Tunere

Danas kada čujemo riječ „tunera“ mislimo na drvene „straže“ na obali, nagnute iznad mora. Do vrha vode drvene stepenice, a sa samog vrha nadgledalo se kretanje jata riba. Isti pojam „tunera“ znalcima znači sve što je potrebno za tunolov; osim stražarnica tu su i ribarska kućica za stražara, ribarske mreže koje su se koristile kada se ugledalo jato tuna, malena lučica za barke.... Tunere, s većim ili manjim izmjenama, radile su se odavno, još od starih Feničana. Kod nas ih je bilo puno na području Bakarskog zaljeva, pogotovo kod Bakarca i kod Kraljevice (na staroj fotografiji su tunere u uvali Carovo u Kraljevici). Već je i sam Bakarski zaljev predstavljao „zamku“ jer su jata tuna teško pronalazila put za izlazak iz zaljeva. Tuna je u ovim krajevima bila toliko važna da se često označavala riječju „riba“ pa je „ulov ribe“ zapravo značio ulov tune. Tunolov je omogućio preživljavanje i u najtežim razdobljima poput Prvog ili Drugog svjetskog rata, u doba ekonomske krize tridesetih godina prošlog stoljeća...

Dokumenti iz 1382. spominju tunolov u Puli i misli se da je i pulska luka imala jednu tuneru. Neke od tunera u Bakarskom zaljevu spominju dokumenti iz razdoblja Zrinskih i Frankopana. Nadgledanje kretanja tuna radilo se i s povišenja na obali i, najčešće, na ulazu u Bakarski zaljev. Nadgledanje kretanja ribe radili su i mladi i stari, i muškarci i žene, a bogati ulov proslavio bi se s feštom. Onaj tko je stražario zvao se stranar. Tune najčešće plivaju blizu površine mora, pa je njihovo kretanje lako zamijetiti. Stranar je obavještavao o dolasku jata i smjeru kretanja. Tako bi ostali znali prilagoditi taktiku lova na tune. Dobri stranari znali su procijeniti i kada će tuna doći do mjesta ulova. Jedna od najboljih godina za ulov tune bila je 1928. godina. Mada je te godine sezona lova na tune započela kasno, tek 01. rujna, ulov je bio za pamćenje. Pred kraj te sezone ulovljena je u Bakarcu i najveća tuna. Težila je 306 kg. Lov na tune bio je toliko važan da su se zbog njega održavale posebne vjerske procesije. Kada su zamrle, još je u prvoj polovici 20.st. svećenik s barkom jednom godišnje morao obići i blagosloviti svaku tuneru. I ribari bi, prije no što su krenuli na ribarenje, okrenuli barku prema crkvi pa su se pomolili i oni i „barka“. Nekada se na sjevernom Jadranu nalazilo četrdesetak tunera, od toga četvrtina u Bakarskom zaljevu. Broj tunera smanjio se nakon pedesetih godina prošlog stoljeća, paralelno sa smanjenjem broja tuna u moru. Danas su tunere rijetkost, no veseli da su neke obnovljene kako se ne bi zaboravio stari običaj.