Rijeka Raša

Raša nije neka dugačka rijeka (nije duža od 30 km), ali je uvijek imala važnu ulogu u prošlosti, uvijek je bila granica i uvijek je dijelila Istru na dva dijela. U doba Histra Raša je bila granica između plemena Histra i plemena Liburna. U rimskoj Istri Raša je bila granica između dvije rimske provincije („Venecija i Histria“ zapadno od rijeke Raše,“ Ilirikum“ istočno od Raše). U doba Bizanta rijeka  je bila granica između Bizantskog carstva i hrvatske države kralja Tomislava. Nakon pada Mletačke Republike, Raša je i opet bila granica između Napoleona i Austrije, a zatim i granica između dvije austrijske provincije. Nakon Prvog svjetskog rata Raša je bila granica između Italije i Jugoslavije. 

Godine 1935. započeli su radovi na uređenju toka rijeke Raše. Do tada je morska voda ulazila duboko u Rašku valu, miješala se s vodom u rijeci koja je bila preslana i nepogodna za navodnjavanje i poljoprivredu. Veliki dio doline bio je močvaran i pogodovao je razvoju niza boleština. Uz mnogobrojne mane, ovakva nesređena Raša imala je i poneki plus: stanovnici uz rijeku bili su ribari. Lovili su morsku ribu (ne riječnu) razvivši do savršenstva posebnu metodu ribolova. Za vrijeme plime postavljali bi „brane“ od trske. Povlačenjem vode za vrijeme oseke iza ovakvih brana ostajale su ribe. Također, mada nije bila duboka, Raša je tada bila plovna sve do naselja Kokoti. Istodobno s gradnjom novog grada Raše, izgrađen je i most preko Raše, širi i sigurniji od starog. Dolina je isušena pa je od neplodnog močvarnog tla pripremljena za agrarnu upotrebu. Izgrađen je sistem za navodnjavanje (danas nije u upotrebi, no kažu da je još funkcionalan bez obzira što je izgrađen tridesetih godina prošlog stoljeća).