Ćiribirci

Ćiribirci odnosno Istrorumunji došli su u Istru u srednjem vijeku, uglavnom na područje Ćićarije i na otok Krk. Prvi pisani trag o njima u našim krajevima datira s kraja 15. i početka 16.st. Tada su epidemije kuge i kolere opustošile ove krajeve pa je Venecija ponudila zemlju novim doseljenicima. Do tada su Ćiribirci bili stočari nomadi no ipak su ostali na dodijeljenoj zemlji. Kretanja Ćiribiraca kroz povijest teško je pratiti jer su u raznim krajevima dobivali različite nazive. Negdje su ih zvali Vlasima, Ćićima… Naziv „Ćiribirci“ na početku je imao pogrdno značenje, da bi s vremenom ušao u širu uporabu i izgubio podrugljivu notu. 

Posebnost Ćiribiraca je njihov jezik, rumunjski dijalekt. Po podacima iz 1971. istrorumunjski jezik je tada govorilo 1500 stanovnika Istre. Godine 1998. njihov broj je smanjen na samo 200 ljudi, pa je istrorumunjski jezik uvršten na UNESCO-v popis ugroženih jezika. Istrorumunji su stigli na područje oko Čepićkog jezera (sela Jasenovik, Nova Vas, Šušnjevica) te sjevernije, na Ćićariju u selo Žejane. Istrorumunjski danas govori vrlo malo ljudi, i to uglavnom unutar obitelji, dok se van kuća može čuti još samo u Žejanama. Proučavanjem njihovog specifičnog govora bavio se profesor Burada u 19.st. Uz teške početke njegova istraživanja vezana je i jedna simpatična pričica. Kao poznavatelj rumunjskog jezika profesor Burada uputio se među Istrorumunje i postavljao im pitanja na rumunjskom jeziku, no ljudi su mu odgovarali isključivo na hrvatskom. Tada je pribjegao malom lukavstvu. Uputio se u Šušnjevicu gdje je, poput uličnog svirača na violini, počeo pjevati rumunjske narodne pjesme. I to je otvorilo duše Ćiribiraca, koji su, ispočetka bojažljivo, a zatim sve glasnije i glasnije, počeli pjevati na svom jeziku.