Vodnjan – prošlost i Sveti Blaž

Nakon pada Nezakcija, na priobalnom dijelu Istre Rimljani su podijelili posjede najzaslužnijim vojnicima. Područje današnjeg Vodnjana bilo je dodijeljeno Attiniusu pa se cijeli posjed zvao Attinianum. Od Attinianuma je nastao hrvatski naziv (Vodnjan) i talijanski naziv za Vodnjan (Dignano). Godine 1413. Mađari su ušli u Vodnjan i potpuno ga razrušili zbog čega današnji Vodnjan nema puno ostataka iz razdoblja prije 1413. godine. U prošlosti je Vodnjan bio veliki grad (po tadašnjim mjerilima). Dok su Pulu mučile epidemije kuge i malarije i svele broj stanovnika Pule na tristotinjak, Vodnjan je imao nekoliko tisuća stanovnika. Interesantan je podatak da je svih četrdesetak epidemija ovih bolesti u Istri uvijek poštedjelo Vodnjan. 

Najveća istarska crkva je baš u Vodnjanu. To je crkva sv. Blaža, a njezin zvonik je najviši istarski zvonik. Prije današnje crkve ovdje je bila bazilika, vjerojatno sagrađena u 11.st. Zbog lošeg stanja, bazilika je potpuno srušena 1760. i te je godine počela gradnja današnje crkve. Gradnja je trajala četrdeset godina. Crkva je rađena po projektima po kojima je građena i Basilica di San Pietro di Castello u Veneciji. Dozvolu za korištenje nacrta ove crkve dali su Mletački dužd i Senat. Gradnju crkve većinom su financirali stanovnici Vodnjana. Prvih desetak godina odricali su se 10% svih svojih proizvoda, dok su nakon toga davanja smanjena. O raskoši crkve dovoljno govori i podatak da crkva ima deset oltara. Na svakom se nalaze relikvije sveca kojemu je oltar posvećen. Gradnja zvonika malo se razlikuje od gradnje crkve. Prva faza zvonika dovršena je 1815., a druga faza je dovršena 1883. (tada je nizak i jednostavan krov zamijenjen piramidalnim). U crkvi se čuvaju bogata Zbirka sakralne umjetnosti i poznate „istarske mumije“.