Garum

Čitajući o starom Rimu kad tad naići ćete na garum. Garum je umak jakog mirisa i bio je rimska delikatesa. Među mnogobrojnim sačuvanim dokumentima starog Rima nalaze se čak i neke kuharice. Najstarija je kuharica „De re coquinaria“ koju je napisao Marcus Gavius Apicius u 1.st.n.e. Kuharica sadrži sastojke za oko 400 jela, ali ne točne količine i detalje pripreme. Garum se spominje i u ovoj i u nekim drugim starim kuharicama. Garum se radio od malih riba te dijelova i ikre većih riba. Ribe su se stavljale u posude s vodom i puno soli i na suncu su fermentirale nekoliko mjeseci. Cijeđenjem bi se odvajao tekući dio (garum ili liquamen) od alleca. U garum su se stavljali začini i zatim se spremao u male amfore. Što je bio intenzivnijeg mirisa, to je garum bio skuplji. 

Starorimska kuhinja koristila je i allec, ali njega su koristili obični smrtnici. Garum razblažen s vodom pili su, najčešće ujutro, rimski legionari. U doba rane Republike, doručak je bio vrlo lagan (ako ga je bilo), glavni obrok (cena) je bio sredinom dana, a lagana večera (vesperna) se jela navečer. S vremenom se cena pomicala sve kasnije i kasnije i postala najvažniji obrok, ujedno i prilika da moćnici pogoste prijatelje i poznanike. Prilikom arheoloških istraživanja Lorona (Loruna) u mjestu Červar Porat (fotografija) sedamdesetih godina 20.st. otkriveni su bazeni čija namjena nije bila jasna. Postavljena je hipoteza da su bazeni korišteni za proizvodnju garuma. Takva hipoteza je poprilično logična jer su u Loronu pronađene i amfore koje su puno manje od amfora za maslinovo ulje ili vino. Osim toga, u blizini su postojale i solane i ribogojilišta. Vjeruje se da se garum proizvodio i na Brijunima, u uvali Verige u kasnoj antici kada je na mjestu nekadašnjih termi povećan proizvodni dio u uvali.