Jedno nostalgično sjećanje

Jednom sam, u razgovoru s prijateljem koji živi u Istri, raspravljala o istarskom selu i kamo to selo ide. Tada sam rekla da ću neka moja sjećanja iz Bresta pod Učkom, gdje sam kao dijete provodila otprilike dva tjedna godišnje, staviti na blog. Kada vam je tata rodom iz Ćićarije, a njegova sva uža familija na Ćićariji, onda je to značilo da djelić svojih školskih praznika provodim u Istri. Tako sam, kroz moje djetinjstvo, pratila "razvoj" istarskog sela. Mada je riječ o jednom selu, gotovo istu sudbinu dijeli toliko sela po Istri (i Hrvatskoj). Sjećanja mi sežu negdje od 1972. Sjećam se obrađenih polja oko sela, štale s dva konja, tri do četiri krave, barem jednog (ako ne i više) magarca, možda i kojeg telčića (tada je selo imalo i "miris po selu"). Sjećam se kako se "kuhalo prascen" jer su prasci jeli kuhanu hranu. Krave su se vodile van na pašu, pa na vodu na drugi kraj sela, a tijekom dana bi stariji ljudi sa zdjelicama dolazili kod nas po mlijeko. Sjećam se da sam, kao gradski vunderkind, nastojala izbjeći kokošja govanca kojih je bilo na tone (jer bilo je kokoški i pijetlova i pilića, i sve je to trčkaralo posvud). U selu je bila masa djece, što stanovnika, što poput mene - u posjeti rodbini. 

Nekoć, pričao mi je to tata, u Brestu je bila škola puna đaka. Već u doba mog djetinjstva zgrada škole bila je prazna, ali su djeca "korijerom" (autobusom) išla u školu u Lupoglav. Koliko sam se puta vozila na kolima, grabljala, nosila marendu barbi koji je kosio.... Danas (2021) je štala prazna. Ne znam postoji li i jedna jedina krava u cijelom selu. Ne kuha se više prascen jer - prasaca nema. Sad dolazi s kamiončićem mesar par puta tjedno. Tu i tamo se može vidjeti koja koka ili pijetao. Kod ulaska u selo polja su uglavnom neobrađena, rijetko se vidi da je neko polje pokošeno. I ostala polja oko sela su većinom neobrađena. Nema korijere koja vozi djecu u školu jer nema djece. Kada god dođem, u razgovoru saznam da je umro taj i taj (ali su mu djeca van sela i ne kane se vratiti, pa je kuća ostala prazna). Koliko sam se tamo naigrala skrivača, pogotovo dok je sedamdesetih bilo puno djece. Trešnje - definitivno su to bile najbolje trešnje koje sam ikada jela, slatke, tvrde, krupne. Dane i dane sam provela na trešnjinom stablu. Nakon kiše hodati bos po potoku - koji gušt. Imala sam male grablje (za velike radne pobjede). Imam i drugačijih sjećanja, škorpiona na zahodu, skakavca koji me štipnuo za prst, stonoga koje tu tako teške da idu po plafonu i padnu (po Murphy-evom zakonu, padaju točno na krevet). Sjećanje kad dolazimo doma ja (magarac na prvom mjestu), čavao i daska (to je ono kad vam čavao uđe kroz japanku i to tako duboko da ga ni ne osjetite pa vučete i dasku za sobom). Sjećam se kad me bratić posjeo u štali na magarca (bit će da smo se bavili nečim korisnim - garant), pa je namjerno napravio neku glupost (ni dan danas ne znam što) nakon čega je uslijedio moj direktni ulet u kravlje govno. Sjećam se kola punih sjena, mene na njima, i konja kojeg je nešto prestrašilo, pa je pol sela trčalo po polju za prestrašenim konjima koji su vukli kola sa sijenom i moju malenkost na sijenu. Uletila sam i u u rupetinu punu kopriva. Niz cipela sam upropastila jer sam se obožavala u čučnju spuštati s laporskih dina. Neki budući klinci neće doživjeti ovakvo istarsko selo kakvog ja pamtim.