskog procesa mnogi uhapšenici žalili su se na zlostavljanje. Sudski proces završio je tako da je većina uhapšenih dobila oslobađajuću presudu, a oni optuženi bili su amnestirani iduće godine. Pietro Benussi, Domenico Damiani i Pasquale Delcaro prve su žrtve fašizma u Istri. Što se tiče Radničke komore u Puli, i ona je doživjela neslavan kraj. Mussolini je bio u Istri tri puta, no u Puli samo jednom (21. rujna 1920.). Tada je držao govor u kazalištu Politeama Ciscutti (na fotografiji). Između ostalog, s ponosom je govorio o činu spaljivanja zgrade Narodnog doma u Puli (Narodni dom se nalazio u današnjoj Carrarinoj ulici, zgrada je bila sagrađena 1906., a fašisti su je spalili 14. srpnja 1920. jer su se u zgradi nalazili i Hrvatska posujilnica i knjižnica sa 7.000 knjiga te je bila centar okupljanja i djelovanja Hrvata). Nakon govora u kazalištu, Mussolini je očekivao da će ga ispred kazališta dočekati razdragana masa ljudi. Prevario se, dočekali su ga zvižduci, pogrde i dvije prave šamarčine (ošamario ga je jedan radnik iz Pule). Naravno, Mussolini se nakon toga više nije nacrtao u Puli no samo dva dana kasnije zapaljene su zgrada Radničke komore i tiskara u kojoj se tiskao radnički list.
Nema komentara:
Objavi komentar