Rimske ceste

Tajna uspjeha rimskih osvajanja nije bila samo u moćnoj vojsci i vojskovođama. Rimljani su svoja osvajanja popratili gradnjom cesti koje su olakšavale snabdijevanje vojske, razmjenu vojnih i ostalih informacija, ali i dobru kontrolu nad osvojenim područjima. Naravno, ceste nije koristila samo vojska, bile su namijenjene svima. Njima su putovali ljudi, proizvodi, stanovnici moćne države dolazili su u kontakt s drugim kulturama, religijama, novim znanjima. Uz ceste su bili postavljeni miljokazi. U krčmama su se putnici mogli odmoriti i nešto pojesti. Uz glavne ceste, svakih 10 milja nalazile su se stanice (mutationes) na kojima su se umorni konji mogli zamijeniti odmornima. Rimljani su o gradnji cesta puno naučili od Etruščana, obogativši njihovo znanje sa znanjem Grka, Asiraca... Rimski inženjeri, koji su bili sastavni dio rimske vojske, nastojali su ceste učiniti što boljima i bržima. Gdje god je bilo moguće, ceste su bile ravne. Na brdovitim područjima, ako je bilo moguće, ceste su bile na padinama koje su bile zaštićenije od vremenskih neprilika. 

Ceste se nisu gradile stihijski; prvo se planirala trasa i tek bi tada počeo veliki posao. Za gradnju rimske ceste bilo je potrebno iskopati duboki jarak. Zemlja na dnu jarka bi se dobro nabila i onda zasipala slojem pijeska ili žbuke. Na taj način se onemogućilo slijeganje ceste. Tada se postavljao novi sloj (statumen) od nešto većeg kamenja. Debljina ovog sloja bila je od 25 do 60 cm. Idući sloj je bio rudus, a sastojao se od sitnijeg kamenja u cementnom mortu. Nakon rudusa slijedio je nucleus (cement, pijesak i šljunak debljine 30 cm). Najljepše su bile popločene ceste. Kod njih se na nucleus postavljao sloj summum dorsum (obrađene kamene ploče). Ceste su bile malo više od tla oko njih, a po sredini su bile povišene. Na taj način su se oborine slijevale na obje strane ceste u kanale za odvodnju. Veće ceste imale su staze za pješake. Širina ceste bila je obično do 6 metara. Ukoliko je bilo potrebno, Rimljani su savršenim građevinskim rješenjima premošćivali rijeke, klance... Neki od rimskih mostova postoje i danas. Jedna od najvažnijih i najstarijih rimskih cesti je Via Appia (fotografija, izvor: Google Earth) koja je vodila iz Rima na jug. Gradnju ceste do Kapue započeo je cenzor Apije Klaudije Slijepi 312.p.n.e. Ova dionica je bila dugačka 212 km. Naknadnim produživanjima, sve do današnjeg Brindisia, Via Appia je bila dugačka čak 582 km.