Bakar – vodonoša Ivan Čop

Povijest jednog grada ne čine samo priče o palačama, plemićima, crkvama... Povijest čine i priče o malim ljudima. Na mom blogu je već puno takvih priča, o razbojnicima, o ljubavnim vezama, o šavrinkama, o istarskim seljacima... Ponekad je čak i interesantnije slušati upravo ovakve priče. U Lovranu su bili poznati vodonoše Andre Lazarić Bak i Tonka Martinčić Lulu. Bakar je imao svojeg vodonošu, slijepog Ivana Čopa. Ivan Čop se rodio u Bakru 1869. (vrlo vjerojatno ga je i moj pradjed poznavao). Ivan je živio u skromnom kućerku koji se nalazio negdje blizu Turske kuće. Već kao dječak imao je smetnje s vidom i uskoro je postao potpuno slijep. Cijeli Bakar i okolicu upoznao je zahvaljujući mlađoj sestri Josipi i njihovim šetnjama i igrama te igrajući se s vršnjacima. I poprilično dobro se snalazio. 

Pametnom dječačiću Ivanu učitelj je dozvolio da prati nastavu. Nije naučio čitati i pisati jer tada je to bilo nemoguće, no dobro je računao i naučio je niz drugih stvari. Kada mu je umro otac trebalo je prehraniti mamu, sestru i njega, i s time se Ivan hrabro uhvatio ukoštac. Kako se dobro snalazio u Bakru, postao je bakarski vodonoša. Po cijele dane Ivana su viđali po strmim uskim uličicama Bakra kako nosi drvenu lodricu (posuda za vodu). Lodricu bi punio na jednom od bakarskih izvora uz more, a zatim je nosio do boljestojećih kuća. Udajom sestre i smrću mame Ivan je ostao sam. I dalje je nosio vodu. Želio je obnoviti obiteljsku kućicu pa je pomagao i u crkvi, uzgajao je kokoši i prodavao jaja. Umro je u 47. godini, prije no što je uspio ostvariti želju i obnoviti kućicu. Nakon njegove smrti, u ruševnoj kući, Ivanov nećak je našao hrpice kamenčića, stakalaca i drugih sitnih predmeta. Ovim hrpicama Ivan je označavao dug onih koji mu nisu platili donošenje vode ili jaja. Kamenčićima je označavao najmanju novčanu jedinicu, stakalca su označavala krune... Da ironija bude veća, dug je velik. Da su mu bakarska gospoda podmirila dug, Ivan je mogao obnoviti kućicu i živjeti lakše i bolje.