Pula - amfiteatar

Gradnja amfiteatra u Puli odvijala se u nekoliko faza. U prvoj fazi (za vrijeme cara Augusta, od 27.g.p.n.e. do 14.g.n.e.) sagrađen je manji amfiteatar. U drugoj fazi (car Klaudije, 41.-56.g.n.e.) i trećoj fazi (car Vespazijan, 79.-81.g.) amfiteatar je dodatno proširen. Zbog veličine, amfiteatar nije mogao biti sagrađen unutar gradskih zidina. Između njega i mora nalazila se antička cesta Via Flavia (cesta za Akvileju i Italiju), dok je s njegove gornje strane vodila cesta prema Nezakciju i Rijeci. Pulski amfiteatar je po veličini šesti amfiteatar u svijetu. 

U njegov vanjski zid uklopljena su četiri tornja. U svakom tornju se nalazilo stubište kojim su se gledaoci penjali u gledalište. Na vrhu tornjeva bile su vodospreme i sprave za špricanje mirisa. Specifičnost pulskog amfiteatra je njegova izgradnja na prirodnoj padini. Padina se nije izravnavala već je iskorištena kao temelj za istočnu stranu gledališta. Samo je manji dio padine bio poravnat zbog borilišta. Tlocrt amfiteatra je eliptičan. Središnji dio, u kojem su se vodile borbe, bio je posipan pijeskom (pijesak = harena, pa se borilište zvalo Arena). Oko borilišta je bio zid visok tri metra, a između tog zida i prvih redova u gledalištu postojao je natkriveni prolaz kojim su gladijatori stizali do ulaza u arenu. Ispod arene nalazio se veliki podzemni dio za gladijatore, držanje zvijeri te razne sprave koje su se koristile u borbama. Danas je ovdje interesantan izložbeni prostor. Otkriveni su i ostaci hodnika koji je vodio prema sjeveroistoku, a koji je najvjerojatnije spajao amfiteatar s gladijatorskom školom. Sačuvani vanjski zid amfiteatra ima dva „kata“ sa 72 prozora s polukružnim lukom. Na trećem katu postojala su 64 četvrtasta prozora. Koliko je visok najviši dio vanjskog zida amfiteatra, toliko je bilo visoko i gledalište. Na najvišem dijelu (s četvrtastim prozorima) nalazila se galerija bez sjedećih mjesta gdje se uglavnom nalazio puk. Lože za najmoćnije gledatelje bile su na najboljem mjestu, uz borilište, na kraćoj osi arene. Između elite uz borilište i stajaćih mjesta na vrhu nalazila su se sjedala za ostale. I ovdje je status diktirao mjesto u gledalištu. 

Neke moćnije obitelji imale su rezervirana mjesta, njihovo je ime bilo uklesano na sjedište. U amfiteatar u Puli moglo je stati 23.000 ljudi. Ispod gledališta, na strani prema moru, nalazile su se prostorije potrebne za tako velik broj gledatelja: prostorije za odmor, za okrepu, manja svetišta itd. Kroz povijest je u nekoliko navrata amfiteatru u Puli prijetila opasnost da potpuno nestane. Ljudi su koristili kamene blokove ugrađene u amfiteatar za gradnju i obnovu vlastitih kuća. Čak su pokušali iz zidova vaditi željezne šipke koje su učvršćivale vanjski zid. Oko 1260. godine akvilejski patrijarh je odredio financijsku kaznu za one koji se uhvaćeni u krađi kamenja iz amfiteatra. Godine 1458. gradsko vijeće Pule zabranilo je krađu i prodaju građevinskog materijala iz amfiteatra. Na žalost, do tada je već dio te građe bio ugrađen u palače i trgove Mlečana. Godine 1583. Mletačka Republika došla je na ideju da dio po dio amfiteatra "razmontira" te ponovno složi, ali u Veneciji. Samo se senatoru Gabrielu Emu može zahvaliti da ideja Venecije nije realizirana. Početkom 17. stoljeća mletačke vlasti su željele kamenje iz amfiteatra iskoristiti za gradnju tvrđave na otoku Svetog Andrije u Pulskom zaljevu. Zadnji se čas ovome usprotivio graditelj Antoine Deville. Godine 1933. obnovljeno je gledalište na jednoj strani amfiteatra tako da danas koncerte i različite spektakle u amfiteatru može pratiti oko 5.000 ljudi.