Pula - dolazak hajduka

Naseljavanje hajduka (ili pokušaj njihovog naseljavanja) trajao je od 1671. do 1675. U to se vrijeme Istra, opustošena uskočkim ratom i epidemijama, suočila s depopulacijom. Istodobno, završen je dugotrajan Kandijski rat između Mletačke Republike i Osmanlijskog Carstva (1645.-1669.), a tek potpisano primirje ugrožavali su hajdučko - turski sukobi. Kako bi se istodobno povećao broj stanovnika Istre i smanjio broj sukoba s Osmanlijama u Dalmaciji, netko je smislio da se dio hajduka preseli u Istru. Naseljavanje mletačkog dijela Istre započelo je u svibnju 1671. godine. 

Venecija je upozorila rašporskog kapetana da mora gostoljubivo primiti oko 1300 risanskih hajduka, omogućiti im dobar smještaj i niz beneficija. Bez obzira na trud, sve je pošlo u krivom smjeru. Prvi pogrešan potez (samo jedan u nizu) bio je onaj generalnog providura Dalmacije i Albanije, Antonia Barbara. Kako bi privolio hajduke na odlazak u Istru, Barbaro je pristao na niz zahtjeva hajdučkih vođa. Tako im je obećao određene parcele (naravno, najplodnije) ne vodivši pritom računa imaju li te parcele u Istri vlasnike ili nemaju. Osim toga, hajduke je oslobodio carina i daća, obećao preseljenje većine njih u Pulu, dogovorio da imaju pravo birati četiri suca među hajducima koji bi sudili u njihovim sporovima, dogovorio je da će po dolasku u Istru dobiti stoku i oruđe. Kada je prva grupa hajduka s obiteljima brodovima stigla u Istru (lipanj 1671.), rašporski kapetan nije mogao realizirati većinu obećanih povlastica. Četvorica vođa, harambaša Nikola Popović, buljubaša Milošević, Bajo Nikolić Pivljanin i Petar Babić tada su direktno od Venecije zatražili poštivanje obećanja koje su dobili u Dalmaciji. Ne bi li smirila strasti, Venecija je pozvala generalnog providura Antonia Barbara da doputuje iz Dalmacije u Istru i pojasni hajducima da su njegova obećanja bila neslužbena i da nisu provediva. Zakompliciralo se i mjesto boravka. Dok je većina hajduka željela živjeti u Puli, Venecija ih je željela raseliti po cijelom mletačkom dijelu Istre. Na koncu ih je većina privremeno ipak smještena u Pulu, što je Veneciju poprilično koštalo. 

Mletački su troškovi rasli, nije to bio samo trošak za smještaj hajduka nego i za hranu i za rješavanje niza problema. Istodobno, intenzivirali su se sukobi između hajduka i starosjedioca Istre. Dodatna komplikacija, do koje je došlo u ljeto 1671., bila je epidemija malarije u Puli. Starosjedioci su koliko toliko bili otporniji, a netom pristigli hajduci masovno su gubili bitku s bolešću. Uspaničeni hajduci tada su počeli bježati iz Pule. Dio njih se, bez znanja Venecije, vratio u Dalmaciju, drugi su pobjegli prema Ližnjanu i Premanturi i tu su pokušali stvoriti novi dom. Njihovo preseljenje generiralo je nove troškove Veneciji. Samostalno prehranjivanje hajduka bilo je u sferi nemogućeg; ili im plodna zemlja nije mogla biti dodijeljena ili njihov način života baš i nije bio sklon obradi zemlje. Svaka gladna usta trebalo je nahraniti na državni trošak. Neimaština je potakla hajduke na drugi izvor zarade - kriminal. Bilo je tu krađa, napada na ribare, napada na stanovnike, ubojstava, sudskih procesa, osvete, progona... i mnoštvo dopisa kojima se obavještavala Venecija o problemima, kao i pokušaja da se problemi riješe. Tijekom 1675. broj dopisa poslanih Veneciji s „hajdučkom problematikom“ znatno se smanjio, a potom dopisa više nije bilo, jer nije više bilo ni hajduka u Istri. Priču o pokušaju naseljavanja hajduka u Istru objavio je Miroslav Bertoša u knjizi "Doba nasilja, doba straha".