Zvončari

Zvončari su proglašeni hrvatskim kulturnim dobrom. Od davnine do danas oni obilaze sela, tjeraju zimu i prizivaju dolazak sunca i proljeća. Osim toga, zvončari su nekada vjerovali da ovako obučeni straše zle sile i tako su štitili stada ovaca kada su početkom proljeća kretali s ovcama u više predjele. Danas zvončari i dalje njeguju tradiciju, ali su i obavezan dio karnevalskih povorki. Osim toga, izgledom, nastupom i zvonjenjem postali su turistička atrakcija. Mada je uobičajeno da se karnevalske povorke organiziraju krajem zime, sve češće su i ljeti pa mnogobrojni turisti mogu uživati u ovoj atrakciji, ali i upoznati našu tradiciju. Mada zvončari postoje i u nekim drugim europskom zemljama, ali i u nekim drugim dijelovima Hrvatske, najpoznatiji su zvončari iz Kastavštine (Kastav i okolica). 

Nemojte pomisliti da su svi zvončari iz Kastavštine isti jer oni to definitivno nisu. Danas su razlike još i veće nego nekad jer i ovdje je prste imala politika. Godine 1920. Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca potpisala je s Kraljevinom Italijom Rapalski ugovor. Ovim ugovorom, zapadni dio Kastavštine potpao je pod vlast Italije, a time je stupila na snagu zabrana nošenja maski. Zato danas zvončari iz istočnog dijela Kastavštine imaju maske, dok su zvončari iz zapadne Kastavštine prepoznatljivi po šeširima ukrašenim grančicama i šarenim cvijećem od papira. Međusobno se zvončari iz različitih sela razlikuju i po broju (i veličini) zvona oko pojasa, po načinu kretanja u formaciji (jer njihov način kretanja nije kaotičan, već je uvježban i strogo se poštuje), po odjeći i obući… 

Halubajski zvončari su iz istočnog dijela Kastavštine. Zaogrnuti su životinjskom kožom, a na glavi imaju velike maske s rogovima. Oko pojasa imaju jedno veliko zvono (u prošlosti su imali 5 ili 6 manjih zvona). „Naoružani su“ s toljagom. Nošenje „oružja“ povezuje se s legendom o Tatarima ili Turcima i njihovim napadom na Grobničko polje. Legenda kaže da su tada stočari, zaogrnuti životinjskim kožama, noseći maske i stvarajući groznu galamu sa zvonima, prestrašili napadače koji su pobjegli. Vođa halubajskih zvončara zove se komandant. U prošlosti su tri člana iz grupe bili maskirani u vraga, lopova i medvjeda. Danas su u povorci i vrag i medvjed, ali više nema lopova. U prošlosti je lopov ulazio u kuće seljana dok su oni pratili povorku, „ukrao“ ponešto, a tada bi se „ukradeno“ „otkupljivalo“ jelom i pićem. Tako bi se pogostili i zvončari, a i cijelo selo. Zvonejski zvončari dolaze iz sela Zvoneće i Zaluki. Kako je ovo zapadni dio Kastavštine, oni nemaju maske, a na glavi im je šešir (klobuk) s nekoliko šiba s šarenim cvijećem od papira. Svaki zvončar ima po tri zvona, a oko vrata mu je zavezana marama. Njihovu povorku predvodi zvončar koji u rukama nosi simbol proljeća; trstiku okićenu šarenim cvijećem. Brgujski zvončari su iz Brguda. Na glavama imaju šešire (klobuke) sa tri grančice jele i šarenim listićima od papira, a šeširi su prepuni šarenih cvjetova od papira. Sa stražnje strane šešira je mašna (fijok). Nose bijele hlače s crvenom crtom na vanjskoj strani nogavica. Običaj je da zvončarima šešire rade mame, a kada se ožene ovu dužnost preuzima žena. Oko pojasa brgujski zvončari imaju tri zvona. Svaki zvončar u rukama ima baltu. Sastavni dio njihove kolone su i maškare (mačkare) koje plešu oko zvončara čim prestanu sa zvonjavom. Osim odraslih muškaraca, brgujski zvončari imaju i male zvončare, djecu koja su obučena poput odraslih, a imaju i mala zvonca. Nerijetko su najmlađi zvončari tako maleni da još ne znaju hodati pa ih nose mame no i oni su u pravoj monduri, ma prezgodni su. Na početku povorke Brgujskih zvončara je majista (on nosi „maj“ koji simbolizira dolazak proljeća), zatim slijede mali zvončari s njihovim vođom, pa veliki zvončari i bariličari (oni nose „barile“ tj. bačvice s vinom). Tko je vidio žednog zvončara! Tu su i muzikanti, maškare i alegorijska kola. 

Iz Žejana dolaze Žejanski zvončari. I oni imaju na sebi ovčje kože, zvone s tri zvona, ali su im šeširi poprilično drugačiji. Sa šešira, na čijem je vrhu veliki cvijet od papira, vise dugačke papirnate trake i ponekad ih posve prekriju. Kada hodaju u koloni, hodaju po dvoje u paru, a koračanje im je uvježbano tako da je i zvonjenje usklađeno. Grobnički dondolaši su iz Grobnika i Grobinšćine. Oni nose karirane košulje, crne hlače, oko vrata imaju crne marame. Na glavama imaju ovčje krzno s lubanjom bika, a lice im je zacrnjeno. Oko pojasa imaju po tri zvona (dondole). Na formaciju dondolaša pazi meštar (sa ili bez pomoćnika), a čim kolona zastane dondolaši formiraju kolo i u njemu se kreću u smjeru obrnutom od kazaljki na satu. Sve fotografije zvončara preuzela sam s Facebook-a gdje zvončari imaju svoje stranice. Na prvoj fotografiji su zvončari iz Grobnika (grobnički dondolaši), na drugoj su zvončari iz Brguda, a na trećoj iz Žejana.