U nekoliko navrata spominjala sam stare zapise o otmicama žena u Istri: slučaj Žbandaj, otmica Zvane Kužinić u Raklju... U nekim slučajevima otmičari su otimali žene jer su zaključili da im je to najjednostavniji način za pronalazak buduće supruge (primjer u slučaju otmica kod Žbandaja). Kod otmica je postojao još jedan, možda i češći razlog. Obično su roditelji dogovarali brak ne mareći što o tome misle njihovi sinovi i kćeri. Amorova strelica sigurno nije vodila računa o dogovorenim brakovima, mladi su se zaljubili u drugu osobu i nisu željeli brak kojega su dogovorili roditelji. Tada su se neki odlučivali na otmicu svoje drage. Ovakve otmice su obično bile dogovorene između dvoje zaljubljenih.
Ma koliko god ovaj potez bio riskantan (statuti gradova propisivali su kod otmica žena i smrtnu kaznu), niz statuta je omogućavalo i drugu opciju. Upravo toj drugoj opciji nadali su se mnogi koji bi se odlučili na ovakav potez. Naime, po nekim srednjevjekovnim statutima, ukoliko bi otmičar ponudio brak otetoj ženi i ona bi na to pristala, smrtna kazna se ukidala. Na taj bi način zaljubljeni postignuli ono što su željeli i riješili se dogovorenih brakova. Naravno, nisu sve otmice bile ovakve. U Dvigradskom statutu pronašla sam još jednu mogućnost. Riječ je o opciji koju je statut navodio kod otmice žene u braku. Ako je otmica bila dogovorena između otmičara i udate žene, kazna je bila smrt. No ako bi njezin suprug dao službenu izjavu da se slaže s otmicom i ne želi pokretanje sudskog postupka protiv otmičara i supruge, tada su otmičar i „oteta“ žena platili kaznu.
Nema komentara:
Objavi komentar