Brak na istarski način

U srednjevjekovnim statutima nekih istarskih gradova spominje se termin "brak na istarski način". Takva je bila većina brakova. U nekim gradovima postojala je i mogućnost sklapanja braka „na slavenski način“ ili na „mletački način“ no njih je bilo manje. Brakom na istarski način uglavnom se definiralo raspolaganje imovinom, kako onom „donesenom“ u brak, tako i imovinom stečenom u braku. Prvi put se ovakav tip braka spominje u dokumentima iz 13.st. i to najviše na području sjeverne Istre, mada je kasnije bio rasprostranjeniji. Prije sklapanja braka popisala bi se sva imovina. Imovina donesena u brak, bilo sa ženske bilo s muške strane, i dalje je ostala u vlasništvu pojedinca koji je njome raspolagao i prije braka. U slučaju smrti jednog supružnika, polovica ovog imetka automatski bi bila dodijeljena živom supružniku. Postojala su i neka ograničenja u raspolaganju imovinom „donesenom“ u brak. Na primjer, ako je onaj supružnik čija je bila imovina, želio prodati tu imovinu u braku, za to je trebao dobiti dozvolu drugog supružnika. Imetak stvoren za vrijeme braka na istarski način bio je u zajedničkom vlasništvu, njime se zajednički upravljalo, ali je bio u vlasništvu onog koji je imetak zaradio. Kod smrti supruga njegova je žena „brakom na istarski način“ bila zaštićenija nego, na primjer, u „braku na mletački način“. U nekim gradovima postojala je mogućnost dodatne zaštite. Tako se žena, nakon smrti supruga, mogla odreći dugova koje je njezin suprug napravio u kartaškim igrama i slično, a bez njezinog znanja. 

Također, kod braka na istarski način, rodbina umrlog supruga nije mogla izbaciti ženu iz kuće bez obzira na sadržaj oporuke jer je polovica kuće u kojoj su živjeli bila njezino vlasništvo. Obično je supruga preuzimala ulogu tutora nad imetkom djece dok su bili maloljetni. Često je ovo pravilo vrijedilo samo do njezine preudaje. Ako se žena ponovno udala, i dalje je imala vlasništvo nad polovicom kuće, ali je skrb nad ostatkom imovine obično preuzimala rodbina umrlog supruga. Naravno da je postojalo niz sudskih procesa koji su se vodili zbog oporuka, raspolaganja imovinom i slično. Razvod braka bio je nemoguć. Čak i u slučaju odvojenog života supružnika, crkva nije razvrgavala brak. Tako postoji slučaj iz Roča gdje je 1496. godine Perac Ceklenić izbacio iz kuće svoju bolesnu suprugu Maru, uselio u kuću ljubavnicu i želio potpuno onemogućiti Maru u raspolaganju imovinom. Tršćanski biskup u tom sporu naložio je Cekleniću iseljavanje ljubavnice te brigu oko bolesne supruge. Podatke o braku na istarski način pronašla sam u knjizi "Nepoznati svijet istarskih žena" (Marija Mogorović Crljenko).