I u Istri je postojao običaj paljenja krijesa uoči dana Svetog Ivana (24. lipnja) što se, uz malo odstupanje, podudara s ljetnim solsticijem. U nekim selima se gotovo pred svakom kućom palila manja vatra, a vatre su se palile i po poljima. Glavni je bio veliki krijes koji se obično palio usred sela. Za krijes su svi seljani skupljali drva. Prije no što se zapalila vatra, na tlu bi se napravio znak križa s blagoslovljenom maslinovom grančicom ili bi se blagoslovljena grančica bacila u vatru.
U nekim selima su se u vatru bacali tamjan ili blagoslovljene svijeće. U večernjim satima, kada bi se zapalio veliki krijes, kraj vatre bi se okupilo cijelo selo. U nekim bi selima cijelu noć zvonila crkvena zvona. Najčešće je zvonio zvonar koji bi za to dobio „plaću“: malo kruha, jaja i vina. Ponegdje su zvonaru pomagali drugi seljani. Paljenje krijesa bio je običaj starih Slavena i nekih drugih naroda. Običaj se sačuvao do danas. Ivanjskim krijesom željelo se zaštititi selo i polja od zlih duhova. Krijesovi uz polja palili bi se danju, i to sa zelenim granjem i vlažnom slamom. Naravno da je nastao gusti dim, no to je i trebalo tako biti, vjerovalo se da će dim štititi urod.
Nema komentara:
Objavi komentar