Antička Pula i voda

Rimljani su gradove gradili planski; odabrali bi najbolju lokaciju, radili bi nacrte i tek bi tada započela gradnja. Jednom kada bi grad bio izgrađen, o infrastrukturi grada brinuli su se edili. Planska gradnja značila je i opskrbu građana vodom te riješen problem otpadnih voda. Opskrbu vode u Puli osiguravali su izvor pitke vode uz morsku obalu i rječica koja je tekla po Marsovom polju. U 2.st.n.e. Lucije Menacije Prisk dao je gradu 400.000 sestercija (preko 30 kilograma zlata) za poboljšanje opskrbe vodom. Imajmo u vidu da stari Rimljani nisu škrtarili s vodom, svaka bolje stojeća kuća imala je svoj bazenčić, poneka i privatne terme, u gradovima su postojale velike javne terme, vodoskoci. U Puli je najveći izvor vode Nimfej (između amfiteatra i mora, na fotografiji je izgled Nimfeja danas). 

U Nimfeju  se voda iz izvora skuplja u mramorni bazen. Osim toga, rimska Pula imala je četiri vodospreme kojima su se vodom opskrbljivali viši dijelovi grada. Jedna je vodosprema, duboka 25 metara, otkrivena 1911. godine unutar mletačkog Kaštela. U blizini je otkrivena još jedna, a na jednoj padini je bila vodosprema čiju je gradnju financirao već spomenuti Lucije Menacije Prisk. Bez obzira što je Nimfej na nižoj nadmorskoj visini, Rimljani su imali tehnička rješenja za dopremu vode u vodospreme na višim nadmorskim visinama. U Puli su čak pronađeni i ostaci pulskog akvadukta. Za priključak na tadašnji vodovod trebala je carska dozvola. Tek po dobivanju dozvole, kuća bi se spojila na antički vodovod. Širina cijevi bila je strogo definirana i tako se pratila potrošnja vode u kućanstvu. Rimljani su riješili i problem otpadnih voda. Cijevi od kanalizacije nalazile su se uz prometnice. Većim dijelom su bile prekrivene kamenim četvrtastim pločama. O kvaliteti gradnje dovoljno govori činjenica da su i dan danas neke ulice u staroj jezgri Pule priključene na rimsku kanalizaciju. Nad Nimfejem je izgrađeno suvremeno crpilište 1860. godine.