Istra - Casanova i afrodizijaci

Giacomo Casanova (1725-1798) posjetio je Istru u dva navrata; 1743. i 1744. godine. Casanova je bio u Puli, Vrsaru i Balama. Istra se spominje i u njegovim memoarima „Histoire de ma vie“ koje je počeo pisati 1789. na nagovor liječnika (patio je od melankolije). Napisao je ukupno dvanaest svezaka, pišući i po 13 sati na dan. Memoari završavaju s 1744. godinom. U memoarima je Casanova opisao njegov susret s vrsarskim liječnikom. Naime, kada se 1744. vratio u Vrsar, liječnik mu je bio vrlo zahvalan. Zbog spolne bolesti koju je Casanova prenio sobarici (liječnik navodi kako je Casanova ostavio sobarici „suvenir“) broj pacijenata s istim „suvenirom“ ubrzo je povećan na pedesetero, što je liječniku omogućilo poprilično lagodan život. Mada se hvalio da je mogao voditi ljubav i po šest puta iste noći, istina je da je većinu svog života Casanova imao problema s potencijom. Dok je boravio u Vrsaru, Casanova bi zato jeo za doručak po 50 sirovih kamenica iz Limskog kanala (već su stari Rimljani uzimali kamenice kao afrodizijak). Ako nije jeo kamenice, Casanova bi koristio mješavinu čokolade i bjelanjaka. 

Da je Casanova živio u 20.st. vjerojatno bi se u Istri prejedao tartufima. Mada je bio najpoznatiji kao zavodnik i ljubavnik, Casanova je bio inteligentan, dobar matematičar, poznavao je niz znamenitih ljudi, proputovao je niz zemalja. Puno je pisao, ali je i puno kockao. Unatoč mnogobrojnim ženama, zna se da je imao spolne odnose i s nekoliko muškaraca. Njegovi su memoari iznenađujući utoliko što Casanova navodi i manje „zgodne“ činjenice; u nekoliko navrata imao je sifilis, jednom i gonoreju. Memoari, s obzirom na detaljne opise, daju uvid u poznavanje spolnih bolesti i njihovo liječenje u 18.st. Casanova spominje kako je povremeno koristio kondome (nazivao ih je omotačima i drugim  eufemizmima). Opisivao je preporučenu terapiju kada je prvi put obolio od sifilisa. Naime, liječnik mu je preporučio liječenje živom i promjenom prehrane, no takvo liječenje umalo je završilo kobno. Štoviše, Casanova je naknadno saznao da su ovakve liječničke preporuke doista dovele do smrti nekih njegovih poznanika. Skraćena (cenzurirana) verzija njegovih memoara objavljena je prvi put nakon njegove smrti, 1822. godine. Tek 1960. tiskan je cjeloviti tekst i to baš u Francuskoj, zemlji na čijem je jeziku Casanova napisao memoare.