U blizini Kanfanara nalazi se Dvigrad, ruševine grada koje jednostavno morate posjetiti. Dvigrad je imao oko 200 kuća, a procjenjuje se da je svojedobno imao oko 2.000 stanovnika. Ruševine grada nalaze se na oko 16.000 kvadratnih metara. Na slici se nalazi karta Dvigrada. Ulazak u grad je s desne strane slike. Uz zidine se lagano penjete kroz troje gradskih vrata do crkve Svete Sofije. Dio grada na slici lijevo od Sofije se ne može vidjeti jer ruševine nisu očišćene od raslinja, ali sve ovo ostalo što vidite na slici i više je nego vrijedno posjete. Dvigrad je grad kojeg nije spalila vatra, nije srušio
rat, nego je jednostavno propao ostavši bez stanovnika. Grad je
postojao još u okviru rimske provincije, na granici između pulskog i porečkog
agera. I samo mu ime kaže da su se ovdje nalazila dva grada. Današnje su
ruševine ostaci sjevernijeg grada (Moncastello), dok je drugi (Parentin) još
sakriven raslinjem. Parentin je napušten negdje u 10. stoljeću.
Zbog važnog položaja, po nađenim ostacima se može zaključiti
da je Dvigrad bio razvijen i bogat grad. Kasnije su, što barbari što bolesti,
učinili svoje i doveli do napuštanja Dvigrada. Grad je u 14. stoljeću stradavao u ratu Genove i
Mlečana. Da ne bude monotono prvo su ga razorili Đenovežani, pa nedugo poslije
i Mlečani. Nakon što su poklali skoro sve stanovnike u 15. stoljeću, Mlečani su
ipak obnovili grad i cijelo jedno stoljeće (uzevši u obzir ljudsku povijest,
glupost, megalomaniju i slično usudila bih se reći da je to solidno dug
period), grad je napredovao. Poslije je grad stradavao u Uskočkom ratu. Ipak, Dvigrad je bio neosvojiv. U 17. stoljeću Istrom haraju malarija i kuga, pa i
stanovnici Dvigrada (njih oko sedamsto) bježe u Kanfanar. Oko 1630. grad je potpuno
napušten, s izuzetkom nekoliko najsiromašnijih obitelji. Godine 1714. konačno
je napuštena i bazilika Sv. Sofije što znači definitivan kraj Dvigrada. Još i danas postoje gradska vrata, dva prstena
gradskih zidina, nekoliko obrambenih kula, te ostaci kuća koje su činile
Dvigrad. I još jedna u nizu istarskih priča kaže kako je
Dvigrad "Grad zaljubljenih". Tko je u njega došao, izašao je iz grada još
zaljubljeniji (eto ideje za one koji se spremaju posjetiti bračnog savjetnika). Sanacija Dvigrada započela je 1997. godine. Do tada
je Dvigrad bio rijetki cilj turista i turistički vodiči bi ga rijetko i spomenuli. Danas broj posjetitelja raste. Do sada sam bila nekoliko puta i svaki se put
ponovno zaljubim u Dvigrad.
U blizini Kanfanara nalazi se Dvigrad, ruševine grada koje jednostavno morate posjetiti. Dvigrad je imao oko 200 kuća, a procjenjuje se da je svojedobno imao oko 2.000 stanovnika. Ruševine grada nalaze se na oko 16.000 kvadratnih metara. Na slici se nalazi karta Dvigrada. Ulazak u grad je s desne strane slike. Uz zidine se lagano penjete kroz troje gradskih vrata do crkve Svete Sofije. Dio grada na slici lijevo od Sofije se ne može vidjeti jer ruševine nisu očišćene od raslinja, ali sve ovo ostalo što vidite na slici i više je nego vrijedno posjete. Dvigrad je grad kojeg nije spalila vatra, nije srušio rat, nego je jednostavno propao ostavši bez stanovnika. Grad je postojao još u okviru rimske provincije, na granici između pulskog i porečkog agera. I samo mu ime kaže da su se ovdje nalazila dva grada. Današnje su ruševine ostaci sjevernijeg grada (Moncastello), dok je drugi (Parentin) još sakriven raslinjem. Parentin je napušten negdje u 10. stoljeću.
Zbog važnog položaja, po nađenim ostacima se može zaključiti da je Dvigrad bio razvijen i bogat grad. Kasnije su, što barbari što bolesti, učinili svoje i doveli do napuštanja Dvigrada. Grad je u 14. stoljeću stradavao u ratu Genove i Mlečana. Da ne bude monotono prvo su ga razorili Đenovežani, pa nedugo poslije i Mlečani. Nakon što su poklali skoro sve stanovnike u 15. stoljeću, Mlečani su ipak obnovili grad i cijelo jedno stoljeće (uzevši u obzir ljudsku povijest, glupost, megalomaniju i slično usudila bih se reći da je to solidno dug period), grad je napredovao. Poslije je grad stradavao u Uskočkom ratu. Ipak, Dvigrad je bio neosvojiv. U 17. stoljeću Istrom haraju malarija i kuga, pa i stanovnici Dvigrada (njih oko sedamsto) bježe u Kanfanar. Oko 1630. grad je potpuno napušten, s izuzetkom nekoliko najsiromašnijih obitelji. Godine 1714. konačno je napuštena i bazilika Sv. Sofije što znači definitivan kraj Dvigrada. Još i danas postoje gradska vrata, dva prstena gradskih zidina, nekoliko obrambenih kula, te ostaci kuća koje su činile Dvigrad. I još jedna u nizu istarskih priča kaže kako je Dvigrad "Grad zaljubljenih". Tko je u njega došao, izašao je iz grada još zaljubljeniji (eto ideje za one koji se spremaju posjetiti bračnog savjetnika). Sanacija Dvigrada započela je 1997. godine. Do tada je Dvigrad bio rijetki cilj turista i turistički vodiči bi ga rijetko i spomenuli. Danas broj posjetitelja raste. Do sada sam bila nekoliko puta i svaki se put ponovno zaljubim u Dvigrad.
Nema komentara:
Objavi komentar