Tarska vala

Korito rijeke Mirne, kao i njezino ušće, danas izgledaju drugačije nego nekad. Nekada je Mirna krivudala, danas je ponegdje stari tok rijeke prekinut cestama, sakriven šumom, a umjetno «smirena» Mirna u novom riječnom koritu polagano teče prema moru. Ušće rijeke je na Antenalu, gdje se nekada nalazila crkva Svetog Andrije. Ljudi su do sredine prošlog stoljeća ovdje prelazili Mirnu trajektom, a prije toga lađom. U ranom srednjem vijeku izgleda da je posred ušća postojao mali otočić jer su nađeni zapisi koji spominju drveni most koji je preko otočića spajao jednu i drugu stranu ušća. Na strani ušća prema Taru nalazi se Tarska vala. 

Njezine strme strane nekada su bile kamenolomi, a u davnini se iznad vale nalazila gradina. Zbog uvale bogate ribom Tarska vala je često spominjana u starim dokumentima koji su određivali tko je vlasnik vale i tko ima pravo na ribolov. Prvi put Tarska vala se spominje 983. kada je Oton III dao pravo Porečkoj biskupiji na ubiranje prihoda od ribolova. Tarska vala bila je poznata po posebnom načinu ribolova. Mrežama dugim do 2 km, a visokim do 12 metara vala bi se zatvorila, ribe bi se opkolile, a potom bi ribari, katkad sami, katkad pomoću volova, potezali ribarsku mrežu prema obali. Tarska vala danas postaje veliki ekološki problem. Veličina problema pogotovo je vidljiva za vrijeme oseke kada blato naplavljeno Mirnom izroni iz pličine. Zaljev je posljednji put temeljito očišćen 1928. godine, a slojevi blata dosežu i 20 metara.