Ćukarija - lončarstvo

Rakalj je u 19. i 20.st. bio najpoznatiji po izradi posuda od gline no nisu samo stanovnici Raklja radili glinene posude u Istri. Lončarstvom su se bavili i stanovnici Pavletića i Zubina (kraj Livada) i Ćukarije (kraj Huma). Za razliku od Raklja, lončarstvo u ovim selima zamrlo je u prvoj polovici 20.st. Stanovnici Pavletića bavili su se lončarstvom od početka 19.st. do 1935., a stanovnici Zubina od početka 19.st. do 1910. godine. U Ćukariji je cijela priča počela s dolaskom obitelji Tomac iz Gorskog Kotara, a zadnje posude napravljene su 1947. godine. Postojalo je niz razlika između lončarstva u Raklju i u ovim selima. U Raklju su se lončarstvom bavili svi članovi iz nekoliko obitelji. Posude su izrađivali na ručnom kolu, radili su ih u velikom broju i zatim ih prodavali po cijeloj Istri pa su zato rakaljski lončari bili najpoznatiji. 

U Pavletićima, Zubinima i Ćukariji posude su se izrađivale na nožnom lončarskom kolu, posude su radili isključivo muškarci i u puno manjem broju od rakaljskih lončara. Zbog toga su proizvode prodavali samo u bližoj okolici. Lončarstvo Ćukarije nazivalo se i humskim lončarstvom ili pak lončarstvom Svetog Tome jer se peć za pečenje gline obitelji Tomac nalazila u ruševinama crkvice Svetog Tome. Najstarija pronađena posuda nalazi se u Etnografskom muzeju u Pazinu, a vjerojatno ju je napravio Ante Tomac 1847. godine. Za razliku od ostalih spomenutih mjesta, jedino je u humskom lončarstvu postojao običaj označavanja posuda inicijalima i godinom proizvodnje. Posljednji humski lončar bio je Josip Tomac (1897-1978) koji je čak pokušao pokrenuti proizvodnju u obližnjim ciglanama. Lončarstvo Ćukarije razlikovalo se po još nekim karakteristikama od lončarstva u drugim istarskim mjestima. Ćukarija je svoje proizvode ukrašavala, radili su posude različitih veličina kao i poklopce, ali i „grijače“ za spavaće sobe (glinene posude s poklopcem u koje bi se stavio žar).