Kožljak – priče i legende

Uz dvorac Kožljak veže se niz legendi i priča. Mnogo je priča o kožljačkom gospodaru, feudalcu Nikoliću. Nikolić je bio ohol, nastran, krvoločan, a priču o njegovoj nasilnoj smrti zabilježio je čak i Valvasor. Nikolić je bio pasionirani ljubitelj konja. Svog omiljenog konja pokopao je uz sve počasti, uz kršćanski pogreb, a naredio je da za vrijeme pogreba zvone sva crkvena zvona. Po pričama, volio je i pse, a štence je morala dojiti njegova žena... Ako ste pomislili da je ovdje kraj njegovim ispadima, prevarili ste se. Po pričama, niz mladih žena prvu bračnu noć moralo je provesti s Nikolićem, a ne s novopečenim suprugom. Doduše, Nikolić nije bio jedini koji je koristio tadašnje „pravo prve bračne noći“ (ius primae noctis) po kojem je feudalac imao pravo prvu bračnu noć provesti sa suprugom podanika. 

Tridesetih godina 15.st. Kožljak i okolicu naslijedila su tri brata Mojsijević. Dva brata su ubrzo umrla u sukobima s Turcima i Kožljak je dugo vodio treći brat, Martin Mojsijević. U nevjerojatno burnim vremenima Martin je uspješno branio svoju vlast nad Kožljakom, šurujući i s nekadašnjim opasnim neprijateljima. Izgleda da je Kožljak dva puta opustošio Ivan Frankopan, a jednom je čak Mojsijevića uhapsio i držao zatvorenog u Kožljaku. Unatoč tome, posljednji krčki Frankopan imao je posljednje utočište baš u Kožljaku, barem se čini da mu je spas ponudio Mojsijević. Mojsijević je oporukom od Frankopana dobio 400 dukata. Bez obzira na politička previranja Mojsijević je mudrom politikom doveo sjaj Kožljaka do vrhunca, a granice posjeda pomaknuo je znatno dalje. Iz tih se dana sačuvalo nekoliko listova svećenika Grgura Gomilca, Mojsijevićevog kapelana. Grgur je svom gospodaru vodio računovodstvo primjereno tom dobu. Gagoljicom su ostali zapisani svi koji su od Mojsijevića kupovali sijeno, drvo, tko mu je ostao dužan… "Kupi Divković Tomaš seno gospodina Martina Mojsijevića za libar 7" samo je jedan od njegovih zapisa na glagoljici. Martin Mojsijević je umro 1492. godine. Pokopan je u samostanskoj crkvi pavlina na Čepićkom jezeru. Danas je njegova nadgrobna ploča u maloj kapeli u dvorcu Belaj. Ruševine Kožljaka pričaju i priču o Filipu Maciću koji je odigrao važnu ulogu u određivanju granica između posjeda Kožljak, Kršan i Šumber u Istarskom razvodu te je od pazinskog kneza za nagradu dobio Kočur i Kožljak. I konačno Kožljak je svojedobno bio utočište istarskih protestanata. Tada je Kožljak bio u rukama obitelji Barbo, a u dokumentima inkvizicije stoji da je, osim utočišta za protestante Kožljak imao vrlo bogatu knjižnicu punu protestantskih knjiga.