Kambun - ludo selo

Dio priča o otoku Krku koje nećete pronaći u turističkim vodičima možete pročitati u knjizi „Izumrla naselja i napuštene građevine otoka Krka“ (Alan Žic – Teklin). Knjiga je objavljena i na engleskom i njemačkom jeziku, a u njoj sam pronašla priču o Kambunu. Ruševine Kambuna, jednog od napuštenih sela na otoku Krku, nalaze se blizu Linardića (zapadni dio otoka). Ako je u sačuvanim pričama o Kambunu i trunčica istine, tada je Kambun definitivno bio najluđe selo na Krku u srednjem vijeku. Priče o Kambunu su priče o lopovima, oholim bogatašima, vinu koje teče u potocima, crnoj magiji, mučenju zatvorenika vrućinom, nošenju čarapa različitih boja. Kambun je bilo vrlo staro selo jer se obližnja kapela svetog Ksista (svetog Šesta) spominje već u 13.st. Do danas su sačuvane samo ruševine nekoliko seoskih kuća i ruševine ove kapele. Najveću kuću u Kambunu zvali su Polača (fotografija Polače preuzeta je s "Konačno otkriven Krk (Facebook)). To je bila jedna čudna kuća, veća od drugih u selu, a oko Polače je bio visok zid. Do danas kolaju priče da su Polačari (tako su ljudi zvali vlasnike Polače) bili bogati i oholi ljudi. Imali su podrume pune bačvi s vinom. Čak postoji priča da su jednom popucali obruči na bačvama pa je vino teklo iz Kambuna sve do mora. Kada bi Polačari odlazili u crkvu išli bi u koloni, a načelu kolone bi bio svirač sopela. U Polači je jedna mala podzemna prostorija u koju vodi otvor kroz koji se jedva možete provući. Vjeruje se da je to bio zatvor, samica u kojem su Polačari mučili zatvorenike vrućinom. Nakon što bi zapalili vatru, u ovoj minijaturnoj prostoriji temperatura bi postala nesnošljiva. 

Krajem 16. i početkom 17.st. u izvještajima s vizitacija vizitatori su spominjali vješticu iz Kambuna koja je liječila djecu. Na liječenje su dolazili ljudi s cijelog otoka. Revoltiran time, župnik u Dobrinju zabranio je ulazak u crkvu svima onima za koje je znao da su bili u Kambunu kod vještice. Možda je žena doista prakticirala crnu magiju, a možda je bila samo iskusna travarka, za crkvu je razlika bila nebitna. Zahvaljujući sačuvanim dokumentima, zna se da su se u Kambun u jednoj fazi naselili Rumunji (dio Rumunja naselio se i u Istru). Za Rumunje na Krku pričalo se da su bili oholi, ali i da su se, u odnosu na stanovnike Krka, drugačije odijevali. Na jednoj nozi imali bi čarapu jedne boje, a na drugoj čarapu druge boje. Priče o nošenju čarapa različitih boja pojavljuju se na još nekim dijelovima otoka Krka. Neki misle da su se raznobojne čarape nosile kao zaštita od uroka. Za Kambun je vezana i priča o lopovu koji je pljačkao stoku. U pljačku bi odlazio s konjem. Nakon pljačke raskomadao bi ukradenu životinju, komade stavio na konja koji bi se potom sam vratio kući u Kambun. Lopov bi se vraćao kući drugim putem, da ga nitko ne uhvati s ukradenim mesom. Kada su ga prvi puta uhvatili u krađi, za kaznu su mu odrezali dugu kosu. Ova lekcija očito nije imala željeni učinak jer je ubrzo ponovno uhvaćen u krađi. Tada se konj nije vratio kući u Kambun s komadima mesa, nego s lopovom razrezanim na komade. Dodamo li svemu  tome da u Kambunu postoji i kuća s puškarnicom u zidu, nekako imamo dojam da je Kambun bio savršeno mjesto za – zaobilaziti ga u širokom luku.