Čini mi se da su u srednjevjekovnom statutu Dvigrada neke stvari bile bolje definirane nego što su to danas. Dvigradski statut spominje točarinu (porez na maloprodaju vina). Statut je maksimalno štitio domaću proizvodnju vina. Uvoz vina bio je moguć tek kada bi ponestalo domaćeg vina. Statut je definirao i radno vrijeme oštarija, ali i plaćanje. Kada se pilo na dug, dug je trebalo podmiriti u najviše tri dana. Svjetovna se vlast nije miješala u crkvenu, ali je imala pravo nadzirati crkvenu blagajnu. Ovo mi je posebno dalo za misliti! Usitnjavanje obiteljske imovine nastojalo se onemogućiti pravom prvokupa kojeg su imali rođaci i susjedi. Malverzacije s pravom prvokupa onemogućavalo je niz ograničenja.
Na primjer, ako bi netko ostvario pravo prvokupa, nije mogao naknadno prodati ovu imovinu. Prodaja strancima uvijek je bila pod posebnim nadzorom. Sve što je moglo biti sporno (objave, zakoni, ugovori) trebalo je biti rečeno javnosti, i to ne bilo kada i bilo gdje nego na gradskom trgu za vrijeme najveće gužve (obično nakon nedjeljne mise). Tu je ulogu imao općinski glasnik koji bi izvikivao novosti. Tako su svi mogli biti na vrijeme upoznati s novostima. Blagdani su proglašeni neradnima, no pritom su u gradu shvaćali da poljoprivrednici i neka druga zanimanja ne mogu imati takva ograničenja. Uprava je zato proglašavala za koja zanimanja neradni blagdan nije obaveza. Statut je poticao stanogradnju i davao je ljudima male građevinske parcele za gradnju kuća. Ukoliko bi prošla godina dana, a kuća nije bila sagrađena, onaj tko je dobio parcelu od općine ostao bi bez parcele. Stranac koji je došao u Dvigrad mogao je postati Dvegrajcem samo ako je zadovoljio niz preduvjeta. Ako ih nije ispunio, nije postao stanovnik Dvigrada i morao se odseliti.
Nema komentara:
Objavi komentar