Obožavam gledati krimi seriju „Ubojstva u Midsomeru“. U nekoliko epizoda radnja je bila povezana sa zvonarima i natjecanjima u zvonjenju. Pa evo – postojalo je kampananje i u Istri. Na njega sam naišla u knjizi „Sveti Lovreč Labinski i okolica“ Lucijana Diminića. Naravno, nije se kampanalo samo u Svetom Lovreču Labinskom. Kampanalo se najčešće u ljetnim mjesecima. Večer prije vjerskog blagdana jedan od zvonara otišao bi na crkveni zvonik i počeo zvoniti u nekom posebnom ritmu. Ovo je bio podsjetnik ljudima da je idući dan blagdan. U knjizi piše da je posljednji kampanao Jure Šumberac. Na žalost, riječ je o zaboravljenom crkvenom običaju. Zaboravljena je i procesija za kišu.
U lipnju, ako je bila suša, stanovnici ovog kraja išli bi u procesiju. Na čelu je bio njihov svećenik, a procesija se kretala od župne crkve prema poljima. Vjernici u procesiji molili su Boga da im pošalje kišu. U knjizi „Dane selo u Istri“ (Etore Poropat) naišla sam na običaj pod nazivom „parparuša“, također povezan sa sušom. Kada bi zavladala velika suša djeca su organizirala povorku na čelu koje je bio „parparuša“, dječak omotan velikim lišćem bilja iz ovoga kraja. Povorka djece slijedila bi ga po selu, pjevala i tako „dozivala kišu“ pjesmom. Ispred svake kuće dječju „procesiju“ zalili bi vodom, ali bi djeci u košaru stavili malo kobasa, jaja, kruha ili novčića. Na kraju dana djeca su ravnopravno podijelila među sobom sadržaj košare, dok bi nešto više dobio parparuša. Isti običaj zabilježio je Jakov Mikac u knjizi „Istarska škrinjica“. U knjizi se umjesto riječi „parparuša“ koristi riječ „perperuša“, ali i „dodola“. Djeca su bila angažirana i u razdoblju pred Uskrs. Zvona bi najavljivala Uskrs počevši od podneva u četvrtak, pa do subote, a djeca bi u četvrtak navečer i u petak u podne i navečer u povorci zvonila svojim „klapecima“ i „škrbetuljama“ umjesto zvonima. I konačno, ako vas zanima gdje sam fotkala ovu sliku, ove ovčice nagurane u hladu pasle su jednog toplog ljeta u selu Mala Učka.
Nema komentara:
Objavi komentar