Opatija – tramvaj

Tramvaj u Puli postojao je samo 30 godina, od 1904. do 1934. Još kraće se moglo voziti tramvajem po Opatijskoj rivijeri. Prva vožnja tramvajem za javnost bila je 09. veljače 1908., a posljednja 21. ožujka 1933. Do uvođenja tramvaja, gosti su dolazili vlakom do željezničke stanice u Matuljima, a za nastavak puta prema Opatijskoj rivijeri drndali su se u kočijama. Kada se počelo razmišljati o tramvaju, trebalo je smisliti način kako da tramvaj savlada nekoliko strmina. Prva ideja o gradnji tramvajske pruge pojavila se 1892. Tada je bilo predloženo da tramvaj od Matulja do Voloskog bude na parni pogon, a od Voloskog do Opatije na električni pogon. Drugačija zamisao je predložena godine 1896.; Matulje i Opatiju je trebao povezivati vlak na parni pogon, od Opatije do Lovrana bila bi sagrađena uskotračna pruga. Plan je propao, ponajviše zbog pobune hotelijera koji su se bojali da će narušen mir i zagađenje uništiti turizam u Opatiji. Do 1904. pojavilo se još nerealiziranih ideja. Godine 1900. na nacrtu za električni tramvaj počeli su raditi bavarski knez Alfred Wrede (predsjednik „Allgemeine Credit-Vereinsbank“), građevni poduzetnik Jakob Ludwig Münz i tvrtka iz München-a „Aktiengesellschaft für elektrische Unternehmungen“. 

Usprkos mnogobrojnim problemima uspjeli su riješiti imovinsko pravne odnose i prilagoditi nacrte željama i potrebama pojedinaca. Gradnja tramvajske pruge je započela 1907. Pokusna vožnja se održala 07. veljače 1908., samo dva dana kasnije tramvajem su se vozili prvi putnici. Tramvaj se od Matulja spuštao prema moru, prolazio je kroz Volosko, centar Opatije, Ičiće, Iku, a zadnja stanica je bila u Lovranu. Trasa je bila duga 12 kilometara, na njoj je bilo 30 tramvajskih stanica i vožnja je trajala sat vremena. Tramvaj i prikolice proizvedeni su u Grazu. Inovativnim rješenjima nastojala se pružiti maksimalna sigurnost i putnika i pješaka. Zato je tramvaj u užim ulicama s puno pješaka mogao voziti do 10 km na sat. Usprkos svim mjerama opreza, tramvaj je 12. travnja 1909. udario Antona Zancai-a koji je poginuo. Kao i u Puli, i na Opatijskoj rivijeri tramvaj je postao turistička atrakcija. Mada se čini nelogičnim, nakon samo dvije godine tramvajsko poduzeće bilo je pred bankrotom; nije nedostajalo putnika nego je vođenje kompanije bilo traljavo. Uslijedile su promjene u upravnom odboru i ubrzo su se financije znatno popravile. Tramvajem je rukovodilo dioničarsko poduzeće sastavljeno od kompanija iz Austrije i lokalnih zajednica. Nakon Prvog svjetskog rata tramvajsko poduzeće preuzelo je talijansko društvo „Società Anonima Ferrovie Elettriche Secondarie Abbazia“. Zbog sve više automobila, zarada je bila sve manja i tramvaj je posljednji puta vozio putnike 21. ožujka 1933. Već idući dan umjesto tramvaja počeli su voziti autobusi. Ljubljana je kupila opatijska tramvajska kola i prikolice koji su se još godinama koristili u Ljubljani. Fotografija tramvaja preuzeta je s Wikipedia-e, a posjeduje je Muzej grada Rijeke. Detalje o tramvaju u Opatiji pronašla sam u Sušačkoj reviji broj 61. (Opatijski tramvaj, Boris Zakošek).