U 19.st. postalo je popularno planinariti na Učku. Dok su stanovnici Istre koristili svoja „planinarenja“ zbog vlastitog opstanka, bilo da je riječ o ispaši bilo da je riječ o drvu iz šuma na Učki, elitni članovi društva osmišljavali su izlete na Učku kako bi uživali u pogledu s vrha. Imate li sreće s vidljivošću, s Učke imate savršen na Kvarner, Ćićariju, Veneciju, Dolomite... Već u prvoj polovici 19.st. na Učku se popeo saski kralj Friedrich August II. Prvi hrvatski planinarski putopis napisan je upravo o Učki, a objavljen je u časopisu „Neven“ 1852. godine. Putopis je napisao Avelin Ćepulić te je dodatno popularizirao planinarenje i Učku. U Pazinu je 1867. osnovano planinarsko društvo „Societa Alpina dell'Istria“. Na području današnje Hrvatske, ovo je bilo drugo planinarsko društvo.
S obzirom na tadašnje političke prilike, članovi društva bili su Talijani s područja Istre. Cilj društva bilo je upoznavanje Julijskih alpi, ali i cijele Istre. Društvo je organiziralo izlete na kojima su članovi društva, osim pješačenja i planinarenja, upoznavali bogatu istarsku povijest. „Kontra“ talijanskom društvu bilo je osnivanje hrvatskog društva planinara. Ovo je društvo osnovano 1906. zalaganjem odvjetnika dr. Dinka Trinajstića pod nazivom „Istarsko planinarsko društvo“, a bilo je ogranak „Slovenskog planinarskog društva“. Najčešće se planinarilo do Vojaka, najvišeg vrha Učke (1396 m) na kojem je 1911. sagrađena kula. Planinari koji su se tada penjali na vrh Učke, obično bi se odmorili u Veloj Učki ili na prijevoju Poklon, a pred jutro se nastavljao uspon. Cilj je bio dočekati izlazak sunca na vrhu Učke. Naziv prijevoja Poklon, kaže tradicija, vezan je uz crkvu Majke Božje Trsatske. Puno vjernika iz Istre nekada je pješice preko Učke dolazilo na Trsat. Na Poklonu se prvi put mogao vidjeti Trsat pa su se već tamo vjernici poklonili Majci Božjoj Trsatskoj.
Nema komentara:
Objavi komentar