nedjelja, 15. studenoga 2026.

Bakar – makete plovila na Jazu

Maketu bracere „Mate i Matilda“ na Jazu (izvor vode tik do mora) već sam spomenula na blogu. Maketu je napravio Luciano Keber 2015. i obnovljena je. Maketa sada ima „društvo“, po Jazu „plove“ još dvije makete. I njih je napravio Luciano Keber, a sve su napravljene u omjeru 1:5. Nešto manji model od bracere je gajeta „Violeta“ (model je dugačak 145 cm, s jedrom mu je visina 210 cm). Model gajete napravljen je 2017. godine. Gajete su se koristile duž cijele naše obale negdje od 16. stoljeća pa su, već s obzirom gdje su bile napravljene, i gajete imale neka lokalna obilježja. Mogle su biti manje (do 10 m) i veće (od 10 do 12 m). Viška falkuša isto spada u gajete. Ona je, na primjer, imala duljinu od 8,5 do 10 metara. Još manje su takozvane gajetice (dužina od 4 do 5 metara).

Gajete su koristili ribari, tada su bile uglavnom bez palube, no ako su se koristile za prijevoz tereta tada su imale napravljenu palubu. Još manji model od gajete je batana „Margareta“. Maketa je dugačka 110 cm, a visoka (s jedrom) 150 cm. Ovaj model je napravljen 2014. godine. Stoljećima su batane koristili ribari. Kako imaju ravno dno, ove barke su i bile namijenjene za plovidbu blizu obale, a ne na otvorenom moru. Najpoznatija je rovinjska batana čije je umijeće gradnje proglašeno zaštićenim nematerijalnim kulturnim dobrom. Ovaj tip čamaca (s ravnim dnom) proširio se po našoj obali, ali i u svijetu. Fotkala sam ovo ljeto (2026.).

utorak, 10. studenoga 2026.

Istra – masline

Mreže za berbu maslina, berači koji beru masline ručno ili s tresačima, eto ovo je slika dijela Istre kada traje berba maslina. Krajem listopada, gdje god sam došla, sve je bilo u znaku berbe maslina; u Fažanskom olivaru (parkić s maslinama u Fažani), u masliniku kraj Stare Barbarige gdje sam išla vidjeti arheološke ostatke antičke uljare, uz cestu koja vodi od Fažane prema Vodnjanu… Najviše je maslina u Istri duž zapadne obale Istre, no upravo su Vodnjan i okolica najpoznatiji po maslinama, ali i nagradama za kvalitetna maslinova ulja. Neke vrste maslina možete vidjeti i u parku Fažanski olivari. Ne trebate biti stručnjak, svaka vrsta (karbonaca, smartel, moražola (na fotografiji)…) obilježena je edukativnom pločom. Starost mlađih maslina relativno je lako odrediti po godovima, no kod jako starih stabala to je poprilično komplicirano. Naime, masline imaju sposobnost zacjeljivanja pa mlado tkivo može prerasti staro i godovi postaju nepravilni. Orijentacijski, starost se može izračunati i po promjeru debla.

Najstarija maslina u ovom fažanskom parkiću ima oko 400 godina. Kada već spominjem najstarije masline, trebam spomenuti da se najstarija maslina u Hrvatskoj nalazi na otoku Hvaru u Zastražišću. Starost joj se procjenjuje između 2000 i 2500 godina. Po starim maslinama poznat je i Lun na otoku Pagu. U prirodnom rezervatu na Lunu (površina mu je oko 400 hektara) raste oko 80.000 tisuća divljih maslina (Olea oleaster). Najstarija među njima ima oko 2.000 godina, no veliki broj maslina u Lunu star je između 1600 i 1800 godina. U Istri je najpoznatija stara maslina na Velom Brijunu. Ona je posađena negdje u 4.st.n.e. i bila je sastavni dio antičkog maslinika koji je bio terasasto posađen na brežuljku Antunovac kraj uvale Verige. Maslinik je bio dio velikog i bogatog imanja s raskošnom maritimnom vilom u ovoj uvali. Jedna maslina u Istri ima čak i vlastito ime, zovu je Mazina, a raste uz lokalnu cestu koja vodi iz Fažane prema Vodnjanu. Mazina je najveća stara maslina u Istri, i danas može imati i do 500 kilograma maslina. Zbog ovakvog uroda je i dobila ime Mazina, jer je već samo njezin urod bio dovoljan da se pokrene uljara (tal. macina – mlinski kamen, ali i količina maslina koja je potrebna da bi se pokrenuo mlin i napravio jedan ciklus mljevenja). Mazina je maslina vrste karbonaca. Karbonaca je autohtona stara sorta maslina koja se sadila upravo na jugu Istre, oko Vodnjana i Fažane. U Istri je najraširenija maslina sorte buža (buža je i najstarija maslina na Velom Brijunu), dok se na sjevernijim dijelovima Istre uglavnom uzgaja sorta istarska bjelica koja je nešto otpornija pa bolje podnaša jaku buru i niže temperature.

četvrtak, 5. studenoga 2026.

Kloštar - crkva svetog Mihovila Arkanđela

Stvarno je prošlo puno godina od kada sam se šetala kraj ruševina nekadašnjeg samostana svetog Mihovila u Kloštru (blizu Limskog kanala). Tekst o samostanu nalazio se i na mom starijem blogu, pa sam ga preselila i na ovaj blog. Ovo ovdje je samo svojevrsna dopuna tog starijeg teksta, a bavi se crkvama u sklopu nekadašnjeg samostana (na fotografiji). Starija crkva (Blažene Djevice Marije) sagrađena je u 6. stoljeću i njezina je unutrašnjost bila oslikana freskama. Crkvica je sačuvana, a u njoj se danas nalaze samo tragovi fresaka i natpisa. Crkvica ima trostranu apsidu. Odmah do nje, ali u 11. stoljeću (kada se gradio samostan) sagrađena je i veća (i viša) crkva, crkva Svetog Mihovila Arkanđela. Naknadno je ova novija crkva dodatno dograđena. U 16. stoljeću u samostanu je sagrađen i zvonik, no od njega nije ništa sačuvano. U dvostruko većoj novijoj crkvi oltarna pregrada dijelila je svetište od vjernika, a u 12. stoljeću pojedini dijelovi crkve ukrašeni su pleternom ornamentikom. 

Nekada je unutrašnjost i ove crkve bila bogato ukrašena freskama, no ostaci fresaka danas se nalaze samo u apsidi i na istočnom zidu crkve. Freske su isto naslikane u 11. stoljeću. Prikazuju likove opata i prizore suđenja i kamenovanja Svetog Stjepana. Kamenovanje Svetog Stjepana je jedini prikaz koji se još može potpuno rekonstruirati, od ostalih fresaka postoje samo tragovi. Ujedno je i ovaj prizor najstariji prizor ove tematike otkriven u Istri. Ime slikara koji ga je naslikao ostalo je nepoznato. Prikaz sveca koji je najbolje sačuvan nalazi se na trijumfalnom luku u crkvi. Pretpostavlja se da je riječ o prikazu Svetog Romualda, utemeljitelju reda kamaldoljana i osnivaču ovog samostana u Kloštru koji se potom povukao u samački život i boravio prvo u Kapetanovoj špilji u Limskom kanalu, a zatim u Romualdovoj špilji gdje je, barem se vjeruje, boravio do 1005. godine. Postoji još jedna zanimljivost vezana uz samostan u Kloštru. U tadašnja vremena jedini način za dolazak i odlazak iz samostana, kao i njegovu opskrbu, bio je morski put, pa su od samostanskog pristaništa u Limskom kanalu do samostana vodile stepenice uklesane u živu stijenu. Na nekim mjestima se stepenice vide i danas (takozvane Fratarske škale). Osim toga, svega dvadesetak metara od ruševina samostana započinje pješačka staza koja je se zove Fratarske škale.

nedjelja, 1. studenoga 2026.

Vrsar – brežuljak Monte Ricco

Na brežuljku Monte Ricco kraj Stancije Grande (zaleđe Vrsara) prvo je postojala prapovijesna gradina. Od gradine su jedva vidljivi ostaci bedema koji su bili građeni tehnikom suhozida. Ostatke gradine uništila je gradnja antičke vile na istoj lokaciji, a zatim kamenolom koji se koristio do sredine 20. stoljeća. Ova antička vila je bila sagrađena u 1.st.p.n.e. 

Jedan od najsačuvanijih dijelova vile je vodosprema (na fotografiji) koja je bila dijelom uklesana u stijenu. Dimenzije vodospreme su 11x7 metara, a u nju se slijevala kišnica s krovova antičkog kompleksa. Vodosprema se nalazila u središnjem dvorištu vile čiji je vlasnik očito bio bogat jer su na ostacima vile otkriveni dijelovi mozaika, fresaka, keramičkih opeka ukrašenih reljefima… Otkriveno je i niz sitnih predmeta, dijelovi uljanica, predmeta od stakla, metala, amfora… Dio vile koristio se u proizvodnji, a na jednom dijelu kompleksa postojala je kovačnica. Vila je napuštena krajem 1. stoljeća n.e.

ponedjeljak, 19. listopada 2026.

Funtana - otočić Školjić

Uz obalu Funtane nalazi se niz otočića. Otočić Školjić (ili Mali Školjić, jer postoji i nešto veći otočić koji se zove Veli Školj) nalazi se samo 50 metara od kopna. Godine 1994. otkriveno je da je na otočiću postojala prapovijesna gradina. Naselje je bilo utvrđeno, a ostaci bedema otkriveni su na sjevernom dijelu otočića. Osim ostatka bedema koji je građen od manjih kamenih blokova, arheolozi su pronašli i okomito postavljeno veće kamenje.

Pretpostavlja se da je na tom mjestu bio ulaz kroz bedem u naselje. Na otočiću je pronađen veliki broj ulomaka keramike koji se datira u razdoblje od srednjeg do kasnog brončanog doba odnosno približno od 1600. do 750. godine prije Krista. Godine 2019. Valamar je uredio otočić te organizirao niz radionica za djecu. Prigodno Školjić je prozvan Histri Island jer je dio radionica inspiriran poviješću. Program se odvija tijekom ljeta.

petak, 16. listopada 2026.

Brseč – Sveti Stjepan

Jednobrodna crkva Svetog Stjepana nalazi se na groblju, malo izvan Brseča. Crkva je bila romanička i ostaci ove najstarije crkve još se vide na nekim zidovima. Naknadno je crkva povećana i uređena u baroknom stilu. Prilikom ovih radova potpuno je bio srušen južni zid. 

Nekada se u crkvu ulazilo sa zapadne strane, ali su pregradnjom crkve i ova vrata i prozor na istoku zazidani. Tim povećanjem crkva, koja je nekada bila u smjeru istok-zapad, sada je orijentirana u smjeru sjever – jug, a nekadašnja dužina crkve danas je njezina širina. Preslica crkve ima dva zvona i nije simetrična jer je jedan otvor veći od drugoga. U crkvi se vide stari posvetni križevi.

nedjelja, 11. listopada 2026.

Pula - Antun Motika

Poznati hrvatski slikar, Antun Motika, rodio se u Puli 30. prosinca 1902. godine. Majka Anka rođena Blažević je iz Škrljeva iznad Bakra, a otac Antun iz Motiki kraj Orbanića (Istra). Na zagrebačkoj Kraljevskoj akademiji za umjetnost i obrt studirao je kiparstvo, a zatim je prešao na slikarstvo i diplomirao 1926. godine. Kasnije (1926. i 1927.) je završio i dva poslijediplomska semestra u klasi Ljube Babića. Prvu samostalnu izložbu imao je u Zagrebu 1933. godine. Nekoliko godina kasnije preselio se u Zagreb i bio profesor u Školi primijenjene umjetnosti.

Početkom tridesetih godina 20. stoljeća otišao je u Pariz gdje se upoznao s djelima Picassa. Kasnije je i sam govorio da je upravo Picasso utjecao na njegov rad. Zapravo, Motika je imao njegov osebujan stil. Najčešće je koristio tehniku akvarela i gvaša, mada je koristio i tehniku ulja na platnu. Prije no što bi započeo umjetničko djelo, radio je mnoštvo skica tog djela olovkom ili ugljenom. Osim toga, radio je i kolaže, bavio se keramikom, izrađivao je staklene skulpture u Rogaškoj Slatini i na Muranu. Godine 1969. dobio je nagradu „Vladimir Nazor“ za životno djelo. Njegova djela izložena su puno puta u samostalnim izložbama, ali i u skupnim izložbama. Umro je u Zagrebu, 13. veljače 1992. Dio njegovog opusa nasljednici su 2006. godine donirali Gradu Puli. Fotografiju obitelji Motika (roditelji Antuna Motike i djeca) preuzela sam sa stranica Zbirke umjetnina grada Pule (Gradska galerija Pula).

nedjelja, 4. listopada 2026.

Cres - gradska loža

Mletačka loža u gradu Cresu nalazi se na rivi (Trg Frane Petrića) i već sam je spominjala na blogu. Mada je jedina sačuvana do danas, ova loža nije i najstarija u Cresu. Svjetovna vlast grada Cresa preselila se ovdje tek kada je došlo do razvoja grada pa je i nekadašnji glavni gradski trg (kraj crkve Svetog Izidora) postao premalen. Osim mletačke lože tu su se nalazili i  stup srama i pretorska palača (srušena 1854. godine). Ova loža sagrađena je oko 1550. godine. Cres je bio pod vlašću Venecije od oko 1000. godine pa sve do raspada Mletačke Republike 1797. godine. Jedino je između 1358. i 1409. Cres bio pod vlašću hrvatsko ugarskih vladara, no tada je opet uspostavljena vlast Venecije. 

Godine 1459. mletačka vlast seli se iz Osora u Cres pa se grad Cres počinje ubrzano razvijati. Zbog toga je mletačka vlast i inicirala gradnju nove, veće gradske lože. Na srednjem kamenom stupu s prednje strane lože nalazi se grb u obliku štita s tri kose trake. To je ili grb obitelji Contarini (njihov grb je imao tri plave trake na zlatnom polju) ili obitelji Pasquaglio (njihov grb je imao tri zlatne trake na plavom polju). Članovi obje obitelji obnašale su važne uloge u Cresu u 16. stoljeću. Mada je mletačka loža stara skoro 500 godina, prije njezine gradnje srednjevjekovni Cres je imao najvjerojatnije čak dvije gradske lože. Jednu ložu spominju stari dokumenti iz 1318. godine, a nalazila se vjerojatno uz crkvu Svetog Izidora. Zatim je, negdje polovicom 15. stoljeća, sagrađena druga loža. Ovu ložu u nekoliko navrata spominju stari dokumenti. Očito se ova loža koristila za suđenja i donošenje važnih odluka sve do gradnje lože koja je jedina sačuvana do danas.

utorak, 29. rujna 2026.

Pula - zvjezdarnica

Zvjezdarnica na brežuljku Monte Zaro najstarija je zvjezdarnica u Hrvatskoj. Tadašnja država imala je prvo zvjezdarnicu u Veneciji (od 1840. godine) koju je, zajedno s Mornaričkom akademijom, preselila u Trst 1850. godine. Kako je sredinom 19. stoljeća Austro Ugarska odabrala Pulu za glavnu vojnu luku, započela su velika ulaganja u luku, u obranu grada… Ubrzo je, 1871. godine, dovršen Hidrografski zavod na Monte Zaru (K. und K. Marinesternwarte Pola). Zavod, pod upravom Admiraliteta, imao je četiri odjela, jedan od njih bila je zvjezdarnica. Dio instrumenata preseljen je u Pulu iz bivše zvjezdarnice u Trstu, ali se u instrumente konstantno ulagalo pa su i rezultati bili vrhunski. Voditelj izgradnje i astronomskih opažanja bio je Franz Paugger. Već 1872. ravnatelj zvjezdarnice postao je Johann Palisa koji je vodio zvjezdarnicu do 1880. kada je na poziv cara otišao u Beč gdje je postavljen tada najveći teleskop. Samo u vrijeme Palise zvjezdarnica u Puli otkrila je 28 asteroida. Nakon raspada Austro - Ugarske politička situacija određuje i stanje u zvjezdarnici. Prvo je dio vrijednih instrumenata i knjiga iz biblioteke pokraden, dio je zatim preseljen u Udine, Trst i po drugim zvjezdarnicama u Italiji (doba Kraljevine Italije), a na Monte Zaru ostaju raditi samo meteorološka i magnetna stanica. 

U jednom od savezničkih bombardiranja Pule tijekom 1944. dio zgrade je uništen, ostao je sačuvan samo dio lijevog krila zgrade. U doba Jugoslavije ovaj sačuvani dio se obnavlja i koristi kao vojna meteorološka stanica. Godine 1973. u Puli je osnovano Amatersko astronomsko društvo "Istra" kojemu je, zbog truda i postignutih rezultata, zapuštena zgrada dana na upravljanje 1979. godine. Ovime je zgrada (odnosno njezin sačuvani dio) nekadašnje zvjezdarnice ponovno postala – zvjezdarnica, a u desetljećima koja su uslijedila zvjezdarnica je obnovljena. Mada zbog svjetlosnog onečišćenja više ne može imati ulogu koju je imala u prošlosti, zahvaljujući entuzijazmu članova društvo je i danas aktivno u popularizaciji (i naravno edukaciji) mladih, možda nekih budućih astronoma, a dio prošlosti Pule je sačuvan. Do zvjezdarnice je lijepi park u čije je uređenje ulagala i Austro Ugarska. Danas više ne postoji, no 1877. u park je postavljen je spomenik koji je prikazivao viceadmirala Wilhelma von Tegetthoffa, dok su ispod njega bile skulpture boga rata (Mars), boga mora (Neptun), božice slave (Gloria) i božice moći (Fama).

ponedjeljak, 21. rujna 2026.

Rovinj - gradina Monbrodo

Gradina Karaštak, grobnica Maklavun, nekropola Mušego, gradina Monkodonja - ovo su neke lokacije s ostacima iz prapovijesti koje se nalaze u okolici Rovinja. Njih sam već spominjala na blogu (u web pregledniku koristite ili pretraživač ili oznaku „Rovinj i okolica“ na desnoj strani bloga). Pretpostavlja se (no još nije potvrđeno) da je gradina Monkodonja bila središnja gradina dok su obližnje gradine na neki način bile njoj podređene. Gradina Monbrodo nalazi se oko 3 km zračne udaljenosti južnije od Monkodonje, kraj uvale Cisterna. Mada na ovom lokalitetu nema tako spektakularnih ostataka kao na Monkodonji, lokalitet Monbrodo koristio se i u prapovijesti i u antici. 

Obrisi gradine lijepo se vide i na Google Earth (na fotografiji). Na lokalitetu su provedena i novija arheološka istraživanja (od 2016. do 2018.). Arheolozi su pronašli nalaze keramike, ostatke zgrada, koštane igle, kosti životinja, ostatke školjki i puževa… Neki od nalaza potvrđuju da su gradine Monkodonja i Monbrodo korištene u isto vrijeme. I gradina Monbrodo bila je bedemima podijeljena na najviši dio (akropolu) te dvije niže terase. Na nekim dijelovima vidljivi su ostaci tih bedema. Gradina se koristila u kontinuitetu od ranog brončanog doba preko željeznog doba do dolaska Rimljana u Istru. Gradina se nalazi blizu uvale Cisterna koja je dobila naziv po antičkoj cisterni čije ostatke možete vidjeti i danas. Cisternu su koristili stanovnici antičkog imanja na kojem su se prerađivali masline i grožđe.

četvrtak, 17. rujna 2026.

Ližnjan - Sveti Martin

Crkva Svetog Martina je župna crkva. Crkva je sagrađena 1879. godine, na istom mjestu gdje je prije postojala manja jednobrodna crkva. Ova starija crkva srušena je nekoliko godina prije početka gradnje današnje crkve. Crkva ima vrijedan inventar i pet kamenih oltara. 

Na glavnom oltaru je kip Svetog Martina. Godine 2015. ispred crkve je, izlivena u bronci, postavljena stopa Svetog Martina. Stopa Svetog Martina je europsko obilježje spomenika posvećenih ovom svecu, koji se dodjeljuje od 2005. godine pa je i ližnjanska župna crkva ovime postala dio europske rute posvećene Svetom Martinu.

ponedjeljak, 14. rujna 2026.

Pula - Art park na Verudeli

Od toliko antike i ostavštine iz Austrougarske katkada zaboravljamo i na nešto moderno što također čini Pulu. Jedna od takvih modernih lokacija je Art Park na poluotoku Verudela. Postavljanje skulptura u parku dovršeno je 2019. godine. Na površini većoj od 5.000 kvadratnih metara postavljene su instalacije inspirirane putovanjima i oblacima. 

Tako su imena mora i oceana i na postavljenim „ogradama“ od corten čelika (vrsta čelika koja izložena vanjskim utjecajima stvara zaštitni sloj koji izgleda poput hrđe, otporan je i nije ga potrebno farbati). Oblaci su svugdje, pa čak i modernistička skulptura s mozgom na vrhu ujedno predstavlja i mozak. Sedam skulptura (instalacija) izradilo je osam umjetnika: Eros Čakić, Gualtiero i Simone Mocenni, Roberta Weissman Nagy, Bojan Šumonja, Vedran Šilipetar, Robert Pauletta i Siniša Majkus.

četvrtak, 10. rujna 2026.

Punat – Sveti Nikola

Na Rtu Negrit južno od Punta, blizu napuštenog svjetionika, nalaze se ostaci crkvice Svetog Nikole. Crkvica je po nekima sagrađena u 13. stoljeću, a po nekima početkom 14. stoljeća. Prvi pisani trag o crkvici je iz 1338. godine kada se spominje kao samostanska kapela. Malo je zbunjujuća činjenica da u blizini nisu otkriveni ostaci koji bi eventualno pripadali nekom samostanu. 

Sam rt Negrit (negro – crn), vjeruje se, dobio je ime po primorskim hrastovima črnikama koji su nekada rasli na ovom području. Danas od Punta do crkvice Svetog Nikole vodi pješačka staza „Štorija Svetog Nikole“.

srijeda, 2. rujna 2026.

Vodnjanska bitka i šamar za Mussolinia

Nakon Prvog svjetskog rata (1914. – 1918.) raspala se Austro – Ugarska. Već krajem 1918. u Istru ulazi talijanska vojska, a Rapalskim ugovorom (1920.) Istra je i službeno pripojena Italiji. Ovime počinju crni dani za hrvatski narod u Istri. Gospodarstvo je bilo u poslijeratnom kolapsu, prava hrvatskog naroda bila su u potpunosti zanemarena. Sve je to pogodovalo organiziranju Hrvata u socijalistička udruženja koja su nerijetko surađivala sa socijalistima u (današnjoj) Italiji. S druge strane, Talijani započinju s osnivanjem profašističkih udruženja. Fašizam jača nakon što je Mussolini (koji je BTW bio bivši socijalist) 1919. u Milanu osnovao fašistički pokret. Niz talijanskih organizacija u Istri tada je dalo punu podršku Mussolini-u. Potpuno ista društvena zbivanja odvijaju se i u Puli i Vodnjanu. Dok s jedne strane jača fašizam, s druge strane niz radnika ostalo je bez posla (tisuće radnika samo iz pulskog Arsenala) i započeli su se organizirati u Radničku komoru u Puli (komora je osnovana 1919.) i u Klub društvenih studija u Vodnjanu (također osnovan 1919.). Vodnjanski klub imao je za cilj opismenjavanje i edukaciju članstva no usko su surađivali s Radničkom komorom u Puli. Naravno, u ovakvim prilikama bila je dovoljna samo jedna iskra da bukne požar. Iskra je bila odluka Radničke komore u Puli, usvojena 10. siječnja 1920. o generalnom štrajku radnika Arsenala. Na čelu komore bio je Josip Poduje koji je tada, zajedno s 8 suradnika, uhapšen i odveden u Trst na suđenje. Štrajk je ipak dovršen relativno brzo pregovorima. Članovi Kluba društvenih studija iz Vodnjana 15. siječnja 1920. zaustavili su automobil između Vodnjana i Svetvinčenta u kojem su bili civilni komesar iz Pazina i kapetan karabinjera. 

Možda su mislili da je u automobilu i netko od uhapšenih prosvjednika iz Pule. Mada se osobama iz automobila nije desilo ništa, ovo je bio povod da se samo dan kasnije organizira pretres prostorija Kluba u Vodnjanu. U tom pretresu su navodno nađene velike količine oružja, no o kojim je to količinama riječ teško je reći jer se u sudskom procesu naveliko muljalo. U okršaju kod Kluba tada je ubijen Vodnjanac Pietro Benussi, član kluba, dok je četvero članova Kluba ranjeno. Niz osoba je privedeno na obavijesni razgovor, 36 osoba je privedeno u zatvor u Trstu. Ubrzo su umrli i uhapšenici Domenico Damiani i Pasquale Delcaro. Mada su se točne okolnosti njihovih smrti prikrivale, očito su umrli zbog zlostavljanja u zatvoru. Uostalom, tijekom sudskog procesa mnogi uhapšenici žalili su se na zlostavljanje. Sudski proces završio je tako da je većina uhapšenih dobila oslobađajuću presudu, a oni optuženi bili su amnestirani iduće godine. Pietro Benussi, Domenico Damiani i Pasquale Delcaro prve su žrtve fašizma u Istri. Što se tiče Radničke komore u Puli, i ona je doživjela neslavan kraj. Mussolini je bio u Istri tri puta, no u Puli samo jednom (21. rujna 1920.). Tada je držao govor u kazalištu Politeama Ciscutti (na fotografiji). Između ostalog, s ponosom je govorio o činu spaljivanja zgrade Narodnog doma u Puli (Narodni dom se nalazio u današnjoj Carrarinoj ulici, zgrada je bila sagrađena 1906., a fašisti su je spalili 14. srpnja 1920. jer su se u zgradi nalazili i Hrvatska posujilnica i knjižnica sa 7.000 knjiga te je bila centar okupljanja i djelovanja Hrvata). Nakon  govora u kazalištu, Mussolini je očekivao da će ga ispred kazališta dočekati razdragana masa ljudi. Prevario se, dočekali su ga zvižduci, pogrde i dvije prave šamarčine (ošamario ga je jedan radnik iz Pule). Naravno, Mussolini se nakon toga više nije nacrtao u Puli no samo dva dana kasnije zapaljene su zgrada Radničke komore i tiskara u kojoj se tiskao radnički list.

četvrtak, 27. kolovoza 2026.

Bakar – Josip Sinčić i školski brodovi

Na jednoj od starih kuća uz rivu u Bakru nalazi se i spomen ploča Josipu Sinčiću. Josip Sinčić (Kastav, 1872. - Kastav, 1965.) bio je profesor strojarstva Pomorske škole u Bakru te upravitelj stroja na školskim brodovima Margita i Vila Velebita, a ovu funkciju je obnašao 43 godine (od 1894. do 1937.). Osim toga, njegovim izumom brodskog bočnog propelera (patentiran 1911. godine) znatno je olakšao manevriranje brodova. Kada već spominjemo školske brodove, Pomorska škola u Bakru imala je tri školska broda. Prvi brod je bio jedrenjak „Margita“.  Ovaj brod je bio napravljen u Engleskoj 1880. godine za industrijalca Henrya Pigeona. Godine 1894. brod je stigao u Bakar, dobio je ime „Margita“ i postao je prvi školski brod neke pomorske škole na cijelom Sredozemlju. Od travnja do kraja listopada učenici Pomorske škole mogli su na brodu stjecati nova znanja, a povremeno su se organizirala i istraživačka putovanja. 

Godine 1908. „Margitu“ je zamijenio veći školski brod, „Vila Velebita“. „Vila Velebita“ je bio brod baš napravljen za stjecanje znanja i iskustva budućih pomoraca, a od 1922. koristile su ga osim Bakra i pomorske škole u Dubrovniku i Kotoru. U 2. svjetskom ratu brod su zaplijenili Talijani, a potopljen je kod Ortone (Italija). Od kraja rata do 1973. Pomorska škola u Bakru snalazila je povremenim posudbama drugih brodova, a 1973. Jadrolinija je školi poklonila brodić Kali (izgrađen u Zadru 1956. godine). U Bakru su ga uredili i 1977. preimenovali u „Vila Velebita 2“, u čast na prethodni brod potopljen u Drugog svjetskog rata. „Vila Velebita 2“ učenici su koristili 52. godine. Zbog lošeg stanja broda, neuspjele prodaje, potonuća prilikom nevremena brod je razrezan u Kraljevici početkom 2026.

petak, 21. kolovoza 2026.

Baška - crkva Presvete Trojice

Nekada su se i Baška i župna crkva (crkva Svetog Ivana Krstitelja) nalazili na brežuljku iznad današnje Baške. Kada su se stanovnici preselili bliže moru, do crkve Svetog Ivana Krstitelja i nije bilo tako lako doći. Zbog toga je, usred Baške, sagrađena nova župna crkva, crkva Presvete Trojice. Crkva je sagrađena 1724., a posvećena 1740. godine. Zvonik je sagrađen nešto kasnije, 1766. godine. 

Oltarnu sliku na glavnom oltaru (Presveto Trojstvo i krunidba Bogorodice) naslikao je domaći majstor Fran Jurić u 18. stoljeću. I ostali oltari su prelijepi. Oltarnu palu „Posljednja večera“ naslikao je ili Jacopo Palma mlađi, slikar iz Venecije (1544 - 1628) ili netko od slikara iz njegove radionice. Slike Palme Mlađeg nalaze se i u Eufrazijani u Poreču (Posljednja večera) i u Svetvinčentu u župnoj crkvi (Bogorodica sa Svetim Rokom i Svetim. Sebastijanom). Pročelje crkve je izmijenjeno u 20. stoljeću, u vrijeme župnika Mata Milovčića 1925. godine.

nedjelja, 16. kolovoza 2026.

Funtana – kaštel

Nekadašnji kaštel obitelji Borisi nalazi se nasuprot župne crkve Svetog Bernarda. Kaštel je 1610. sagradio Bernardo Borisi, plemić koji je, zajedno s njegovim kolonima, pobjegao pred Turcima iz Bara krajem 16. stoljeća. Oko kaštela kućice su podigli i koloni, a već 1621. Bernardo Borisi dao je sagraditi crkvu Svetog Bernarda. Tako je zapravo nastalo naselje, danas gradić Funtana. 

Kaštel je zaštićeni spomenik kulture. U kaštelu su stanovi pa se ne može posjetiti. Još od 1610. na nadvratniku je natpis na latinskom „U tebe sam se Gospodine uzdao.” kojega je dao postaviti Borisi. U tadašnja nesigurna vremena, kaštel je bio svojevrsna mješavina stambenog prostora i utvrde. Kaštel je doživio promjene u doba baroka. Vjeruje se da je kaštel sagrađen na lokaciji na kojoj je prije postojala neka kasnosrednjovjekovna zgrada.

utorak, 11. kolovoza 2026.

Bakar – patke na Jazu

Divlje patke stalni su stanovnici Jaza, slatkovodnog izvora i jezerca u Bakru koji se nalazi tik uz morsku obalu. Kako bi im život bio lagodniji, početkom 2022. patke u Jazu dobile su i prvu plutajuću kućicu koju je napravio volonter Franjo Vicić. Kako bi plutala, drvena kućica prvo je učvršćena na stiropor, a zatim je „usidrena“ tako da je ni jaka bakarska bura ne može pomaknuti. 

Očito se patkama svidjela ovakva kućica jer su nakon nekoliko mjeseci dvije patke mame dobile pačiće pa se tako povećao broj stanovnika Jaza. Kućice su napravljene prvenstveno za male pačiće, kako bi u sigurnosti plutajućeg doma bili zaštićeni od opasnosti koju predstavljaju galebovi. Ne znam kada je postavljena druga kućica, no ovo ljeto (2026.) u Jazu plutale su čak dvije kućice, a patke su uživale.

petak, 7. kolovoza 2026.

Nezakcij – situla s pomorskom bitkom

Nedavno sam na Viasat History gledala dokumentarac iz serije „Skrivene tajne Jadrana“ (preporučujem, sigurno će biti repriziranja). U jednoj epizodi spominjao se histarski kralj Epulon i, naravno, Nezakcij. Kako su u Nezakciju u dva groba bogatih histarskih moćnika otkrivene jedine brončane situle pronađene u Istri, spominjale su se i situle, a jedan od arheologa nazvao ih je najstarijom vrstom stripa. Zapravo, ovaj opis situla je savršen. Za početak, situle su posude, najčešće metalne, u kojima se najčešće čuvala tekućina. Kada su se počele koristiti nisu se ukrašavale, no negdje u 6.st.p.n.e. počele su se ukrašavati različitim prikazima koji su se gravirali u metal (situlska umjetnost). Naravno, to ne znači da je od tada nadalje svatko imao ukrašenu situlu. I dalje je bilo situla bez ikakvih ukrasa jer nije si baš svatko mogao priuštiti ukrašene situle. Kako bi shvatili usporedbu sa stripom, važno je znati kako su se ukrašavale situle. Prije no što bi se počeli gravirati prikazi, posuda bi se vodoravnim crtama podijelila na nekoliko „polja“ (frizeva). Tek tada bi se u takva „polja“ dodavali prikazi. Obično bi se jedan friz „rezervirao“ za jednu tematiku, drugi friz za drugu… Onaj tko je želio vidjeti cjeloviti prikaz iste tematike u svakom pojedinom frizu trebao je polagano okretati posudu i tako bi vidio cijelu „priču“.

Frizevi situla pronađenih u Nezakciju (situle iz Nezakcija izložene su u Arheološkom muzeju Istre u Puli) prikazuju prizore gozbi, životinje, povorke ratnika ili pak povorku moćnika tijekom neke svečanosti, prikaz borbe dva „boksača“ (barem nalikuju boksačima), scene iz svakodnevnog života (lovci, orač s govedima upregnutima u plug)... Lako se prepoznaje histarski ratnik jer je prikazan s kacigom koja je, po obliku, bila tipična za Histre. Segmenti brončane situle s prikazom pomorske bitke otkriveni su 1981. godine, u histarskoj grobnici nad kojom je kasnije, u antici, podignut srednji hram famozne rimske trijade hramova. Situla se datira u razdoblje oko 500.g.p.n.e. Prikaz pomorske bitke očito je bio toliko važan pokojniku (možda je i on sam sudjelovao u toj bitki ili je brod bio njegov… tko će ga znati) da su prizori pomorske bitke prikazani u čak dva friza (dva horizontalna polja). Majstor koji je ukrašavao situlu napravio je to tako vješto pa se vide detalji broda, veslača i ratnika, čak i detalji na njihovom oružju i štitovima. Histri su bili u pomorskoj bitki s lembima, brzim i laganim brodicama. Zna se da su bili dobri brodograditelji jer su bili poznati kao gusari. To zasigurno nisu mogli biti da nisu imali savršena plovila kojima su mogli lagano i brzo manevrirati. Uostalom, histarski lembi su bili tako dobra plovila da su ih kasnije, uz manje izmjene, prihvatili i Rimljani i neke druge kulture. Drugi frizevi iste situle prikazuju prikaze iz lova, scene oranja. U dva friza ugravirana su bojna kola, dok je na dnu uski friz s konjima u galopu (fotografiju situle iz Nezakcija s prikazom pomorske bitke preuzela sam od Arheološkog muzeja Istre (izvor Facebook)) .

utorak, 28. srpnja 2026.

Buzet - palača Moretti

Na zapadnoj strani starog Buzeta, na samim zidinama (adresa: Josipa Ivančića 11) sagrađena je palača Moretti. Palaču je sagradio plemić Francesco Moretti (1747.-1811.) na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće, no njegova palača nije bila i prva kuća sagrađena na ovom dijelu zidina. Prva kuća (zauzimala je površinu sjevernog krila palače Moretti) sagrađena je negdje u 17. stoljeću. U ovu se kuću ulazilo kroz vrt pa je na vrtnoj zidanoj ogradi napravljen portal s grbom, koji je sačuvan do danas, a također se datira u 17. stoljeće. Ova kuća iz 17. stoljeća ugrađena je u reprezentativno (i dovršeno) sjeverno krilo palače Moretti. Osim sjevernog krila, Moretti je želio napraviti i manje-više jednako južno krilo, a između njih bio bi ovaj izbočen prostor. U podrumu tog izbočenog središnjeg dijela palače nalaze se ostaci četvrtaste buzetske kule iz 15. ili 16. stoljeća. 

Dok je u razini podruma površina kule neizmijenjena (četvrtasta), sa zapadne i istočne strane, na razini prizemlja i prvog kata, sagrađen je ovaj polukružni prostor te su ulaz u palaču i dvorana na prvom katu trebali biti ovalni. Takav je barem bio plan. Francesco Moretti je umro 1811., kada južno krilo nije bilo dovršeno (ovalni prostor nije nikada bio podijeljen na prizemlje i prvi kat), a nedovršena palača ostala je njegovim nasljednicima. Po svemu sudeći, nasljednici nisu nikada dovršili njegov projekt, po starim zapisima evidentno je da su i dalje koristili samo sjeverno krilo palače, a zbog nedovršenosti nedugo nakon Moretti-eve smrti katastri navode da je južno krilo s kulom ruševno. Zbog zapuštenosti starog Buzeta, osamdesetih godina 20. stoljeća radi se niz projekata kako bi se spasila ljepota starog grada. Tada se popravlja i stanje „kule“, koje barem izvana dočarava Moretti-eve zamisli o palači. I da ne zaboravim, kao izvor koristila sam tekst „Palača Moretti – nedovršeni projekt s kraja 18. i početka 19. stoljeća u Buzetu“. Autor teksta je dr.sc. Petar Puhmajer, a tekst je objavljen u Buzetskom zborniku 47.