Godina bez ljeta 1816

Kada je započela 1816. godina nitko nije očekivao katastrofu globalnih razmjera. Zima 1815/16 bila je uobičajena. Već je ožujak 1816. postao čudan, počela je padati kiša koja nije prestajala. Umjesto da s vremenom zatopli, temperatura je postajala sve niža. Nebo je bilo tmurno, a ljeto je ponegdje donijelo snijeg. Te je godine u travnju u Istri napadalo i do pola metra snijega. Usred ljeta (kojeg nije bilo) temperatura bi se ponekad spustila ispod nule. U kolovozu je pala jaka tuča i kroničari su zabilježili da se kuglice leda na tlu nisu otopile nekoliko dana. 

Katastrofalno vrijeme Istra je dočekala bez napunjenih skladišta za žito (zatvorena su u doba Napoleona) i s praznom blagajnom opustošenom ratom. Naravno, Istrijani nisu znali da se ovakva klimatska anomalija ne dešava samo u Istri. U Indiji od lipnja do kolovoza 1816. uopće nije bilo monsunskih kiša. U nekim dijelovima Kine u srpnju je pao snijeg. Od kada se prate meteorološke prilike, godina 1816. bila je najhladnija i u Europi i SAD-u. I ovdje je zabilježena neprestana kiša u proljeće i smrzavanje uroda usred ljeta. Zbog velikih količina padalina, učestale su poplave. Neka američka jezera zaledila su se u srpnju i kolovozu. Stoga ne čudi da u SAD-u godinu 1816. zovu godinom „Eighteen hundred and froze to death“ (osamnaest stotina i smrznuće do smrti). Urod je bio nikakav, domaće životinje se nisu mogle prehraniti, zavladala je strašna glad i oskudica. Godine 1817. cijene hrane užasno su porasle. Uslijedile su epidemije, a glad i bolesti dovele su do nemira, velikih migracija ljudi, visokog mortaliteta. U Istri, u sačuvanim knjigama umrlih, niz zapisa iz 1817. navodi da je uzrok smrti pojedinaca bila glad. U većini istarskih župa stopa mortaliteta 1817. značajno je porasla, što zbog gladi što zbog tifusa. Ne bez razloga upravo je u ljeto 1816. godine Lord Byron napisao pjesmu o apokaliptičnom kraju svijeta „Darkness“. Pjesma započinje stihovima „I had a dream, which was not all a dream. The bright sun was extinguish'd… (Sanjao sam san koji nije bio samo san. Žarko sunce se ugasilo…)…“ „Godina bez ljeta“ utjecala je na slikarstvo, na mnoge druge spisatelje. 

Stotinjak godina nakon „godine bez ljeta“ (1920. godine) američki znanstvenik William Humphreys dao je objašnjenje za vremenske neprilike 1816. godine. Naime, godinu dana ranije (1815.) vulkan Tambora (današnja Indonezija) pokazivao je znakove pojačane seizmičke aktivnosti. Nakon nekoliko dana došlo je do najveće erupcije u ljudskoj povijesti. Vulkan je izbacio ogromne količine pepela i materijala, a uslijedilo je još nekoliko erupcija i tsunami. Erupcija Tambore čula se na udaljenosti od 2000 km, a vulkan je izbacio, barem se tako procjenjuje, oko 50 puta više materijala no Vezuv kada je zatrpao Pompeje 79. godine. Točan broj žrtava erupcije Tambore nije poznat, no procjenjuje se da je život izgubilo 60.000-100.000 ljudi. Nakon erupcije, vrh planine Tambora je snižen za 1250 m. Dok su teže čestice pale na tlo i zatrpale okolna sela, lakše čestice ušle su u atmosferu, polako se širile svijetom i spriječile prolazak sunčevih zraka do zemlje. I nekoliko godina prije 1816. bilježilo se zahlađenje, mada nije bilo ovako drastično, što se također dovodi u vezu s erupcijama vulkana na području današnje Indonezije. Fotografije zime u Istri fotografirao je moj prijatelj, Goran Mirković.