U doba kada je život u Istri bio težak zbog epidemija, neimaštine i svih mogućih posljedica ovoga, naravno da su, uostalom kao i drugdje u Europi (i šire) postojali razbojnici koji su „snalazili“ na drugačiji način. Tako je na području Marčane i okolice postojala razbojnička skupina u kojoj su bili braća Dragešić (Ive, Jure i Petar), Pave Hrvoić, Ive Siljan i neki Marčanci čija imena nisu bila poznata Veneciji. Pietro Loredan, tadašnji knez providur u Puli, 1710. godine žalio se Veneciji na razbojništvo u ovom dijelu Istre, čak je poslao i zapisnik sa saslušanja njegovog potkavaljera koji, unatoč uloženom trudu, nikako nije mogao kompletirati popis zločinaca. I tako, dok su se stanovnici žalili Loredanu na pljačke i nanesenu štetu, bilo ih je strah otkriti i druga imena razbojnika.
Uostalom, nije niti čudo da su se ljudi bojali, razbojnici su vrlo glasno, pogotovo kada bi popili malo više u kakvoj oštariji, opisivali što će napraviti onima koji Veneciji odaju njihova imena. Marčanska ekipa bila je vrlo hrabra, čak su jedne noći u siječnju 1710. ušli u Pulu kako bi iz zatvora oslobodili jednog pripadnika njihove družine. To su učinili poprilično spektakularno, napravili su rupu u zidinama kako bi ušli i izašli iz Pule. Vjerojatno je bila spektakularna i kula koju je dovršio 1709. godine jedan od razbojnika, Pave Hrvoić. Kula se nalazila blizu Marčane, imala je otvore za arkebuze tako da je osim motrenja bila savršena za sprečavanje prodora predstavnika mletačkih vlasti na ovo područje. Naravno, i ovo je jedna od priča koju sam našla u knjizi „Zlikovci i prognanici“ Miroslava Bertoše.
Nema komentara:
Objavi komentar