Labin je šezdesetih godina 20.st. prolazio kroz strašno razdoblje. Rudarska okna pod gradom dovela su do slijeganja tla. Tlo je počelo sve češće podrhtavati i ugrožavati stari dio grada. Na zgradama su se pojavljivale pukotine, neke su se počele urušavati, neke su se srušile. Tadašnja vlast, umjesto da da prednost starom gradu i njegovim ljepotama, dala je prednost ugljenu. Situacija je postala toliko opasna da se donijela odluka o zabrani naseljavanja novih stanovnika u ovaj dio grada, a napravljen je i plan iseljavanja. U ovoj je fazi, od otprilike 250 kuća u starom gradu, iseljeno sedamdesetak kuća, urušilo se pedesetak, a daljnje je urušavanje prijetilo ostalim zgradama. Ukupno je trebalo preseliti oko 2.500 ljudi.
Osim preseljenja stanovnika preselilo se niz institucija; dom za starije, Vodovod, škola, stari hotel. Neko je vrijeme na ulazu u župnu crkvu stajao natpis koji je vjernike obavještavao da ulaze na vlastitu odgovornost. Situacija je bivala sve gora. Dana 27. svibnja 1966. grad su zatresla tri jaka gorska udara. Vrijednost spomenika starog grada ipak je spasila grad. Doduše, apel za spas starog Labina kojeg je uputila "Skupština konzervatora Jugoslavije" poklopila se s krizom u rudarstvu, ali je bila jak i dobrodošao impuls koji je preokrenuo slijed događaja. Napuštena je ideja o iseljavanju, rudarenje je prestalo, započela je obnova kuća, dio stanovnika se vratio, a neki stanovi koji su ostali prazni ponuđeni su slikarima i umjetnicima što je dalo novi "štih" Labinu.
Nema komentara:
Objavi komentar