Parobrod Zrmanja – sudbina nepoznata

Parobrod Zrmanja nije bio neki ogromni parobrod, bio je dug samo 28,1 metara. Kada bi ušao u neku luku ljudi nisu bili impresionirani njegovom veličinom i izgledom pa je danas teško naći fotografiju s parobrodom Zrmanja (ova fotografija je dio privatne kolekcije Danijela Frke). Do sada pronađena dokumentacija otkriva samo neke faze iz prošlosti parobroda, dok je veći dio i danas nepoznanica. Ipak, najveća je nepoznanica njegova sudbina. Parobrod je dovršen u ožujku 1913. u Malom Lošinju. Kada je kapitulirala Kraljevina Jugoslavija svi brodovi tadašnje Jadranske plovidbe, zajedno s parobrodom Zrmanja, postali su vlasništvo Italije. Talijani su parobrod preimenovali u Isto (talijanski naziv za otok Ist). U rujnu 1943. nakon kapitulacije Italije, njemačka vojska je počela koristiti parobrod kao opskrbni brod. Zna se da je parobrod u travnju 1944. vozio na liniji Crikvenica – Krk. Vozni red za ostale mjesece nije sačuvan. Dana 21. listopada 1944., parobrod Zrmanja (Isto) krenuo je iz Rijeke za Krk. U ponoć je napustio Krk, i trebao je ploviti u Malinsku pa natrag u Rijeku. Do Rijeke nije nikada stigao. Kapetan broda bio je Josip Randić, a poznata su i imena članova posade koji su tada bili na brodu. Kompletan popis putnika nije poznat no zna se da je te noći na parobrodu bilo i djece. 

Najmlađi putnik bio je Enzo Giorgolo, sedmomjesečni dječačić (rođen 20. ožujka 1944.). U listopadu 1945. na otočiću Galiola (između Istre i Cresa) mornari su pronašli leš kojega je na otočić izbacilo more. Leš je bio neprepoznatljiv te je bilo evidentno da je čovjek stradao najmanje nekoliko mjeseci prije toga. Kraj tijela je pronađena radna knjižica izdana u Lučkoj kapetaniji Bakar, a glasila je na kapetana Josipa Randića. Kada je o ovom strašnom pronalasku obaviještena kapetanova supruga, ona je kategorički tvrdila da to sigurno nisu ostaci njezinog supruga. Lako je moguće da žena jednostavno nije željela priznati da joj je suprug mrtav. Identifikaciju nije bilo moguće provesti, temeljitija istraga nije nikada provedena, a posmrtni ostaci su pokopani na Galioli. Kapetan Josip Randić je bio iz pomorske obitelji. More ih je hranilo, ali i ubijalo. Josipov otac se razbolio na brodu (žutica) i umro 1892. u Santosu u Brazilu. Josipov brat, Fran Šimun Randić, stradao je u brodolomu u Cornwall-u 1900. godine. Za sada najvjerojatnija teorija je ona da je parobrod Zrmanja te noći pokušao prebjeći partizanima na otok Ist. Ist je tada bio zaštićen podmorskim minama te nije nevjerojatno da je parobrod naletio na podvodnu minu. Poznato je da je kapetan Randić doista i prije surađivao s partizanima, zbog čega mu je spaljena kuća u Kostreni. Neki od partizana nakon Drugog svjetskog rata tvrdili su da je postojao ovakav dogovor između partizana i kapetana mada dokumenti u arhivi Vojno - istorijskog instituta u Beogradu o tome nisu pronađeni. Kako brod nije nikada uplovio niti u jednu partizansku luku postojala su i mišljenja da je kapetan pokušao doploviti do Ancone, ali su ga potopili saveznički brodovi ne znajući za plan o bijegu. Po jednoj od teorija brod je potonuo kod Plavnika u prosincu 1944. kada je prevozio njemačke zarobljenike i streljivo. Kako se članovima posade i putnicima parobroda Zrmanja gubi svaki trag od noći s 21. na 22. listopada 1944. očito ova teorija o potonuću kraj Plavnika nije točna. Možda će jednog dana ronioci otkriti olupinu Zrmanje i odgonetnuti sudbinu broda i njegovih putnika. Ako do toga uopće dođe, pitanje je gdje će pronaći olupinu; da li se brod kobne noći vraćao u Rijeku ili je pokušao doploviti do Ista, Ancone ili do neke druge luke. Tekst o parobrodu Zrmanja kojega sam koristila napisao je Ljubomir Radić, a objavljen je u Krčkom zborniku 69/2013.